Jump to content
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr

Придружите се нашој ВИБЕР ГРУПИ на ЛИНКУ

Raymond Red Reddington

ПУТЕВИМА СМРТИ ДЕЦЕ (НДХ)

Recommended Posts

Ево, кога не мрзи да чита http://znaci.net/00003/680.pdf

I unatoč veoma povoljnim uvjetima i vojnoj nadmoći, ni prvih mjeseci 1945. godine sve do samog kraja rata, kako su autori utvrdili, nema tragova u izvorima da je u rukovodstvima NOP-a bilo planova ili namjera o oslobađanju logora Jasenovac ili nekog njegova dijela. Ni napadi savezničke ili partizanske avijacije na logor nisu bili rezultat neke planirane niti koordinirane akcije s drugim snagama, već plod osobne inicijative avijatičara. Ustaška posada logora mogla je nesmetano uništiti veliki dio tragova o masovnim zločinima spaljivanjem dokumentacije i leševa žrtava, i ubiti najveći broj preostalih zatočenika. Uoči uništavanja objekata samog logora i ubijanja malobrojnih živih zatočenika, oko 1000 izmučenih ljudi izvršilo je herojski podvig proboja 22. travnja 1945. bez ikakve pomoći izvana. Oni su goloruki napali svoje mučitelje i jurnuli ka slobodi, koje se dočepalo samo nekoliko desetina ovih junaka. Ovaj događaj, kako su autori utvrdili, nije ni približno našao svoje mjesto u historiografiji, mada se nesumnjivo radilo o primjeru masovnog herojstva bez presedana u europskim razmjerima. Osnovni i potpuno nedvosmislen zaključak autora jeste da je od jeseni 1942., a naročito od proljeća 1943. godine bilo nekoliko vrlo povoljnih prilika za oslobođenje logora Jasenovac. Tada su u Slavoniji i Bosanskoj krajini postojale snažne i dobro naoružane partizanske snage osposobljene i motivirane za takav pothvat. Ovo je istraživanje pokazalo da ni rukovodstvo narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (Vrhovni štab i Centralni komitet KPJ), ni niži štabovi i partijska rukovodstva nisu na to gledali kao na jedan od svojih zadataka. Inicijative za to su postojale, kao i snažno raspoloženje boraca i nekih partizanskih štabova, a sami su se zatočenici organizirali i pripremali za taj trenutak. Unatoč svemu, odluka o oslobođenju nikada nije donesena. Na to pitanje gledalo se kao na političko, što je ono nesumnjivo i bilo. Negativnom političkom stavu prema oslobođenju logora stajali su nasuprot realni politički razlozi koji su govorili u prilog takvom pothvatu, ali i vojni razlozi. Na pitanje zašto vojni štabovi upravo iz strateških razloga nisu inzistirali na oslobađanju logora, koji je ujedno bio i snažno vojno uporište ustaša, postoji samo jedan odgovor. Posljednju su riječ i u ovom slučaju imala najviša rukovodstva Komunističke partije. Unatoč svim inicijativamai povoljnim mogućnostima za oslobođenje, rukovodstvo Komunističke partije Hrvatske bilo je protiv toga. Logor smrti Jasenovac stoga nije oslobođen nego ga je napustila ustaška posada, koja se povukla s ostalim vojnim snagama NDH krajem travnja 1945. godine. Autori su svojom knjigom odgovorili na pitanje je li logor Jasenovac mogao biti oslobođen - i on je nedvosmisleno potvrdan. Odgovor na pitanje iz naslova Zašto Jasenovac nije oslobođen dan je uglavnom implicitno i mogu ga upotpuniti samo novi izvori i nova minuciozna i sistematična istraživanja.

 

udomljavanje-kod-obitelji.doc

Share this post


Link to post
Share on other sites
On 8/26/2016 at 19:49, kordun рече

moj djed marko je komandovao jedinicom koja je oslobodila logor jastrebarsko

:skidamkapu:

On 8/26/2016 at 16:52, "Tamo daleko" рече

Da li se zna ako je neko od Srpskih istoricara I naucnika ucestvovao na tom skupu koji pominje Shtrbac?

Poziv na međunarodni znanstveni skup HKV-a: Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom 1941.–1945. - Istina i monstruozne laži

Hrvatsko kulturno vijeće će organizirati znanstveni skup u okviru obilježavanja Sveeuropskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima 20. stoljeća sukladno Rezoluciji Vijeća Europe o osudi komunističkih zločina (Rezolucija 1481, iz 2006.), Rezoluciji Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizme od 2. travnja 2009., i Deklaraciji Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. , donesenoj 30. lipnja 2006. Znanstveni skup će se održati u utorak, 23. kolovoza 2016. (na Dan sjećanja) te u četvrtak, 25., i petak, 26. kolovoza na temu “Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, 1941.-1945.” Uz ovaj dopis prilažemo i program koji će u idućim danima biti upotpunjen imenima predavača iz Slovenije.

Ovu temu smo odabrali u svrhu utvrđivanja istine o ratnim stradanjima ove najnemoćnije pa ujedno i najugroženije kategorije ratnih stradalnika, istine o brizi o stralnicima onih koji su u njoj sudjelovali, a na poseban način slovenskih i hrvatskih časnih sestara milosrdnica i slovenskih svećenika lazarista koji su vodili brigu o župi Jastrebarskom i dječjem prihvatilištu.

Tijekom 74 godine o ovom dječjem prihvatilištu, njegovim korisnicima, djelatnicima i skrbnicima je izrečeno toliko neistina (najblaže rečeno) koje su zagušivale medijski prostor, a režimskom dogmom pravorijeka bile proglašavane jedinom i neupitnom ‘istinom’. Unatoč činjenici da je na tu temu već objavljeno više knjiga, znanstvenih radova i osobnih svjedočanstava, do sada nije održan ovakav znanstveni skup na kojem bi se ova tematika svestranije obradila i tiskala u zborniku koji namjeravamo izdati prije iduće 75. godišnjice. Vjerujemo da je ovaj projekt iznimno vrijedan za doprinos objektivnom izučavanju naše hrvatske ali i slovenske novije povijesti pa očekujemo pomoć i potporu u njegovoj realizaciji.

U prilogu dostavljamo program znanstvenog skupa te pozivamo povjesničare da daju svoj doprinos radu skupa 23. kolovoza u Hrvatskom institutu za povijest (dvorana prima 50 osoba) te širu publiku 25.kolovoza u Dvoranu Vijenac Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu (dvorana prima 300 osoba) kao i na tribinu u Jastrebarskom 26. kolovoza i sv. Misu, poslije toga, u župnoj crkvi.

Prijevoz u Jastrebarsko u petak biti će organiziran autobusom s polaskom u 8,00 sati ispred dvorane Lisinski. Za rezervacije nazovite broj telefona 099/662-0417

Predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća: Đuro Vidmarović

Koordinator projekta - član upravnog odbora HKV-a Ante Beljo

Raspored predavanja  Utorak, 23. kolovoza 2016.

10:00 -13:00 - Hrvatski institut za povijest, Opatička ul. 10, Zagreb

10,00 - Uvodni dio

10,15 - Ante Beljo, Hrvatsko kulturno vijeće - Borbe na Kozari u drugoj polovini 1941. i prvoj polovini 1942. i ratna siročad s Kozare

10,30 - Polona Jurinić, Slovenski dom Zagreb - Uloga slovenskih časnih sestara milosrdnica - usmiljanki u zbrinjavanju ratne siročadi u Jastrebarskom

10,45 - dr. sc. Juraj Batelja, umir. prof. KBF Sveučilišta u Zagrebu - Uloga nadb. Alojzija Stepinca u spašavanju ratne siročadi

11,00 - Stanka

11,15 - Igor Vukić, novinar istraživač, Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac - Udomljavanje ratne siročadi kod obitelji

11,30 - dr. sc. sestra Veronika Popić, Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog - O progonima časnih sestara milosrdnica u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji

11,45 - dr. sc. Jože Dežman, predsjenik Komisije Vlade R. Slovenije za prikrivena grobišta - Stradanje djece i sudbine ratne siročadi u Sloveniji u Drugom svjetskom ratu i poslije

12,00-12,45 - Rasprava

Četvrtak, 25. kolovoza 2016.

19:30 - 21:30 - Dvorana Vijenac, Kaptol 29A, Zagreb

Predavanja: Nastavak znanstvenog skupa

19,30 - Kratki siže predavanja od utorka

20,00 - Anton Pust (Slovenija) - slovenskim Lazaristima u Hrvatskoj i časnim sestrama milosrdnicama - usmiljankama

20,15 - Sestra Cveta, Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog - Ljubljana - O brizi sestara za siročad u dječjim domovima u Osijeku, Volovskom i Jastrebarskom

20,30 - dr. sc. Mario Kevo, Hrvatsko katoličko sveučilište - Prihvatilište za ratnu siročad u Jastrebarskom i međunarodne humanitarne organizacije

20,45 - Tomislav Vuković, novinar istraživač, Glas Koncila - Svjedočenja pod torturom “presude narodnih sudova” ne mogu postati povijesnim istinama

21,00 - mr. sc. Jure Vujić, inicijativa EU 1481 - Matica Hrvatska - 23. kolovoza, Dan sveeuropskog sjećanja... u kontekstu hrvatskih žrtava u 20. stoljeću

Petak, 26. kolovoza 2016. Program u Jastrebarskom

09,00 -10,00 - obilazak lokaliteta

10,00 -11,00 - tribina u župnoj dvorani: Jastrebarsko 26. kolovoza 1942. god.

11,00 -12,00 - sv. Misa u župnoj crkvi: biskupi i svećenici iz Hrvatske, Slovenije i BiH

12,30 - domjenak

http://www.hkv.hr/vijesti/najave/24691-poziv-na-medunarodni-znanstveni-skup-hkv-a-djecji-dom-za-ratnu-sirocad-u-jastrebarskom-1941-1945-istina-i-monstruozne-lazi-2.html

Share this post


Link to post
Share on other sites

Izlaganje Igora Vukića o udomljavanju djece u obiteljima         udomljavanje-kod-obitelji.doc

Održan prvi dio znanstvenog skupa o dječjem prihvatilištu u Jastrebarskom 

Posted on Kolovoz 24, 2016 Održan prvi dio znanstvenog skupa o dječjem prihvatilištu u Jastrebarskom

Dječji dom u Jastrebarskom u 1942. godini bio je prihvatilište i lječilište za pravoslavnu djecu izbjeglu nakon bitke na Kozari, a ne koncentracijski logor, poruka je prvog dijela znanstvenog skupa održanog 23. kolovoza u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu.
Skup je organiziralo Hrvatsko kulturno vijeće u povodu Europskog dana sjećanja na stradalnike totalitarnih i autoritarnih režima. U ime organizatora skup je pozdravio predsjednik HKV-a Đuro Vidmarović, a okupljene je pozdravio i Hrvoje Šlezak, zamjenik ministra obrazovanja. Uvodni govor i prvo izlaganje o bitki na Kozari i njezinim posljedicama održao je koordinator skupa Ante Beljo. Polona Jurinić govorila je o požrtvovnom radu časnih sestara u domu u Jastrebarskom. Dr. Juraj Batelja osvijetlio je ulogu bl. Alojzija Stepinca u pomaganju i zbrinjavanju izbjegličke djece. Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac govorio je o udomljavanju ratne siročadi u obiteljima, a dr. Veronika Popić, iz Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, opisala je poslijeratne progone kojima su bile izložene časne sestre i drugi pripadnici crkvenih redova. Dr. Jože Dežman, predsjednik Komisije Vlade Slovenije za prikrivena grobišta, osvrnuo se na sudbinu siročadi u ratno doba i njihovo političko iskorištavanje u komunističkom poratnom razdoblju.

Jadranka Relota, Ratno siroče

Ilustracija: Jadranka Relota

Sudionici su iznošenjem provjerenih i provjerljivih činjenica odgovorili na mnoge neistine koje su komunistički propagandisti širili o Jastrebarskom i drugim domovima iz vremena Nezavisne Države Hrvatske. Te neistine žive u javnosti još i danas pa se i u aktualnim izdanjima u inozemstvu mogu pronaći apsurdne tvrdnje da su domovi bili mjesto – ubijanja djece.
Skup se nastavlja u četvrtak 25. kolovoza u dvorani Vijenac na Kaptolu, u 19.30 sati. U petak će sudionici skupa i njihovi gosti posjetiti Jastrebarsko i mjesta gdje su bili smješteni štićenici doma.
U planu je i izdavanje zbirke radova pripremljenih za ovaj skup.

Share this post


Link to post
Share on other sites
10 hours ago, АлександраВ рече

bilo nekoliko vrlo povoljnih prilika za oslobođenje logora Jasenovac. Tada su u Slavoniji i Bosanskoj krajini postojale snažne i dobro naoružane partizanske snage osposobljene i motivirane za takav pothvat.

Jasno je da su recimo Srbi u partizanima bili ti koji su motivisani za taj pothvat, a da su Tito i drugi to drzali na standby. Takodje, Ausvic i dr. fabrike smrti za masovno unistenje Jevreja su mogli biti oslobodjeni, da je bilo volje... Jedna zena je bila u stanju da koristeci ljude dobre volje, uticaj i ko zna sve kako, uspjela je da oslobodi i spase 12000 djece (Diana Budisavljevic). Tako da u oba slucaja, postojala je dakle precutna saglasnost... Teska je ovo rijec, ali vjerujem da jeste tacna. i to je takodje monstruozno.

Koliko su krivi oni koji su radili ;svoj posao', toliko su krivi i oni koji su to dopustali. Kao u svim slucajevima npr. porodicnog nasilja koji se zavrse kobno. NEKO iz okoline je vec trebao/mogao da preduzme nesto... Rekao je neko, da je svijet strasno mjesto, ne zbog zla zlih, vec cutanja dobrih...

O samom  Jastrebarskom, kao JEDINOM logoru u istoriji iskljucivo i samo za djecu, ima vise i ovde... Evo pricica o 'prihvatilistu' i 'domu' i 'milosrdnim sestrama', kao i o stradanju djece u Jasenovcu i drugim mucilistima i stratistima. 

https://pouke.org/forum/topic/30346-путевима-смрти-деце-ндх/

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Unuka Diane Budisavljević snima film o patnjama dece u logorima NDH

Slobodan Pešević | 28. jul 2013. 12:27 | Komentara: 2

Dana Budisavljević, počela pripremu filma o strahotama srpske dece u ustaškim logorima. Podloga filma je maturski rad Miloša Petkovića

DA jedan maturski rad može da bude zaslužan za veliki filmski projekat nedavno je pokazao Miloš Petković, 19-godišnjak iz Banjaluke. Tek svršeni srednjoškolac povezao je preživele logoraše ustaških tamnica sa Danom Budisavljević, mladom režiserkom iz Zagreba, koja priprema scenario za film o torturi nad srpskom decom u Drgom svetskom ratu.

Milošev odlično ocenjen rad, kojim je okončao gimnazijsko školovanje, bio je posvećen liku i delu Diane Budisavljević, heroine austrijskog porekla, za koju je javnost doznala tek poslednjih godina kada je objavljen njen čuveni dnevnik. Upravo je Dana, rođaka Dianinog supruga dr Julija Budisavljevića, uz Miloševu pomoć došla u kontakt sa preživelim logorašima, koji su kao deca doživeli strahote u ustaškim tamnicama, benigno nazvanim sabirni centri.

Sa svojim saradnicima, Dana se u Banjaluci sastala sa Milošem Milinovićem (81) i dr Milutinom Vučkovcem (77). Prvi je kao jedanaestogodišnjak sa mlađim bratom Stevanom bio zatočen u Sisku, dok im je trogodišnja sestra poslata u Zagreb. Ustaše su ih razdvojile 1942. godine, a Miloš i dalje traga za sestrom Dobrilom. Punih sedam decenija. Nada se da je živa.

Dr Milutin Vučkovac, ugledni penzionisani ginekolog, ispričao je Dani Budisavljević svoju dečju traumu koja mu se desila kada je imao nepunih sedam godina. Vučkovac je, poput Milinovića, otrgnut iz dedinog zagrljaja i jedno vreme proveo je u hrvatskom dečjem logoru Jablanac - mestu koje više i ne postoji.

U filmu Dane Budisavljević svoje mesto obezbedili su i Miloš i Marija Kovačević, baka i deda Miloša Petkovića, po majčinoj strani. Početkom Drugog svetskog rata ustaše su ih, kao i mnogu drugu decu, sprovele u logor Stara Gradiška, a potom prebacili u Jablanac. Svoju golgotu Dani Budisavljevvić je pripovedao i njihov rođak Desimir, koji je bio zatočen u Jasenovcu.

- Svaka ispovest bila je upečatljiva i uzbudljiva. Kada sam ih slušao nisam mogao da suzdržim suzu. Veoma je potresno, a verujem da su takve utiske poneli i autori budućeg filma - kaže mladi Miloš.

Dana Budisavljević, koja ovim filmom želi da otrgne od zaborava kolosalno humano delo svoje rođake, pored Banjaluke i Bakinaca, posetila je i Kozarsku Dubicu, iz čijeg je mesta najviše dece prošlo kroz ustaške logore.

FILM DO 2015. GODINE

PRIPREMU za ovu emotivnu filmsku priču Dana Budisavljević je počela još pre tri godine. Uporno prikuplja matrijal, koji je obogatila posetom Banjaluci i Krajini.

- Mnogo toga je nestalo, izgubljeno ili uništeno. Zato sam se odlučila na duži put u želji da saznam što više pojedinačnih sudbina nekada malih logoraša. Verujem da ću film realizovati i okončati do 2015. godine - kazala nam je Dana Budisavljević, i dodala da joj je u ideji oko filma mnogo pomogao Dejan Aćimović.

http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/reportaze/aktuelno.293.html:446169-Unuka-Diane-Budisavljevic-snima-film-o-patnjama-dece-u-logorima-NDH

Share this post


Link to post
Share on other sites

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


  • Сличан садржај

    • Од Trifke,
      U nekim zemljama , a sada bi smo mogli reci mnogim, se vrsi pravi genocid nad hriscanima a mediji cute o tome. Ovde cu postaviti samo jedan clanak o tome sta se desava u Nigerii. Sa druge strane sto god da se desi pripadnicima drugih religija diye se velika prasina. Voleo bih da cujem vase misljanje o tome. 
      https://stream.org/christians-die-media-mum/?utm_source=Faebook&utm_medium=Newsfeed&utm_campaign=The+Stream&utm_term=Content&utm_content=nigeria+genocide&fbclid=IwAR2jhQcHmlW1uen0DfBarjTam5iZIJus6c8QsjdVoQG-EuWahJNI9r2xw-U
       
       
    • Од Милан Ракић,
      Tko može na bilo koji način odrediti duh jednoga naroda? U hrvatskom slučaju i u odnosu na Drugi svjetski rat (i na poraće) to je gotovo nezamislivo i skoro nemoguće. U prvome redu zato što smo od travnja 1941. do svibnja 1945. imali užasan građanski rat.

      Djelomice se kao građanski može opisati i tzv. Domovinski rat, jer su pucali jedni na druge građani iste države, suputnici iste povijesne kalvarije koja je u velikoj mjeri bila uvjetovana strahovima i frustracijama iz Drugog svjetskoga rata i poraća.
      Hrvati bi se za trajanje tzv. Nezavisne Države Hrvatske (NDH), čije se postojanje itekako problematizira u nedavnoj odluci mjesne Crkve u Koruškoj u odnosu na komemoraciju tzv. Bleiburške tragediju u Pliberku, u Austriji, za vijeke vjekova morali smatrati obveznim gajiti osjećaje sućuti i pokajanja.
      Na našem su teritoriju, među nama, počinjeni holokaust (protiv židovskoga naroda) i genocidi (protiv romskoga i srpskoga naroda). Zbog toga su se naši ljudi podijelili i još žive podijeljeni. Tu ozbiljnog procesa pomirenja i suočavanja s prošlošću nažalost – još nema.
      Ja sam morao preuzeti krivnju oca i djedova, morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na stranu ustaštva i nacizma i ne samo stala već i ostala
      Želio bih danas nešto kazati o ovoj velikoj i bremenitoj temi jer mislim da ipak postoji stanovita kolektivna krivnja Hrvata i jer mislim da ako je savjest mirna predsjedniku Sabora gosp. Jandrokoviću, moja to ne smije biti.
      Moj otac Adolf Pilsel približio se Paveliću u drugoj polovini pedesetih u Argentini kada je postao jedan od onih koji su čuvali Poglavnika. To je bila posljedica prijateljevanja mojega djeda Jakova Pilsela s Pavelićem i znak zahvalnosti što su djed Jakov Pilsel i baka Roza Ćosić ud. Pilsel spasili život Paveliću u bijegu iz Zagreba 10. svibnja 1945. sklonivši ga od Sovjeta u njihovom tadašnjem domu u austrijskom Judenburgu (što je opisano u mojim knjigama).
      Što se mene tiče, priča o ustašama i mom ustašovanju se u meni počela gasiti početkom osamdesetih ili, da budem precizniji, nestala je rapidno nakon poraza Argentine protiv engleskih snaga u ratu za Malvine (Falklands).
      Zašto tada? Jer sam tada počeo prihvaćati da imam i latinoamerički identitet, a ne samo neki difuzni europski, odnosno da sam svakim danom kojim sam se budio postajao svjestan da sam prije svega Argentinac (tada je to tako bilo) i jer sam morao moći odgovoriti na pitanje koje mi je 1978. postavio kolega sadašnjega pape Franje, svećenik isusovac oko kojeg sam se tada motao i koji mi je rekao ono sudbonosno: ”Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?”
      Danas znam da je to pitanje bitno odredilo moj život.
      Da, postoji ta naša moralna, metafizička krivnja. Osjećam nešto poput sukrivnje za djelovanje članova moje obitelji.
      Ta sukrivnja se ne može objektivizirati. Trebali bismo biti skloni i, ovisno o položaju i vrsti djela onih koji su pogođeni nepravdom, ispraviti krivnju iako moralno i pravno za djelo nismo odgovorni.
      Zagovaram odgovornost Hrvata, dakle, supogođenost čovjeka koji pripada hrvatskom duhovnom i duševnom životu i s ostalim sličnima dijeli jezik, podrijetlo i sudbinu te političku povijest i koji postaje svjestan ne uhvatljive krivnje, već analogije sukrivnje
      Ja, naime, zagovaram odgovornost Hrvata, dakle, supogođenost čovjeka koji pripada hrvatskom duhovnom i duševnom životu i s ostalim sličnima dijeli jezik, podrijetlo i sudbinu te političku povijest i koji postaje svjestan ne uhvatljive krivnje, već analogije sukrivnje.
      Moramo se osjećati sudionicima, sukrivcima, osobito ako šutimo pred nepravdom i bezakonjem, mržnjom ili netolerancijom. Ja sam morao preuzeti krivnju oca i djedova, morao sam se preobraziti, morao sam osjetiti teret jedne obitelji koja je stala na stranu ustaštva i nacizma i ne samo stala već i ostala.
      Moj nedavno preminuli otac Adolf Pilsel, nakon mene prvi, i to u 81. godini života, tek je postao sposoban i spreman čuti ne samo što mu sin ima reći nego što su o tome kazali Vlado Gotovac, Predrag Matvejević ili Slavko Goldstein.
      Moramo biti u stanju osjetiti moralnu kolektivnu krivnju i zadaću ponovne obnove čovjeka i nacije – zadaću koju imaju svi ljudi na svijetu koja, međutim, hitnije i osjetnije, kao da odlučuje o svemu biću, nastupa tamo gdje se jedan narod, makar podijeljen, vlastitom krivnjom našao pred ništavilom koje simbolizira pakao Jasenovca.
      Da, ja osjećam sram pred samim zločinima. Bilo me sram i za posjete Ahmićima.
      Sram me je jer su mnogi nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo.
      Sram me je što hrvatski katolički biskupi nisu još uvijek otišli i obavili čin pokajanja u samom Jasenovcu, kao što su to učinili pape u Auschwitzu, a hrle članovi HBK svake godine na Bleiburg dajući prednost jednim žrtvama, među kojima je bilo mnoštvo zločinaca, dok u Jasenovcu krivih ljudi nije bilo!
      Samo neprestano nastojanje na razumnom i utemeljenom iznošenju činjenica, samo korektan odgoj i pošteno obrazovanje, samo iskrena molitva, samo dijalog i međusobni oprost mogu nas dovesti do stvaranja pretpostavke za normalno društvo.
      Samo neprestano nastojanje na razumnom i utemeljenom iznošenju činjenica, samo korektan odgoj i pošteno obrazovanje, samo iskrena molitva, samo dijalog i međusobni oprost mogu nas dovesti do stvaranja pretpostavke za normalno društvo
      Ne svi Hrvati, već manjina, bilo da su ustaše, bilo da su partizani, snosi krivičnu odgovornost za zločine, druga je, pak, manjina morala odgovarati za podržavanje ustaštva i za strahovladu u doba poratnog staljinizma.
      Svatko od nas, premda na različite načine, sasvim sigurno ima povoda da sam sebe preispita moralnim uvidom i ne mora priznavati nikakvu instancu osim vlastite savjesti.
      Tko ne prepoznaje trenutak u svom životu i nije sposoban kazati: I ja sam Hrvatska, ali kazati to uz zahtjev za preobrazbom, za ponovnim rođenjem, za odbacivanjem pokvarenoga, taj neka bude opomenut jer je zašao u ćudorednu propast.
      Ali ono dobro i istinito neće doći samo od sebe: treba temeljito prionuti poslu, svi mi i svatko od nas.
      Možda jednom, kada budemo mrtvi, mognemo reći da smo se oslobodili krivnje.
      http://www.autograf.hr/bleiburg-ndh-i-pitanje-hrvatske-krivnje/
       
    • Од Драгана Милошевић,
      Javio se i Tomislav Karamarko zgrožen porukom koju nam je poslala Katolička crkva koruška. Ta Crkva mrzi sve što je hrvatsko. Jasno je to i Karamarku i svim časnim hrvatskim ustašama, kako onima sa ušatim U na zastavi i glavi, tako i našim biskupima u raskošnim mantijama.
       
      Na Bleiburgu hrvatski biskupi, u ime samilosti prema “nevinima”, više neće blagoslivljati nakaze koje zazivaju hrvatsku odvratnu prošlost. Austriji je dopizdilo gledati cro naciće kako se deru, mašu zastavama i iskreno žale za zločincima koji su u njihovoj NDH klali sve što nije bilo “čisto”.
      Za vrijeme NDH nisu bili čisti ni Židovi ni Cigani, ni Srbi ni krivomisleći Hrvati. Ne smijemo zaboraviti da se i djecu moralo klati da se zatre sjeme sila nečistih.
      Tko je stradao na Bleiburgu i kakav je bio omjer “nevinih” i “krivih” morali bi znati povjesničari. Našoj djeci i našim unucima trebalo bi biti kristalno jasno tko su bile ustaše, tko su bili Pavelić i Stepinac.
      Ovi koji danas drže Hrvatsku u svom hrvatskom džepu godinama vladaju ali se nimalo ne trude otkriti, onima koji ne znaju, kakva je država bila NDH. S pravom skrivaju istinu i oni i Crkva u Hrvata. Boje se da mlađi svijet ne progleda.
      “Jebote”, rekli bi klinci i klinceze koji još nisu pobjegli u Irsku, ono što su u NDH bili Cigani, Židovi, Srbi i krivomisleći Hrvati, to smo u Hrvatskoj danas mi Hrvati. Deru nam kožu, more nas glađu, ne daju nam posao, ubijaju nas sudovima, ovrhama, ne možemo se školovati, ne možemo se liječiti. Židovi, Cigani, Srbi i krivomisleći Hrvati bolje su od nas prošli. Klanje kamom manje boli od hrvatskih stambenih kredita.
      Današnja Hrvatska je NDH 2019. Zato mi nije jasno što Karamarka i kompaniju smeta. Austrija ne želi, čak ni blagoslovljen, fašizam u svoju butigu. Tko brani Karamarku i ostalima da poslušaju Đapića i organiziraju naci pir u Zagrebu?
      U centru Zagreba ni jednom divljaku sa ušatim U na glavi i u glavi neće dlaka s glave pasti. Hrvatski biskupi će na Trgu bana Jelačića blagosloviti svakog ustašu koji im priđe. Za Dom spremni moći će urlati svi u kojima “čisto” hrvatsko srce bije. Tomson će vitlati mačem i ruliti o Gradiški Staroj.
      Ne, nije mi jasno zašto veliki broj naših hrvatskih političara i svi hrvatski biskupi i svećenici toliko žale za NDH. Ma, imate je, gospodo. Jedini je problem što svoju ljubav prema zatiranju svega što je drugačije, svega što je “nečisto”, više ne smijete izvoziti.
      Opustite se. Još u Hrvatskoj ima onih koji nisu pobjegli. Nečisti smo, gade nam se i ustaše političari i ustaše kardinali i sve druge ustaše, nemojte biti usraše, pobijte nas po kratkom postupku. Spasite nas, nacići. Pun nam je kurac “čistog” hrvatskog hrvatstva.
      Pa ipak, koji je užitak gledati vas kako se bespomoćno batrgate kad na vas nasrne svjetska velesila Koruška.
      Usrale se ustaše nasred zemlje Hrvatske.
      izvor
       
    • Од Милан Ракић,
      Njegove dede bili su gestapovac i ustaša. Njegov otac bio je telohranitelj Ante Pavelića. Njegova porodica je Pavelića spasla sigurne smrti, igrom sudbine, baš u gradu Judenburgu, stecištu Jevreja koje je Pavelić izmasakrirao na teritoriji NDH. Njega su kao dete učili ustaškim koračnicama. Isti taj čovek je 1995. godine sopstvenim rukama sahranjivao Srbe u Hrvatskoj čije je živote odneo zločinački pir "Oluje" koji se danas u našem komšiluku slavi kao Dan pobede. Istom tom čoveku u Hrvatskoj od tada psuju majku i žele smrt, a on ima samo jednu poruku: "Neću prestati da se borim za istinu dok sam živ".

      On je Drago Pilsel, novinar i teolog, pisac, borac za istinu o zločinima koje su počinile ustaše u Drugom svetskom ratu i zločinima počinjenim nad Srbima u "Oluji", potomak ustaške porodice, antifašista, Hrvat. Jednom rečju čovek koji se ne plaši da stvari nazove pravim imenom.
      U intervjuu "Blicu" govori o svemu - ustaštvu, detinjstvu, porodici, njegovoj ličnoj katarzi, papi Franji, borbi za istinu i pravdu, stigmatizaciji, ali i odnosima Srba i Hrvata danas, političarima koji nas guraju nazad, raspirivanju mržnje, povampirivanju duhova prošlosti...
      Vaša porodica i preci deo su ustaškog pokreta, pa i Vi sami ste bili odgajani u skladu sa tom idelogijom. Danas vaše reči i ono za šta se borite, a što nazivate istinom, prkose upravo vašem odgoju. Kako ste prešli taj put? Šta je to što vi razumete, a deo javnosti u Hrvatskoj ne može da shvati? Lako je biti general poslije bitke i pametovao bih kada bih vam rekao da je to bilo ovako ili onako, ali uglavnom planirano, jer – ne, nije bilo tako. Počelo je jednim pitanjem jednoga svećenika koji je bio kolega isusovac sadašnjega pape Franje koji je u to doba bio poglavar isusovcima u Argentini, a bilo je vrijeme žestoke argentinske vojne diktature. Dakle, bila je to 1978. godina kada je Argentina kao domaćin u finalu pobjedila Nizozemsku 3:2 i postala nogometni prvak svijeta. Taj mi je svećenik, od prilike rekao: ''Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?'' Na to pitanje – koje mi je tada mogao postaviti samo argentinski svećenik iz župe u predgrađu Buenos Airesa, nedaleko mojega tadašnjeg obiteljskog doma i u blizini predsjedničke palače, ali ne i hrvatski katolički (franjevački) misionar– dakako, sa šesnaest godina, ponavljam, 1978., nisam umio odmah odgovoriti. Danas znam da je ono bitno odredilo moj život. Moji djedovi – jedan gestapovac, drugi ustaša – ustupili su prostor tati, Pavelićevu slučajnom tjelohranitelju koji danas, kao mirni Paragvajac, na sve to gleda kao da se dogodilo nekoj drugoj osobi, i mami, zagrebačkoj djevojci koju su protiv njene volje 1955. iščupali iz Jugoslavije da svakog 10. aprila u Buenos Airesu sluša Poglavnikove idiotarije. Tko želi više saznati o mom putu, bojim se, jer je isuviše kompliciran, morat će uzeti moj ''Argentinski roman'', ali ovako ću vam reći: dolaskom u Jugoslaviju u maju 1989. ubrzao se proces koji će kulminirati u ljeto 1995. kada sam istraživao zločine počinjene nad preostalim Srbima na teritoriju dobivenom natrag nakon ''Oluje'' i kada sam neke Srbe i vlastitim rukama sahranio u Lici. U tom procesu je sve manje prostora u meni bilo za ikakav nacionalizam, a raslo je uvjerenje da sam sve više upućen da spoznam antifašizam i da ga živim. Politički rečeno, ja sam kršćanin na ljevici, a to je jedna od mnogih stvari koji se u Hrvatskoj, kako ste me pitali, ne shvaća: da možeš, naime, da moraš živjeti slobodu i širiti prostor za pravdu, kakvu takvu.

      Mitropolit zagrebačko ljubljanski Porfirije Perić, Drago Pilsel, Adolf Pilsel, bivši predsednik RH Ivo Josipović FOTO: PRIVATNA ARHIVA
      Pisali ste i da su vas roditelji u detinjstvu učili ustaške koračnice, a takva praksa se često može sresti u porodicama sa jakom idelogijom, ma kakva ona bila. Kako danas to posmatrate, i da li vam je poznato da takva praksa opstaje i danas u Hrvatskoj? Tata i mama su mi prenosili jedini način ''postajanja Hrvatom'' kakav su poznavali, kakav su upijali u toj ustaškoj enklavi u Buenos Airesu, a kasnije u Patagoniji, ili pak nasljedili od bake i djedova. Ni tata ni mama danas više ne misle da je to bilo ispravno. Problem, dakako, nije toliko u našem tadašnjem odgoju, koji je bio pogrešan jer je bilo, naravno argentinskih Hrvata koji su započeli novi život i zazirali su od bilo kakve vrste ustašovanja, naime, bili su ili su postajali svjesni grozota koji su počinili ustaše. Problem leži u tome što moji vršnjaci i danas žive takvim načinom. Jedan od njih, zove se Tomislav Frković, a unuk je ministra u Vladi NDH Ivice Frkovića, nedavno je održao proustaški govor pred Kolindom Grabar-Kitarović koja je bila u Argentini, kao da je to najnormalnija stvar. Problem je, naravno i u tome što se hrvatska predsjednica nije od toga govora ogradila kao što nije ukorila one koji su skandirali ustaške povike na stadionima pred njenim očima. Problem je, dobro uočavate, i u obiteljima u kojima se još dalje gaji kult ustaštva, toga ima i toga sam svjestan, kao što vi u Srbiji imate cijeli jedan četnički folklor. Problem nastaje kada jedva održavate saborsku većinu s glasovima hrvatskih Srba, a mislite da možete seliti po Hrvatskoj neku mramornu ploču s ustaškim pozdravom ''Za dom – spremni!''. Valjda sam bio jasan.
      Koji je bio taj prelomni trenutak u vašoj mladosti kada shvatate da to čemu vas uče nije ispravno, i kako se čovek nosi sa takvom transformacijom? Mislim da toga ''prelomnog trenutka'' u Argentini nema, premda me rat sa Englezima 1982. (oko otočja Malvini, odnosno Falklands), rat u kojem sam bio pozadinac natjerao da krenem na politologiju i novinarstvo (iako sam se novinarstvom bavio od svoje sedamnaeste godine, dakle od 1979., pa sve do danas), a onda i da se odlučim za duhovnost, filozofiju i teologiju i tako se događala transformacija. Potpuno je jasno da 1986. kada ulazim u franjevački samostan više ne mogu ispoljavati nikakav nacionalistički ili hrvatski militaristički duh jer je to inkompatibilno s franjevačkom mirovnom paradigmom i duhom bratsva. Sveopćeg, kozmičkog bratstva svih stvorenja. Kako se nosim danas? Pa, lagano trpim uvrede i prijetnje, godinama to traje, hajde da ne budem lažno skroman: psuje mi se majka i želi mi se smrt od 1995. na ovamo, ali ja to sve nosim kao svoja odlikovanja. Šalim se. Puno je ljepše to što me mnogi cijene i što tisuće i tisuće ljudi, ogromno mnošto prati moje kolumne, a pišem jednu od najstarijih u Hrvatskoj - Democroacia, bez tjedna pauze, od maja 1995. (sada na portalu autograf.hr, ponedjeljkom).
      Kako je vaša porodica gledala na tu promenu? Tata se pokupio u Paragvaj 1972. Bilo mi je deset godina. On tu priču nije poznavao sve do našeg ponovnog susreta 1997., nakon 25 godina praznine. Sada je bio 10 mjeseci kod mene u Zagrebu, pa sam odlučio napisati knjigu ovo ljeto, o mom odnosu sa njime i o njemu, ''dobrim kurvinim sinom''. Mama, jadna, i dalje se muči, ne umije sve to pratiti, svu tu količinu materijala koje ''proizvodim'', ali ima dojam da se napokon smirila i da me poštuje. Sestra se okrenula svojim susjedima, indiosima, živi u Patagoniji, ne zanima je ustaštvo ni pod razno. Vozi taksi i brine za najmanje od svoje petero djece. Sretna je žena. Brat, znate, poginuo je ili nestao u oktobru 1991. u razmjeni vatre s patrolnim čamcem JRM 178 kod otoka Šipana. Nisam stigao o tome sa njim razgovarati. Imao je tek 23 godine.

      Pilsel je vratio dve novinarske nagrade Hrvatskom novinarskom društvu u znaku protesta FOTO: PRIVATNA ARHIVA
      Pominjete i da je na taj proces dosta uticao sadašnji papa Franja. Možete li detaljnije da nam ispričate kako su izgledali ti razgovori sa njim? Riječ je o tomu da su nas pripravnike, ušavši u franjevački samostan, naši fratri slali na studij u isusovački fakultet kojim je tada bio rektorom Jorge Bergoglio, sadašnji Papa. Uz to je bio stručnjak za argentinsku književnost i nas je uveo u poznavanje velikoga argentinskog pisca Jorge Luisa Borgesa s kojim je Bergoglio prijateljevao. Padre Jorge nas je učio da bi se crkveni ljudi trebali boriti za radnička prava. Tvrdio da nije pogrda ako ga mladi u župi zovu "padre Jorge" i nije se smatrao prečasnim i presvijetlim jer su to samo nazivi iza kojih ništa ne stoji. U svoju je župnu kuću, svojedobno, primao studente i studentice, te sve mlade kojima je trebala pomoć jer, za razliku od vladajuće i patrijarhalne nomenklature, vjerovao je da su mladi dobri. "Imaju u sebi toliko dobrote da se često zapitamo odakle to njima", kazao je. Kao da je to rekao jučer, pamtim koliko nam je ponavljao da ljudima treba pomagati, a ne osuđivati ih. Svijet se odgaja dobrotom, a ne prijetnjom, kaznom i pravedničkom gestom, govorio nam je. Oni koji vjeruju u Boga, znaju koliko je takav ''Padre Jorge'', sada papa Franjo, spasio ljudi da u beznađu ne postanu zli, a oni koji ne vjeruju u Boga, znaju to isto.
      Vaša porodica pomogla je Anti Paveliću, i zapravo ga spasla. Šta ste vi o tom delu porodične istorije saznali od vaših predaka? Jednog dana u maju 1945., točnije 10. maja rano ujutro, u Judenburg je, napustivši svoj ''voljeni hrvatski narod'' u Zagrebu i na putu prema Bleiburgu te izbjegavajući Ruse i Engleze, stigla mala grupa u bijegu. Nabasali su na moju baku Rozu i njenu najstariju kćer Bebu u dvorištu Pilselovih. Roza je odmah prepoznala čovjeka s naslovnih stranica novina, onog koji je u Sarajevu 1942. odlikovao njena muža: Pred njom se nalazio, vidno uplašen, nitko drugi nego Ante Pavelić. Namjeravao se predati Amerikancima, ali su se oni naglo povukli iz Judenburga jer su u grad ulazili Rusi. Poglavnik se, reći će kasnije memoaristi, našao u klopki. Pavelić odlučuje krenuti prema Judenburgu 9. maja. Stigavši u predgrađe, doznaje da nema više nikakve anglo-američke komisije nego da je premještena u Salzburg te odluči krenuti prema Triebenu i nastaviti prema Salzburgu. Situacija bijaše dramatična. Američke trupe su se povukle upravo pred Pavelićevim nosom i on 10. maja u 5 sati ujutro ulazi u Judenburg koji su opkolile ruske snage. Trebalo mu je hitno sklonište! Svojoj je grupi predlagao da se sakriju u neku kuću, a onda pobjegnu u šumu. Moja baka, Roza Ćosić udata Pilsel, je Antu Pavelića brzo sklonila u kuću. Poglavnik se u njoj zadržao cijeli dan. Tek ću prije nekoliko godina, saznavši za ovu važnu epizode od tete Bebe u Njemačkoj (za razliku od Pilselovih je ostala u Europi te je živjela i umrla u Limburgerhofu, kod Mannhaima), shvatiti zašto će se Ante Pavelić i moj djed Jakov Pilsel tako srdačno pobratimiti u Buenos Airesu: Poglavnik je bio uvjeren da su mu moja baka i moj djed – toga gadnoga dana u gradu simboličnoga naziva Judenburg, utvrdi Židova, koje je Pavelić izmasakrirao na teritoriju NDH – spasili život. Jedna će od važnih posljedica toga prijateljstva biti da će moj otac, nakon prelaska iz njemačke u hrvatsku kulturnu i političku paradigmu, u drugoj polovini pedesetih godina biti jedan od naoružanih tjelohranitelja Ante Pavelića u Buenos Airesu.
      Dosta ste kritikovali odnos Katoličke crkve i pojedinih političara kada je reč Blajburgu? Šta je sporno u njihovom pogledu? Kao prvo je sporno to što se tamo komemorira ustaška vojska kao jedina hrvatska vojska. Za mene su i partizani koji se bore protiv ustaša i okupatora ''hrvatska vojska'', ona prava. Zatim, da se nikada ne govori o kontekstu, o zločinima ustaša, o tome da je na čelu kolone bila formacija čuvara iz Jasenovca, o tome, zaključno, što je to zaista bila NDH: a bila je odurna, rasistička i zločinačka tvorevina. Nedostaju riječi kajanja. A da o lupanju kojekakvih cifri da ne govorimo. Na samom Blajburgu, likvidacija nije bilo. Što, pred očima Engleza?

      Drago Pilsel u Gudovcu kod Bjelovara, na mestu masovnog ubijanja Srba nakon osnivanja NDH FOTO: PRIVATNA ARHIVA
      Navodite i da se Katolička Crkva, odnosno neki njeni (nad)biskupi, kao i političari, klanjaju ustaškog vojsci, kažete i da bi u Blajburgu trebalo čuti reči kajanja, a otvoreno kažete i da su ustaše vršile genocid. Međutim, utisak je da većinska javnost u Hrvatskoj tako nešto ne prihvata? Nisam siguran da smijemo govoriti o većini. Ma koliko god to zvučalo nevjerojatnim, mi ne znamo što većina misli. Nema podrobnih ispitivanja. Imamo djelomična zapažanja i dojmove. Vaši dojmovi ne moraju biti moji, ili obratno.
      Kako vi gledate na proces kanonizacije Stepinca? Kao na potrebu jedne grupe katoličkih nacionalista da napišu jednu bolju verziju povijesti. Ali sve skupa je to jedna nepotrebna mitologizacija i jedna velika obmana. Ali, što ću vam ja, katolički mitomani hoće vjerovati da su Stepinca ubili komunisti koji su ga ''trovali'' i tajno ''zračili'', premda sam pokazao i dokazao da je umro od policistemije, jedne vrste raka krvi koja se pojavila nakon izlaska iz zatvora u Lepoglavi, a iz zatvora je izašao potpuno zdrav, toliko da nikada u pet godina tamnice nije bio kod lječnika. Samo dva puta kod stomatologa.
      Koliko je po vašem mišljenju ustaštvo danas rasprostranjeno u Hrvatskoj, u kakvim oblicima ono postoji, i da li se toga treba plašiti? Bilo je toga više devedesetih, naravno, ali i za trajana vladavine Tomislava Karamarka, u HDZ-u i u participaciji u Vladi Tihomira Oreškovića. Plenković nije ustaša, a zašto tolerira ustaštvo u mjeri u kojoj to svakako meni smeta, lako je odgovoriti: jedva sastavlja većinu u parlamentu. To može puknuti svaki trenutak i toga smo svi u Hrvatskoj svjesni. Po gotovo mi koji se plašimo naglog skretanja u desno i da ostanemo ne samo geografski nego i metaforički na pola puta između Rima i Budimpešte.
      Da li je koketiranje hrvatskih političara sa ustaštvom i insistiranje na poziciji rivalstva i sukoba između Hrvatske i Srbije neophodno za opstanak na vlasti? Glupa faza. Zar nije zaista glupo kada Kolinda kaže da ne vidi mogućnost pomirenja sa Srbijom, ili da ne znam koliko vode mora teći Dunavom prije nego se to dogodi, a onda pada u nesvjest kada joj Aleksandar Vučić dolazi u goste? Vaše je pitanje retoričke naravi. Opstati na vlasti će, na kraju krajeva, moći oni koji osiguraju penzije. Ni jednima ni drugima sadašnjima se to ne čini misija sa sretnim završetkom.
      Mislite li da u doglednoj budućnosti mogu da se "povampire" duhovi prošlosti kada je reč o odnosu Srba i Hrvata? Ako članstvo u NATO Hrvatskoj išta znači onda ne, ne vjerujem u tu opciju.
      Zašto Hrvatska i danas ne može malo šire da posmatra dešavanja iz vojne akcije "Oluja", na primer, da prizna zločine i ono što je pogrešno rađeno. Zašto je, čini se, nemoguće da se to desi? Nije nemoguće. Bili smo na putu ka nekom službenom priznavanju za vrijeme Josipovićeva mandata. Josipović je nešto pogriješio u koracima, a nešto i pokraden kada je za 20.000 glasova pobjedila Kolinda Grabar-Kitarović. Zato je taj proces zaustavljen, ali velika grupa nas novinara i ljudskopravaških aktivista ne prestaje govoriti istinu i nećemo prestati dok smo živi.
      Ko generiše težnju u jednoj i drugoj zemlji da se raspiruje mržnja i netrpeljivost između dva naroda? Važno je da vaš list Blic i moj portal Autograf.hr u tome ne sudjelujemo. Surađujem i sa medijima u Srbiji koji su po mojoj mjeri, profesionalni. Ali vi hoćete imena budala i zločinaca? Ime zločinca znate: Vojislav Šešelj. Ime budale, a imamo ih na bacanje, vam lako dajem: zastupnik u hrvatskom Saboru, general Željko Glasnović.
      I na kraju, ljudi koji su dovoljno hrabri da u jednom društvu kritikuju ono što je ukorenjeno, a evidentno loše i šteti tom društvu, često su na meti ozbiljnih kritika, pretnji, stigmatizacije... Kakav je Vaš život u Hrvatskoj? Živim život osobe koja se 1986., prihvativši franjevačku paradigmu i duhovnost, dobrovoljno odrekla svake vrste bogatstva, pa mi ne pada odviše teško što jedva zarađujem za kruh i režije. Za prijetnje, uvrede i stigmatizaciju više ne marim. Bolje umrijeti od metka nego od raka. Što god Bog dadne, podnijet ćemo. Nadam se.
      Lana GEDOŠEVIĆ

    • Од Милан Ракић,
      Sanela Šmit, nemačka istoričarka, o knjizi dokumenata "Proganjanje i ubijanje evropskih Jevreja od strane nacional-socijalističke Nemačke 1933-1945". Četrnaesti tom knjige „Jugoistočna Evropa i Italija“ predstavljen je nedavno u Beogradu.

      Reč je o zbirci dokumenata „Die Verfolgung und Ermordung der europaischen Juden durch das nationalsozialistische Deutschland 1933-1945“ (VEJ) (Proganjanje i ubijanje evropskih Jevreja od strane nacional-socijalističke Nemačke 1933-1945). Knjigu je priredila nemačka istoričarka Sanela Šmit i ona tim povodom govori za Danas.
      Recite nešto više o knjizi dokumenata o Holokaustu i deportaciji Jevreja u logore koje ste predstavili u Beogradu? – Knjiga „Jugoistočna Evropa i Italija“ je 14. tom od ukupno 16 tomova zbirke dokumenata „Die Verfolgung und Ermordung der europaischen Juden durch das nationalsozialistische Deutschland 1933-1945 (VEJ) (Proganjanje i ubijanje evropskih Jevreja od strane nacional-socijalističke Nemačke 1933-1945). Cilj cijelog projekta je sveobuhvatno naučno izdanje centralnih izvora o istoriji progona i ubistva evropskih Jevreja. U knjizi 14 je obrađen progon i ubistvo Jevreja na teritorijama Italije, Albanije, Grčke i Jugoslavije.
      Edicija pokazuje savremene kontekste i političku i društvenu dinamiku koja je dovela do ovog masovnog zločina bez presedana. Cijela edicija će sadržati oko 5.000 dokumenata, autentičnih, naučno prokomentarisanih svjedočenja progona, počinilaca i direktno uključenih posmatrača. Mnogi od dokumenata su po prvi put objavljeni. Može da služi kao naučno sredstvo za istraživanje i istorijsko obrazovanje.
      Kakvi zaključci mogu da se izvuku iz tih dokumenata i o kakvim dokumentima je reč (oni koji se odnose na Srbiju)? - Dokumente smo birali za svaku zemlju po istoj ideji, a to je kao prvo da pokažemo dokumente počinilaca zločina, žrtava, kao i posmatrača (bystanders – kategorija koju je prvi koristio istoričar Raul Hilberg). Onda smo za svaku zemlju ili – kad je riječ o Jugoslaviji – za teritorije pod različitom okupacijom odredili na osnovu postojeće naučne literature o Holokaustu u tim zemljama, teme koje bi trebale biti reprezentirane u knjizi i na kraju izabrali iz nađenih dokumenata one koji daju najbolju sliku progona i ubijanja Jevreja.
      Čitatelji mogu naći mnoge vrste dokumenata koji direktno prikazuju položaj Jevreja u Srbiji, njihov progon od strane raznih njemačkih vlasti (razni izvještaji, npr. Lipea ili Walthera o strijeljanju Jevreja, privatna pisma Haralda Turnera, naredbe i dr.), ali i kolaboraciju domaćih organa (Izvještaj Odsjeka za Jevreje i Cigane, Izvještaj Benclera o namjeri Milana Nedića da ubrzo internira Jevreje i masone). S druge strane su tu potresna svjedočenja, na primjer iz Sajmišta (dva pisma Hilde Dajč), iz Banjice (dva pisma Bukića Pijade), iz Kladovo transporta još prije rata, onih koji su se uspjeli spasiti u Dalmaciju ili izjava Momčila Damnjanovića o iskopavanju i spaljivanju leševa na Jajincima.
      Koliko ti dokumenti bacaju novo svetlo na Holokaust koji je sproveden u Srbiji ili na užase ustaških logora Jasenovac, Gradiška… i stradanje Srba u Hrvatskoj? – Cilj edicije nije bio u novim istraživanjima nego u prikazivanju – kroz izvorne dokumente – stradanja evropskih Jevreja, znači Holokausta. Katastrofalni uvjeti u ustaškim logorima su također prikazani, ali se prvobitno odnose na stradanje Jevreja, iako se ovo jako često ne može odvojiti od stradanja Srba u NDH. Na primjer, u dokumentu 102 naređuje Veliki župan velike Župe Vrhbosna da se odmah uhapse i interniraju jevrejski i srpski komunisti.
      Kakva je uloga Milana Nedića i njegove vlade (Specijalne policije sa Božidarom Bećarevićem na čelu) u rešavanju „Jevrejskog pitanja“? Pitam Vas ovo jer u poslednje vreme imamo grupu istoričara koja se upinje da dokaže da Nedić nije imao nikakve veze sa deportacijama Jevreja, Srba i Roma kako u beogradski logor Sajmište, tako i u druge nacističke logore po Evropi. – Kako sam već napomenula, ima u zbirci i dokumenata koji se odnose na saradnju srpskih vlasti sa NJemcima u progonu Jevreja. Iz izvještaja te iste Specijalne policije (Dok. Br. 103) vidi se da su Jevreje (i „Cigane“) i njihove radnje registrovali (naredbu o registraciji je dala njemačka okupaciona uprava), ali i da su prijavljivali one Jevreje koji su se krili i predavali ih Gestapou. Mislim to doslovce stoji u izvještaju. Isto tako su raspolagali sa jevrejskim prinudnim radnicima. A to je samo jedan jedini dokument… Znači o „nikakvoj vezi“ ne može biti govora.
      Kao i u Evropi, tako je i u Srbiji poslednjih godina vidljiv porast broja istoričara, političara i javnih ličnosti koji bi da se izvrši revizija Drugog svetskog rata, pa tako imate u udžbenicima istorije u Srbiji da se pominju dva pokreta otpora (partizanski i četnički), ali se nigde ne pominje kasnija kolaboracija četnika s nacistima. Kakve posledice nosi ovakva revizija istorije u kojoj se poraženi kolaboracionisti proglašavaju za pobednike? – Pa to vam u osnovi nije istorija nego politika, na koju mi istoričari koji se bavimo istorijom Drugo svjetskog rata, nažalost, ne utičemo tako jako kako bi trebali. Moj primjer nije Mihailović, nego hrvatska predsjednica koja želi da ustanovi „pravu istinu o Jasenovcu“. Mene je ova izjava jako potresla, jer u biti kaže da mi ne znamo pravu istinu o Jasenovcu – nakon brojnih stručnih radova o njemu u posljednjih 70 godina. Nama istoričarima je potpuno jasno šta se tamo dešavalo, a to može biti jasno i svakome tko je voljan da se sa time pozabavi (kako u biti piše i hrvatski istoričar Ivo Goldstein). Ali prihvatanje istraživanja i zaključaka istoričara u javnosti je jedna sasvim druga priča.
      Proglašavanje kolaboracionista za pobjednike na samo da okreće istoriju naopako, nažalost, posljedice ovakve revizije, se vide ne samo u Srbiji, nego diljem Evrope (spomenut ću samo Aleksandra Gaulanda, lidera njemačke stranke AfD i njegovu kvalifikaciju nacističkog režima kao „ptičje govno“). Tu se jasno narušava naš (evropski) zajednički temelj iz perioda posle 1945. koji je osnovan na antifašističkoj borbi. Kuda to može odvesti, na to ne mogu ni da pomislim.
      Aleksandar ROKNIĆ

       
       
       
×
×
  • Create New...