Jump to content
  • advertisement_alt
  • advertisement_alt
  • advertisement_alt

Оцени ову тему

Recommended Posts

Srce Lazara Rajkovića (13) iz Velike Grabovnice kod Leskovca, tužnog rekordera po broju primljenih terapija protiv karcinoma kostiju, prestalo je danas da kuca.

 
Lazar Rajković
Foto: privatna arhiva / Privatna arhivaLazar Rajković
share_v1_pintrest_gray_ico.pngshare_v1_facebook_gray_ico.png

Izmučeno telo koje je za 3,4 godine primilo 30 hemoterapija, 76 zračenja, dodatnu mega terapiju, ugradnju dela veštačke noge i na kraju transplaticiju koštane srži i matične ćelije, izgubilo je bitku s Lazarovom voljom za život.

 

Mališanu se slošilo pre dva dana, pa je prebačen u niški klinički centar.

-Lekari su dali sve od sebe. Ništa nije pomoglo. Lazar je gledao kako mu jedan po jedan deo teča odumire. Znao je da nestaje. Celu noć smo pričali. Ostavio mi je usmeni testament, a jedna od želja mu je bila da mu se na sahrani svira, da se veseli na onom svetu. Jutros je tražio da ga dovedemo kući. Umro je sat posle ulaska u kuću. Bio je svestan do poslednjeg izdisaja – priča ucveljeni otac Perica Rajković.

Dečak koji je bolovao od juing sarkoma umro je u momentu kada se javnost Srbije, posle Peričine ispovesti u „Blicu“ zainteresovala za njegov slučaj, pa je počela da stiže novčana pomoć, budući da ni jedno od dvoje roditelja nema redovne mesečne prihode.

-Pomoć i pozivi stizali su sa svih strana. Ja sam hteo da obelodanim priču, da upoznam javnost kroz koje muke i bolove prolaze deca obolela od ove teške bolesti. Naš Lazar umro je u velikim bolovima, ali ni jednog momenta nije zakukao. Ta deca, to su napaćeni junaci i heroji – priča otac, koji sprema sahranu svom sinu.

Lazar Rajković će biti sahranjen sutra na mesnom groblju u Velikoj Grabovnici.

 

 

http://www.blic.rs/vesti/srbija/najtuznija-prica-umro-mali-lazar-rajkovic-ocu-ostavio-testament/f4ryeed

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

O Bože dragi, svaki put iznova, posle toliko godina potresu me ovako tužne priče, dok sam čitala tekst, naviru mi suze i setih se sve one dece koje nisu više sa nama a delili smo mesecima dobro i zlo na dečjem onkološkom odeljenju u Pasterovoj...Nažalost u toj ustanovi gde se deca leče od koštanih tumora, tumora glave i lica, najmanje ima procenata izlečenja, jako mali broj koji se izleči ostane za ceo život invalid.

Počivaj u miru anđele!

Share this post


Link to post
Share on other sites

Да ће Бог, да наука направи велики продор и да се у будућност знатно повећа број деце и људи који се излече.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


  • Сличан садржај

    • Од JESSY,
      Samostalni medecinski zubar Anđelko Duspara, to jest ja, izlečujem vaš bolestan zub, dolazim na poziv jerbo vadim to po kućama. To mogu da vi uradim kako sa anastaziju, tako i bez njojze. Javite se, molim, na šifru:
      Za vaš svež zadah!
       

    • Од Ромејац,
      Patriarch Theodoros of Alexandria believes that his sudden decision to commemorate Epiphany Dumenko, the primate of the schismatic “Orthodox Church of Ukraine,” will not lead to any divisions in the Church, but in fact to a solution to the ongoing Ukrainian crisis.
      He also expressed the conviction that His Holiness Patriarch Kirill of Moscow will not stop commemorating him at the Divine services, as he has stopped commemorating Patriarch Bartholomew of Constantinople and Archbishop Ieronymos of Athens, according to the Greek outlet Romfea.
      Pat. Theodoros noted that in recognizing the OCU, “we made a difficult decision, very difficult.” “Pat. Theodoros could not stand the pressure from the Phanar, the Greek authorities, and the United States,” commented Archpriest Nikolai Danilevich, Deputy Head of the Department for External Church Relations of the canonical Ukrainian Church.
      Surprisingly, the Alexandrian Patriarch also expressed the conviction the Pat. Kirill will not cease commemorating him, because “as the wise Archbishop of Cyprus says, that’s not a measure” that can solve the problem.
      Archpriest Nikolai Balashov, the Deputy Chairman of the Moscow Patriarchate’s Department for External Church Relations, announced on Friday that Pat. Kirill would cease commemorating Pat. Theodoros, though OrthoChristian has not yet been able to confirm that he did in fact stop commemorating him.
      Pat. Theodoros also emphasized, as he did in the press release announcing his decision to commemorate Epiphany, that the Church has a “conciliar character” and that “the decision to recognize the OCU came after long prayers and reflections, and was discussed with all the bishops of the Patriarchate of Alexandria.”
      The Archbishop of Cyprus himself, Archbishop Chrysostomos, had emphasized in his meeting with other primates, including Pat. Theodoros, that the Church is conciliar and thus no Local Church should make a unilateral decision. However, both Abp. Ieronymos of Athens and Pat. Theodoros later decided, and Pat. Theodoros on his own, without a decision of his Synod of Bishops, to recognize the OCU.
      After “the Patriarch of Alexandria recognized the OCU, that is, the tomos, which our Ecumenical Patriarch gave, the solution to this problem will begin—a problem that troubles our Church,” Pat. Theodoros commented.
      Responding to a journalists’ remark that his position could lead to a split, not to healing, Pat. Theodoros said: “No, there will be no schism! I believe that after my intervention, other Churches will follow our Ecumenical Patriarchate. In the end, we will be united, fearing God and solving the problem in love.”
      And while Pat. Theodoros earlier encouraged the faithful of the canonical Church to stand firm in their faith and position, he is now confident that “a Church that wants autocephaly should receive it, and everyone else will see that it is no different from them.”
      Asked what he thinks about the request not to commemorate Epiphany while serving in Limassol, Pat. Theodoros declined to answer, saying he had to discuss the issue with Abp. Chrysostomos first.
      Patriarch of Alexandria: Decision to commemorate OCU will lead to solution, not a schism
      ORTHOCHRISTIAN.COM Patriarch Theodoros of Alexandria believes that his sudden decision to commemorate Epiphany Dumenko, the primate of the schismatic “Orthodox Church of Ukraine,” will not lead to any...  
    • Од Bernard,
      Greek Fathers on Petrine Texts of the New Testament
                                                                           
      The Greeks were consistently interpreting the 3 passages (Matt 16, John 21, Luke 22) as pertaining to Peter’s primacy, and via inheritance, the prerogative of Peter’s chair. Below is a Florilegium of Greek interpretation from the 5th to 9th centuries:
        St. +Cyril of Alexandria, writing in his commentary on the gospel according to St. Matthew (444), says, “that by the words ‘on this rock I shall build my church’, Christ makes Peter its Pastor, literally he places Peter over it as shepherd” – Ταύτης ποιμένα τόν Πέτρον έφίστησω (Patrologia Graeca 72, 423)   St. + Gregory of Nyssa, spoke in a recorded sermon (395) saying that Peter is the head of the Church, “According to the privilege granted him by the Lord, Peter is that unbreakable and most solid rock upon which the Savior built His church” – ή άρραγής καί όχυρωτάτη πέτρα έφ ήν τήν Έκκλησίαν ό Σωτήρ ώκοδόμησε (Patrologia Graeca 46, 733)   St. John Chrysostom taught that St. Peter was the “leader of the Apostles” in his 88th homily in St. John’s gospel (PG 59, 478), and even went further than this. In his 5th homily on “Penitence”, Chrysostom writes that after Peter had been restored to his former apostleship after committing the three-fold denial, he was also given “jurisdiction over the universal church” (PG 49, 308).   Again, in his 8th discourse on the Jews, he writes on how the repentance of Peter wiped out his fault and , “he becomes again head of the Apostles and the whole world is committed to his care” (PG 48, 951)   During the Monophysite fall out in the East, there were bishops who were strongly Chalcedonian, and thus, wished above all to retain the communion of the Apostolic See. A famous letter of appeal was written to Rome, and these Greeks openly declared the following about Pope Symmachus (512 AD):   “…but for the precious salvation not only of the East, but of three parts almost of the inhabited world, redeemed, not with corruptible gold or silver, but with the precious blood of the Lamb of God, according to the doctrine of the blessed prince of the glorious Apostles, whose See Christ, the Good Shepherd, has entrusted to your blessedness….You have not only received the power of binding, but also that of loosing, in accordance with the example of the Master, those who long have been in bonds, nor only the power of uprooting and of destroying, but also that of planting and rebuilding, as Jeremias, or rather, as Jesus Christ, of whom Jeremias was the type….You are not ignorant of this malice, you whom Peter, your blessed Doctor, teaches always to shepherd, not by violence but by an authority fully accepted, the sheep of Christ which are entrusted to you in all the habitable world.” (Mansi viii. 221)   “Two bishop of Thessalonica wrote the following to Pope Boniface II (521): “For these things we appeal to your blessedness and the Apostolic See, and through it we believe we hear and adore thrice blessed Peter, and the chief Shepherd of the Church, Christ our Lord” (Mansi, viii, 748)   Patriarch St. Sophronius of Jerusalem had commissioned St. Stephen of Dor to appeal to the Roman See in order to procure the condemnation of the Monothelites occupying the Eastern Patriarchates. Stephen describes this aloud at the Council of Lateran 649:   ““And for this cause, sometimes we asked for water to our head and to our eyes a fountain of tears, sometimes the wings of a dove, according to holy David, that we might fly away and announce these things to the Chair which rules and presides over all, I mean to yours, the Head and Highest, for the healing of the whole wound. For this it has been accustomed to do from of old and from the beginning with power by its canonical and apostolical authority, because the truly great Peter , head of the Apostles, was clearly thought worthy not only to be entrusted with the keys of heaven, alone apart from the rest, to open it worthily to believers, or to close it justly to those who disbelieve the gospel of grace, but because he was also first commissioned to feed the sheep of the whole Catholic Church; for ‘Peter’, said He, ‘Do you love me? Feed my sheep’, and again , because he had in a manner peculiar and special, a faith in the Lord stronger than all and unchangeable, to be converted and to confirm his fellows and spiritual brethren when tossed about, as having been adorned by God himself, incarnate for us, with power and sacerdotal authority…I was urged by the requests of almost all the pious bishops of the East in agreement with the departed Sophronius…Without delay I made this journey for this purpose alone; and since then thrice have I run to you Apostolic Feet, urging and beseeching the prayer of Sophronius and of all, that is, that you will assist the imperiled faith of Christians”” (Acts of Lateran Synod 649, Richard Price)   St. Theodore the Studite (+826) wrote a letter to Pope Paschal I, and in it reads:   “Hear me, O Head of the Apostles, placed by God as Shepherd of the Sheep of Christ, holder of the keys of the kingdom of heaven, the rock of faith on which the Catholic Church has been built. For you are Peter; you adorn the throne of Peter and rule from it” (PG 99-1151).   And as insincere as one would like to think it is, the words of Photius the Great (9th century) to Pope John VIII:   “We may well ask who is the Master who has taught you to act in this fashion? — surely, above all, it is Peter, the leader of the Apostles whom the Lord has placed at the head of all the churches, when He said to him: ‘Feed my sheep’. ” (Mansi 17, 396D; MGH, Epp. VII, 167) https://erickybarra.org/2017/03/10/the-greeks-on-matthew-16-john-21-and-luke-23/
    • Од Kafanski amater,
      HRVATSKI ISTORIČAR UZNEMIRIO SRBIJU: ZNA LI VUČIĆ ZAŠTO CAR LAZAR I OBILIĆ NISU MURATU PONUDILI PODELU KOSOVA? | srpskidnevnik.com
      SRPSKIDNEVNIK.COM Jedan od prvih i najljepših opisa Kosovskog zavjeta donosi Dubrovčanin Ludovik Crijević Tuberon, povjesničar iz 15. stoljeća.  
    • Од Kafanski amater,
      Srpski režiser Emir Kusturica, oštar kao i uvek, objavio je autorski tekst koji je podigao na noge čitav region.
       
      Autorski tekst Emira Kusturice, prenosimo u celosti i bez ispravki na ekavicu.
       
        Kada je čovjek natjeran da gazi po plićaku vremena u kome živi, nije najgore ako uporedi vlastiti život sa podrumom pretrpanim stvarima. Posebno ako povjeruje kako tamo još uvijek ima ponešto da se nađe i da je najteže iskopati ono najvažnije! Ako tako nešto uopšte postoji! Kada se odlučimo da krenemo u potragu za najvažnijm stvarima, čeka nas gomila, čitava skalamerija se ispriječi pred nama. Ako bi tada čovjek krenuo da pretura po stalažama ne bi ga gušila samo prašina, niti bi stvar bila olakšana Rembrantovskim zracima svjetla koji se probiju kroz prozorče, brzo bi otkrio kako i ono što nije primjećivao kao važno postaje jednako bitno kao stvari koje su ranije navirale nošene talasima sjećanja. Ipak čovjek mora sebi, ako nikome drugom, da polaže račune pošto se njegov život odvija u istoriji, nikako u vakuumu, iako su u svijetu i kod nas tvrdili 90-ih da živimo vrijeme postistorije, posebno naglašavajući da je teritorija nevažna. Onda su SAD bombardovale SR Jugoslaviju ne zbog zaštite ugroženih ljudskih prava i zločina nego zbog pomjeranja vojne sile prema Istoku. U tom svojevrsnom Drang nah Osten koje su u dva svjetska rata obavljali Njemci i tako je stručno obilježili, sada je Atlanska sila pokazala mišiće ne samo nama nego i Evropi na čijem terenu se odigrala drama. Osvojena je nova teritorija.
      Dakle u potrazi za Istinom koja je pohranjena u podrumu, od nas najbolje skrivena, postoje dva puta. Ideja da jedino put do Boga vodi do Istine i njoj suprotstavljeni racionalistički put koji nas dovodi do zaključka kojeg je u filmu „Sjećaš li se Doli Bel” izgovorio otac - pijani marksista. On je rekao: „Čovjek je izgubljen slučaj!” Vjerujem da je on govorio o jedinki, tačnije uzorku, kako su je atlantisti nazvali, „zlatna ljudska milijarda”.To je po njihovoj procjeni broj ljudi na planeti koji mogu da žive koliko-toliko dobro. Preostalih 5 milijardi po njima nema lijeka, svakako su osuđeni na propast te se, kasnije, s tim u vezi, pravdaju ratovanja i civilizovanje barbara te mesijanska uloga protestantskog puritanizma. Šta im treba pitamo se? Dobar kupac koji polako pristaje na ulogu roba pošto radi za malu platu i nema istorijsku svijest, odgovara ulozi koja mu je dodjeljena i vjeruje da je podjela na bogate i siromašne sudbina! Fatalizam kapitalizma! Tako je i kod nas bilo u praksi, pored uspješnih privatizacija, sportista i umjetnika, još jedino naučna pamet kod nas uspjeva da se rodi, ali tek kada ode u pečalbu dokaže i unovči svoje sposobnosti.
      Novi tip homo sapiens je potpuno otvoreno biće, ubija vrijeme gledajući rijalitije i porno filmove, voli da laže, ali ne pristaje na iluzije, ne voli da radi, a želio bi da bude bogat, sanja da će mu Bog preko Fejsbuka poslati najbolju djevojku i jedino je tada religiozan. Otvoreni je član otvorenog društva spreman, ne samo na torture transnacionalnog kapitala, nego i transeksualnog egzibicionizma. Ako nastavi ovako, uskoro bi mogao da traži legalizaciju incesta što su neki već pokrenuli u Sjedinjenim Američkim Državama! Posljedice otjelotvorenih ideja pijanog marksiste nisu samo racionalistički zaključci nego i ono što će trideset godina kasnije, u našem plićaku, postati životna stvarnost, marksizam i liberalizam su objedinjeni transnacionalnim kapitalom obrćući kapital i čovjeka nazvanog – izgubljeni slučaj. Još od Dekarta i Voltera, preko Hegela i Kanta, Karla Marksa, Zapad je proizvodio najbolje i najgore, a ono što je do nas doprlo je najčešće bilo ono najgore. U dugom periodu od prihvatanja hrišćanstva, Zapadna crkva je objedinila bibliju, mač i kamatu, u postupku dehristijanizacije fabrikovala čovjeka ubačenog u proces lišavanja svojstava gdje su materijalni dobici i komfor zamjenili potrebu za čovečnošću i žrtvovanjem.
      Da li ćemo, pored svih stvari koje smo već prodali, staviti na doboš Istinu! Ipak, još uvijek nismo poraženi. Nevjerovatno je da smo mi, uz Ruse, preostali dio hrišćanske kulture koji nije ubačen u centrifuge atlantizma i koliko-toliko smo ostali svoji. Koliko dugo još? Zavisi od toga da li ćemo ili nećemo priznati Kosovo. I da li ćemo održati Rapubliku Srpsku. Još uvijek nas nisu do kraja lišili svojstava i što je najvažnije, nismo izgubili ideju da su naša crkva i vjera, te naša kultura, magnetne sile opstanka i naše budućnosti, a vjerovanje u vječnost duše, vrata slobode. Jer da nije tako, piše antropolog i lingvista Nikolaj Trubeckoj, ni ruski narod ne bi preživio dok je pod mongolskom vlašću, plaćajući danak, na tihoj vatri, a nikada nije bio rob, u ilegali održavao narodno hrišćanstvo koje je iz hibernacije ušlo preko Ivana Groznog, Ivana III, u fazu stvaranja carske ruske istorije. Isto je bilo i u našoj istoriji. Pod vjekovnom vlašću otomanskih Turaka, kako piše Ivo Andrić, duhovni život, a time i pismenost u manastirima Srpske pravoslavne crkve, stvarana je neraskidiva veza sa Kosovskim zavjetom ali i vremenom budućnosti. Zato je nama važna Istina o Kosovu. To je najveći intimni i socijalni motiv, bez kog bi u onom podrumu o kojem pišem, umjesto tragova preko kojih se stiže do istine, ostalo brdo nepotrebnih informacija - nered u kojem može da zavlada promaja i ne samo da ja ne bih mogao da pronađem ono najvažnije što razdvaja od plićaka vremena po kojem gazimo i vjeru da život nije prolazna epizoda. Zašto sam se onda žrtvovao i pravio tolike filmove. Zato što sam preko pokretnih slika koje su montirane u ritmu srca zakoračio u onostrano i povjerovao da postoji vječni duh.
      Ako krenemo u kopanje po podrumu, najteži zadatak bi bio kako poredati sve kako valja, jer u našem plićaku čizme postaju važnije od noge na koju se navlače, kapa od glave, rasklimani krevet uvaženiji od onoga koji je na njemu spavao, gramofonska ploča mnogo značajnija od uha i srca do kojeg je harmonija dopirala. Tako se danas živi. Čovjek je u evropskoj istoriji napravio ogroman krug, oslobodio se ropskih okova, izborio se za hrišćanstvo, poslije racionalista i protestanata žrtvovao je duhovni život u ime materijalnog dobra. Mrzilo ga da čeka raj poslije upokojenja, pa je požurio da ga napravi na zemlji. Poslije Francuske revolucije, masoni su proizveli građansko društvo, industrijsku, pa informatičku revoluciju. U međuvremenu je stvorena pozitivna uloga u stvaranju sindikalne svijesti, svijesti o zlostavljanju žena i svijesti o ugroženosti životne sredine. Taman kada smo povjerovali da će novi svijet ublažiti eksploatisanje, ono je postalo najgore. Tek danas se ostvaruje ideja pijanog marksiste – savremeni čovjek, izgubljeni slučaj, danas se vratio na početak. Umjesto kraljeva koje je srušio, dobio je faraone i svijet u kome 8% ljudi posjeduje 88% svjetskog bogatstva.
      Kada su junaci filma „Sjećaš li se Doli Bel” Dino i Kliker u lavorima ispunjenim vodom šarali očima nadajući se da će od toga zjenice blistati od sjaja, a djevojke padati kao zrele kruške u njihovo naručje, iz SFR Jugoslavije su počeli da odlaze prvi radnici u SR Njemačku, a na radiju smo, pored vijesti šta je radio i gdje je bio drug Tito, slušali Ćelentana i 24 hiljade poljubaca. Majke su glancale lavaboe i kade plavim radionom, dok su na periferijama gradova naši očevi po birtijama praktikovali titoizam, religiju nevjernika, najčešće u pripitom stanju nikada ne gubeći iz vida da je pojava druga Tita važnija od titoizma. Koliko god je bio omražen, svi su cijenili poredak kojeg je uspostavio, dok ga oni koji su ga doveli nisu srušili. Tako je Emil Sioran pisao o Ivanu Groznom kao strašilu kojem zavidimo jer je učinio sve što mi nismo smjeli ili nismo mogli, ubijao ljude. iIma ih koji tvrde da su neki čak završili na njegovoj trpezi. Mi smo mu zavidjeli jer nismo bili u stanju da napravimo sve ono što je bilo zabranjeno. I ja sam mislio da su Informbirovci voljeli Staljina pošto je on volio hercegovački duvan i imao ponosnog dilera koji mu je doturao škiju iz Popova polja. Trebalo mi je mnogo vremena da shvatim kako Titov razlaz sa njim nije bio autentična odluka nego je to odlučio isti onaj koji je finansirao boljševičku revoluciju (Njemački kralj Vilhem II, a kasnije Vudro Vilson predsjednik SAD-a), a da je Staljinova uloga u Drugom svjetskom ratu poremetila planove ne samo u civilizovanju Rusa, nego su im na kraju Drugog svjetskog rata stigli do Berlina. Kasnije je bilo što je bilo. Ljubav srpskih i ruskih komunista koja je prekinuta Informbiroom, bila je takođe investicija koju smo 90-tih skupo platili. Naša veza sa Rusima je ostala krvno srodstvo, a duhovnost je ime tog srodstva. Nisu samo visokoobrazovani bjelogardejci dali Beogradu najbolje što su mogli, nego je Nikolaj II objavio rat Njemačkoj stajući u odbranu Srbije.
      Dino i Kliker, u Doli Bel, nisu radili samo na glancanju očiju. U tek začetim duhovnim procesima oni su tragali za odgovorom na pitanja svijeta odraslih koji su mislili da su vjerovali u komunizam i kojem su oni htjeli da suprotstave hipnozu. Čim bi izvukli glave na suvo tinejdžeri su ponavljali do iznemoglosti „Svaki dan u svakom pogledu sve više napredujem” vjerujući u moć ostvarivanja vlasti nad samim sobom pomoću svjesne autosugestije, prateći ideje slavnog psihologa Emila Kuea. Sve bi bilo kako valja da nisu popustili živci šarmatnog lažova Klikera koji nije pristao na religioznu mantru. Nije se mirio sa onim dijelom „sve više”, pa je prekinuo te večeri duhovnu seansu u potkrovlju golubarnika i rekao: „Dobro to, a šta ću ja sutra?” Svi smo se smijali Klikerovom izrazu i dok je on mislio na sutrašnji sastanak sa djevojkom, nas je oduševio njegov smisao za realnost. Smisao za realnost kao zajednička osobina koja briše razliku između laži i istine, spoj jedinke sa ostatkom svijeta. Ali šta da radimo sa tim smislom danas? Upravo su nadahnuće i vjera u transcedentalnu sposobnost vode u budućnost. U nauci, fikciji i realnosti. Upravo je odstupanje od realnosti neophodna distanca za zdrav život. Koliko god Kliker nije mogao da se nađe na putu transcendencije, Dino jeste i zato je i bio glavni junak filma. Ne samo da Dinov idealizam zvuči naivno i privlačno, čak je i Klikerova laž danas bliska srcu jer nije lagao za pare. On je uljepšao svoj svijet.
      Danas, kako tvrde teoretičari naučne kulture, oni koji pokušavaju da promjene sve što je čovjek u istoriji napravio, kada Isis napada i uništi Palmiru, oni nisu uznemireni. Kada poslije bombardovanja Iraka novinari pitaju američkog generala zašto nisu zaštitili mesopotamske spomenike kulture, on odgovara da to nisu bili američki prioriteti. Šta onda jesu? Zatiranje prošlosti i hrišćanske kulture i uspostavljanje najnovijeg poretka robovlasništva i potčinjavanja planete. Za to je potrebno da Mikelanđelo bude manje važan od Endija Vorhola, Dostojevski od Den Brauna, a da sve što nas je inspirisalo u Holivudu sve do sedamdesetih godina treba presnimiti. I to se radi. Najveći dio Holivudskih hitova su rimejci i video-igre.
      Dakle, porodica nije samo ugrožena marksističkom bazom i liberalnom filosofijom na kojoj svoje veze sa svijetom već dugi niz godina ostvaruje naša država, a ljudi, šta će drugo, bježe, ne žele da budu najjeftinija radna snaga u svijetu. Jedino što prikriveni rasizam danas prihvata bijele Slovene za koje je po pangermanskim planovima bilo zacrtano zatiranje i bilo planirano odmah iza Jevreja i Roma budu izbrisani sa lica zemlje. Danas kada se više niko ne pita odakle migrant po Evropi i malo ko uzima u obzir da su ratove započeli oni koji su najglasniji borci za prava migranata. Sve se to neko nekome za nešto sveti. Stavlja se tačka na hrišćansku Evropu.
      Otac iz „Sjećaš li se Doli Bel” nije znao da će se njegove riječi otjelotvoriti u našem vremenu niti je mogao sanjati tada kako će se razviti stvar sa čovjekom – izgubljenim slučajem. Nisu slučajno na početku ove priče pomenuti prvi pečalbari koji su se otisnuli u Njemačku i druge zapadne zemlje 60-tih, a drug Tito ih optužio da su izdajnici. Danas ti izdajnici finansiraju život kod nas. Kada neki stranac nabasa u Beograd, pita se odakle ovim ljudima onoliki novac da čitav dan gluvare po kafićima i ležernije žive od onih na Zapadu. Odgovor je opet u šezdesetim godinama kada su prvi pečalbari otišli u dijasporu koja svoje viškove, iz samilosti i potrebe da budu od pomoći, pošalje godišnje 5-7 milijardi eura u otadžbinu. Bez tog novca, bila bi mrka kapa. Mi ne ostvarujemo viškove iz kojih bismo mogli da finansiramo bolji život. Eto sad i ja kao moj otac, ali šta da radim. Moj otac je bio marksista.
       
      Šta bi se desilo kada bi filmski likovi oživjeli danas? Kliker je imao veliki nos i sa njim bi se desilo isto, pretpostavljam kao i sa legendarnim Siranom De Beržerakom! Mislim da bi i jedan i drugi tražili put kako da skrate noseve. Kliker bi, pretpostavljam, obavio široke konsultacije i zaključio kako je doktor u pravu kada kaže da bi nos trebalo skratiti. Međutim, ako bi mu prilike dozvolile ne bi se on zaustavio samo na nosu. Pretpostavljam da bi elektronska slika na njegovom ajfonu otkrila mnoštvo nedostataka koje bi nastavio da koriguje. Uvijek je imao smisla za realnost. Ništa ne bi ostalo od Klikera za koga smo uz osmijeh govorili: „Kako ti divno lažeš.” Dino bi sigurno, uprkos majčinom nastojanju da ga uputi na realnost, „skrenuo” u duhovne vode i nema sumnje da bi ga plićak u kome živimo pogađao i da bi tražio utopiju. Nije isključeno da bi se stavio pod Božiji autoritet.
      Kada nekom nije najgore da svoj život uporedi sa prenatrpanim podrumom i kada realnost prijeti da u završnoj fazi procesa dehristijanizacije Evrope poništi posljednje rezerve ove kulture i kada zna da ona još uvijek pulsira na Kosovu, onda mu ništa drugo ne preostaje nego da shvati kako bi formalni gubitak Kosova i Metohije bio završni čin gaženja sve vrijednosti hrišćanske kulture, što je slučaj sa današnjom Evropom, onda bi trebalo gaziti dublje i bježati iz plićaka u kome nas drži vrijeme u kome živimo. Naše trajne vrijednosti su zavjetnog tipa. Utoliko je i namjera da Istina u čovjekovom životu igra glavnu ulogu vrijedna stvar. Čak i kad bi samo jedan govorio istinu, trebalo bi ga podržati. Istina o sudbini Kosova i Metohije kao najvećoj pljački 20. vijeka ovorena je prije nekoliko godina kao metafora. U našoj javnosti Druga Srbija regrutuje kvazinaučnike koji sa podsmjehom gledaju na ideju o izboru carstva nebeskog nad carstvom zemaljskim. Ali upravo je tu podvala. Carstvo nebesko je hrišćanska ideja u koju jedni vjeruju, a drugi ne vjeruju. Nemanjići su kovali srebrnjake trgovali i ratovali, osvajali teritorije, ali su naše divljenje izazivali svojim podvižničkim potezima. Njihovi nasljednici kopali su rude po Kosovu, svoju vojsku oblačili u najmoderniju ratnu opremu. Kako bi se inače oduprli najmoćnijoj carevini petnaestog vijeka u bici na Kosovu. Dakle, čizma koja je devedesetih tamo zagazila nije samo osvojila i zauzela teritoriju da bi disciplinovala Srbe. Oni su stali na mjesto odakle se kontroliše bogata moravsko-vardarska dolina, tu se preko Rumunije izlazi na Crno more, a preko Makedonije stiže do Soluna o kojem je maštao Bizmark. Austrougari i Njemci su to sve osvojili, ali su na kraju poraženi. Dakle, priznavanje Kosova ne bi bila samo nezalječiva rana onih koji biraju carsko nebesko nad carstvom zemaljskim, nego legalizacija pljačke koja se desila pod otrcanom firmom ljudskih prava i brigom za civile.
       
      O ovoj, kao i mnogim važnim stvarima za naš narod, najbolje je rekao upokojeni patrijarh Pavle, čije riječi stoje na počasnom mjestu u osjećanjima čovjeka koji je pomislio da je njegov život podrum pretrpan stvarima. On je rekao: „Car Lazar nije imao ništa protiv carstva zemaljskoga, ali kada je bio prinuđen da bira između zemaljskog i nebeskog, onda je on izabrao carstvo nebesko!”
       
      AUTORSKI TEKST EMIRA KUSTURICE DIGAO JE ČITAV REGION NA NOGE! Bez ustezanja o Srbima, RUSIMA, Nemcima, Kosovu, Nemanjićima, caru Lazaru... A za kraj je ostavio reči patrijarha Pavla
      WWW.KURIR.RS Srpski režiser Emir Kusturica, oštar kao i uvek, objavio je autorski tekst koji je podigao na noge čitav region. Autorski tekst Emira...  

Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука.  Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано.  Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.

×
×
  • Create New...