Search the Community

Nemam pravo nikome da oprostim prebijanje naroda, posebno neću oprostiti prebijanje dece i omladine u Nikšiću, Pljevljima, Andrijevici, rekao je episkop gostujući u ''Internet litiji'' -Nemam pravo nikome da oprostim prebijanje naroda, posebno neću oprostiti prebijanje dece i omladine u Nikšiću, Pljevljima, Andrijevici. Ovo je kazao episkop budimljansko-nikšićki Joanikije, gostujući u dvadesetoj, jubilarnoj, ''Internet litiji'', govoreći o njegovom i hapšenju sedmorice sveštenika u Nikšiću, ocenjujući takav gest kršenjem zakona. -Videli ste kako se vlast ponašala u poslednjih nekoliko meseci prema našoj Crkvi. Onako, kao da je ona kriva za korona virus, čak i kada ga nije bilo u Crnoj Gori, kazao je Joanikije, ističući da su incidente u Nikšiću posle hapšenja sveštenstva ubrzali ubačeni provokatori, što je recept vlasti. -Nismo kršili niti ćemo pravila, ali nećemo dopustiti sebi da se u marketima okuplja i kroz njih prođe dnevno pod 10.000 ljudi a mi da ne možemo održavati litije. Nismo kreteni da to ne vidimo. Ako drugi moraju da imaju ljudske i verske slobode imaćemo ih i mi i izborićemo se za slobodu litija, kazao je vladika Joanikije. -Zalažemo se uvek za dijalog sa vlastima. Svi problemi moraju tako da se rešavaju uz međusobno razumevanje, ali, za dijalog je potrebna dobra volja, ali ja nisam dovoljno siguran da li te dobre volje ima. U našim zahtevima nema ničeg specijalnog. Samo tražimo da budemo ravnopravni sa ostalim verama u Crnoj Gori i ne možemo dopustiti bilo kakvu diskriminaciju u našoj državi prema bilo kome, a posebno prema našoj veri. Skrećemo pažnju našoj vlasti celo vreme, da je ovo važno pitanje za budućnost države, ali, vlast, pokazalo se, vodi računa samo o jednom, kako da ostane da vlada, da što više zgrabi i da nam otme ono što nije oteto, kazao je epsikop Joanikije. Vladika Joanikije poručio: Nikome neću oprostiti prebijanje dece | Crna Gora | Novosti.rs WWW.NOVOSTI.RS Nemam pravo nikome da oprostim prebijanje naroda, posebno neću oprostiti prebijanje dece i omladine u Nikšiću, Pljevljima, Andrijevici, rekao je episkop...

Kada sam ljetos s ocem, prvi puta u njegovom životu, posjetio područje nekadašnjeg logora smrti Jasenovac (stajali smo ispred Bogdanovićeva spomenika umorenima), rekao sam tati: Okreni se oko sebe i gledaj dokle ti pogled seže, ovdje je zemlja natopljena krvlju Srba, Židova, Roma te drugih… i, nemoj nikada zaboraviti, naših ljudi – Hrvata. Koliko su te moje riječi zaista pogodile tatino srce i um ja zaista ne znam, premda on ne bi uzeo u ruke, pročitao i pohvalio knjigu pokojnog Slavka Goldsteina ”1941. – godina koja se vraća” niti bi položio ruže u Jasenovcu tek tako. Nešto ga je ipak streslo. Od tada, praktični otkako se vratio iz Južne Amerike (iz Paragvaja, gdje je živio od 1972.), raspravljamo o politici i o povijesti; sada mu kanim pojasniti što su to strašno ovih dana napravili poljski političari, a Poljsku on smatra važnom zemljom jer je u njoj živio, kao dijete, dvije ratne godine (od 1942. do 1944.). Naime, poljski parlament je izglasao zakon kojim se može kazniti i sa tri godine zatvora svakog tko poveže holokaust s Poljacima. Potpiše li šef države taj zakon, pitao sam neki dan bivšeg predsjednika Ivu Josipovića za mišljenje (na predstavljanju nove knjige našega kolumniste Josipa Kregara), nitko ne može jamčiti, kako smo krenuli, da nećemo dočekati dan kada će biti zabranjeno i kažnjivo povezivati Hrvate s holokaustom. Istina je, puno je Poljaka pomagalo Židovima. U Yad Vashemu znamo za 6.706 Poljaka – pravednika među narodima. Više ih je nego u bilo kojoj drugoj zemlji, jer su riskirali, katkad i izgubili život u spašavanju Židova. Ali isto tako je činjenica da su nacisti uspjeli usmrtiti 3 milijuna Židova na teritoriju Poljske jer su znali da mogu računati s kolaboracionistima. Zašto su nacisti odvukli našeg Branka Lustiga ili našeg Olega Mandića na tako dalek put, do Poljske? Jer su znali da će dobar dio stanovništva sudjelovati u izvršenju plana genocida nad Židovima. Kad stojite na području logora Auschwitz-Birkenau ili na području Jasenovca, znajte da stojite na svetom tlu, na terenu na kojem je prolivena krv mučenika. I ja o tomu neću šutjeti. Moram o tome govoriti jer sam Hrvat i kršćanin, jer me na to sili osjećaj moralne odgovornost, isti onaj osjećaj krivice koji su osjećali Nijemci, a o kojem je već 1946. Karl Jaspers progovorio u djelu ”Pitanje krivnje”. Progovaram i zbog toga što sam unuk suradnika Wermachta i Gestapa (Jakov Pilsel) i unuk ustaše (Erih Pavlinec). Ne smijem šutjeti, osobito jer sam došao na svijet u obitelji onih koji su 10. svibnja 1945. spasili život uplašenom Anti Paveliću (u Judenburgu, u Austriji, gdje su tada živjeli Pilselovi, o čemu detaljnije možete pročitati u mojoj knjizi ”Argentinski roman”), pak osobito i zato jer mi je otac služio Paveliću i ustašama u Buenos Airesu i drugdje u Argentini i zato jer sam i sâm, kao mladić, bio inficiran idejama ustaštva, te mržnjom prema Židovima, Srbima, partizanima… To što sam se od toga distancirao polovinom osamdesetih i što sam se javno pokajao za nedjela (među kojima je i razbijanje prozora na sinagogi blizu moje kuće 1978. godine kada mi je bilo 16), te to što sam po uvjerenju antifašist i ljudskopravaški aktivist, mislim da mi daje pravo da kažem da je spomenuti poljski zakon sramota za Poljsku, koja, nažalost, sve dublje tone u fašizam, ali i prijetnja miru i demokraciji, samoj ideji Ujedinjene Europe, pobratimljene, pomirene… koju mi, građani Hrvatske, vjerujem i to, moramo baštiniti i braniti, pa i po cijenu života. Židovi se nisu skrivali samo od Nijemaca nacista, već i od Poljaka kolaboracionista i od Hrvata ustaša, dabome i od Srba nedićevaca, itd. Kad bismo slegnuli ramenima nad sramotom Poljske, bilo bi kao da priželjkujemo zakon kojim će se u Hrvatskoj kažnjavati povezivanje Hrvata s holokaustom. Još i gore, jer ako, objektivno rečeno, ne stoji pojam ”poljski koncentracijski logor”, pojam ”hrvatski koncentracijski logor” itekako stoji, jer su holokaust i genocid nad Srbima i Romima provedeni na teritoriju NDH, od Jadovna do Jasenovca, bili čista ”hrvatska manufaktura”. Umanjuje li činjenica da su tijekom Drugog svjetskog rata nacisti umorili jako puno Poljaka nedojbenu istinu da su mnogi Poljaci bili suučesnici genocida? Ne, ne umanjuje. To je dobro znao sveti Ivan Pavao II. koji je prvi od papa kleknuo u Auschwitzu i dok je još živio u Krakowu odlazio šutke na sahrane svojih drugova Židova i partizana. Mašinerija smrti nije mogla funkcionirati bez domaće radne snage. Tako je bilo i kod nas. Zato zakoni ne smiju služiti da se povijest zataška i zamuti, već da se ona ružna i krvoločna spriječi i ne ponovi. Moramo se suprotstaviti antisemitski i fašistički raspoloženim poljskim političarima, jer tako branimo i Hrvatsku od jačeg skretanja u ludost. Jedini nevini su umoreni u tim kampovima. U njihovo ime moramo progovoriti. Ovdje imamo posla isključivo s nama samima. Povijest, filozofija i teologija pozvane su da rasvijetle dubinu pitanja krivnje. Razmatranja ο pitanju krivnje pate od miješanja pojmova i stajališta. Postizanje istinitosti iziskuje razlikovanje. ”Postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim znanjem. Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njih. Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, već sam tome prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja”, pisao je Jaspers. Poštovani čitatelji, ne smijemo šutjeti! Ostaje stid zbog stalno prisutnog zločina, koji se konkretno ne da rasvijetliti. Taj stid (osjetio sam ga opet, snažno, prije tjedan dana kada sam posjetio Ahmiće) se u najboljem slučaju može samo općenito razmotriti. Moralni promašaji razlog su stanja iz kojih izrastaju politička krivnja i zločin. Bezbroj malih djelovanja i propuštanja, zgodna prilagodba, jeftino opravdavanje nepravednog, neprimjetno poticanje nepravednog, sudjelovanje u nastanku javne atmosfere (kakva se stvara u Hrvatskoj!!!) koja širi nejasnoću i kao takva tek omogućuje zlo, sve to ima posljedice koje sudjeluju u uvjetovanju političke krivnje za stanja i događaje. Zaustavimo zlo dok još možemo. Mora nas nositi odlučna razboritost da se u svako doba dohvati ono što je još moguće, dokle život traje. Poniznost i umjerenost, ali u stavu prosvjeda koji ne uzmiče, naš su udio. Za sada.

Profesorov sin izabran za đaka generacije u Pančevu umesto državnog prvaka! DEO PROFESORA SE UZDRŽAO PRILIKOM GLASANJA: Prigovor na izbor učenika generacije u pančevačkoj Gimnaziji Nastavničko veće Gimnazije “Uroš Predić” izabralo je među maturantimaučenika generacije. U finalu izbora između dva maturanta više od polanastavničkog veća se uzdržalo od javnog glasanja. Nikola Bulatović, koji odlukom nastavničkog veća nije izabran za učenika generacije uputio je prigovor prosvetnoj inspekciji na ovakvu odluku. - Sve ovo nije zato što nisam izabran za učenika generacije. Ima još izuzetnih maturanata koji bi to mogli da budu. Razočaran sam celom situacijom u kojoj je ove godine izabran učenik generacije. Na sednici Nastavničkog veća, kada se odlučivalo, sve vreme je bio prisutan otac učenika koji je izabran za đaka generacije, a koji je i sam profesor u Gimnaziji. Na taj način je sigurno uticao na neke od ostalih profesora da glasaju tako, kako se ne bi zamerili kolegi. Postoji najmanje još jedna devojka za koju sam siguran da bi mogla da bude đak generacije. Da je ona izabrana, ne bih ni reč rekao, kaže Nikola Bulatović. Da je sin profesora Gimnazije izabran za učenika generacije potvrdio nam je i direktor Gimnazije Vlada Marić. - Ove godine izabran je za učenika generacije sin jednog od profesora u Gimnaziji. To je prvi put, koliko ja znam, da je dete zaposlenog učenik generacije. A svake godine ima među učenicima dece ljudi iz našeg kolektiva, ističe direktor Gimnazije Vlada Marić. Direktor Gimnazije nam je pojasnio i detalje oko izbora učenika generacije. - Izabrani učenik generacije je maturant koji je imao puno uspeha. Po pravilniku koji je donet pre četiri godine za izbor učenika generacije nije ni potrebno da većina na sednici Nastavničkog veća glasa. Većina prisutnih se, kod ovog glasanja, uzdržala. U kolektivu sazreva ideja da je štetno birati učenika generacije jer onda oni koji ne budu izabrani budu jako razočarani. Po zakonu i pravilniku nismo u obavezi da izaberemo učenika generacije. U poslednjih deset godina imali smo ružnih iskustava jer imamo puno sjajnih đaka a bude izabran jedan pa ostali to dožive kao neuspeh. A žao mi, je jer nije naša ideja da se bilo oseća poraženo. Nikola Bulatović smatra da je izvor problema i u pravilniku po kome se učenik generacije bira. - Pravilnik nema jasne kriterijume. Izbor đaka generacije zasnovan je na subjektivnom mišljenju profesora o kandidatima, što nije korektno. Zato sam ovako i reagovao, kaže Nikola Bulatović koji je tokom srednje škole osvojio više nagrada i postao državni prvak iz matematike. Posle izbora učenika generacije i nezadovoljstva koje se rodilo Nikola Bulatović je odlučio da više ne uđe u zgradu Gimnazije. - Nisam uzeo Vukovu diplomu, jer znam da se dodeljuje na način i iz razloga koji devalviraju njenu suštinu. Tokom školovanja imao sam prilike da se uverim da su nekim učenicima zbog Vukove diplome ocene koje su bile čak i niže od četvorke popravljane na petice. Vukova diploma je kao jedno od najviših priznanja za učenike tako develvirana i za mene više nema značaj. Zato je nisam prihvatio. A odbio sam i da lično preuzmem svedočanstvo. Ne želim više da uđem u zgradu Gimnazije i primim bilo šta što je namenjeno kao nagrada škole, jer su povredili moje dostojanstvo, kaže Nikola Bulatović. Njegova odluka da podnese prigovor na odluku, kaže, imala je odjeka: - Pošto sam podneo prigovor i tražio poništavanje odluke o učeniku generacije, privatno me kontaktiralo petoro profesora. Uglavnom su mi poručili da sam ja za njih đak generacije. A kako su mi rekli, nije bilo šanse da to postanem, jer kako su rekli "svaki put kad je neko od dece profesora među kandidatima, taj bude i izabran". Da je izbor namešten i da se lobiralo, uverila me poruka jednog od profesora da "nije bilo nikakve šanse ni za mene ni za druge kandidate da budemo izabrani za učenike generacije, čak i da smo pored državnih imali i međunarodne nagrade. U prigovoru, Nikola Bulatović je od prosvetne ispekcije tražio da preispita i poništi odluku Nastavničkog veća. - Čekam da vidim šta će i kako biti odlučeno. A onda ću videti da o svemu obavestim Ombudsmana i odelenje za rešavanje sukoba interesa pri Agenciji za borbu protiv korupcije, najavljuje Nikola Bulatović. линк