Jump to content
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr

Придружите се нашој ВИБЕР ГРУПИ на ЛИНКУ

GeniusAtWork

Религија у нацистичкој Немачкој

Recommended Posts

5 minutes ago, Господин Дареалис рече

Те глупости о 'аријевској раси' су заправо кренуле од једног Француза иначе. :)

https://en.wikipedia.org/wiki/Arthur_de_Gobineau

Таквим будаластим идејама се бавила "академија и интелигенција" масовно у то доба. Почев од Маркса па до Кејнза и осталих. Исто као и данас... што је језиво...

Замисли да се ови Social Jehovah's Witnesses дочепају неке ауторитарне власти какав би терор завели. Кад су у стању да сироту жену бескућницу бију на сред улице и још јој објашњавају како је "сама заслужила". Боже помози...

Share this post


Link to post
Share on other sites

†Серафим Роуз бриљантно о овоме: :)

 

 The world-view of Hitler is very instructive in this regard, for in him the most extreme and monstrous Nihilism rested upon the foundation of a quite unexceptional and even typical Realism. He shared the common faith in "science," "progress," and "enlightenment" (though not, of course, in "democracy"), together with a practical materialism that scorned all theology, metaphysics, and any thought or action concerned with any other world than the "here and now," priding himself on the fact that he had "the gift of reducing all problems to their simplest foundations."  [12]

  He had a crude worship of efficiency and utility that freely tolerated "birth control," laughed at the institution of marriage as a mere legalization of a sexual impulse that should be "free," welcomed sterilization of the unfit, despised "unproductive elements" such as monks, saw nothing in the cremation of the dead but a "practical" question and did not even hesitate to put the ashes, or the skin and fat, of the dead to "productive use." He possessed the quasi-anarchist distrust of sacred and venerable institutions, in particular the Church with its "superstitions" and all its "outmoded" laws and ceremonies. (We have already had occasion to note his abhorrence of the institution of Monarchy, a determining factor in his refusal to assume the Imperial tide.) He had a naive trust in the "natural mom, the "healthy animal" who scorns the Christian virtues--virginity in particular--that impede the "natural functioning" of the body. He took a simple-minded delight in modern conveniences and machines, and especially in the automobile and the sense of speed and "freedom" it affords.

There is very little of this crude Weltanschauung that is not shared, to some degree, by the multitudes today, especially among the young, who feel themselves "enlightened" and "liberated," very little that is not typically "modern."

Share this post


Link to post
Share on other sites
2 minutes ago, Grizzly Adams рече

Таквим будаластим идејама се бавила "академија и интелигенција" масовно у то доба. Почев од Маркса па до Кејнза и осталих. Исто као и данас... што је језиво...

И што је најинтересантније, знаш ко је, по овом његовом, на врху хијерархије раса? :)

Јевреји.


Хитлер и другари су изгледа изоставили тај део...

Share this post


Link to post
Share on other sites
10 minutes ago, Господин Дареалис рече

Те глупости о 'аријевској раси' су заправо кренуле од једног Француза иначе. :)

https://en.wikipedia.org/wiki/Arthur_de_Gobineau

Да је само он, било би добро. Била гомила таквих ликова...

https://en.wikipedia.org/wiki/Madison_Grant

https://en.wikipedia.org/wiki/Houston_Stewart_Chamberlain

https://en.wikipedia.org/wiki/Alfred_Rosenberg

https://en.wikipedia.org/wiki/Guido_von_List

https://en.wikipedia.org/wiki/Jörg_Lanz_von_Liebenfels

 

Share this post


Link to post
Share on other sites
17 minutes ago, GeniusAtWork рече

Nacisti su imali ideju da crkve treba da propovedaju o krvi, tlu i rasnoj borbi (= nazi 'jevandjelje'...) - da naprave tzv. 'pozitivno Hriscanstvo'.

Rozenberg (inace otvoreni neo-pagan) je trebalo da bude covek za to. :)


Bio je inace zaduzen za ideologiju i kulturu u NSDAP, a i ministar za okupirane istocne teritorije. 

Share this post


Link to post
Share on other sites
48 minutes ago, Господин Дареалис рече

Крајње негативан.

Деца су ишла у Хитлер Југенд.

Ne znam što ti bre dajem stalno linkove kad odbijaš da se edukuješ... a lepo ti piše kakav je imao stav prema veronauci... rekao on glavom i bradom, a ne Serafim Rouz o njemu ili nešto slično:

Secular schools can never be tolerated because such schools have no religious instruction, and a general moral instruction without a religious foundation is built on air; consequently, all character training and religion must be derived from faith.

  • Speech 26 April 1933 made during negotiations leading to the Nazi-Vatican Concordat of 1933; from Ernst Helmreich (1979). The German Churches Under Hitler. Detroit: Wayne State University Press. p. 241.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites
4 minutes ago, Avocado рече

Secular schools can never be tolerated

On je proganjao religiju intenzivno.

Poseban deo logora Dachau je bio za ljude od religije (gde su bili patrijarh i vladika Nikolaj takodje...). Nije doslo do 'konacnog resenja' samo zato sto ga je sprecio rat.

Ateiste su maltretirali zato sto su bili asocirani sa komunistima ili Jevrejima, tj.bar su oni smatrali to...

Share this post


Link to post
Share on other sites
13 minutes ago, Господин Дареалис рече

On je proganjao religiju intenzivno.

Poseban deo logora Dachau je bio za ljude od religije (gde su bili patrijarh i vladika Nikolaj takodje...). Nije doslo do 'konacnog resenja' samo zato sto ga je sprecio rat.

Ateiste su maltretirali zato sto su bili asocirani sa komunistima ili Jevrejima, tj.bar su oni smatrali to...

Proganjao je Crkvu (zato što mu suprotstavljala, zato što je propagirala "hipi" verziju religije koja mu se ne dopada i zato što mu je kao autoritarna institucija bila kvazi-konkurent), nije proganjao religiju.

Sa druge strane, proganjao je ateiste i uvek govorio protiv ateizma. Propaganda ih jeste povezivala sa komunistima i Jevrejima ali Hitler nije bio baš moron da ne razlikuje ateiste od komunista i Jevreja. Ateiste je proganjao iz čistih uverenja, nije imao nikakav interes da ih proganja.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Nije vezano za religiju ali me strasno podsetilo na danasnje touchy-feely levicare:

- Zabranio je pusenje uz snaznu antipusacku propagandu

- bio vegetarijanac

- zalagao se za prava zivotinja (da se ne koriste kao pokusni kunici, da se ne koriste za bunde itd.).

- bio environmentalist

Share this post


Link to post
Share on other sites
12 minutes ago, uros рече

Nije vezano za religiju ali me strasno podsetilo na danasnje touchy-feely levicare:


Adolf Hitler was a failed liberal arts student who blamed everything on ethnicities he deemed privileged.   :D

Share this post


Link to post
Share on other sites

I poslednja digresija koja nije vezana za religiju, ispirke:

Ovo je za 10 stepenica iznad svih danasnjih green movementa 

 

On April 24, Order of the Prussian Ministry of the Interior was enacted regarding the slaughter of poikilotherms.[10] Germany was the first nation to ban vivisection.[11] A law imposing total ban on vivisection was enacted on August 16, 1933, by Hermann Göring as the prime minister of Prussia.[12] He announced an end to the "unbearable torture and suffering in animal experiments" and said that those who "still think they can continue to treat animals as inanimate property" will be sent to concentration camps.

https://en.wikipedia.org/wiki/Animal_welfare_in_Nazi_Germany

Share this post


Link to post
Share on other sites
1 hour ago, Avocado рече

Ateiste je proganjao iz čistih uverenja, nije imao nikakav interes da ih proganja

Osim ako su mu bili velika smetnja prilikom stvaranje nove religije, koja definitivno u sebi ima okosnicu kreatora bozanstva, koji bi gle nekim cudom Hitler bio njegov direktni potomak.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


  • Сличан садржај

    • Од Војвода7,
      LONDON - Većina mladih u najmanje deset evropskih zemalja nema osjećaj nikakve vjerske pripadnosti, što pokazuje trend postupnog skretanja Evrope prema posthrišćanskom društvu, piše britanski "Guardian", pozivajući se na istraživanje koje je danas objavljeno.
        "Religija je pri kraju snaga. Uz časne izuzetke, sve više mladih ne identifikuje se sa religijom", kaže Stiven Bulivant, profesor teologije i sociologije religije na londonskom katoličkom univerzitetu Sent Meris koji je u saradnji sa pariškim Katoličkim institutom (ICP) izvršio istraživanje i objavio njegove rezultate u izvještaju "Mladi Evrope i religija".
      On smatra da će to u budućnosti vjerovatno biti i izraženije.
      Istraživanje sprovedeno na mladima od 16 do 29 godina u 21 evropskoj zemlji pokazalo je da je najnereligioznija zemlja Češka, u kojoj 91 odsto ispitanika tog uzrasta nema nikakvu vjersku pripadnost.
      Isto je odgovorilo između 70 i 80 odsto mladih u Estoniji, Švedskoj i Holandiji.
      Više od 50 odsto mladih bez vjerske pripadnosti je u Velikoj Britaniji, Mađarskoj, Belgiji, Francuskoj, Finskoj, Danskoj, Norveškoj i Španiji.
      Sa druge strane, najreligioznija zemlja je Poljska, gđe je mladih koji nisu religiozni samo 17 odsto, a odmah iza nje je Litvanija sa njih 25 odsto.
      Izvještaj Bulivanta temelji se na podacima iz evropskog socijalnog istraživanja (EŠ) koje je sprovedeno od 2014. do 2016. godine.  
      "Hrišćanstvo kao zadano, kao norma, stvar je prošlosti i to vjerovatno zauvijek. Ili barem za narednih sto godina", tvrdi Bulivant.
      On ipak, ističe velike razlike među državama.
      "Zemlje koje su jedna do druge, sličnog kulturnog nasljeđa i istorije, imaju jako različite vjerske profile", kazao je.
      Dvije najreligioznije, Poljska i Litvanija, i dvije najnereligioznije, Češka i Estonija, su postkomunističke zemlje.
      Trend sve manjeg povezivanja sa vjerom potvrđen je i kada su mlade pitali o praktikovanju vjere.
      Samo u Poljskoj, Portugalu i Irskoj, više od 10 odsto njih je odgovorilo da idu na crkvenu službu najmanje jednom nedjeljno.
      U Češkoj ih je 70 odsto odgovorilo da nikada ne ide u crkvu, a u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Belgiji, Španiji i Holandiji između 55 i 60 odsto.
      Bulivant je istakao da je zanimljivo da su šest najhrišćanskijih zemalja iz istraživanja, one sa istorijski katoličkom većinom (Poljska, Litvanija, Austrija, Slovenija, Irska, Portugal), a ne protestantskom ili pravoslavnom.
      A pored toga, među onima koji se izjašnjavaju kao katolici razlike su velike.
      Više od 80 odsto mladih Poljaka izjasnilo se kao katolik, a više od pola njih redovno ide na službu.
      U Litvaniji je, pak, 70 odsto katolika, a službu posećuje samo pet odsto njih, prenosi "Guardian".
      Prema Bulivantu, mnogi mladi Evropljani su bili kršteni i poslije više nisu zakucali na crkvena vrata.
      "Kulturološki vjerski identitet sve manje se prenosi sa roditelja na djecu. Kao da se odmah sa njih ispere. Za 20 ili 30 godina, crkvene zajednice će biti manje, ali će im vjernici zato biti mnogo posvećeniji i odaniji", zaključio je on.
       
      https://www.nezavisne.com/novosti/svijet/Guardian-Religija-u-Evropi-na-izmaku-snage/469928
    • Од Бранко Авдагић,
      Danas mnogi sa setom gledaju na komunistička vremena u SSSR-u i Jugoslaviji. Školstvo i zdravstvo su ono vreme napredovali kao nikada do tada, vladala je socijalna sigurnost, bilo je mnogo manje kriminala. Ali, crkva je bila progonjena. Odlomak iz knjige Timotija Vera, episkopa Kalista:
      Oni koji me žele vidjeti, trpjet će nevolje i očaj.
      Barnabina poslanica 7, 2
       
      »NAPAD NA NEBO«
       
      Od listopada 1917., kad su boljševici preuzeli vlast pa sve do otprilike 1988., kad su ruski kršćani slavili tisućitu obljetnicu, Pravoslavna je crkva u Sovjetskom Savezu bila u opsadnom stanju. U tih je sedamdeset godina žestina proganjanja bila različita, ali je temeljni stav komunističkih vlasti uvijek bio isti: u svim svojim oblicima religijsko je vjerovanje pogrešno i treba ga suzbiti i iskorijeniti. Prema Staljinovim riječima: »Partija prema religiji ne smije biti neutralna. Ona se mora boriti protiv vjerskih predrasuda.«[1] Kako bismo shvatili stvarnu snagu tih riječi, treba se prisjetiti da komunistička partija sovjetskoga tipa u svojim namjerama i po svojoj svrsi znači isto što i država.
      Pravoslavni vjernici kao i drugi kršćani našli su se dakle u situaciji bez presedana u prijašnjoj kršćanskoj povijesti. Rimsko Carstvo, iako je povremeno progonilo kršćane, nipošto nije bilo ateistička država niti je željelo ukinuti vjeru kao takvu. Osmanlije, koji nisu bili kršćani, također su vjerovali u jednoga Boga i, kao što se pokazalo, bili su prilično snošljivi prema Crkvi. Sovjetski je komunizam, međutim, u skladu s temeljnim načelima, u svom ateizmu bio agresivan i borben. Nije bio zadovoljan samo mirnim odvajanjem Crkve i države, već je se služio svim izravnim i neizravnim sredstvima kako bi zatro svaki oblik organiziranoga crkvenog života i iskorijenio svako religiozno uvjerenje.
      Odmah nakon dolaska na vlast, boljševici su počeli provoditi svoj program. Zakonodavstvo iz 1918. isključilo je Crkvu iz sudjelovanja u obrazovnom sustavu i konfisciralo je svu crkvenu imovinu. Crkva više nije imala bilo kakva prava; prestala je biti pravnim subjektom. Odredbe sovjetskog ustava postajale su sve strože. Dok je ustav iz 1918. još dopuštao »slobodu vjerske i protuvjerske propagande« (članak 13.), u Zakonu o vjerskim udrugama iz 1929., prijašnja formulacija zamijenjena je sljedećom: »slobodu vjerovanja i protuvjerske propagande«. Razlika je bitna: kršćanima je barem u teoriji bilo dopušteno vjerovanje ali ne i sloboda propagiranja vjere. Na Crkvu se gledalo isključivo kao na kultnu zajednicu. U načelu, bogoslužje je bilo dopušteno – posebno nakon 1943. – i postojalo je nekoliko crkvenih zgrada namijenjenih održavanju bogoslužja. Nakon 1943., Crkvi je bilo dopušteno i organizirati nekoliko ustanova za školovanje svećenika kao i ograničena izdavačka djelatnost. Ali ništa izvan toga praktično nije bilo moguće.
      Drugim riječima, biskupi i svećenstvo se nisu mogli baviti humanitarnim ili društvenim radom. Posjeti bolesnicima bili su strogo ograničeni i time je bilo potpuno onemogućeno pastoralno djelovanje u zatvorima, bolnicama i psihijatrijskim klinikama. Parosi nisu smjeli organizirati grupe za rad s mladeži niti kružoke za učenje, predavati katekizam ili djecu podučavati vjerskom nauku. Jedina poduka koju je pastva mogla dobiti bila je putem propovijedi u okviru bogoslužja. (Često su svećenici to znali dobro iskoristiti. Sjećam se da sam sedamdesetih godina posjetio nekoliko liturgijskih slavlja na kojima je bilo održano i po četiri-pet propovijedi; pastva je u zanosu slušala i na kraju propovjedniku zahvaljivala srdačnim usklicima, što nikad nisam doživio za vrijeme propovijedi na Zapadu!). Svećenstvu nije bilo dopušteno osnivanje knjižnica; u crkvi su se smjele držati samo bogoslužne knjige. Nisu imali brošura koje bi dijelili vjernicima niti drugi osnovni informativni materijal, čak je i Sveto pismo bilo vrlo rijetka knjiga koja se na crnom tržištu kupovala po fantastično visokim cijenama. Najgore od svega bilo je što je svaki pripadnik svećeničkog reda, od biskupa do župnika, morao tražiti od države dopuštenje za vršenje službe, a i onda je bio nadziran od tajne policije koja je bila neumoljiva i bilježila svaku izgovorenu riječ za vrijeme propovijedi. Po čitav dan budni su neprijateljski pogledi pratili tko dolazi u crkvu, radi krštenja ili vjenčanja, na ispovijed, ili zbog privatnog razgovora.
      Totalitarna komunistička država primjenjivala je sve vrste protuvjerske propagande, a Crkva nije imala pravo na odgovor. U prvom redu bio je to ateistički odgoj koji je sustavno provođen u svim školama. Nastavnici su npr. dobivali ovakve upute:
       
      Sovjetski nastavnik treba se ravnati prema načelu partijskoga znanstvenog duha; mora biti ne samo bezvjerac već i aktivan propagandist kojega vodi ideja borbenog proleterskog ateizma. Vješto i mirno, taktično i uporno, sovjetski nastavnik dužan je raskrinkavati vjerske predrasude i prevladavati ih, jednako u školskim aktivnostima i izvan škole, u svakome času, iz dana u dan.[2]
       
      Izvan škole, široku protuvjersku kampanju vodila je Liga borbenih ateista koju je 1942. zamijenilo nešto manje agresivno Svesavezno društvo za širenje znanstvenog i političkog znanja: među mladim ljudima ateizam je aktivno propagirala Liga mladih komunista. Muzeji religije i ateizma često su otvarani u prijašnjim crkvama kao što je kazanska katedrala u Sankt Peterburgu. Dvadesetih godina, ulicama su se znale kretati, posebno o Uskrsu i Božiću, organizirane grube i agresivne povorke. Evo kako je to opisao jedan svjedok očevidac:
       
      Na tihim ulicama nikakvih prosvjeda nije bilo – godine strahovlade postigle su svoj cilj – i gotovo je svaki prolaznik nastojao šmugnuti u sporednu ulicu, kad bi naišla neka takva šokantna povorka. Osobno mogu posvjedočiti da narod za moskovski karneval nije pokazao ni trunke oduševljenja. Povorka se kretala praznim ulicama, pokušavajući ljude nasmijati ili izazvati, ali se suočila s tupom šutnjom slučajnih očevidaca.[3]
       
      Dvadesetih i tridesetih godina nisu samo crkve masovno zatvarane nego su i mnogi biskupi, svećenici, monasi, monahinje i laici bili poslani u zatvore i sabirne logore. Jednostavno nema načina izračunati koliko je zapravo umrlo žrtava od lošeg postupanja. Nikita Struve načinio je popis imena od 130 biskupa-mučenika, ali ga i on sam drži »privremenim i nepotpunim«.[4] Ukupan broj svećenika-mučenika mogao bi u konačnici biti i do nekoliko desetina tisuća. Dakako da pod Staljinovim režimom nisu patili samo vjernici, no oni su ipak trpjeli više od većine drugih. Čak ni u doba najžešćih progona kršćana u Rimskom Carstvu, nije se dogodilo išta što bi brojem bilo usporedivo. Pod komunističkom vlašću ispunile su se prije tristo godina izgovorene riječi protopopa Avakuma: »Sotona je od Boga odvojio našu svijetlu Rusiju kako bi je zakrvavio krvlju mučenika.«[5]
      Kakve su posljedice na samu Crkvu imale komunistička propaganda i progoni? Na mnogim mjestima došlo je do zapanjujućeg oživljavanja duhovnog života. Istinski pravoslavni vjernici, oslobođeni svjetovnih natruha i tereta neiskrenih članova (koji su se samo društvenog probitka radi prilagođivali prilikama), zbili su redove – kao ognjem pročišćeni – te junački i smjerno odolijevali. Jedan ruski emigrant je zapisao: »Gdjegod je vjera stavljena na kušnju, obilno je šiknula milost Božja i zbila su se najdivnija čuda: ikone su se same od sebe obnavljale pred očima zadivljenih gledatelja; crkvene kupole odavale su svjetlost koja nije bila od ovoga svijeta... Pa ipak je to jedva i primijećeno. Svijetle strane zbivanja u Rusiji gotovo da nisu zanimale ostatak čovječanstva... Oni koji su slijepi za svjetlo Kristova uskrsnuća uvijek će tako prosuđivati onoga koji je razapet na križu i pokopan.«[6] Nije čudno što je u doba progona tako mnogo ljudi napustilo Crkvu jer se to već događalo i događat će se ponovno. Mnogo više iznenađuje činjenica što joj je tako mnogo ljudi ostalo vjerno.
       
      »CARU CAREVO«: GDJE PODVUĆI CRTU?
       
      U razdobljima vjerskih progona sasvim su očita načela po kojima se ti progoni poduzimaju, ali nije uvijek sasvim jasan put koji bi vjernici trebali slijediti. Kako daleko smiju biskupi, svećenici i laici ići u suradnji s režimom koji za neskriveni cilj ima odbacivanje vjere? Ruski pravoslavni kršćani su na to pitanje, u razdoblju od 1917. do 1988., odgovorili na mnogo različitih načina. Ljudi sa Zapada, koji takve progone nisu doživjeli, morali bi biti vrlo oprezni kad donose moralne sudove o postupcima ljudi koji su tada živjeli u Rusiji.
       
      Odnose između Crkve i države u Sovjetskom Savezu možemo podijeliti u pet razdoblja:
       
      ·       1917.–1925.: patrijarh Tihon bori se za očuvanje slobode Crkve;
      ·       1925.–1943.: metropolit Sergije traži modus vivendi;
      ·       1943.–1959.: Staljin dopušta obnovu crkvenog života;
      ·       1959.–1964.: Hruščov ponovno progoni;
      ·       1964.–1988.: gušenje disidentskih pokreta.
       
      1. 1917.–1925. U početku moskovski patrijarh Tihon zauzima beskompromisan stav prema boljševicima. 1. veljače 1918. proklinje i izopćuje one koje je nazvao »otvorenim ili prikrivenim Kristovim neprijateljima« te »bezbožnim vladarima tame našega doba«. Bačenu anatemu potvrdio je Sveruski sabor koji je tada zasjedao u Moskvi i ona nikada poslije nije bila povučena. Iste godine umorstvo Nikolaja II. patrijarh javno naziva gnusnim zločinom i kaže: »Tko god ne osudi taj zločin, bit će kriv za prolivenu krv«. Upravo kad su se spremali proslaviti prvu godišnjicu Oktobarske revolucije, Tihon je pozvao komuniste da odustanu od proganjanja i ubijanja nevinih ljudi. U to doba nitko osim njega nije imao hrabrosti javno dignuti glas za pravicu i za ljudska prava. Tihon je istodobno izbjegavao postrojiti se uz bilo koju političku stranu pa je odbio poslati blagoslov i bjelogardijskom vodi na Krimu, generalu Denikinu.
      Prirodno je da su komunisti bili nezadovoljni Tihonom i da su odlučili slomiti njegov otpor. Od svibnja 1922. do lipnja 1923. držali su ga u zatvoru i za to vrijem na njega su provodili pritisak da crkvenu vlast preda skupini oženjenog svećenstva koja je bez njegova znanja surađivala s komunističkom vlašću. Grupa se prozvala »obnovljenom« ili »Živom crkvom« koja je počela provoditi intenzivan program crkvenih reformi, uključujući i ženidbu biskupa (episkopa).[7] Iako su mnoge od tih reformi bile opravdane, svećenici o kojima je riječ su se od samog početka kompromitirali suradnjom s ateističkim vlastima. Čim je shvatio pravo obilježje tog pokreta, Tihon je s njima prekinuo svaku vezu. Unatoč početnim uspjesima, pokret je uskoro izgubio podršku vjernika, pa se ni komunisti više nisu zanimali za njega. Nakon 1926., »živa Crkva« i njezini izdanci izgubili su značenje i potpuno su iščezli tokom drugoga svjetskog rata. Tako je prvi pokušaj boljševika da Crkvu podrede sebi završio neuspjehom.
      Ne znamo kakvim je pritiscima Tihon bio podvrgnut u zatvoru ali znamo da je nakon izlaska govorio pomirljivije nego 1917.–1918. godine. To je vidljivo iz njegova Priznanja, objavljenog kratko vrijeme nakon izlaska iz zatvora 1923. i njegove Oporuke koju je potpisao na dan smrti (taj potpis neki smatraju spornim). Međutim, i dalje je nastojao zadržati neutralan apolitičan stav kako bi očuvao unutarnju slobodu Crkve, kao što je uostalom i kazao 1923.:
       
      Ruska pravoslavna crkva je apolitična pa stoga ne želi biti ni bijela niti crvena; ona mora biti i ostati jedinstvena univerzalna apostolska Crkva i svi pokušaji da se Crkva uvuče u politiku, s koje god strane dolazili, moraju biti odlučno odbačeni i osuđeni.
       
      Sv. Tihon umro je iznenada pod zagonetnim okolnostima. Bio je stvarni stradalnik za vjeru, a možda je bio i pravi mučenik.
       
      2. 1925.–1943. Tihon je shvaćao da se nakon njegove smrti neće moći održati sabor, kao što je bio slučaj 1917., i slobodno izabrati patrijarha. Stoga je sam odredio nasljednike, imenovavši tri »čuvara trona« (locum tenentes): metropolite Ćirila, Agatangela i Petra. U vrijeme Tihonove smrti prva dvojica već su se nalazila u zatvoru pa je u travnju 1925. locum tenens patrijaršije postao krutitski metropolit Petar. U prosincu 1925. Petar je uhapšen i prognan u Sibir gdje je ostao sve do smrti 1936. godine. Nakon Petrova uhićenja, vodeće mjesto preuzeo je (stragorodski) Sergije (1867.–1944.), metropolit Nižnji Novgoroda s neobičnim naslovom »zamjenik« locum tenens-a. Sergije je 1922. pripadao pokretu »žive Crkve«, ali je 1924. priznao Tihona koji ga je vratio na prijašnji položaj.
      Sergije se u početku trudio nastaviti politiku koju je posljednjih godina Tihon vodio u Patrijaršiji. U svojoj objavi od 10. lipnja 1926. naglasio je da Crkva poštuje zakone Sovjetskog Saveza, ali je također kazao da se od biskupa ne može tražiti da u bilo kojemu smislu dokazuju svoju odanost. Zapisao je: »Ne možemo se prihvatiti obveze nadziranja političkog opredjeljenja naših vjernika.« Bio je to zapravo zahtjev za potpunim odvajanjem Crkve od države; odbivši pristati na mogućnost da Crkva postane povjerenik sovjetske politike, Sergije je zapravo želio odmaknuti Crkvu od države. U istoj deklaraciji također je otvoreno progovorio o nepomirljivosti i »suprotnostima« između kršćanstva i komunizma: »Daleko od toga da obećavamo pomiriti se s nepomirljivim i da obećavamo svoju vjeru prilagoditi komunizmu: mi ćemo ostati na istim vjerskim stajalištima koja imamo sada, a to znači da ćemo i nadalje biti pripadnici tradicionalne crkve«.
      Međutim, godine 1927. koja je u Rusiji bila presudna za odnose između Crkve i države – Sergije je promijenio mišljenje. Razdoblje od prosinca 1926. do ožujka 1927. proveo je u zatvoru i, kao u Tihonovu slučaju, ne znamo kojim je pritiscima bio izložen za vrijeme tamnovanja. Nakon puštanja iz zatvora, 29. srpnja 1927., objavio je deklaraciju koja se znatno razlikuje od one objavljene godinu dana prije. Ovaj put ništa nije rekao o »suprotnostima« između kršćanstva i komunizma; također se više nije zalagao za razdvajanje Crkve i države, naprotiv, povezao ih je što je jače mogao:
       
      Želimo biti pravoslavni i istodobno priznavati Sovjetski Savez kao našu građansku domovinu čije radosti i uspjesi su i naše radosti i uspjesi, čiji su promašaji i naši promašaji. Svaki udarac Savezu... napad je i na nas.
       
      Godine 1926. Sergije je odbio nadzirati politička usmjerenja svojih vjernika, a sada je i od inozemnog svećenstva zahtijevao »pismeno obećanje o potpunoj odanosti sovjetskoj vladi«.[8]
      Ta deklaracija iz 1927. godine prouzročila je mnogo jada pravoslavnim vjernicima u Rusiji i izvan nje. Činilo se da je Sergije kompromitirao Crkvu kako to Tihon nikada nije učinio. Poistovjetivši Crkvu s državom koja je nastojala odbaciti svaku vjeru, pokušao je izvesti upravo ono što je 1926. odbio učiniti – pomiriti nepomirljivo. Pobjeda ateizma bila bi radost i silan uspjeh sovjetske države; bi li to bila radost i uspjeh Crkve? Raspadom Lige borbenih ateista bio bi zadan udarac komunističkoj vlasti, ali to ne bi bio i udarac Crkvi. Kako se od ruskog svećenstva u inozemstvu moglo tražiti da stavi svoj potpis na obećanje o potpunoj odanosti sovjetskoj vladi kad su mnogi od njih tada bili državljani neke druge zemlje? Nije čudo da je metropolit Antonije, poglavar Karlovačkog sinoda (predstavnik ruskih biskupa u inozemstvu)[9], u odgovoru Sergiju citirao Drugu poslanicu Korinćanima (2 Kor 6, 14, 15): »Može li se svjetlost pomiriti s tamom? Može li se Krist suglasiti s Belijalom ili vjernik s nevjernikom?« I nastavio: »Crkva ne može blagosloviti antikršćansku, a još manje ateističku politiku.« Upravo je Sergijeva deklaracije iz 1927. dovela do definitivnog rascjepa između Karlovačkog sinoda i crkvenih vlasti u Moskvi. Otad će Sinod u izgnanstvu osuđivati »sergijanizam«, to jest kapitulaciju Crkve pred ateističkom vlašću. Pariški metropolit Eulogije, egzarh za Zapadnu Europu, najprije se želio prilagoditi Sergijevu zahtjevu, ali se i on od 1930. nadalje uvjerio da nije moguće održavati izravnu vezu s Moskovskom crkvom.
      Sergijeva politika izazvala je i diljem Rusije negodovanje. Mnogi su se prisjetili da je nekad bio privrženik žive crkve te su držali da i nadalje – u donekle izmijenjenu obliku – vodi istu politiku suradnje. Komunisti u prvom pokušaju nisu uspjeli preuzeti Crkvu s pomoću reformističkog pokreta a sada su, činilo se, u tome napokon uspjeli, uz Sergijevu pomoć. Da je 1927. godine sazvao sabor – što u onim uvjetima nije bilo moguće – Sergija vjerojatno ne bi podržala većina. Kolale su glasine da se čak i patrijarhov locum tenens, metropolit Petar, protivio deklaraciji, ali danas je to zasigurno teško ustvrditi. Međutim sigurno je da se petrogradski metropolit Josif zajedno s grupom viših hijerarha snažno odupro Sergijevoj politici i da je raskinuo svaku vezu s njime.
      Premda su Josif i njegovi glavni istomišljenici ubrzo bili uklonjeni sa scene i pomrli po zatvorima, pokret koji su oni pokrenuli nastavio je djelovati u tajnosti. Stvorena je katakombna crkva čiji su biskupi i svećenici djelovali tajno, odvojeni od službene Crkve na čijem se čelu nalazio Sergije. Serpuhovski biskup Maksim (Šišilenko) odigrao je važnu ulogu prilikom utemeljenja te tajne crkve; bio je privatni liječnik patrijarha Tihona i tvrdio kako je Tihonova želja bila da se Crkva povuče u tajnost ako komunistički pritisak postane nepodnošljiv. Katakombna crkva – točnije »katakombni kršćani« jer nije sasvim jasno je li postojala jedinstvena organizacija – preživjela je, iako s ograničenim članstvom, sve do kraja osamdesetih godina. Ponekad su je nazivali »istinskom Pravoslavnom crkvom«.
      Postojali su i ruski pravoslavni vjernici koji su podržavali metropolita Sergija. Oni su držali da se on iskreno trudio zaštititi Crkvu; da su njegovi potezi »nužni grijeh« te da je u želji da svoje stado spasi od uništenja skrušeno preuzeo na sebe »mučeništvo« laži. I doista, od njega su tražene mnoge laži. U jednom od intervjua sa stranim novinarima otišao je tako daleko da je ustvrdio kako u Sovjetskom Savezu nikad nije bilo vjerskih progona. Mnogima unutar Rusije i izvan nje to je zazvučalo kao okrutno nijekanje stradanja novih ruskih mučenika u ime Krista. Članovi Ruske pravoslavne crkve sve su do danas duboko podijeljeni u ocjeni Sergijevih postupaka.
      Ustupci koje je učinio 1927., u početku su malo koristili Crkvi. Zatvaranje crkava i likvidiranje svećenstva nastavilo se nesmanjenom žestinom i tokom tridesetih godina. U osvit drugoga svjetskog rata, 1939. godine, izvanjsko ustrojstvo Crkve gotovo je posve bilo uništeno. Samo su četiri biskupa imala dopuštenje za rad, a u cijeloj je Rusiji bilo preostalo svega nekoliko stotina crkava; sve bogoslovne škole i manastiri već su odavna bili zatvoreni. Bilo je to vrlo mračno doba za Rusku crkvu, ali uskoro je došlo do iznenađujućih promjena. Cijelu tu situaciju preobrazit će jedan novi važan događaj – rat.
       
      3. 1943.–1959. Njemačka je napala Rusiju 21. lipnja 1941.; istoga dana, ne čekajući razvoj situacije, metropolit Sergije objavio je pastoralno pismo, pozivajući sve pravoslavne vjernike na ustanak i obranu ugrožene domovine. Od toga časa Moskovska je patrijaršija davala čvrstu podršku ratnim naporima: za crkvene poglavare to nije bila borba za komunizam već borba za domovinu. Istodobno su Nijemci u okupiranim dijelovima zemlje dopustili obnovu vjerskoga života. Obnova je bila neposredna, spontana i snažna. Posvuda po Ukrajini i Bjelorusiji otvarane su crkve; posebno je bila dinamična obnova u pskovskoj eparhiji pod vodstvom mladoga metropolita Sergija Voskresenskog (1899.–1944.).[10] Bilo je posve očito da ni dvadeset godina proganjanja nije uništilo vjeru u narodu.
      Kako je Staljin bio pod žestokim pritiskom organiziranja obrane u ratu protiv Nijemaca, smatrao je razumnim dati neke ustupke kršćanima pod svojom vlašću. Bilo je jasno da kršćani još uvijek čine znatan dio stanovništva, a Staljinu je – ako je mislio dobiti rat – bila potrebna pomoć svakoga pojedinog Rusa. Iz zahvalnosti za Sergijevu i potporu njegova svećenstva – a vjerojatno i svjestan da ne smije biti manje velikodušan od Nijemaca – popustio je pritisak na Crkvu. Ustupci su u početku bili neznatni, ali 4. rujna 1943. Staljin upućuje poziv Sergiju i još dvojici metropolita i dopušta im izbor novoga patrijarha. Tri dana kasnije skromni sabor devetnaestorice biskupa izabrao je Sergija za patrijarha. Kako je već bio prilično star, sljedeće godine je preminuo, a u veljači 1945. na njegovo mjesto izabran je lenjingradski metropolit Aleksej, koji je od 1927. vrlo odano podržavao Sergija.
      Dopuštenje da se obnovi Patrijaršija bio je tek prvi korak. U prvim poslijeratnim godinama Staljin je dopustio i veliku obnovu Crkve. Prema podacima Moskovske patrijaršije broj crkava se do 1947. već bio popeo na 20 000; bilo je također 67 manastira, dvije bogoslovne akademije i osam sjemeništa. Situacija je bila sasvim različita od one iz tridesetih godina. Moglo bi se pomisliti da je poslijeratno uskrsnuće crkvenog života posmrtna pobjeda Sergijeve politike iz 1927. Međutim, takav bi zaključak bio pogrešan. Ono što je spasilo Crkvu nije bilo Sergijevo vodstvo već povijesna slučajnost i izbijanje rata, a što je još bitnije: izdržljivost vjere pobožnoga ruskog naroda.
      No Staljinova je snošljivost imala granice. Crkvi nije bilo dopušteno ništa osim održavanja bogoslužja i školovanja budućih svećenika. I dalje se nije smjela baviti bilo kakvom društvenom djelatnošću, niti raditi s mladeži ili odgajati djecu u vjeri. Sovjetske su vlasti i nadalje Crkvu smatrale neprijateljem kojeg treba napadati cijelom propagandnom artiljerijom, na što Crkva nije imala pravo uzvratiti. Tajna policija upletala se u sve oblike unutarnjeg života Crkve. Zauzvrat se, za tu ograničenu toleranciju, od crkvenih poglavara tražilo da budu »odani« vlastima. To je značilo ne samo da se moraju suzdržavati od kritike sovjetske vlasti već i da moraju aktivno podržavati komunističku politiku u zemlji i inozemstvu. Nijedan zakon protiv vjere nije opozvan pa su vlasti u svakom trenutku mogle, kad god im se to činilo pogodnim, ponovno započeti s progonima.
       
      4. 1959.–1964. Staljin je sve do smrti držao poslijeratni status quo. Posljednjih deset godina njegove vladavine (1945.–1953.) bile su za Rusku crkvu najpovoljnije u čitavom komunističkom razdoblju. Nažalost, Hruščov je 1959. poveo novu ofenzivu protiv Crkve, i to žestinom koja je bila tim čudnija što je na drugim područjima pokazivao tendenciju liberalizacije. Biskupi, svećenici, monasi i monahinje posvuda su bili osuđivani i zatvarani na osnovi izmišljenih kaznenih optužbi; svećenstvo je moralo podnositi velika šikaniranja pa i fizička zlostavljanja. Crkve su masovno zatvarane i njihov je broj bio sveden na 7000, što je činilo tek jednu trećinu prijašnjega broja. Od osam sjemeništa na životu su ostala samo tri, a broj manastira je pao sa 67 na 23. Osobito su velika ograničenja nametnuta u radu s mladima: svećenicima je bilo zabranjivano pričešćivati djecu, a policija u civilu često je znala s crkvenih vrata odvraćati obitelji koje bi s djecom došle na bogoslužje. Zapad nije obraćao pozornost na razmjere tih progona, među ostalim i zato što u Rusiji crkvene vlasti nisu javno prosvjedovale. Kad su na Zapadu istupale na forumima kao što su Svjetski crkveni sabor ili Praška mirovna konferencija, pravile su se da je manje-više sve »normalno« u odnosima Crkve i države. Protuvjerska kampanja naglo je prestala kad je Hruščov uklonjen s položaja, ali Crkvi nisu nadoknađeni pretrpljeni gubici.
       
      5. 1964.–1988. Što se tiče službenih odnosa između Crkve i države, to je razdoblje formalnoga mira. Država je i dalje preko KGB-a ili na druge načine nadzirala Crkvu; čelni ljudi Moskovske patrijaršije nastavili su s djelovanjem što su bolje mogli unutar suženih granica koje su im nametnule komunističke vlasti. Da je crkveno vodstvo bilo dinamičnije i glasnije – kao što su to bili mnogi istaknuti ruski baptisti toga doba – Crkva je možda mogla dobiti veće ustupke. Zar je doista crkvena hijerarhija morala biti tako dosljedno podložna?
      Upravo ta pitanja su krajem šezdesetih i sedamdesetih godina sve glasnije postavljali ne samo zapadni promatrači već i pravoslavni kršćani u samome Sovjetskom Savezu. Upravo to je najveći problem tzv. petoga razdoblja u odnosima Crkve i države za vrijeme vlasti komunističke partije. No, ako je vodstvo i bilo tiho, to nisu bili drugi. Unutar Pravoslavne crkve nastao je disidentski pokret u Rusiji koji je javno prosvjedovao protiv miješanja države u unutarnje stvari Crkve. Patrijarh i Sveti sinod nisu podržali prosvjednike, naprotiv, pa ipak je njihov broj sve više rastao.
      Među pravoslavnim disidentima najistaknutija ličnost bio je Anatolij Krasnov-Levitin, koji je od početka 1958. objavio niz samizdat[11] tekstova u kojima je opisao brojne vjerske progone i stradanja vjernika. Slične tekstove pisao je i laik Boris Talantov koji je umro u radnom logoru. Međutim, najutjecajniji dokument vjerskoga disidentskog pokreta bilo je otvoreno pismo koje su patrijarhu Alekseju u studenom 1965. uputili moskovski svećenici otac Nikolaj Ešliman i otac Gleb Jakunjin. Oni su na podroban način opisali sve represivne poteze komunističkih vlasti protiv Crkve i upozorili na nedostatak otpora, čak na očitu suradnju crkvenih vlasti s državom. Pokušali su potaknuti patrijarha Alekseja na djelovanje, da napokon poduzme korake: »Napaćena Crkva obraća Vam se s nadom. Vlast i moć dana je Vama u ruke. Kao patrijarh posjedujete snagu da samo jednom riječju stanete na kraj bezakonju! Učinite to!«[12]
      Žalosno je, ali predvidivo, da je sve završilo patrijarhovom odlukom o suspenziji dvojice svećenika. No, pismo je djelovalo poput katalizatora i nadahnulo mnoge vjernike da izraze svoje dugo potiskivane osjećaje. Crkva se napokon počela oslobađati igre zaobilaženja problema, kao i konflikata i poluistina koji su je gušili. Među onima kojima je primjer oca Gleba i oca Nikolaja dao snage bio je romanopisac Aleksandar Solženjicin koji je 1972. napisao snažno »Korizmeno pismo«, uputivši ga patrijarhu Pimenu (1910.–1990.), Aleksejevu nasljedniku; u njemu je istaknuta sva tragika i ironija onodobnoga stradanja Crkve:
       
      Kojim je razlozima moguće uvjeriti sebe da je planirano uništenje duha i tijela Crkve pod vodstvom ateista najbolji način da se ona sačuva! Sačuva za koga? Svakako ne za Krista. Kojim sredstvima da se sačuva? Neiskrenošću? Ali ako je tome tako, čijim će se rukama slaviti sveti sakramenti?
       
      Njegovo osobno rješenje za probleme Crkve nalazi se u riječi »žrtva«: »Iako lišena svake materijalne moći, Crkva pobjeđuje putem žrtvu.«[13]
      Godine 1976. osnovano je Kršćansko povjerenstvo za obranu prava vjernika, s ciljem da pomogne svima, pravoslavnim i nepravoslavnim vjernicima. Povjerenstvo je utemeljeno u suradnji s Helsinškim odborom za ljudska prava, institucijom koja se bavi kršenjem ljudskih prava općenito. Shvaćajući da je sloboda nedjeljiva, kršćanski disidenti nastojali su konstruktivno surađivati sa širim disidentskim pokretom. Protiv vjerskog ugnjetavanja borilo se i Kršćansko sjemenište, neformalna studijska skupina za mlade ruske pravoslavne intelektualce koju je 1974. utemeljio Aleksandar Ogorodnjikov; nakon Ogorodnjikova uhićenja, na njezino čelo stao je Lav Regelson. I ruski feministički pokret koji je započeo djelovati u Lenjingradu 1979., uključio je neke pravoslavne vjernike kao što je bila Tatjana Goričeva.
      Nakon 1976., komunističke vlasti bile su sve strože prema disidentskom pokretu, tako da je do 1980. većina pravoslavnih članova bila ušutkana. Jedni su poslani u radne logore i u progonstvo, a druge je KGB na različite načine uspio diskreditirati. Opća perspektiva nije davala mnogo nade. Više od deset godina javnih prosvjeda u osnovi nije promijenilo odnose između Crkve i države. Crkva se nije uspjela osloboditi komunističkog upletanja, a nije bilo vjerojatno da će to postići u neposrednoj budućnosti. Prema riječima vodstva Moskovske patrijaršije, stanje je bilo – »redovito«.
      A onda, suprotno svakom očekivanju, došlo je do iznenadnih i temeljnih promjena. Komunistički režim koji se sedam desetljeća činio svemoćnim, urušio se kao kula od karata.
       
      MUKOTRPNA OBNOVA
       
      Jedanaesti ožujka 1985. Mihail Gorbačov izabran je za generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Sedam godina kasnije, početkom 1992., Gorbačov više nije bio na vlasti, a Sovjetski Savez je prestao postojati. Kao rezultat mjera glasnosti (»otvorenosti«) i perestrojke (»prestrojavanja«) koje je on započeo provoditi, Ruska je crkva oslobođena od svih ugnjetavanja koja su od 1917. sakatila njezin život. Iako nije ponovno stekla povlašteni položaj kakav je uživala pod carističkim režimom, Crkva je u osnovi bila slobodna. To »u osnovi« treba uvijek dodati jer je i nadalje bilo slučajeva da na lokalnoj razini vladini službenici postavljaju prepreke kao i zastrašivanja od strane KGB-a. Uostalom, većina onih koji su radili za komunističku partiju, osobito u njezinim srednjim i nižim redovima, još uvijek su bili u službi. Vuk dlaku mijenja ali ćud nikada.
      Najvažnija promjena međutim zbila se na zakonodavnom planu. U razdoblju od 1990. do 1992. u gotovo svim dijelovima nekadašnjega Sovjetskog Saveza stupili su na snagu novi propisi kojima je ukinut Zakon o vjerskim udrugama, koji je bio donesen još 1929. Sada je prvi put došlo do istinskog odvajanja Crkve i države. Država više neće poticati ateizam. Pravoslavna je crkva (a uz nju i druge Crkve) pravni subjekt i ima pravo na imovinu, uz neka ograničenja u pogledu otvaranja novih crkava, jer dozvolu i dalje mora tražiti od civilnih vlasti. Crkva je sada slobodna organizirati socijalni i humanitarni rad i dopušteno joj je držati bogoslužje u bolnicama i zatvorima. Također je dobila dopuštenje za misionarsku djelatnost, kao i za organiziranje grupa za mladež i okupljanje radi proučavanja Svetog pisma. Crkva je ponovno mogla objavljivati vjersku literaturu i djecu podučavati vjeronauku; vjerski nauk se kao školski predmet može predavati i u državnim školama.
      Zakoni su međutim bezvrijedni ako ostanu mrtvo slovo na papiru i ako se ne provode u praksi. Crkvi je već od 1988. bila dopuštena većina tih djelatnosti, a sada je to uređeno i zakonom. Od 1989. do 1992. Ruska crkva je dakle mogla ponovno izgrađivati većinu onoga što joj je zakonom bilo odobreno. Tablica na 130. stranici pokazuje promjenjivost sudbine koja je pratila Crkvu tokom sedam desetljeća: od gotovo potpunog uništenja uoči drugoga svjetskog rata, preko obnove u poratnom razdoblju, potom teških gubitaka (posebno zbog progona između 1959. i 1964.) i konačno do iznenadne obnove koja je uslijedila nakon 1988. (primijetit ćete da je i danas manje svećenika nego 1947.). Između 1989. i 1992. u prosjeku je otvarano 30 crkava na tjedan; država je vratila mnoge povijesne manastire, a znatno su proširene i obrazovne ustanove za buduće svećenike.
      Ipak, bilo bi pogrešno ustvrditi kako je sve u redu danas. Političke i gospodarske prilike posljednjih godina u čitavom prostoru bivšega Sovjetskog Saveza vrlo su nestabilne, a budućnost je nesigurna. Pred Crkvom stoje golemi problemi. Stanje crkvenih zgrada i manastira koje sada država vraća prilično je bijedno, a troškovi njihova obnavljanja iscrpljuju Crkvu do krajnjih granica. Po svemu sudeći, središnja uprava Patrijaršije potpuno je bez sredstava; lokalni vjernici pomažu donacijama uz velike osobne žrtve, ali vrlo malo se može postići u situaciji privredne krize u Rusiji. Osnivanje novih parohija golem je teret za postojeće svećenstvo; svećenici su i prije 1988. bili pretjerano opterećeni, a pogotovo ih je sada premalo da bi mogli udovoljiti svim zahtjevima. U neposrednoj budućnosti trebat će najmanje 7000 svećenika. Također su redovite pritužbe na nastavni program u bogoslovnim školama koji je uskogrudan i zastario i obrazovno ne priprema svećenstvo za korjenito novu situaciju koja ih očekuje na terenu. Osim toga, vjerska literatura je također oskudna i nedostatna, unatoč velikoj pomoći sa Zapada. Crkva je sedamdeset godina bila isključena iz društvenog života i humanitarnog djelovanja pa crkvene vlasti, iako im se posvuda otvaraju vrata (državne bolnice i starački domovi žude za dobrovoljcima iz vjerničkih redova), zapravo nemaju nikakva praktičnog iskustva u tom području. Crkva nema iskustva niti s organiziranjem rada s mladima niti s vjerskom podukom djece. Mora početi od početka.
       
      I to nije sve. Crkva se suočava i s manje opipljivim ali ipak ozbiljnim problemima sada pluralističkoga društva. Rusko pravoslavlje je u doba komunističke vlasti na neki paradoksalan način ipak donekle bilo pod egidom »državne Crkve« koju su vlasti, iako su je progonile, istodobno i štitile. Sada to više nije tako. Rimokatolicima i protestantima u Rusiji je također dopušteno misionarsko djelovanje. Pravoslavni to doživljavanju kao zadiranje u njihovo područje, a nemaju pravo zaustavljati ga. Svakovrsni vjerski i pseudovjerski pokreti – Hare Krišna, okultizam, čak i otvoreno sotonski kultovi – nude svoju verziju duhovog puta zbunjenoj ruskoj javnosti koja žudi za spoznavanjem smisla života, a ne zna kamo bi se okrenula. Ukratko, rusko se pravoslavlje postkomunističkoga doba mora sa svih strana suočavati s takmacima.
       
      Ustanove Ruske pravoslavne crkve
       
                                               1914.                    1939.                    1947.                   1988.                    1996.
      crkve                               54174    nekoliko stotina                   ?20000                oko 7000                više od 17000
      svećenici i đakoni            51105    nekoliko stotina                   ?30000                oko 7000                oko 13000
      manastiri (muški i ženski) 1025    nijedan                                  67                         21                         337
      monasi i monahinje           94629    ?                                          ?10000                1190                     ?
      bogoslovne akademije       4             nijedna                                2                           2                           3
      sjemeništa                          57          nijedan                               8                           3
      pred-bogoslovne škole       185        zabranjene                             zabranjene          zabranjene          oko 50
      studenti                                ?             nijedan                  ?                            2000                     ?
      parohijske škole                37528    –                                 –                      –                      –
      starački domovi                 1113      zabranjeni              zabranjeni           zabranjeni               brzo se umnožavaju
      bolnice                               291
      parohijske knjižnice        34 497
       
       
      Postoje i drugi razlozi za uznemirenost. Organizacija KGB-a ostala je više-manje nepromijenjena, a mnogi njezini elementi neprijateljski su raspoloženi prema religiji. Vjeruje se da je upravo tajna policija potaknula brutalno umorstvo oca Aleksandra Mena (1935.–1990.). Postoje zlokobni elementi i u samoj Crkvi. Snažno nacionalistički orijentirana organizacija Pamjat (Sjećanje) u kojoj su aktivni i neki svećenici, više-manje otvoreno je antisemitska. Antisemitizam ima podršku i u velikom dijelu javnosti, unatoč tome što su ga osudili glavni biskupi. Nažalost, to se odnosi i na neke druge Pravoslavne crkve.
      Kako će se dugo sadašnja hijerarhija morati nositi s tim problemima? Njezin moralni autoritet donekle je oslabio. Nakon otvaranja KGB-ovih dosjea 1992., mnogi su laici bili zaprepašteni otkrićem u kojoj je mjeri postojalo suglasje između biskupa i tajne policije u doba komunizma. Među laicima postoji i jak osjećaj da se biskupi, školovani u doba komunizma kad je njihova parohijska djelatnost bila strogo nadzirana, ne snalaze u novonastaloj situaciji, da su često isuviše pasivni i da im nedostaje promišljenosti i mašte da iskoriste prilike koje im se pružaju. To se ne odnosi na vodeće hijerarhe kao što su metropolit Ćiril Smolenski i arhiepiskop Krizostom Irkutski. Mišljenja se razilaze i kad je riječ o navodnoj suradnji aktualnog patrijarha Alekseja (izabran 1990.) s komunističkim vlastima, ali u cjelini se drži da je pokazao čvrstinu i samostalnost dok je bio biskup u sovjetskoj državi. Pod njegovim je vodstvom episkopat prvi put 1992. kanonizirao nove mučenike koji su stradali pod komunizmom. To je korak od velikoga duhovnog značenja za rusko pravoslavlje. Posebice treba istaknuti tri kanonizirana sveca: šurjakinju ruskoga cara Nikole II., veliku kneginju Jelisavetu, koja se zamonašila nakon što su joj 1905. teroristi ubili muža, a koja je i sama stradala 1918. od boljševičke ruke; zatim metropolita Vladimira Kijevskog koji je ubijen 1918. i metropolita Benjamina (Venijamin) Petrogradskog koji je strijeljan nakon montiranog suđenja 1922. godine.
      Osobito mučan problem za rusko pravoslavlje bilo je oživljavanje katoličanstva istočnog obreda. Ukrajinska grčko-katolička crkva utemeljena 1596. godine Brestlitovskom[14] unijom, uključena je u Rusku pravoslavnu crkvu i prestala je postojati; brojila je oko 3 500 000 vjernika. Premda je bilo ukrajinskih katolika koji su se dragovoljno ponovno uključili u pravoslavlje, nema nikakve sumnje da je većina njih željela nastaviti živjeti u uniji s papinstvom. Nijedan ukrajinski biskup nije se izjasnio u prilog povratka; svi su bili uhapšeni i većina je umrla u zatvoru ili u izgnanstvu. Zbog izravne prisile i teroriziranja od strane policije, mnogi su svećenici i laici prividno pristali uz Pravoslavnu crkvu, ali su u svojim uvjerenjima ostali katolici; neki drugi su se odlučili za tajno djelovanje. Hijerarsi Moskovske patrijaršije, koji su zatvarali oči dok su Staljin i ateističke vlasti progonili njihovu kršćansku braću, stavljeni su u nezavidnu i lažnu situaciju. Osnovno načelo kršćana je nepristajanje uz nasilje nad savješću drugih kršćana. A sudbina je grkokatolika nakon drugoga svjetskog rata možda najmračnije poglavlje u povijesti kolaboracije Moskovske patrijaršije s komunistima.
      Istočni katolicizam ipak nije istrijebljen, premda je potisnut u tajnost. Jedan od rezultata Gorbačovljeve glasnosti bilo je ponovno ozakonjenje Ukrajinske grkokatoličke crkve koncem 1989. godine. Već je 1987. postalo prilično jasno da će grkokatolici ponovno izaći iz katakomba i zatražiti crkve koje su bile u njihovu vlasništvu, a sada su u rukama Pravoslavne crkve. Da je Moskovska patrijaršija preuzela inicijativu i predložila mirnu raspravu u traženju rješenja, stekla bi time velik moralni autoritet i poslije bi bilo izbjegnuto mnogo gorčine. Nažalost, ni do kakve slične inicijative nije došlo. Najprije 1987., a potom i 1988., poglavar Ukrajinske katoličke crkve kardinal Miroslav Lubašivski obratio se, usmeno i pismeno, Moskovskoj patrijaršiji i predložio da dvije strane, pravoslavna i katolička, javno i službeno objave uzajamni oprost, ali od moskovskog patrijarha nije stigao nikakav odgovor. Lako je zamisliti koliko su grkokatolici bili povrijeđeni tom šutnjom. A onda je trenutak za tu priliku prošao. Od 1989. nadalje bilo je žučnih lokalnih svađa, često obilježenih nasiljem, na temu vlasništva nad crkvenim zgradama. Budući da su se na obje strane uzburkale strasti, za pomirenje će trebati dosta vremena.
      Uz pitanje odnosa pravoslavnih i grkokatolika u Ukrajini, tijesno je povezano i pitanje ukrajinskog nacionalizma. Ukrajina je sada samostalna država, pa većina ukrajinskih pravoslavnih vjernika želi da i njihova Crkva bude samostalna. Nakon revolucije, doista je i bila utemeljena Ukrajinska autokefalna crkva. No, kako nije bilo moguće naći pravoslavnog hijerarha koji bi pristupio autokefalnom pokretu, na sastanku u Kijevu 1921. delegati su odlučili utemeljiti Ukrajinski episkopat bez posvećenih biskupa. Novu, »samoposvećenu« ukrajinsku hijerarhiju Pravoslavna crkva nije nikad priznala; neko je vrijeme Ukrajinska autokefalna crkva ipak cvjetala, imala je 26 biskupa, 2500 svećenika i 2000 parohija, ali ju je tridesetih godina ukinuo Staljin. Obnovljena je pod njemačkom okupacijom u drugom svjetskom ratu, i taj put biskupi su imali apostolsko podrijetlo; međutim, po završetku rata Staljin ju je ponovno ukinuo. Godine 1989. Ukrajinska autokefalna crkva ponovno je oživjela uz pomoć umirovljenog biskupa Moskovske patrijaršije, Ivana (Bodnarčuka).
      Sredinom devedesetih godina položaj Crkve u Ukrajini do kraja je nejasan. Grkokatolici imaju oko 2700 parohija; Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva,koja je sada podijeljena u dvije skupine (od kojih nijednu nisu priznale druge Pravoslavne crkve), ima oko 1500 parohija, dok središnja Pravoslavna crkva koja je pod jurisdikcijom Moskovske patrijaršije, ima oko 5500 parohija. Pravoslavni vjernici smatraju da bi jedino dugotrajno rješenje bilo potpuno samostalna Ukrajinska autokefalna crkva; nju bi trebale priznati i Moskovska i Ekumenska patrijaršija pod čijom je jurisdikcijom Ukrajina bila prije 1686. godine. Ali to će biti velik problem za Moskovsku patrijaršiju, jer se čak dvije trećine svih crkava otvorenih u Sovjetskom Savezu nalazi u Ukrajini, a i oko 70 posto studenata na sjemeništima su Ukrajinci. Za pravoslavne u čitavom području bivšega Sovjetskog Saveza ovo je vrijeme velike nade ali i velike tjeskobe.
            Iz knjige: Timothy Ware : "Orthodox Church"
       
       
       
       
      [1] Djela, Moskva, 1953., sv. 10, str. 132.
      [2] F. N. Oleschuk (tajnik Udruženja borbenih ateista): Učiteljskaja Gazeta, 26. XI. 1949.
      [3] G.. P. Fedotov, The Russian Church since the Revolution, London, 1928., str. 393-398.
      [4] Nikita Struve, Christians in Contemporary Russia, str. 393-398.
      [5] Iz Avakumova Života; vidi Fedotov, The Treasury of Russian Spirituality, str. 167.
      [6] Loski, Mistična teologija Istočne crkve, str. 245/246. Čudotvorna »obnova svetih slika« na koje misli Loski dogodila se na više mjesta u doba komunističke vladavine. Ikone i freske, potamnjele i uništene zubom vremena, odjednom su bez pomoći ljudske ruke dobile novi sjaj.
      [7] U Pravoslavnoj crkvi episkopi moraju biti monasi (vidi str. 291).
      [8] Cjeloviti tekst Sergijevih objava iz 1926. i 1927.: Matthew Spink, The Church in Soviet Russia, New York, 1956., str. 157-165.
      [9] Vidi str. 176.
      [10] Vidi Struve, Christians in Contemporary Russia, str. 68-73. Sergija Voskresenskog ne valja brkati sa Sergijem Stragorodskim, koji je bio patrijarhov locum tenens.
      [11] Neslužbeno objavljeni tekstovi koji kruže manje-više tajno, u tiskanom obliku ili u rukopisu.
      [12] Ellis, The Russian Orthodox Church: a Contemporary History, str. 292. Ova dvojica svećenika uputili su pismo i predsjedniku Prezidija Vrhovnog sovjeta, drugu Podgornom.
      [13] Ellis, str. 304.
      [14] Vidi, str. 95.
       
    • Од Tavita,
      U 72. godini svog života počela je da se bavi ronjenjem, a u 97. je preživela helikopterski udes u sudanskoj pustinji izašavši iz srušene letilice sa polomljenim rebrom. Uoči stotog rođendana privela je kraju montažu svog prvog filma posle pedeset godina prinudne apstinencije, dokumentarca nastalog u dubinama Indijskog okeana naslovljenog „Podvodne impresije”. Film je prikazan na satelitskom programu Arte.
      „To može samo Leni Rifenštal”, nepodeljeno je mišljenje svih, i onih koji joj se dive i onih koji je preziru. Istovetan sud je, pre sedamdesetak godina, izrekao nemački kancelar Adolf Hitler, kada je 1934. jednoj od najlepših i naslavnijih igračica i glumica onog doba, koja je vremenom uzrasla do samostalnog filmskog autora, poverio krajnje izazovan zadatak, snimanje filma o kongresu Nacističke stranke u Nirnbergu. Neko bi danas pomislio da je to bila nepristojna ponuda koju je nemoguće odbiti. Ne, bila je to njena želja za koju se borila svojom upornošću i neizrecivim šarmom. Rad na ovom filmu je sudbinski i tragično obeležio njenu celokupnu karijeru i život sve do ulaska u treći milenijum.
      Helena Berta Amalija „Leni” Rifenštal (rođena u Berlinu 22. avgusta 1902. – umrla 8. septembra 2003. u seocetu Poeking blizu Minhena) školovala se za profesionalnu balerinu, ali je povreda stopala usmerila njeno interesovanje ka filmskoj glumi. Ranih dvadesetih je igrala u grupi čuvenog Maksa Rajnharda, dok je od sredine decenije nastupila kao filmska zvezda u nekoliko „planinskih filmova“ (žanr koji je u to vreme bio nemački pandan američkom vesternu) u režiji Arnolda Fanka. Njen prvi samostalni autorski rad, film „Plava svetlost” (1931), koji je režirala, producirala i u kojem je igrala glavnu žensku ulogu, doneo joj je ogromnu popularnost. Sledeće godine ovaj film je na prvom izdanju i danas čuvenog Venecijanskog festivala dobio srebrnu medalju.

      Kad su već minule strahote Drugog svetskog rata, Leni je neprekidno bila zasipana pitanjima o Hitleru i Nemačkoj tog doba. Uvek je odgovarala da je u početku bila fascinirana Hitlerom kao i devedeset odsto Nemaca. Osim dva kraća dokumentarca snimila je dva dugometražna dokumentarna filma koji su i danas u najbiranijim antologijama svetskog filma – „Trijumf volje” (1935) i „Olimpija” (1938). Posle rata jedva je uspela da završi romantičnu filmsku bajku „Nizija” (1954) čija premijera je prošla potpuno nezapaženo. Vreme nemačkog romantizma te vrste zauvek je prohujalo. Posle rata nije mogla više da se bavi snimanjem u Nemačkoj, premda su neki filmski autori, koji su svojim filmovima pogubnije podržavali nacističku doktrinu, doživeli da im bude oprošteno i da dobiju nove prilike za rad. No Leni nije bila spremna da kleči i da se suviše posipa pepelom. Retki su umetnici i ljudi od duha koji dožive obeležavanje stote godišnjice svoga života. Još su ređi oni čije je delo tako dramatično obeležilo svoju epohu, kao što se to dogodilo Leni Rifenštal.

      Leni Rifenštal
      U izvanrednom dokumentarnom filmu od stotinak minuta „Lepi, čudovišni svet Leni Rifenštal” (1993), koji je svojevremeno prikazan i na našem Festu i više puta na televiziji, još uvek vitalna gospođa, koja je ušla u desetu deceniju života, navlači pred kamerama ronilačko odelo, masku, stavlja na leđa bocu sa kiseonikom i, mahnuvši nam, spušta se u dubine okeana. Kamera reditelja Reja Milera je prati, ona ugleda džinovsku ražu (upravo onakvu kakva je ovih dana ubila čuvenog australijskog istraživača raznih nemani Stiva Irvina). Prilazi joj, gledaju se iz velike blizine, i na naše zaprepašćenje Leni je pomiluje po leđima, kao da je reč o kućnom ljubimcu. Taj susret sa čudovištem kao da simbolizuje njenu opsednutost neobičnim i neljudskim. Nešto od te radoznalosti verovatno se nalazilo u njenoj fascinaciji Hitlerom i njegovim doglavnicima. Oni koji su gledali fascinantni i zastrašujući „Trijumf volje” u vreme prve premijere, morali su da znaju šta taj film predskazuje. Ali još nekoliko narednih godina vođi zapadnih demokratija su se udvarali Hitleru, videći u njemu čoveka koji će se suprotstaviti boljševičkoj nemani. Paklenom ironijom sudbine, Hitler, koji je bio nominalno socijalista (nacional-socijalizam) koliko i Staljin komunista (obojica su već imali pretrpane koncentracione logore), nije prvo napao sovjetsku imperiju, već je najpre pokorio zapadnu Evropu sve do kanala Lamanš. Pre toga, mala Poljska je bila zajednički zalogaj dvojice diktatora. Dalje je sve bolno poznato.

      Vratimo se ipak na početak tridesetih, kada Leni Rifenštal dobija velika autorska ovlašćenja od samog Hitlera. Godišnji skupovi Hitlerove partije, održavani u samom svetilištu nacizma – Nirnbergu, sa grandioznom smotrom kao vrhuncem, bili su najznačajniji događaji Nemačke onog doba, planirani do savršenstva. Vest da je Rifenštalova počastvovana poverenjem da na filmskoj traci ovekoveči ove grandiozne spektakle, potkrepila je glasine, koje su već dugo kolale, da je Leni Firerova ljubavnica. Ona se nije previše trudila da te priče pobija (to je moglo biti i opasno), sve do posle rata, kada joj je pređašnja veza s nacistima postala tamna mrlja na savesti, zbog čega je nekoliko godina odležala u pritvoru.
      Ali, 1934. godine, kada je Hitlerova moć bila bezgranična i, činilo se, večna, snimanje filma o nirnberškoj priredbi nad priredbama bilo je posao u kojem ništa nije bilo nemoguće, niti nedostupno. Leni je za potrebe snimanja filma imala na raspolaganju sve što je poželela i zamislila: avione, dizalice, kamione, vozove. Sve gradske komunalne službe bile su joj na usluzi, filmska ekipa je brojala ukupno 120 ljudi.
      „Trijumf volje” se smatra ključnim filmom nacističke filmske propagande. Tehnički savršeno izveden (bez ijedne reči komentara), uz upotrebu 30 kamera, što je za ono vreme bilo nezamislivo u svetu filma, i danas uživa slavu jednog od najvećih dokumentaraca dvadesetog stoleća, a decenijama se filmski kritičari i teoretičari prepiru oko odnosa propagandnih ciljeva filma i njegovog fascinantnog vizuelnog jezika. Na mnogim listama najvećih filmova svih vremena ovaj film se nalazi na samom vrhu. Od 1952. svakih deset godina najpoznatiji filmski časopis „Sajt end saund” (London) objavljuje liste najboljih filmova za koje glasaju stotine kritičara sa svih strana sveta. I pre četiri godine „Trijumf volje” i „Olimpija” su bili među najboljima. Estetiku Leni Rifenštal sa znatno manje uspeha su primenjivali reditelji staljinističkog bloka istočne Evrope, menjajući samo ideološki predznak.
      Posle ogromnog uspeha „Trijumfa volje”, već slavna Leni je u Nemačkoj postala još više slavljena i obožavana, tako da niko nije bio iznenađen kad joj je 1936. pripala čast da kamerama ovekoveči Olimpijadu u Berlinu. „Olimpija”, film iz dva dela od kojih je svaki bio dužine celovečernjeg filma, dospeo je do publike tek dve godine kasnije, pošto je Leni strahovito mnogo vremena i nerava potrošila na rad u montaži i postprodukciji. Rat je već bio na vidiku, svet je osetio mnogo jasnije ko je Hitler i kakve strahote smera, tako da je i Leni, koja je sebe već videla kao holivudsku zvezdu i s tim ambicijama otputovala u Ameriku, u Gradu snova doživela razočaranje, naišavši na ledenu dobrodošlicu i bojkot.

      Adolf Hitler i Leni Rifenštal
      O Leni Rifenštal su napisane obimne biografske knjige i ozbiljne studije; monografije o najvećim dokumentarnim filmovima „Trijumf volje” i „Olimpija” štampane su u čuvenoj ediciji filmskih klasika koju u poslednjih petnaestak godina objavljuje Britanski filmski institut. I upravo su ova dva dela glavni izvor svih kasnijih nevolja ove lepe i darovite žene. To su ujedno i jedina dva dugometražna filma koja je Leni načinila u vreme Hitlerove vladavine. To joj mnogi nisu oprostili, a pogotovu oni koji ih nikada nisu videli.
      Posle rata Leni je bila četiri godine pod zvaničnom istragom. Najoštriji su u optužbama bili Francuzi koji se nikada nisu zapitali kako su njihovi velikani Žan Pol Sartr, Alber Kami, Marsel Karne izvodili svoje predstave i snimali u Parizu pod nemačkom upravom. Naposletku, bila je „denacifikovana”, oslobođena krivične (što ne znači i moralne) odgovornosti. Živela je u tišini i povučeno u blizini Minhena, često boravila među nubijskim plemenima o kojima je načinila nekoliko fascinantnih zbirki fotografija. Kako je zgodno primetila američka kritičarka Suzan Sontag u svom ogledu „Fascinanni fašizam”, odblesak mita o lepoti arijevske rase pronašla je, što bi ogorčilo sve ubeđene fašiste, u najlepšem crnačkom plemenu središne Afrike.
      Posle pada fašizma uporno je odbijala svaki dodir sa javnošću i novinarima. Opsežne intervjue je dala samo nekim nenemačkim sineastima. Sredinom šezdesetih, već pomalo zaboravljenu rediteljku otkrili su francuski „novotalasovci” Godar, Trifo, Romer i mlađi, posvećujući joj čuveni tematski blok u pariskom časopisu „Kaje d sinema”i ogroman intervju koji se danas preštampava u mnogim zbornicima i antologijama.
      Na njenu 75-godišnjicu do nje je nekako stigla novinarka berlinskog magazina „Štern”. Ledena Leni je iz njenih ruku uzela tridesetak dobro sročenih pitanja i rekla joj da dođe sutra. Ali od intervjua nije bilo ništa, jer je Leni hladno odbrusila: „Na sva neprijatna pitanja odgovoriću u priči o svom životu, u memoarima koje ću sama napisati.” Onda je desetak godina prekopavala po ličnoj i skrivanoj dokumentaciji o strašnim vremenima i napisala obimnu knjigu „Sećanja”. Prvo izdanje je objavljeno 1987. godine, a pet godina kasnije usledilo je englesko izdanje ove knjige pod naslovom „Curenje vremena”. Reč je o fascinantnom svedočanstvu o životu Nemačke u prošlom stoleću, jednoj od najboljih knjiga ove vrste koju smo pročitali.
      Ništa nije sakrila, ni svoju fascinaciju fašističkim režimom (sve do osvajanja Poljske i ubijanja nevinih ljudi na ulicama Varšave, posle čega je utekla nazad i povukla se u svoj filmski projekat „Nizija” od kojeg sve do pedesetih neće biti ništa), kojoj su podlegle barem dve trećine nemačkog naroda tog vremena, ni svoje sumnje i nedoumice. Verovatno tu ima nešto i glume političke naivnosti, no u sličnim prilikama to je gotovo nezaobilazno. Jedino nije priznala ono što je bio „šapat svih šapata”: da je bila Hitlerova ljubavnica i njegov predani propagandista. Drugih dokaza za ovo nije bilo, ali to je večita priča o lepim i uspešnim ženama u Holivudu i širom sveta, slatka muška osveta koja živi od neostvarenih želja i pokvarene mašte. Ako je to jedina tajna njenog života, neka bude.

      Leni Rifenštal u Africi
      Odsečno je priznala: brzo sam uvidela ružne strane Hitlerovog režima ali sam kao i mnogi drugi uglednici nemačke kulture (izuzimajući Tomasa Mana, Bertolta Brehta, Adorna, Markuzea i nekoliko stotina uglednih stvaralaca, koji su pobegli iz Nemačke, dodajemo mi) bila konformista, imala sam jedan život i činilo mi se da će hitlerizam trajati duže od mog života (ovo je naša slobodna interpretacija svih njenih odbrana).
      Upitana po ko zna koji put o moralnoj odgovornosti zbog povezanosti sa fašističkim režimom, uz pitanje da li se kaje, Leni Rifnštal je u jednom intervjuu 1993. rekla: „Kazati da mi je žao i nije mnogo teško, ali ne mogu da se razapnem i da uništim samu sebe. To je tako strašno. Tokom više od pola stoleća sam patila zbog toga i to se neće završiti pre moje smrti. To je takav neverovatan tekst, stoga reći „žao mi je” jeste neprimereno, jer tako malo izražava.”
      Desetak godina posle objavljivanja „Sećanja”, poznata engleska istoričarka Odri Salkeld objavila je 1996. sjajno dokumentovanu biografiju Leni Rifenštal u kojoj je preorala sve arhive i dokumenta, proveravajući svaki navod iz prisećanja nemačke ikone. Ova studija je doživela izvanredna priznanja, nagrađena je uglednom nagradom Bordmen Tasker, a o njoj je londonski „Observer” napisao: „Divna knjiga... U ovoj ne samo senzitivnoj već i visoko inteligentnoj biografiji Salkeldova je uspela da sa zadivljujućom pribranošću sagleda Rifenštalovu i njene psihološke konflikte nastale između politike i ličnosti tog doba”. Svi su odmah pojurili da vide šta je od skrivenih tajni Salkeldova otkrila i da li je uhvatila Leni u lažima. I šta su utvrdili? Salkeldova je dopunila mnoge priče i objašnjenja, ali sem malih i nebitnih činjeničnih omaški, potvrdila je sve bitne tvrdnje Leni Rifenštal!
      Da nije ostavila za sobom „Trijumf volje” i „Olimpiju”, danas ne bismo znali kako je fašizam izgledao iznutra. U tom smislu „Sećanja” Leni Rifenštal suštinski produbljuju razumevanje jedne epohe koja, to sada sa žalošću vidimo, nije završena. Sudbina Leni Rifenštal neprekidno aktualizuje sudbinu uspešnih umetnika u zločinačkim i autoritarnim režimima. Nekad i sad.
       
      Milan Vlajčić
      IZVOR
    • Од Филозоф,
      Postavio sam u odeljak za razgovor sa ateistima, ali me naravno interesuju i druga misljenja. Naime, imam utisak da ukoliko budemo dosledni u tome da je sve determinisano kako na primer govori Sem Heris i da je covek samo jos jedan od produkta evolucije bez nekog viseg smisla odnosno nagonska zivotinja neminovno mora da se sklizne u nihilizam. Voleo bih da cujem vasa misljenja
    • Од Avocado,
      Tema za zanimljive primere poštovanja sekularnosti u Srbiji
      Da počnemo sa:
      SPC ne dozvoljava nadgrobni spomenik sa petokrakom
      Nelica Grujić iz Trstenika, ni posle četiri meseca, nije uspela da svom ocu Timotiju Vasoviću postavi spomen obeležje na novom groblju kod Petrove crkve u Novom Pazaru.
      Piše: S. Novosel
      Novi Pazar - 15. avgust 2017. 08:00
       
      Nije joj ni jasno kaji se aršini koriste kad se na "žalbu podnese žalba". Jednom je ovako, a drugi put je onako.
      Spor između Grujić i, ispostavilo se SPC, nastao je u aprilu ove godine kada je na groblje na grob svog oca Timotija Vasovića doterala spomen obeležje sa petokrakom. Komunista Vasović sa ovog sveta je otišao prošle godine u maju bez pratnje sveštenika i sa željom da mu zvezda petokraka sija i na spomeniku. Ipak, poslednja želja ne može da se ispuni. Ne dozvoljava SPC.
      - Problem je u tome što spomenik koji hoću da postavim ocu "odudara" od pet modela koje je propisala Crkvena opština za Novi Pazar. Na svima njima je krst, druga obeležja ne mogu. Druga obeležja mogu, ali samo da budu postavljena horizontalno, objašnjava Grujić.
      Svih prethodnih meseci ova žena je kucala na vrata ovdašnjih institucija. Prvo se obratila Gradskom odeljenju za komunalne poslove, koje je odbilo njeno rešenje. Onda se žalila Gradskom veću Novog Pazara, koje je uvažilo njenu žalbu i utvrdilo da je zabrana nezakonita, da je u suprotnosti sa Ustavom, Zakonom o sahranjivanju i grobljima i gradskom Odlukom o sahranjivanju i grobljima. U odluci gradske vlade navodi se da je "utvrđeno da je povređen član 21, a u vezi člana18 Ustava, kojim je zabranjena svaka diskriminacija, kao i član 40 Odluke o sahranjivanju i grobljima, u kojem se navodi da o obliku nadgrobnih spomenika odlučuje lice kojih ih postavlja i izrađuje". Na ovu odluku, gradskoj vladi žalbu je uputila SPC crkvene opštine za Rašku oblast, koju zastupa protojerej Tomislav Milenković. Gradsko veće je, ovog puta, uvažilo žalbu SPC i odbilo zahtev pokojnikove ćerke "zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava". U žalbi je navedeno da je SPC "drastično oštećena", koja je parcelu ustupila pod određenim uslovima i u dobroj veri, sa kojom se gradska uprava saglasila prilikom potpisivanja ugovora o davanju u zakup zemljišta na neodređeno vreme za pravoslavno groblje. Navode da je nesporazum nastao kada je Grujić htela da postavi spomenik "koji odudara od standarda propisanih za nadgrobne spomenike", SPC je htela da dozvoli postavljanje "neutralnog horizontalnog obeležja "ali ne i vertikalnog, jer bi odudaralo od propisanih tipova spomenika". SPC je u žalbi navela da "ne postoji nijedan validan razlog da se njoj dozvoli ono što se ne dozvoljava drugima, da se umesto skladno uređenog groblja dozvoli jedan galimatijas i haos" i konstatuje se da je"pozivanje na član 21 Ustava Republike Srbije krajnje licemerno, jer ovaj predmet nema nikakve veze sa verom i neverovanjem".
      Gradsko veće je uvažilo ovu žalbu jer je "prvostepeni organ donošenjem ožalbenog rešenja pogrešno primenio odredbe Ustava Republike Srbije član 21., a u vezi člana18. Ustava kojim je zabranjena svaka diskriminacija, kao i član 40. Odluke o sahranjivanju i grobljima u kojem se navodi da o obliku nadgrobnih spomenika odlučuje lice kojih ih postavlja i izrađuje". S obzirom da se spomen obeležje komunisti Vasoviću "ne uklapa u urbanističke uslove, odnosno tipove spomenika propisanih za ovo groblje", žalba njegove ćerke je odbijena.
        - Za pomoć sam se obratila povereniku za ravnopravnost i još čekam odgovor. Na odluku Gradskog veća Novog Pazara žaliću se i Upravnom sudu, a ako bude potrebno žaliću se i Strazburu, ogorčeno naglašava Nelica Grujić i kaže da je za pravljenje spomen obeležja uložila 2.000 evra, a da spomenici koji su "propisani" koštaju tri hiljade evra.
      Ranije je protojerej Tomislav Milenković rekao da je Vasovićeva porodica bila "blagovremeno obaveštena o uslovima sahranjivanja i modelima spomenika".
      - Svako može da se deklariše kako god hoće, ali se mora poštovati ono što je Crkvena opština za svoje zemljište predvidela. Jedino rešenje i kompromis na koji smo spremni u ovom slučaju je da se postavi horizontalna ploča, na kojoj će pisati ime pokojnika, bez dizanja nadgrobnog spomenika. To smo i njegovim ćerkama rekli krajem novembra prošle godine, pojasnio je sveštenik Milenković.
      Nijedna strana ne odustaje od svoje odluke. Nadgrobna ploča sa petokrakom "leži" na groblju već četiri meseca i neizvesno je kada će biti postavljena.
      IZVOR: Dnevni list Danas
       
×
×
  • Create New...