Jump to content
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr

Придружите се нашој ВИБЕР ГРУПИ на ЛИНКУ

MiroslavOs

Veza ( i brak ) pravoslavca iz Hrvatske i pravoslavne djevojke iz Srbije. Postoji li zelja za preseljenjem?

Оцени ову тему

Recommended Posts

Ja sam iz Hrvatske, pravoslavac, i trazim djevojku iz Srbije, pravoslavku za vezu i brak. Po dosadasnjem iskustvu nailazim na razlicite reakcije vezano za zajednicki zivot i preseljenje djevojaka u Hrvatsku. Vjerujem da se uz ljubav i Boziji blagoslov sve moze uspjeti. Zelio bih cuti vasa misljenja o ovoj temi. 

Share this post


Link to post
Share on other sites
пре 3 часа, MiroslavOs рече

Ja sam iz Hrvatske, pravoslavac, i trazim djevojku iz Srbije, pravoslavku za vezu i brak. Po dosadasnjem iskustvu nailazim na razlicite reakcije vezano za zajednicki zivot i preseljenje djevojaka u Hrvatsku. Vjerujem da se uz ljubav i Boziji blagoslov sve moze uspjeti. Zelio bih cuti vasa misljenja o ovoj temi. 

...to da nas u RH bude više :dobro::skidamkapu:

Share this post


Link to post
Share on other sites

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


  • Сличан садржај

    • Од Милан Ракић,
      Tko može na bilo koji način odrediti duh jednoga naroda? U hrvatskom slučaju i u odnosu na Drugi svjetski rat (i na poraće) to je gotovo nezamislivo i skoro nemoguće. U prvome redu zato što smo od travnja 1941. do svibnja 1945. imali užasan građanski rat.

      Djelomice se kao građanski može opisati i tzv. Domovinski rat, jer su pucali jedni na druge građani iste države, suputnici iste povijesne kalvarije koja je u velikoj mjeri bila uvjetovana strahovima i frustracijama iz Drugog svjetskoga rata i poraća.
      Hrvati bi se za trajanje tzv. Nezavisne Države Hrvatske (NDH), čije se postojanje itekako problematizira u nedavnoj odluci mjesne Crkve u Koruškoj u odnosu na komemoraciju tzv. Bleiburške tragediju u Pliberku, u Austriji, za vijeke vjekova morali smatrati obveznim gajiti osjećaje sućuti i pokajanja.
      Na našem su teritoriju, među nama, počinjeni holokaust (protiv židovskoga naroda) i genocidi (protiv romskoga i srpskoga naroda). Zbog toga su se naši ljudi podijelili i još žive podijeljeni. Tu ozbiljnog procesa pomirenja i suočavanja s prošlošću nažalost – još nema.
      Ja sam morao preuzeti krivnju oca i djedova, morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na stranu ustaštva i nacizma i ne samo stala već i ostala
      Želio bih danas nešto kazati o ovoj velikoj i bremenitoj temi jer mislim da ipak postoji stanovita kolektivna krivnja Hrvata i jer mislim da ako je savjest mirna predsjedniku Sabora gosp. Jandrokoviću, moja to ne smije biti.
      Moj otac Adolf Pilsel približio se Paveliću u drugoj polovini pedesetih u Argentini kada je postao jedan od onih koji su čuvali Poglavnika. To je bila posljedica prijateljevanja mojega djeda Jakova Pilsela s Pavelićem i znak zahvalnosti što su djed Jakov Pilsel i baka Roza Ćosić ud. Pilsel spasili život Paveliću u bijegu iz Zagreba 10. svibnja 1945. sklonivši ga od Sovjeta u njihovom tadašnjem domu u austrijskom Judenburgu (što je opisano u mojim knjigama).
      Što se mene tiče, priča o ustašama i mom ustašovanju se u meni počela gasiti početkom osamdesetih ili, da budem precizniji, nestala je rapidno nakon poraza Argentine protiv engleskih snaga u ratu za Malvine (Falklands).
      Zašto tada? Jer sam tada počeo prihvaćati da imam i latinoamerički identitet, a ne samo neki difuzni europski, odnosno da sam svakim danom kojim sam se budio postajao svjestan da sam prije svega Argentinac (tada je to tako bilo) i jer sam morao moći odgovoriti na pitanje koje mi je 1978. postavio kolega sadašnjega pape Franje, svećenik isusovac oko kojeg sam se tada motao i koji mi je rekao ono sudbonosno: ”Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?”
      Danas znam da je to pitanje bitno odredilo moj život.
      Da, postoji ta naša moralna, metafizička krivnja. Osjećam nešto poput sukrivnje za djelovanje članova moje obitelji.
      Ta sukrivnja se ne može objektivizirati. Trebali bismo biti skloni i, ovisno o položaju i vrsti djela onih koji su pogođeni nepravdom, ispraviti krivnju iako moralno i pravno za djelo nismo odgovorni.
      Zagovaram odgovornost Hrvata, dakle, supogođenost čovjeka koji pripada hrvatskom duhovnom i duševnom životu i s ostalim sličnima dijeli jezik, podrijetlo i sudbinu te političku povijest i koji postaje svjestan ne uhvatljive krivnje, već analogije sukrivnje
      Ja, naime, zagovaram odgovornost Hrvata, dakle, supogođenost čovjeka koji pripada hrvatskom duhovnom i duševnom životu i s ostalim sličnima dijeli jezik, podrijetlo i sudbinu te političku povijest i koji postaje svjestan ne uhvatljive krivnje, već analogije sukrivnje.
      Moramo se osjećati sudionicima, sukrivcima, osobito ako šutimo pred nepravdom i bezakonjem, mržnjom ili netolerancijom. Ja sam morao preuzeti krivnju oca i djedova, morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na stranu ustaštva i nacizma i ne samo stala već i ostala.
      Moj nedavno preminuli otac Adolf Pilsel, nakon mene prvi, i to u 81. godini života, tek je postao sposoban i spreman čuti ne samo što mu sin ima reći nego što su o tome kazali Vlado Gotovac, Predrag Matvejević ili Slavko Goldstein.
      Moramo biti u stanju osjetiti moralnu kolektivnu krivnju i zadaću ponovne obnove čovjeka i nacije – zadaću koju imaju svi ljudi na svijetu koja, međutim, hitnije i osjetnije, kao da odlučuje o svemu biću, nastupa tamo gdje se jedan narod, makar podijeljen, vlastitom krivnjom našao pred ništavilom koje simbolizira pakao Jasenovca.
      Da, ja osjećam sram pred samim zločinima. Bilo me sram i za posjete Ahmićima.
      Sram me je jer su mnogi nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo.
      Sram me je što hrvatski katolički biskupi nisu još uvijek otišli i obavili čin pokajanja u samom Jasenovcu, kao što su to učinili pape u Auschwitzu, a hrle članovi HBK svake godine na Bleiburg dajući prednost jednim žrtvama, među kojima je bilo mnoštvo zločinaca, dok u Jasenovcu krivih ljudi nije bilo!
      Samo neprestano nastojanje na razumnom i utemeljenom iznošenju činjenica, samo korektan odgoj i pošteno obrazovanje, samo iskrena molitva, samo dijalog i međusobni oprost mogu nas dovesti do stvaranja pretpostavke za normalno društvo.
      Samo neprestano nastojanje na razumnom i utemeljenom iznošenju činjenica, samo korektan odgoj i pošteno obrazovanje, samo iskrena molitva, samo dijalog i međusobni oprost mogu nas dovesti do stvaranja pretpostavke za normalno društvo
      Ne svi Hrvati, već manjina, bilo da su ustaše, bilo da su partizani, snosi krivičnu odgovornost za zločine, druga je, pak, manjina morala odgovarati za podržavanje ustaštva i za strahovladu u doba poratnog staljinizma.
      Svatko od nas, premda na različite načine, sasvim sigurno ima povoda da sam sebe preispita moralnim uvidom i ne mora priznavati nikakvu instancu osim vlastite savjesti.
      Tko ne prepoznaje trenutak u svom životu i nije sposoban kazati: I ja sam Hrvatska, ali kazati to uz zahtjev za preobrazbom, za ponovnim rođenjem, za odbacivanjem pokvarenoga, taj neka bude opomenut jer je zašao u ćudorednu propast.
      Ali ono dobro i istinito neće doći samo od sebe: treba temeljito prionuti poslu, svi mi i svatko od nas.
      Možda jednom, kada budemo mrtvi, mognemo reći da smo se oslobodili krivnje.
      http://www.autograf.hr/bleiburg-ndh-i-pitanje-hrvatske-krivnje/
       
    • Од Ronald,
      Clanak:
       
      http://personalhealthrecords.in/2016/02/15/study-of-95000-children-finds-no-link-between-mmr-vaccines-and-autism/
       
      Zvanicna studija:
       
      http://jama.jamanetwork.com/article.aspx?articleid=2275444
    • Од Bernard,
      PAKAO – ne samo da postoji – nego je i VJEČAN (“aionion”)

      Ove stvari nazivamo ‘posljednje stvari’: smrt, sud, raj, pakao, čistilište, Isusov drugi dolazak. Kao što je smrt nakon ovog života općenito tako postojanje vječne kazne postaje jasno tek u posljednjoj knjizi Starog zavjeta. Prorok Danijel ima viđenje o onima koji spavaju u smrti: “Neki će živjeti zauvijek. Drugi če biti u vječnom užasu u nemilosti”. Dan 12,2. U Juditinoj pjesmi neprijateljima ljudi Božjih prijeti vječna kazna. Jud 16,17: “ Jao narodima koji ustanu na narod moj! Bog Svevladar kaznit će ih na dan Suda…”
      Dolaskom Kristovim, objavljeno je postojanje pakla i njegova vječnost je savršeno jasna.  “
      Krist doslovno iscrpljuje riječnik ljudskog jezika da ne ostavlja nikakve sumnje u ikakvom iskrenom vjerniku. Isus je upozorio grešnike na stvarnost pakla. Naziva ga Gehena, “gdje crv ne umire i vatra se ne gasi”, šest redaka u Markovu evanđelju 9,43-48
      Krist navješta da će Bog temeljito očistiti svoje gumno i da će sakupiti svoju pšenicu u ambar, a pljeva će biti “spaljena ognjem neugasivim”. Pakao je, kako nam Krist govori, mjesto tame. To je užarena peć gdje će biti “plač i škrgut zubi”, ali najopsežnije i konačno predviđanje pakla je u Spasiteljevu predviđanju konačne presude. Napravljena je, kao što znamo, uoči Njegove muke i predviđa Njegov Drugi dolazak posljednjeg dana kako bi sudio svim narodima ljudske povijesti. On će odvojiti ovce od koza. Taj je način govora značio naglašavanje Isusove sudačke moći. On će odlučiti tko će stajati gdje na Posljednjem sudu. Onda, kao Kralj svemira, najprije pozvati one koji su spašeni da preuzmu kraljevstvo “pripremljeno za vas od početka svijeta” u kojem će pravednici ući u nebesku slavu jer su prakticirali ljubav prema durgima. Zatim, okrenut će se onima s lijeva “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni koji je pripremljen za đavla i anđele njegove. Jer bijah gladan i ne dadoste mi jesti, bijah žedan i ne dadoste mi piti, bio sam stranac i niste me primili, gol i ne odjenuste me, u zatvoru i ne pohodiste me.”
      Što to znači hraniti gladne, pojiti žedne itd. Za sada ćemo obratiti pažnju na one nad kojima je izrečena kazna od strane Krista Kralja kojima je još rekao: “Što niste učinili jednom od moje najmanje braće niste ni meni učinili”. Ne bi bilo duhovne obnove ako ne bismo govorili o ljubavi. Sinteza se nalazi u 25 poglavlju Matejeva evanđelja, točnije u retku 46. Dvaput takle, govoreći o sudbini obojih, izgubljenih I spašenih, on će utvrditi: “ovi će ići u vječnu propast, a pravedni u vječni život“, govori Spasitelj.
      Najvažniji dio ovog proroštva, usudio bih se reći je najteži dio naše vjere, jest o vječnosti pakla, svjesno trajanje boli. Bolje bi nam bilo da smo sigurni da vjerujemo u vječnost pakla. Riječ koji upotrebljava nadahnuti pisac “vječna” analizirat ću nekih pet minuta, jer nema jednostvanog pridjeva u Božjoj odbavi kji bi bio važniji o odvog. Kako znamo? Jesmo li sigurni da je pakao vječan? Mi znamo. Mi smo sigurni. Evo nekih dokaza. Prvo: svi drevni rukopisi Biblije se slažu da je Krist koristio istu riječ za vječnost i u opisu raja i u opisu pakla. U originalnom grčkom jeziku “vječna kazna” ista riječ. Budući da nikad nije bilo nikakve sumnje o vječnosti pakla, Krist izjednačava kaznu grešnih ljudi sa kaznom đavla i anđela njegovih. Budući da je trajanje pakla beskrajno za đavle je sigurno da će također trpjeti beskrajno trpljenje izgubljenih muškaraca i žena.
      Štoviše grčka riječ “aionion” je stalno upotrebljavana u Bibliji da označi trajanje. Npr. za Boga se kaže da je “aionios” što znači – vječan, kad je Abraham zazvao Boga imenom: “Gospodin, Bog, vječni”. Ako je Bog nazvan vječnim i to istom riječju kojom se označuje vječnost pakla, možemo li iz toga donijeti zaključak o trajanju pakla?
      Božja vječnost je beskrajno trajanje, pa također vječna mora biti i kazna ljudi. Izaija navješta pjesmu pobjede koja će se pjevati u zemlji Judinoj da se odmori u Gospodinu zauvijek, jer je Gospodin vječna stijena. ista riječ. Neću vam reći koliko sam vremena proveo pregledavajući drevne grčke leksikone i kad sam gledao grčke klasične pisce, ista stvar. “Aionios” se odnosi na “vječno” za Boga, sa Božji duh. Drugim riječima, pod Božjim nadahnućem sveti pisci izabiru jednu riječ u najbogatijem riječniku ljudske povijesti, grčkom. Kad su imali riječ za to, to je bila riječ za to. Imali su riječ za vječno. To se odnosilo na vječnost Božju i na Božje atribute, i ista riječ pod nadahnućem Duha Svetoga je upotrijebljena da označi trajanje kazne. Ona je vječna.
      Znamo da sveti Ivan potvrđuje da je Sin Božji došao i dao nam da prepoznamo onog koji je Jedan pravi, i mi smo u Jednom koji je Pravi jer mi smo u Njegovi Sinu, Isusu Kristu. On je pravi Bog i Vječni život.
      Istu riječ koju upotrebljava Ivan upotrebljavaju i ostali evanđelisti, a i sv. Pavao. Drugim riječima, nesumnjivo, nedvojbeno, određeni pridjev je, pod Božjim nadahnućem, izabran da označi trajanje i pakla kao – vječnog. Nekad bi po dva sata proučavao jedna pridjev, ali mislio sam da to vrijedi. Da budemo sigurni…
                                                                                                                                                                   Izvor: Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J.
      http://magnifikat.hr/pakao-ne-samo-da-postoji-nego-je-i-vjecan-aionion/
       
       
       
    • Од Поуке.орг инфо,
      'Zanimljivo je zašto i tko osporava taj domoljubni pozdrav i kako postupa država', rekao je biskup Košić na predstavljanju knjige o Marku Perkoviću Thompsonu

        Oni koji nemaju argumente željeli bi ih silom ušutkati: tako zabranjuju koncerte proslavljenom pjevaču Marku, uručuju mu kaznene prijave zbog remećenja javnog reda i mira, difamiraju njegov ugled i proglašavaju njegov rad – ni manje ni više nego fašističkim; također protiv akademika Pečarića takvi rade svim sredstvima samo da ga ušutkaju, progone mu obitelj i – najčešće ga ignoriraju.
      Međutim oba ova velika čovjeka, Hrvata i domoljuba, ljudi su s kojima se naša Domovina treba ponositi. Možda će tek u budućem vremenu, kad se oslobodimo – kako pjeva biskup Ante Ivas – svih tih izdajica, krivokletnika, varalica, također i – kako pjesnički kaže Anto Kovačević – svih drpislava, tek će u budućoj, mirnijoj povijesti Hrvatske ovi naši velikani Marko i Josip dobiti svoje pravo mjesto, mjesto najvećeg poštovanja.
      Jedno je sigurno: njih obojicu rese hrabrost u zastupanju istine i ljubav prema domovini koja nije fraza ni interes. Također, rekao bih, resi ih i spremnost na podnošenje trpljenja, osporavanja, podmetanja za istinu i pravednost. Dok se Josip uglavnom s tim prijetnjama bori humorom i ironijom, Marko odgovara svojim osporavateljima - pjesmom.
      Sisački biskup Vlado Košić govorio je na predstavljanju knjige o Marku Perkoviću Thompsonu koju je napisao akademik Josip Pečarić. Mnogi mediji prenijeli su Košićev govor u kojem je ustvrdio kako neki silom pokušavaju ušutkati pjevača i akademika Pečarića. Košićev govor prenosimo u cijelosti: "Volio bih kad bi bilo više takvih hrabrih ljudi kao što su proslavljeni pjevač Marko Perković Thompson i akademik Josip Pečarić.
       
      Ova knjiga svjedok je veličine upravo ove dvojice hrvatskih ljudi, svjedok o poštenim ljudima u nepošteno vrijeme, o velikim ljudima u vremenu malih duša, o drskosti nekolicine koji se usudiše biti hrabri u vremenu izdaje. Zato će njihov trag biti nadahnuće budućim naraštajima i za dvadeset i trideset godina o njima će se pisati knjige, snimati filmovi i oni će biti primjer srčanosti u borbi sa zlom koje uništava istinu i našu domovinu.
      Da je Marko heroj, prepoznali su i branitelji, među koje se i on ubraja jer je bio dragovoljac u Domovinskom ratu i prva sad već legendarna pjesma Bojna Čavoglave nastala je u tom vremenu. Branitelji su mu naime nedavno darovali Veliku zlatnu plaketu za hrabrost, na čemu mu i ja ovdje javno čestitam!
      Uz pjevača Marka i akademika Josipa povezuje se pozdrav „Za dom spremni!“. Zanimljivo je zašto i tko osporava taj domoljubni pozdrav i kako postupa država. Najprije valja reći da je spontano taj pozdrav upotrebljavan u Domovinskom ratu, i to ne samo od pripadnika HOS-a koji su ga uzeli i u svoj grb, nego i od Tigrova i Gromova. Postoje snimke na Youbutu o tome. Tada, interesantno, to nikome nije smetalo.
      Ni to što je Marko u svojoj prvoj domoljubnoj pjesmi Bojna Čavoglave upotrijebio taj poklič. Tek odprije dvije-tri godine započela je hajka i na Marka i na taj pozdrav, optužujući sve koji ga upotrijebe za ustaštvo i fašizam. Najprije, treba reći da ustaštvo nije bio fašizam nego organizirano vojno djelovanje u obrani Hrvatske kao države, o čijoj su se naravi kao državi pozitivno izrazili i bl. Alojzije Stepinac i dr. Franjo Tuđman, ali te su postrojbe to činile svim „dopuštenim i nedopuštenim sredstvima“, što je bio dio njihove zakletve.
       
      a ilegalnost odnosno nedopuštena sredstva svakako nisu za nas kršćane prihvatljiva, kao ni zločini koje su počinili, a koje Crkva osuđuje, premda treba reći da je to bio odgovor na brojne četničke i partizanske zločine. Zašto je međutim došlo posljednjih godina do javnog političkog i policijskog progona pozdrava ZDS i onih koji ga upotrijebe – a u Domovinskom ratu i kroz 25 godina poslije rata se to nije događalo? Sjetimo se tužbi koje je protiv Joa Šimunića podigla udruga ‘Korak ispred’ iz Rijeke, na čijem je čelu Srbin Zoran Stevanović.
      Nadalje, sjetimo se kako je srpski političar Vulin u više navrata prozivao aktualnu Hrvatsku zbog „ustašizacije i fašizacije“. To su činili i drugi srpski, pročetnički političari. No, povod su im dali zapravo hrvatski političari koji su, na čelu s bivšim predsjednikom države pa onda i predsjednikom Vlade – najprije u židovskom Knesetu, pa potom pri formiranju nove Vlade s Karamarkom na čelu – optuživali Hrvate zbog „ustaške guje“ i „skretanja u ustaštvo“. 
      Za sve to nije bilo dokaza, ali je s druge strane bilo sve više dokaza da je u strukturama vlasti u RH još mnogo udbaša i zločinaca koji su likvidirali mnoge Hrvate kako u inozemstvu tako i u Hrvatskoj i BIH ili su njihovi sinovi. I meni se čini da su svu tu bučnu hajku na nepostojeće ustaše pokrenuli upravo oni koji su se bojali da ne bi bili podvrgnuti lustraciji koja se sve više najavljuje kao realna i nužna opcija za zakonodavstvo RH.
      Sjetimo se samo tzv. Lex Perković što je najbolji dokaz kako je udbaško-komunistička guja zapravo još uvijek jaka u Hrvatskoj. U taj kontekst stavljam i progon domoljuba, ne samo gosp. akademika Pečarića i našeg najdomoljubnijeg pjevača Marka Thompsona, nego i mnogih drugih koje se ne prestaje napadati i sotonizirati u javnom hrvatskom prostoru. Mogli bismo nabrajati mnoge...
       
      Mogu reći kako sam i ja jedan od tih, ili se me barem tako percipira. Kad sam recimo na svom fb profilu zatražio ostavku ministra unutarnjih poslova jer je prvi puta na Dan domovinske zahvalnosti, što je ujedno i Dan hrvatskih branitelja, dao privesti od policije hrvatske branitelje koji su mirno uzvikivali ZDS u Kninu, meni su – navodno – jer to nisam nikada primio nego sam samo to pročitao u medijima, odgovorili iz MUP-a da su oni samo postupali po zakonu o remećenju javnog reda i mira, i to u skladu sa sudskom praksom. 
      To je međutim neistina jer postojale su mnoge prakse prije ovog slučaja od 5. kolovoza 2017. kada su sudovi drukčije presudili za taj pozdrav. Smatram da je to čista politička interpretacija jednog zakona koji se ne bi smio politički tumačiti. Naime, zakoni moraju biti jednaki za sve i primjenjivi u smislu, a ne da ih jedna stranka politički tumači ovako, a druga onako.
      Dakako, to je odraz i posljedica političke atmosfere u koju nas je dovela nova vladajuća koalicija na koju sam također upozorio svojim krikom u otvorenom pismu Predsjedniku Vlade. Naime, novi koalicijski partner je ultimativno zatražio – i dobio – da se spomen-ploča poginuloj 11-orici branitelja koji su bili i pripadnici HOS-a ukloni iz Jasenovca. Jasenovac je opet druga priča, ali na žalost jer je bio ucijenjen premijer je popustio zahtjevu svojih koalicijskih partnera. A ti mladići koji su izginuli u Jasenovcu nisu se borili za Hrvatsku 1941., nego 1991. Dakle, opet popuštanje jednoj laži.
       
      Inače treba otvoreno reći da su politički zahtjevi predstavnika poražene srpske manjine u RH, a koja je zajedno sa Srbijom i JNA 1991. digla pobunu protiv Hrvatske, a podupire ih i sada srpska službena politika, jer tamo vladaju opet četnici, ali na žalost ih podupire i SPC – utemeljeni na mitovima i lažima. To su ne samo interpretacija Jasenovca, nego i uloga bl. Alojzija Stepinca, ustanka u Srbu a što je proslava pokolja Hrvata a ne antifašistička revolucija, zatim spomenik u Banskom Grabovcu, kao i izmišljanje nepostojećeg logora za ubijanje srpske djece u Sisku.
      Pitamo se, zašto naša država već jednom ne naloži istragu – ali ne političku nego znanstvenu, pa ako je potrebno i međunarodnu – da znamo što se to stvarno dogodilo npr. u Jasenovcu. Kako je moguće da su „istine“ toliko različite? I zašto se Jasenovac prepušta Srbima da oni govore što je tamo bilo? Naime, i uklanjanje ploče poginulim braniteljima HOS-a takvo je priznanje da je to mjesto na kojem su stradali srpski zarobljenici i što je trajni razlog nametanja krivnje Hrvatima – dok se čini da je istina sasvim suprotna i da bi ju već jednom trebalo iznijeti na vidjelo!
      Na žalost naša hrvatska politika ili nema snage ili ne zna odgovoriti svim tim lažima. Trebalo bi donijeti zakon da svi koji su dizali pobunu protiv RH ne mogu sudjelovati ni u kojem obliku u vlasti; zatim bi bilo po meni nužno i da se zatraži isplata ratne štete koju je Republika Srbija nanijela RH u svojoj agresiji, i to kao uvjet bilo kakvoj potpori za ulazak iste u EU; bilo bi nadalje nužno ukinuti povlasticu da srpska djeca u Hrvatskoj uče neku drugu povijest Domovinskog rata negoli što je to povijesna istina; bilo bi potrebno također zabraniti ulazak huškačima i širiteljima laži u RH, ne samo srpskim ministrima i političarima, nego i predstavnicima SPC.
       
      Samo bi tako postupala ponosna pobjednica Hrvatska i samo bi tako bilo moguće sačuvati ono što je obranjeno u Domovinskom ratu koji mora ostati jedini temelj moderne Hrvatske, a što imamo u velikoj mjeri zahvaliti hrvatskim braniteljima, među koje svakako ubrajamo i Marka P.Thomspona i akademika J. Pečarića.
      I da ponovim rečenicu sa samog početka: O kad bi bilo više takvih ljudi poput Marka i Josipa u Hrvatskoj!"
      https://vijesti.rtl.hr/novosti/hrvatska/2738621/ustastvo-nije-bio-fasizam-nego-organizirano-vojno-djelovanje-u-obrani-hrvatske-kao-drzave/?fbclid=IwAR1ybRg71voAh-vl1thdQrdhP-Rk2i5QadGCpPae32lStuTgoR4oxeD5vAE
×
×
  • Create New...