Jump to content
ribar

Episkop Grigorije: Jedino vjera može sabrati ljudsku osobu u jedno!

Оцени ову тему

Recommended Posts

Tek skoro sam naučio da je glupost možda opasnija po društvo i od samog zla budući da zlo dođe i prođe, bude i nestane. Zlu se možemo suprotstavljati, možemo ga razobličiti, pokazati drugima da se radi o zlu i možda već tada ima nade da mu neko hrabar stane na put. Međutim, glupost ne trpi savjeta, a pritom je njen nosilac preispunjen sobom i samo(za)dovoljan, spreman je uvijek i svagda za napad. On je gotov unedogled ponavljati iste fraze, krilatice i parole. On zasigurno nije filosof koji razabira šta je dobro, a šta zlo; on (posta)je mjerilo svemu, te glavni kritičar svega i svačega.

Po riječima teologa Ditriha Bonhefera, glupost nije defekt intelekta nego defekt ljudskosti, jer nesumnjivo je da mnogi ljudi koji su obremenjeni glupošću imaju vrlo razvijen intelekt. O toj pojavi razmišljao je i veliki Andrić, došavši do sljedećeg zaključka: „Postoji takav tip nesrećnog čovjeka koji od rođenja do smrti živi u zabludi da je po nečem pozvan da se bavi javnim poslovima, da ispravi što je krivo i izvodi na čistinu što je zamršeno, a u stvari on se bavi samo samim sobom i svojim mutnim ambicijama, i ničim više i ničim drugim. U krug tih svojih poslova on uvlači sve: ideje, pokrete, ustanove, javne ljude i skromne neznance. Bolujući od fiksne ideje da je on u vezi sa svim što postoji i da se sve na svetu njega tiče, on niže grešku na grešku i glupost na glupost. Ali, ubeđen i uporan, on to ne primećuje. Svaki korak mu je pogrešan, jer ide u naopakom pravcu. I na štetu je i dosadu svemu i svima oko sebe” (iz knjige Znakovi pored puta).

Share this post


Link to post
Share on other sites

„Istina to sam ja“

 

O ovoj temi je pisano još u Starom zavjetu u kojem se na jednom mjestu navodi da ako dobrome damo savjet, poslušaće nas, a da zlome ništa ne treba kazivati, jer će nas zamrziti (Priče Solomonove 9.1–11). Ako želimo izbjeći pogrešku na koju nas upozorava premudri Solomon, trebalo bi da težimo strahu Božijem kao početku mudrosti (Ps. 110). Drugim riječima, budući odgovorni pred Bogom, pronalazićemo put koji vodi nadilaženju gluposti.

Iz svega pomenutog nameće se pitanje kako zapravo treba da se ophodimo sa ovako ubijeđenima i upornima ljudima? Uvjeren sam da sa svakim čovjekom, pa i sa onim koji posjeduje navedeni defekt, treba postupati krajnje blago, s ljubavlju, jer jedino su ljubav i pažnja nadrazumne i dotiču nas u srž bića. Međutim, ljubav podrazumijeva ozbiljnu žrtvu, ispunjenu milošću Božijom, te kao takva treba da bude oslobađajuća za one o kojima je riječ. Ako pak niste spremni na takav podvig, onda se od navedene pošasti uklanjajte. Uklanjajte se na sve moguće načine i prije svega se trudite da izbjegnete bilo kakvu komunikaciju sa takvim ljudima, jer oni će je na neki volšeban način zaodjenuti svojom nepokolebljivom glupošću, koja sve zna i na sve ima odgovor. Takvi su prenebregnuli onu čuvenu jevanđeosku tvrdnju koja kaže da je jedino Bog Istina, jer oni za sebe misle i govore: „Istina to sam ja“.

Prema tome, ako naša ljubav ne zacijeli taj ličnosni defekt, onda se treba kloniti ljudi koji ga posjeduju. U vezi s tim uvjeren sam da trbuh i kruh nisu glavni razlozi egzodusa pametnih. Glavni razlog su svjesni i podsvjesni strahovi od ovako nedobronamjernih ljudi i uklanjanje od njihove gluposti. Neko se može zapitati zašto odlaziti negdje drugo, zar ne bi bilo dovoljno uklanjati se od takvih ljudi ovdje i sada? Nažalost, problem proizilazi iz toga što se takvi ljudi neće kloniti vas, neće vas ostaviti na miru. Budući da postoje krajevi u kojima je uvriježeno shvatanje da glupost treba ignorisati i ne davati joj snage tako što će joj se pridavati bilo kakav značaj – mnogi se sklanjaju u takve krajeve, gdje su postignute norme koje glupost ne hrane, ne brane i ne daju joj da djeluje. Interesantno je da, bježeći od gluposti, bježe svi oni koji su iole pametniji, bez obzira na boju kože, vjeru ili naciju, iako se na taj način neki od njih zauvijek rastaju od kućnog praga, od zavičaja i prostora sopstvenog jezika i predanja.

Međutim, u tom opštem pokretu uz pametne nerijetko pođu i neki od onih o kojima pričamo, te se tako nađu unutar društva u kome niko ne obraća pažnju na njihovu glupost. Ova činjenica dovodi do dubokih unutrašnjih potresa u njihovom biću te, kao posljedicu toga, oni počinju pucati na ljude i gaziti ih. Takvom tragičnom ishodu danas smo često svjedoci, makar putem sredstava informisanja. Svakako nije isključeno ni to da se u novom okruženju udruže sa svojim istomišljenicima kojih sigurno nigdje ne manjka. Iz svega ovoga vidimo da ni napredniji svijet za ovakve slučajeve nema rješenje, jer je očigledno da su oni koji su zarobljeni glupošću dobili prednost te iz dana u dan ovladavaju novim prostorima. Samo po sebi nameće se pitanje ko im je to dopustio i zašto? Strahujem da su oni u dosluhu sa onima koji imaju moć da im to dopuste. Time je, umjesto straha Božijeg kao početka mudrosti, zavladao strah od ljudi kao početak gluposti.

Promišljanje o ovoj temi podsjeti me, između ostalog, i na jednu priču koju sam davno čuo, a tiče se dečanskog igumana Justina i onih već davnih vremena, sedamdesetih godina prošloga vijeka. Naime, jednom je jedan mladić, koji je kao siroče odrastao u Visokim Dečanima, upitao starca igumana zašto se u manastiru ne obnavlja monaštvo i ne dolaze novi ljudi, a čak ako neko i dođe, brzo se ispostavi da je tvrdoglav i da nije baš čiste pameti. Naravno da je bilo i drugih uzroka tome, ali je iguman tada kroz šalu naveo mladiću ovaj razlog: „Pa znaš, sinko, nema novih ljudi, jer ko god je pametan otišao je u Njemačku da radi”. Šala je, kao što znamo, uvijek ljekovita, ali često bolno pogađa u samu srž problema.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Šta je lijek?

 

A sada šalu na stranu: šta je za mene kao hrišćanina krucijalno u svemu ovome? Gdje je tu Bog i zašto on to dopušta? Mudri pjesnik bi rekao: „Bog kao Bog, ćuti i gleda”. Možda neki misle da bi on kao Bog trebalo nešto da uradi. Ali mi zaboravljamo da je On uradio, pokazao nam je put živeći među nama. Isus je na glupost prvosveštinika i Pilata odgovarao ćutanjem. Poučavao je samo one koji su htjeli čuti njegovu riječ i nije se suprotstavljao gluposti silom. Molio se Ocu za one koji su ga pljuvali i raspinjali, te je tako promijenio svijet i svjesnom žrtvom otvorio vrata novom vremenu. Ali mi smo – prvi ja među vama – to Njegovo poučavanje zaboravili. Svi bismo mi zapravo mogli mnogo naučiti iz Hristovog odnosa prema drugim ljudima, jer zaista ima bezbroj divnih primjera kao, recimo, onaj kad Hristos piše po pijesku pitajući one koji su držali kamenje u rukama s namjerom da ubiju ženu grešnicu: „Ko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen”.

Iako je među njima nesumnjivo bilo i zlih ljudi, uvjeravam vas da nije bilo nijednog glupog čovjeka, budući da su, dobro razmislivši, od svoje nakane svi odustali. Hristos je glupost kao i druge ljudske slabosti liječio blagim oblogama, a savremeni svijet misli da je to moguće civilizacijskim dostignućima i zakonima. Meni se pak čini da je potrebno upotrijebiti i jedan i drugi lijek, ali mi kao da smo, nažalost, izgubili korak s vremenom i ne djelujemo ni u jednom pravcu konkretno. Čak mi se čini da se pojedinci raduju što ljudske slabosti oko nas cvjetaju i množe se.

S druge strane, svjedoci smo i toga da su neki proglasili naše slabosti i nemoći za primjer dobre pobožnosti. Tim povodom trebalo bi da se zapitamo da li bi Hristos liječio slabe i iscjeljivao bolesne da su te slabosti bile same po sebi dobre i benigne? Kako god bilo, u naše dane – bilo to javno ili tajno, svjesno ili nesvjesno – ljudima se nameću loši primjeri nesrećnih ljudi za obrazac, za uzor, na šta mi odgovaramo ćutanjem i bježanjem. Drugim riječima, mi nismo spremni na žrtvu bez koje nijedno dobro nije moguće. Nije li sve to možda znak naše sveopšte slabosti i nemoći naspram zahuktale i samouvjerene gluposti, koja gazi sve pred sobom, ničega se ne stideći, jer ona je uvijek u pravu!?

http://topportal.info/kolumna-vladike-grigorija-gluposti-jos-ponecemu/

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Priča o hlebu i vinu…

Priča o hlebu i vinu…

Stari Kralj: „Hljeb je zaista svetinja. On je nosilac i simvol života, prvina plodova zemlje i valjda je zbog toga baš on, od sveg obilja koje je Bog stvorio, ušao u Svetu Liturgiju, postao „oruđe“ Tajne i izabran da blagodaću Božijom postane Tijelo Hristovo. Znate li, Vojvodo, da su u starozavjetno vrijeme pravljeni samo beskvasni, prijesni hlebovi? /…/ Biblijski hlebovi bili su prijesni hlebovi. U to vrijeme, hljeb se nije pekao, ili, kako bismo to danas rekli, nije prolazio kroz termičku obradu.

Stari Kralj: „Hljeb je zaista svetinja. On je nosilac i simvol života, prvina plodova zemlje i valjda je zbog toga baš on, od sveg obilja koje je Bog stvorio, ušao u Svetu Liturgiju, postao „oruđe“ Tajne i izabran da blagodaću Božijom postane Tijelo Hristovo. Znate li, Vojvodo, da su u starozavjetno vrijeme pravljeni samo beskvasni, prijesni hlebovi? /…/ Biblijski hlebovi bili su prijesni hlebovi. U to vrijeme, hljeb se nije pekao, ili, kako bismo to danas rekli, nije prolazio kroz termičku obradu.

Najbolje je samljeti pšenicu tako da se od nje ne odvaja opna, kako bismo dobili integralno brašno sa mekinjama. Jer, ono najhranljivije u žitnom sjemenu nalazi se u opni. Unutar zrna je samo skrob, koji nije od nekkog značaja za organizam i koji se koristi za dobijanje lijepka. U opni su, pak, i minerali, i vitamini, i proteini, i prirodni enzimi koji se nalaze samo u biljkama, a neophodni su u procesu varenja hrane i prijeko potrebni za pravilno funkcionisanje ćelija. Ovi enzimi ne luče u našem organizmu, jer naše žlijezde luče samo endogene enzime. Zato su enzimi koje dobijamo iz voća i povrća za nas nenadoknadivi i uistinu su pravi Božiji dar. Oni su najvažniji činioci pravilnog funkcionisanja organizma. Jer, svojim djelovanjem potpomažu apsorpciju većine proteina i minerala, gotovo osamdeset posto njih.

Termička obrada je problem, zato što temperatura iznad četrdeset stepeni uništava veliki dio egzogenih enzima koji se nalaze u voću i povrću. Unoseći tako obrađenu hranu, organizam dobija samo dvadeset pet posto tih enzima. A kuda to vodi? Vodi ka tome da taj isti organizam traži četiri puta veću količinu hrane, da bi zadovoljio svoje dnevne potrebe. Najvažniji elementi ljudske ishrane su žitarice, i zato je hljeb toliko važan. Termička obrada ga, dakle, osiromašuje i oštećuje. Unošenjem tako pripremljenog hljeba unosimo veliku količinu ugljenih hidrata koji pospješuju rast holesterola, a ostajemo uskraćeni za obilje proteina i minerala koje smo, doslovno, uništili.

A kako pravimo prijesni hljeb? Pšenica se melje u vodenici, između dva hladna kamena, kako bi se izbjegla visoka temperatura koja uništava enzime. Električni mlin proizvodi temperaturu višu od četrdeset stepeni što je, kako smo već rekli, previsoko. Dakle, u brašno samljeveno u mlinu dodaju se voda, so i kvas i zamijesi se tijesto koje stoji određeno vrijeme. Njega treba bar dva puta premijesiti, jer je bolje da se što više mijesi. Zatim se to tijesto razvuče, i potom bukvalno isušuje, i to ili na suncu – što može potrajati i po mjesec dana – ili u pećnici, ali obavezno na temperaturi nižoj od četrdeset stepeni“.

Stari Kralj: „I vino je… velika tajna. Poslije one priče o hljebu, ispričaću vam sada i jednu lijepu priču o ovom napitku koji je i Sam Gospod naš izabrao da postane Njegova Sveta Krv, koja gasi sve naše žeđi na putu kroz pustinju ovoga života.

Kada nakon jesenjih berbi, grožđe sa bremenitih loza kupanih suncem dospije u mračne i hladne podrume, počinje fermentacija. Počinje, dakle, potpomognuto gljivicama, pretvaranje grožđanog šećera – u alkohol. No, nije u tome sva tajna vina. Krenimo, dakle, po redu…

Vinova loza, od koje se pravi vino, zahtjeva naročite klimatske uslove, posebnu mikroklimu. Zemljište koje joj najviše pogoduje je posno, nipošto glineno, dobro propušta vodu i bogato je mineralima. Postoje hiljade vrsta ove biljke, ali sve ove vrste loze nastaju od jedne iste biljke, koja se na latinskom zove vitis vinifera. Baš kao što svi mi, dragi Vojvodo, potičemo od jednog čovjeka.

Od ove majke-biljke, ljudi su, u raznim klimatskim uslovima, kalemljenjem proizveli različite sorte. A loza uspjeva na tlu koje se može nalaziti od nula do sedamsto metara nadmorske visine. I veoma je važno gdje koja sorta uspjeva, jer je, u odnosu na sopstveno okruženje, svaka od tih nebrojenih sorti sticala izvjesnu otpornost. I – opet sličnost sa čovjekom: ono na šta je jedna sorta otporna, za drugu može biti pogubno (kao ljudi iz udaljenih afričkih kraljevina, koji su recimo izvanredno otporni na malariju, ali potpuno neotporni na neke druge zarazne bolesti).

Elem, u prošlosti se pojavila opaka bolest, jedna vrsta kuge zvana filoksera, koja je napadala korijen biljke. Loza, u čitavoj Evropi, postepeno se sušila… Onda su neki ljudi u Americi pronašli ovu biljku, podivljalu ali otpornu, i na nju nakalemili postojeće sorte. Eto, tako je loza spasena, ali čitav je svijet još uvijek u nevolji zbog te filoksere.

Određene sorte grožđa vinu daju specifične arome. U podrumima tropskih krajeva vino ima aromu tropskog voća, a neka evropska vina imaju aromu cvijeća. Neka imaju aromu mediteranskog voća ili raznih začina. A neka čak i petroleja ili baruta.

(Vojvoda: Ne mogu a da ne primjetim tako očiglednu sličnost ove plemenite biljke sa čovjekom! Nije li zadivljujuće to što loza, kao i čovjek, poprima izvjesne osobine svoga okruženja. Kako poprima aromu, kako upija miris! I kako on postaje identitet, duša nje same?!)

Da, da, dragi prijatelju. Zamislite samo u kaberneu miris ljubičice, pa u šardoneu miris banane, u žilavci aromu vinogradarske breskve, ili u nekim vinima aromu bora. Neke sorte imaju veću a neke manju punoću, no, na žalost, veoma rijetko loza ima uslove koji su joj neophodni da bi od sebe dala maksimum i proizvela vrhunsko vino. Ali, postoji još jedna stvar koja je za lozu veoma značajna. To je sunce, njena glavna hrana, njen – pored zemljišta iz koga crpe neophodne sastojke i vodu – glavni izvor života. Preko lista, biljka upija njegovu svjetlost i hrani se, i onda preko dana oslobađa kiseonik, a preko noći ugljen-dioksid. I koliko je list veći, toliko se biljka bolje hrani. Ali, tu treba biti oprezan, jer list ne smije biti prevelik, pošto će se biljka pretjerano razviti i podivljati. Zato je tu još jedna jako važna stvar – orezivanje.

Rezidba je važna, od nje zavisi kvantitet, količina roda. Ali, kako to obično biva, kvantitet isključuje kvalitet! Zato je, kod orezivanja loze tako važna uloga čovjeka, domaćina. Pravilno i pravovremeno orezivanje, na neki način, „vaspitava“ lozu.

No, uz sve ovo, važan je i položaj vinograda. Najbolje je da se prostire pravcem jug-jugoistok i da bude smješten na blagoj padini. Važan je i položaj redova, jer će, jedino ako se pružaju pravcem sjever-jug, sunce moći sa svih strana, ravnomjerno da obasjava i lozu i grozd. Dakle, dragi Vojvodo, u čaši na našem stolu je – sunce…

Za kvalitet vina važan je i razmak među čokotima. Manji razmak ostavlja manje prostora suncu jer čokoti jedan drugome stvaraju sjenku. Ako je pak previše čokota, slabiji je kvalitet ploda, a i biljka ne može da iznese svoj rod. Zato je rezidba tako važna, zato kažu da se „vino pravi u vinogradu“.

Zaista, dobro vino traži mudrog domaćina. On mora orezivati lozu kako treba i koliko treba, jer njegova se ljubav i staranje ogleda upravo u tome da biljku na vrijeme oslobodi suvišnog tereta i pomogne joj da iznese svoj rod. Ako bude bio gramziv, ako pošto-poto bude htio da ima više roda, treba da zna da time rizikuje, da će biljka na taj način rasuti snagu i plod će biti slabiji. Eto, opet kao sa ljudima: ako se na vrijeme ne oslobode svojih strasti…

Loza koja iznese manje ploda, daće bolji kvalitet grožđa i rađaće čitav jedan ljudski vijek, u proseku, loza bi trebalo da daje po kilogram i po grožđa. Loza koju preopteretimo, s druge strane, daće plod slabijeg kvaliteta i rađaće kraće, svega tridesetak godina. Važno je da je u posljednjoj trećini sazrijevanja treba osloboditi viška grozdova. A i kada potpuno sazrije, prava je umjetnost grozd pravilno odrezati.

U uzgajanju loze nema nevažne stvari. Sve što uradimo ili ne uradimo na vrijeme, daće svoj odgovor u čaši koju ispijamo. Treba postići harmoniju šećera, umjetnih kiselina, zrelost tanina, jednom riječju, svih elemenata koji određuju kvalitet grožđa. Od svega toga zavisi da li ćemo na kraju dobiti harmonično ili neharmonično vino.

Tajna je to, moj Vojvodo. I nauka velika, svakako. No, to nije kraj. Nismo još sve rekli. Ali ja se pitam, želite li vi uopšte slušati još o toj biljci koja nam daruje život vječni?

Kada se, poslije zimskog mirovanja i proljetnih radova završi i dugo ljetnje zrijenje, onda, negdje u ranu jesen, dođe vrijeme za berbu. Jako je važno brati grožđe rukom i to tako da ne dotičemo plod, da bi svaka bobica na grozdu ostala neoštećena, jer oštećenom grozdu najveći neprijatelj je sami vazduh koji pokreće oksidaciju. Ako ne beremo grožđe sa pažnjom i ljubavlju, sigurno ćemo ga oštetiti. Zato, nepažljiv berač nikada neće imati dobro vino.

Kada se obrano grožđe donese u podrume, grozdovi se ručno odabiraju, a odvaja se sve što je nezrelo ili trulo. Svaki listić, i bilo šta nečisto, mora se odstraniti, pa se zatim grožđe odvaja od peteljke, koja se zbog velike koncentracije tanina mora odbaciti. A onda nastupa „muljanje“ grožđa, tj. gaženje grožđa nogama, koje je veoma važno, jer na taj način pola bobica biva samleveno, a pola ostane čitavo. Tako smuljano grožđe stavlja se u badanj, gdje gljivice, koje žive na opni bobica i hrane se šećerom, izazivaju vrenje, i tom prilikom taj šećer pretvaraju u alkohol i oslobađaju ugljen-dioksid. Budući da je ugljen-dioksid lakši od vina, ali teži od vazduha, on ostaje na površini stvarajući zaštitni sloj između mladog vina i vazduha. Bobice koje su oštećene prenose ferment onima cijelim i tako se nastavlja vrenje. Zato je ovaj način gaženja nogama najbolji. Jer, cijele bobe ne mogu oksidirati.

Ali, recimo i par riječi o toj čudesnoj gljivici bez koje zapravo i ne bi bilo vina. Ona se, dakle, hrani grožđanim šećerom i pretvara ga u alkohol. No, taj alkohol nju samu ubija. Ona je dakle žrtva, a njenom smrću zaustavlja se vrenje koje bi se inače nastavilo u beskonačnost!

Vino se, dalje, čuva u podrumima gdje žive plemenite bakterije koje izazivaju tiho vrenje, pri čemu se jabučna kiselina, koja inače nije pitka i ostavlja u vinu onaj oporo-gorki ukus, pretvara u mliječnu. Tokom ove fermentacije umiru sve bakterije i, zajedno sa grubim talogom, padaju na dno bačve, gdje postaju opasnost za vino, koje traži veliku pažnju i umješnost domaćina. On mora znati u kojem momentu treba da, sa talogom, pretakanjem odstrani uginule bakterije što prilikom raspadanja zamućuju i kvare vino. To treba raditi zimi, kada je taloženje bolje, uslijed niske temperature. Ovo pretakanje ponavlja se nekoliko puta. I kao i sve ostalo, zahtjeva veliku pažnju, umješnost i iskustvo.

A onda, vino se čuva u hrastovim bačvama u kojima se dodatno obogaćuje finom aromom drveta. Drvo omogućava vinu da u najboljim mogućim uslovima stari i sazrijeva, čime dobija još bolji kvalitet. Jer, mladi prijatelju, vino je živo, i neophodna mu je komunikacija sa okolinom. Kroz male pore drveta, obavlja se mikrooksigenacija, kojom se vino oplemenjuje i ubrzava njegovo sazrijevanje. U bačvama od drugog materijala, sve to bi mnogo, mnogo duže trajalo. Ako želimo da dobijemo vrhunsko vino, spojićemo dvije-tri sorte grožđa. Jedno će imati punoću, drugo aromu, treće opet boju.

I dalje – a vi iz kraja u kome se proizvode najbolja vina to svakako znate – svakom vinu odgovara određena vrsta hrane. Bijelo vino služi se hladno i ide uz bijelo meso, crveno pak ide uz crveno, slatka vina služe se uz desert, crno vino zahtjeva sobnu temperaturu… Postoje, dakle, pravila, no, kao i uvijek – ima izuzetaka… Važno je, međutim, razumjeti govor vina. Ili bolje reći pjesmu, dragi Vojvodo…

I eto, u toj čaši vina koju ispijamo, sjedinjeno je ono najbolje iz zemlje i vazduha, ono najjače iz sunca, u njoj su ljubav i pažnja domaćina, trud svih koji su se oko njega trudili. Ta je čaša plod duboke saradnje između Tvorca i tvorevine, trijumf dijaloga između Boga, sa jedne strane, i prirode, čovjeka i njegovog znanja, predanja, kulture i običaja, sa druge.

Tajna… Tajna velika, rekoh vam. Nije slučajno da je Bog od svega stvorenog, baš vino izabrao da u Svetoj Liturgiji, u toj Tajni susreta i sjedinjenja Neba i zemlje, postane Krv Njegova. Hljeb i vino osnov su našeg života, prvina plodova zemlje i zato su baš oni naš prinos Tvorcu. Da, moj Vojvodo, a vi, eto, niste popili onu drugu čašu vina koje vam je sa ljubavlju natočeno. Sada će oni to da prospu, a prosuće sa njim i ono blago iz zemlje, i toplinu sunca, i brigu domaćina, i trud berača, i žrtvu onih malih stvorenja čija smrt postade život vina… O, ne, ne prekorijevam ja vas, samo podsjećam i vas i sebe da nema nevažnih stvari! Setimo se Jevanđelja i čuda sa umnoženjem hljebova. Nije li Hristos zapovjedio da sve ostatke pokupe, i ne pokupiše li dvanaest punih kotarica?“

 

http://patriot.rs/prica-o-hlebu-i-vinu/amp/?lang=lat

Share this post


Link to post
Share on other sites

 Ljudima se nameću loši primeri nesrećnih ljudi za obrazac

Vladika Grigorije: Ljudima se nameću loši primeri nesrećnih ljudi za obrazac

Kako god bilo, u naše dane – bilo to javno ili tajno, svjesno ili nesvjesno – ljudima se nameću loši primjeri nesrećnih ljudi za obrazac, za uzor, na šta mi odgovaramo ćutanjem i bježanjem. Drugim riječima, mi nismo spremni na žrtvu bez koje nijedno dobro nije moguće. Nije li sve to možda znak naše sveopšte slabosti i nemoći naspram zahuktale i samouvjerene gluposti, koja gazi sve pred sobom, ničega se ne stideći, jer ona je uvijek u pravu!?

Tek skoro sam naučio da je glupost možda opasnija po društvo i od samog zla budući da zlo dođe i prođe, bude i nestane. Zlu se možemo suprotstavljati, možemo ga razobličiti, pokazati drugima da se radi o zlu i možda već tada ima nade da mu neko hrabar stane na put. Međutim, glupost ne trpi savjeta, a pritom je njen nosilac preispunjen sobom i samo(za)dovoljan, spreman je uvijek i svagda za napad. On je gotov unedogled ponavljati iste fraze, krilatice i parole. On zasigurno nije filosof koji razabira šta je dobro, a šta zlo; on (posta)je mjerilo svemu, te glavni kritičar svega i svačega.

Po riječima teologa Ditriha Bonhefera, glupost nije defekt intelekta nego defekt ljudskosti, jer nesumnjivo je da mnogi ljudi koji su obremenjeni glupošću imaju vrlo razvijen intelekt. O toj pojavi razmišljao je i veliki Andrić, došavši do sljedećeg zaključka: „Postoji takav tip nesrećnog čovjeka koji od rođenja do smrti živi u zabludi da je po nečem pozvan da se bavi javnim poslovima, da ispravi što je krivo i izvodi na čistinu što je zamršeno, a u stvari on se bavi samo samim sobom i svojim mutnim ambicijama, i ničim više i ničim drugim. U krug tih svojih poslova on uvlači sve: ideje, pokrete, ustanove, javne ljude i skromne neznance. Bolujući od fiksne ideje da je on u vezi sa svim što postoji i da se sve na svetu njega tiče, on niže grešku na grešku i glupost na glupost. Ali, ubeđen i uporan, on to ne primećuje. Svaki korak mu je pogrešan, jer ide u naopakom pravcu. I na štetu je i dosadu svemu i svima oko sebe” (iz knjige Znakovi pored puta).

„Istina to sam ja“

O ovoj temi je pisano još u Starom zavjetu u kojem se na jednom mjestu navodi da ako dobrome damo savjet, poslušaće nas, a da zlome ništa ne treba kazivati, jer će nas zamrziti (Priče Solomonove 9.1–11). Ako želimo izbjeći pogrešku na koju nas upozorava premudri Solomon, trebalo bi da težimo strahu Božijem kao početku mudrosti (Ps. 110). Drugim riječima, budući odgovorni pred Bogom, pronalazićemo put koji vodi nadilaženju gluposti.

Iz svega pomenutog nameće se pitanje kako zapravo treba da se ophodimo sa ovako ubijeđenima i upornima ljudima? Uvjeren sam da sa svakim čovjekom, pa i sa onim koji posjeduje navedeni defekt, treba postupati krajnje blago, s ljubavlju, jer jedino su ljubav i pažnja nadrazumne i dotiču nas u srž bića. Međutim, ljubav podrazumijeva ozbiljnu žrtvu, ispunjenu milošću Božijom, te kao takva treba da bude oslobađajuća za one o kojima je riječ. Ako pak niste spremni na takav podvig, onda se od navedene pošasti uklanjajte. Uklanjajte se na sve moguće načine i prije svega se trudite da izbjegnete bilo kakvu komunikaciju sa takvim ljudima, jer oni će je na neki volšeban način zaođenuti svojom nepokolebljivom glupošću, koja sve zna i na sve ima odgovor. Takvi su prenebregnuli onu čuvenu jevanđeosku tvrdnju koja kaže da je jedino Bog Istina, jer oni za sebe misle i govore: „Istina to sam ja“.

Prema tome, ako naša ljubav ne zacijeli taj ličnosni defekt, onda se treba kloniti ljudi koji ga posjeduju. U vezi s tim uvjeren sam da trbuh i kruh nisu glavni razlozi egzodusa pametnih. Glavni razlog su svjesni i podsvjesni strahovi od ovako nedobronamjernih ljudi i uklanjanje od njihove gluposti. Neko se može zapitati zašto odlaziti negđe drugo, zar ne bi bilo dovoljno uklanjati se od takvih ljudi ovđe i sada? Nažalost, problem proizilazi iz toga što se takvi ljudi neće kloniti vas, neće vas ostaviti na miru. Budući da postoje krajevi u kojima je uvriježeno shvatanje da glupost treba ignorisati i ne davati joj snage tako što će joj se pridavati bilo kakav značaj – mnogi se sklanjaju u takve krajeve, gđe su postignute norme koje glupost ne hrane, ne brane i ne daju joj da đeluje. Interesantno je da, bježeći od gluposti, bježe svi oni koji su iole pametniji, bez obzira na boju kože, vjeru ili naciju, iako se na taj način neki od njih zauvijek rastaju od kućnog praga, od zavičaja i prostora sopstvenog jezika i predanja.

Međutim, u tom opštem pokretu uz pametne nerijetko pođu i neki od onih o kojima pričamo, te se tako nađu unutar društva u kome niko ne obraća pažnju na njihovu glupost. Ova činjenica dovodi do dubokih unutrašnjih potresa u njihovom biću te, kao posljedicu toga, oni počinju pucati na ljude i gaziti ih. Takvom tragičnom ishodu danas smo često svjedoci, makar putem sredstava informisanja. Svakako nije isključeno ni to da se u novom okruženju udruže sa svojim istomišljenicima kojih sigurno nigđe ne manjka. Iz svega ovoga vidimo da ni napredniji svijet za ovakve slučajeve nema rješenje, jer je očigledno da su oni koji su zarobljeni glupošću dobili prednost te iz dana u dan ovladavaju novim prostorima. Samo po sebi nameće se pitanje ko im je to dopustio i zašto? Strahujem da su oni u dosluhu sa onima koji imaju moć da im to dopuste. Time je, umjesto straha Božijeg kao početka mudrosti, zavladao strah od ljudi kao početak gluposti.

Promišljanje o ovoj temi podsjeti me, između ostalog, i na jednu priču koju sam davno čuo, a tiče se dečanskog igumana Justina i onih već davnih vremena, sedamdesetih godina prošloga vijeka. Naime, jednom je jedan mladić, koji je kao siroče odrastao u Visokim Dečanima, upitao starca igumana zašto se u manastiru ne obnavlja monaštvo i ne dolaze novi ljudi, a čak ako neko i dođe, brzo se ispostavi da je tvrdoglav i da nije baš čiste pameti. Naravno da je bilo i drugih uzroka tome, ali je iguman tada kroz šalu naveo mladiću ovaj razlog: „Pa znaš, sinko, nema novih ljudi, jer ko god je pametan otišao je u Njemačku da radi”. Šala je, kao što znamo, uvijek ljekovita, ali često bolno pogađa u samu srž problema.

Šta je lijek?

A sada šalu na stranu: šta je za mene kao hrišćanina krucijalno u svemu ovome? Gde je tu Bog i zašto on to dopušta? Mudri pjesnik bi rekao: „Bog kao Bog, ćuti i gleda”. Možda neki misle da bi on kao Bog trebalo nešto da uradi. Ali mi zaboravljamo da je On uradio, pokazao nam je put živeći među nama. Isus je na glupost prvosveštinika i Pilata odgovarao ćutanjem. Poučavao je samo one koji su htjeli čuti njegovu riječ i nije se suprotstavljao gluposti silom. Molio se Ocu za one koji su ga pljuvali i raspinjali, te je tako promijenio svijet i svjesnom žrtvom otvorio vrata novom vremenu. Ali mi smo – prvi ja među vama – to Njegovo poučavanje zaboravili. Svi bismo mi zapravo mogli mnogo naučiti iz Hristovog odnosa prema drugim ljudima, jer zaista ima bezbroj divnih primjera kao, recimo, onaj kad Hristos piše po pijesku pitajući one koji su držali kamenje u rukama s namjerom da ubiju ženu grešnicu: „Ko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen”.

Iako je među njima nesumnjivo bilo i zlih ljudi, uvjeravam vas da nije bilo nijednog glupog čovjeka, budući da su, dobro razmislivši, od svoje nakane svi odustali. Hristos je glupost kao i druge ljudske slabosti liječio blagim oblogama, a savremeni svijet misli da je to moguće civilizacijskim dostignućima i zakonima. Meni se pak čini da je potrebno upotrijebiti i jedan i drugi lijek, ali mi kao da smo, nažalost, izgubili korak s vremenom i ne đelujemo ni u jednom pravcu konkretno. Čak mi se čini da se pojedinci raduju što ljudske slabosti oko nas cvjetaju i množe se.

S druge strane, svjedoci smo i toga da su neki proglasili naše slabosti i nemoći za primjer dobre pobožnosti. Tim povodom trebalo bi da se zapitamo da li bi Hristos liječio slabe i iscjeljivao bolesne da su te slabosti bile same po sebi dobre i benigne? Kako god bilo, u naše dane – bilo to javno ili tajno, svjesno ili nesvjesno – ljudima se nameću loši primjeri nesrećnih ljudi za obrazac, za uzor, na šta mi odgovaramo ćutanjem i bježanjem. Drugim riječima, mi nismo spremni na žrtvu bez koje nijedno dobro nije moguće. Nije li sve to možda znak naše sveopšte slabosti i nemoći naspram zahuktale i samouvjerene gluposti, koja gazi sve pred sobom, ničega se ne stideći, jer ona je uvijek u pravu!?

Share this post


Link to post
Share on other sites

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Имаш нешто да додаш? Одговори на ову тему

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука.  Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано.  Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.

×
×
  • Create New...