Jump to content

Search the Community

Showing results for tags 'katolička'.



More search options

  • Search By Tags

    Type tags separated by commas.
  • Search By Author

Content Type


Forums

  • Студентски форум ПБФ
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
  • Друштво
  • Наука и уметност
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
  • Странице, групе и квизови
  • Форум вероучитеља
  • Православна берза
  • Православно црквено појање са правилом
  • Поуке.орг пројекти
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija

Categories

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Categories

  • Књиге
    • Православна црквена литература
    • Неправославна литература
    • Философија
    • Психологија
    • Историја
    • Ваздухопловство
    • Речници
    • Периодика
    • Скрипте
    • Белетристика
    • Поезија
    • Књижевни класици
    • Књиге на руском језику
    • Књиге на енглеском језику
    • Некатегоризовано
  • Аудио записи
    • Философија
    • Догматика
    • Византијско појање
    • Српско Појање
    • Учење црквеног појања
    • Свето Писмо предавања са ПБФ-а
    • Предавања, трибине
    • Некатегоризовано
    • Аудио књиге
  • Фајлови, програми
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Files
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Библиотека
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Књиге,Пдф
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Презентација
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Files
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Презентација
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Видео
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's а

Blogs

There are no results to display.

There are no results to display.


Find results in...

Find results that contain...


Date Created

  • Start

    End


Last Updated

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

Found 7 results

  1. “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire" (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214). sv. Antun Padovanski
  2. https://www.youtube.com/watch?v=s0wa0_Sf2TU
  3. Пето-шести или Трулски сабор, био је црквени васељенски сабор одржан у Kонстантинопољу 692. године. Сазван је 11 година након Трећег цариградског сабора у настојању да донесе дисциплинарна правила за Цркву коју претходна два сабора (Други и Трећи цариградски) нису били донели. Сазвао га је и њиме председавао византијски цар Јустинијан II, а у њему је учествовало свега 215 епископа, сви листом из источних делова некадашњег Римског Царства. Циљ сазивања сабора је увести нова и строжија правила за Цркву. Због доминације источних епископа, Сабор је по правилу настојао наметнути искључиво обичаје цариградске Цркве као ортодоксно правило и мерило православности осталим деловима хршћанске Цркве. То се односило на тада уобичајене праксе Цркве на Западу, као што је, нпр. приказивање Исуса као Јагањета Божјег, које је од почетка було уобичајено и распрострањено у западној хришћанској традицији. Далеко већи спор је изазвао различит став према свештеничком целибату. Сабор је изричито дао право ожењеним мушкарцима, да постану свештеници и ђакони. Католичка црква сматра да је у одлукама Трулског сабора изражена велика нетрпељивост према Западу и његовим обичајима, али и према Јеврејима, нарочито у канону 11, који било какве контакте са њима кажњава са црквеним казнама, чак казном екскомуникације! Одлуке Сабора су одбачене на Западу! Свети папа Сергије I одбио их је потписати, па га је Јустинијан II, који је и сазвао Сабор, покушао заробити, а што је спречено устанком локалног становништва. У Хиспанији је међутим визиготски краљ Витица натерао Осамнаести сабор у Толеду да пристане на одлуке сабора, а због чега су га нападали каснији хроничари. Фруела I од Аустрије укинуо је ту одлуку за време своје владавине (757. - 768.) Иако су га поједини црквени великодостојници на Западу прихватили или о њима повољно говорили, Kатоличка црква не сматра га признатим васељенским сабором.
  4. IVO ANIĆ: Kako je katolička crkva izdala hrvatski narod Svake nedjelje moj djed imao je isti ritual. Obući svoje najbolje odijelo, mene uzeti za ruku i presaviti novčanicu od sto dinara u svoj, a novčanicu od deset dinar u moj džep. Taj čovjek, armirač i građevinar grubih crta lica, od svoje je sirotinje izdvajao toliko, odričući se novina, karte za utakmicu ili piva s kolegama, da bi na kraju mise u malu drvenu škrabicu posvećenu pomoći Crkvi, ugurao tu novčanicu podozrivo gledajući mene da učinim isto. Hrvatski narod nikada nije izdao svoju Crkvu. Niti u vremenu kada se ista od vladajućih ignorirala, niti u vremenu kada se sama involvirala u strukture vlasti. Hrvatski narod financijski je pomagao svoju Crkvu, održavao je kao bitnu poveznicu sa svojim identitetom, ali i vjerovao u nju, da je zaštitnica običnog puka, utočište od vladajućih koji su valjda još od vremena Matije Gupca bili sinonim za one koji tog malog, priprostog čovjeka tlače. Za sve vlasti ovaj narod vjeruje kako to nisu „narodne“ nego „odnarodne“ vlasti, kako djeluju isključivo za svoje interese i kako nemaju sluha za patnje malog, običnog čovjeka. I u onom vremenu kada je Crkva bila minorizirana, upravo je taj mali čovjek nije izdao, stao je uz nju. Jer nije bila u konceptu vladajućih, bila je svojevrstan disidentski i nacionalni ponos, i uz tradiciju koja se za vjeru na ovim prostorima oduvijek veže upravo identitet malog čovjeka, obična puka. I zbog toga je taj mali čovjek nije nikada izdao. Jer nije bila u konceptu vlasti. U Banskim dvorima u utorak održan je radni sastanak u kojem su sudjelovali predstavnici Vlade na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem i predstavnici Hrvatske biskupske konferencije (HBK), na čelu s predsjednikom, zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem. U službenom priopćenju navodi se kako su biskupi „pozitivnim ocijenili napore Vlade na stvaranju uvjeta za opći gospodarski i društveni napredak, društveni optimizam u kojem vlada pozitivno i obećavajuće ozračje, te su izrazili spremnost Katoličke crkve da nastavi tim naporima davati svoj doprinos“. Sam sastanak komentirao je i nadbiskup Puljić koji je istaknuo kako se ova Vlada i Crkva slažu u mnogim pitanjima oko zajedničkog odnosa te kako je osobno zadovoljan tom sinergijom. Pitanje oko djelovanja ministarstava za kulturu i obitelj te mlade ključna su u našem društvu istaknuo je Puljić, a ova Vlada i Crkva u tome imaju zajednički stav i usuglašeno djelovanje. Harmoniju Vlade i Crkve prokomentirao je i sam premijer Plenković koji je istaknuo kako predanost ove Vlade posebno ima naglasak na provedbi ugovora sa Svetom Stolicom, a koji se odnose na izdašno financiranje same Crkve i njenu integraciju u društvo. Biskupi zadovoljni izrečenim tako su još jednom pokazali javnosti, običnom puku, koliko drže do ove Vlade i koliko je podržavaju. No, i sama Vlada na čelu s premijerom odaslala je javnosti značajnu poruku tim sastankom, a ona je nedvosmislena i jasna, crkvene stavove i napore uvažavamo, prema njima se nahodimo i nastavljamo s financiranjem svih crkvenih projekata držeći kako je ista iznimno značajna za ovaj narod, a posebno za običan puk koji podržava tu sinergiju vlasti i klera koja se pokazuje iznimno bitnom. Svi sretni i zadovoljni (FOTO: HINA/tp) Hrvatski narod nikada nije izdao svoju Crkvu. Onaj običan puk, onaj koji je odvajao od svojih usta da održi svoju Crkvu u vremenima njenog ignoriranja. No nije li upravo ta Crkva u koju je taj narod toliko vjerovao u ovom vremenu izdala njega? Današnje involviranje i sprega uz vlast najveća je izdaja Crkve, kojom se izdaje upravo tog običnog, malog čovjeka. Čovjeka za kojeg njegova Crkva iza zlatom optočenih hramova niti ima sluha, niti ima vremena. Malog čovjeka koji u ovoj državi pati. Istog onog čovjeka koji je podržavao, gradio, hranio, a danas je kao umirovljenik prisiljen kopati po kontejnerima. Zar to nije najveća izdaja? Zar to nije tragedija vjere, vjere u onoga kojem si pomagao, da bi jednom u teškim vremenima za čovjeka, taj kojem si pomagao barem digao svoj glas za tebe. Međutim, crkvena izdaja nije samo izdaja sirotinje. Izdaja je to i budućnosti ove zemlje kojoj treba nasušno sekularnost, znanje, djeca koja se trebaju izgraditi da bi bila budućnost ove zemlje u koju toliko vjeruju. Današnje involviranje Crkve u školstvo, u sekularnu državu, najveći je promašaj upravo za Crkvu. Jer se Crkva malog puka ne manifestira u mistici svojih sakralnih odaja, jer se Crkva koja je jednom imala integritet i mučeništvo vjere preselila među laboratorije u kojima se uči kemija, jer se Crkva mog djetinjstva potpuno nespremna suočila sa instagramima, facebookom, twitterima i djecom koja ih uz dosadu slušaju samo zato jer ih očajni roditelji mole da to odrade, da ih ne sramote pred rodbinom i susjedima. Jer se u Crkvu tradicionalno i nepogovorno vjeruje. Tako je bilo oduvijek u našim obiteljima. Jer je Crkva bila mučenička, ona slabija, ona koju se napada, ona koju treba braniti, ona koja je jedina trn u oku vladajućima. Izdaja njihove Crkve ponajviše se manifestira upravo na toj suludoj premisi da danas Crkva, vjera, mora biti doslovno u svemu, u školskoj nastavi, u razredima, u poštama, autobusima, knjižarama ... I tim činom Crkva je svjesno ušla u marketing, ušla u besmislen biznis i ušla u sve ono u čemu današnje društvo egzistira, no ono najgore, najgora izdaja jest, što je ušla u vlast. Postala vladajuća kasta. Crkva je svjesno, ne prilagodivši se vremenu, a neke od najgorih svojih ljudi postavila na ključna mjesta, proizvodila bezumni nacionalizam i samodopadnost, potpisala svoj neumitni krah. Bez obzira koliko se uvukla u vlast, bez obzira koliko se trudi i potencira, Crkva u Hrvata je mrtva institucija koja samo svojom suludom ambicijom taj proces pokušava zaustaviti. No, taj je proces, kako već rekoh, neumitan. Osim, ako se netko dovoljno pametan, kao što je to papa Franjo, ne nađe u našoj Crkvi i ponovo joj vrati vjerodostojnost. Ako je vrati u okvire u kojima je odvajkada egzistirala, okvire mira, okvire tolerancije i okvire skromnosti, okvire u kojima će pomagati, biti ono što treba da bude, zaštitnica siromašnih, bolesnih, obespravljenih, a ne zaštitnica vlasti. Crkva u Hrvata treba istinsku promjenu. A nju donose samo mladi ljudi u njihovim redovima. Mladi, obrazovani i pametni koji će shvatiti kamo ih je dovela dosadašnja garnitura. „Crkvu moramo pomoći. Ona je siromašna i ona se moli za nas“, tome me je učio onaj armirač i građevinar grubih crta lica s početka teksta, koji je odvajao od svojih usta da pomogne svoju Crkvu. Kada danas pogledam što radi ta ista Crkva mogu se samo se prisjetiti tog vremena i usporediti s ovim što danas vidim: Crkvu koja je ostvarila sve, a izgubila najvažnije - poštovanje djece armirača, građevinara, vozača, bravara, tokara … umirovljenika koje je nepovratno izdala. Lupiga.Com
  5. MILICA KOSTlĆ — ŠUMADIJSKA „MARIJA GORETTI“ SAMOUBOJSTVO ILI MUČENIŠTVO? MILICA KOSTIĆ, 16-go­dišnja uče­nica medi­cinske ško­le u Kruševcu, skočila je 2. rujna s jeda­naestog ka­ta boreći se protiv silo­vanja. Je li to bilo sa­moubojstvo ili mučeništvo? Kuka­vičluk ili ju­naštvo? Na tragu tog slučaja naš reporter (pater Živko Kustić, grkokatolički sveštenik i dugogodišnji urednik GK-prim.prir.) li­sta stare zapise i po­hađa Miličin dom i grob. Ono što Je učinila Milica Kostić, osamnaestogodišnja učenica medicinske škole u Kruševcu 2. rujna ove godi­ne u 10 sati, uzbudilo je ci­jelu našu javnost, pokrenulo ankete i okrugle stolove, o tome još pišu novinari i stručnjaci, a očekuje se i zna­čajan sudski proces. Djevoj­ka je skočila s jedanaestog kata velike kuće u središtu grada da bi izbjegla silova­nje, u stanu u koji je bila na prijevaru domamljena. Pala je na platno razapeto nad stolovima restauracije u pri­zemlju, te se nije na mjestu ubila, nego je živjela u bolnici još oko dvadesetčetiri sata. Tako je bilo moguće čuti i zabilježiti nekoliko nje­zinih rečenica koje mogu osvijetliti događaj i motive njezina skoka. I nakon svega u javnosti, u tisku i na tele­viziji ostaje otvoreno pitanje: je li Milica junakinja ili zbunjena djevojka sa sela ko­ja je pobjegla u smrt jer ne bi mogla podnijeti sramotu? Je li Milica samoubojica Ili mučenica? Je li je u smrt natjerao kruti starinski patrijarhalni odgoj, po kojemu djevojka kojoj je oduzeto djevičanstvo gubi svaku vri­jednost, ili je svjesno i ju­nački protestirala protiv po­nižavajućeg nasilja i postala znak borbe za pravdu slobo­du i dostojanstvo žene u na­šem društvu? Pitanje je u biti crkveno. Ako je izvršila samoubojstvo, jedva bi smjela dobiti crkve­ni pogreb; ako se po cijenu života oprla nasilju i posvje­dočila slobodu kreposti, tre­balo bi njoj u čast crkve po­dizati. Da li se djevojka morala ubiti? Tim se pitanjem stručnoteoloski pozabavio nitko drugi nego najglasovitiji naučitelj prvog tisućljeća Crkve, sv. Augustin, negdje oko godine 410. poslije Krista, dobrih 15 stoljeća prije podviga Milice Kostić. U svom najpoznati­jem djelu „De civitate Dei“ u prvoj knjizi, u poglavlju 25, Augustin najodlučnije tvrdi da nema smisla vršiti samoubojstvo da bi se izbje­glo silovanje, jer djevojka ili žena koju drugi nasilno uzme nije time ništa sagriješila, kao što ne bi sagriješila da joj taj nasilnik slomi ruku ili nogu. To će u 13. stoljeću još preciznije reći najglasovitiji naučitelj drugog tisućljeća Crkve, sv. Toma Akvinski. Čak i kad bi se djevojka bo­jala da bi u silovanju mo­gla osjećajno popustiti i pri­hvatiti grešnu nasladu, ne bi se smjela preventivno ubiti. Jer je svjesno samoubojstvo golem grijeh koji čak ne ostavlja vremena za obraća­nje, dok je ono drugo samo opasnost u koju se ipak ne mora upasti. I uopće nikad nije slobodno činiti jedan gri­jeh da bi se izbjegao drugi. Stoga Augustin veliča one kršćanske žene koje su pod­nijele silovanje, makar nakon toga morale podnositi neo­pravdani prezir okoline. To je, po Augustinu, znak da su zrelo i hrabro prosudile što je važnije, da su spremne pod­nijeti poniženje radije nego kukavički pobjeći od života. No, i Augustin kao i svi kr­šćanski mislioci drži da se napastovana žena mora bra­niti od napasnika, da smije u toj obrani izgubiti i život; iako nije dužna opirati se do smrti. Opre li se do smrti, postaje mučenica. To je kla­sičan slučaj mučenica sv. či­stoće kakva je bila poznata talijanska djevojčica Marija Goretti koju je mladić probo nožem zbog toga što se nije htjela prepustiti. Izgleda da bi se logika sv. Augustina, primijenjena na slučaj Milice Kostić, složila s logikom dra Mladena Kostića, psihologa u beogradskom savjetovalištu za omladinu, koji kaže: „A meni je strašno žao što je jedna djevojka mrtva zbog predrasuda. Zbog predrasuda, da je djevojačka čast vred­nija od ljudskog života.“ Ipak - mučenica Međutim, Augustin nije se­be smatrao tolikim mudracem da bi se suprotstavio uvjerenju naroda koji je već onda neke djevojke koje su postupile poput naše Milice štovao kao svete mučenice. Stoga Augustin u slijedećoj, 26. glavi piše: „Ali, vele da su se neke svete žene u vremenima pro­gonstva bacale u rijeke da bi Izbjegle nasrtaje na svoju stidljlvost. I tako su umrle, a njihovo se mučenlštvo naj­svečanije slavi u cijeloj Cr­kvi. O takvima se ne usuđu­jem na svoju ruku suditi. Jer ne znam, nije li sam Bog dao da Crkva, na temelju vjerodostojnih znakova, shvati da treba slaviti njiho­vu uspomena. Može biti da je tako. Jer one možda nisu onako postupile po ljudskoj zabludi, nego po božjem na­dahnuću ...“ Te nas Augustinove riječi upućuju da prije svega vidi­mo što se zapravo dogodilo i što svijet u Kruševcu, krš­ćanski narod po selima ispod Kopaonika i na asfaitu naglo procvalih šumadijskih grado­va o svemu tome misli. Službena Crkva nije se, na­ravno, još izrazila o Miličinim krepostima, ali joj je bez imalo krzmanja dala crkveni pogreb. Svećenik Miroslav Stefanović, paroh njezine ro­dne parohije svetoga Arhanđela Mihajla u Dupcima kraj Brusa, održao je nad otvore­nim grobom dirljiv govor u kojemu je pohvalio njezinu vjernost i izrazio uvjerenje da je Bog primio njezinu dušu. I njezin biskup, žički epis­kop preosvešteni Vasilije, go­voreći ovih dana na posveti jedne crkve u tom kraju, proslavio je njezino junaštvo i u ime Crkve oštro osudio nemoral koji vodi u nasilje, koji ugrožava čast i dosto­janstvo čestitih djevojaka ka­kva je bila Milica. Djevojke iz cijelog onog kraja pred novinarima, pred televizij­skim kamerama i u privat­nim razgovorima govore o Milici kao o svojoj junaki­nji, a starije se žene pobo­žno križaju, govoreći da se Milica posvetila. Tu bi veliki Augustin prignuo glavu i s poštovanjem se poklonio glasu naroda i Crkve, koji je redovito glas Božji. I zacijelo bi pošao tragom događaja, brižno sakupljajući činjenice i izjave. Željeli bismo vjerovati da će baš tako postupiti nadležna crkvena vlast. Jer Crkva, sakramentalna Crkva, koja zna da joj je Bog povjerio naviještanje Evanđelja i kršćanski život u onom narodu, ne može ostati ravnodušna pred znakovima koje, što je i mo­guće i vjerojatno, Bog podiže pred očima ovoga naraštaja. A nama je, u okvirima ovog Izvještaja, moguće samo pabirčiti po novinama i iznijeti dojmove iz susreta s Miličinim krajem, njezinom rodbi­nom i Crkvom. Izabrala je — slobodu Prvi i doista izvrstan no­vinarski izvještaj našli smo u „Ilustrovanoj politici“ od 10. rujna pod naslovom „Drh­tala je kao srna“. Tu su doslovno prenesene posljednje riječi Milice Kostić koje je izgovorila pred kirurgom drom Petrom Mašićem i di­plomiranom pravnicom Olgicom Filipović. Milica je re­kla: „Zamolio me da mu pozo­vem devojku. Pošli smo lif­tom do jedanaestog sprata. Rekao mi je: zvoni i traži Draganu. Lepo me je zamolio i dopalo mi se što se boji ro­ditelja svoje djevojke. Jedan dečak je otvorio vrata i re­kao: „Uđi, Dragana se če­šlja.“ Navalili su na mene... Hteli su mi telo. Hteli su da iščupaju srce. Da me osramo­te i da mi oduzmu sve što imam. Spas sam našla u ambisu. Zaplivala sam i, evo me, čika Pero. Sad sam slo­bodna“ Milica se očito nije htjela ubiti, nego pobjeći, obraniti se, makar uz cijenu smrti. I istraga je ustanovila da je Tomislav Nikolić, dvade­setogodišnji automehaničar bez zaposlenja, toga jutra pred izlogom robne kuće u Kruševcu pristupio Milici i zamolio je da mu iz stana na jedanaestom katu pozove njegovu djevojku, da se on ne usuđuje sam je pozvati, jer da su joj roditelji vrlo stro­gi. Zanimljivo je i tipično za mladi svijet u Šumadiji, a ta­kođer vrlo značajno za pitanje kojim se ovdje bavimo, da Milica prihvaća na ulici razgovor s nepoznatim i da mu je odmah spremna kole­gijalno pomoći. Očito nije ri­ječ o nekoj patrijarhalnoj za­tucanosti, kako bi to htjeli neki od stručnjaka koji su se javili u novinama i na tele­viziji. O tome najautentičnije svjedoči mladi advokat Gradimir Moskovljević, koji se dobrovoljno prihvatio da pred sudom zastupa Miličinu obitelj („Politika“ 28. rujna). On kaže: „Dobro poznajem te seoske mladiće i djevojke, jer sam i ja iz tih sela pod Kopaonikom. To nisu devojke koje se pasiviziranjem, povlačenjem od sveta čuvaju od susreta sa mladim ljudima i tako čuva­ju svoju djevojačku čast. One su slobodne, otvorene i osejćaju se ravnopravnima s mu­škarcima da polemišu o sve­mu. Ali, one ne flertuju, one cene dostojanstvo devojke i nije, dakle, neobjašnjivo što je ova devojka tako završi­la.“ U članku iz kojeg uzimamo taj citat Poliitkin komenta­tor Ž. Todorović jasno svje­doči da je Milica „platila ži­votom cenu svoga ljudskog dostojanstva“. Žrtvovala se za mnoge Spomenuti članak u „Ilustrovanoj Politici« naglašava da je više djevojaka nastra­dalo u tom stanu u kojem se ugnjijezdila grupa obijesnih nezaposlenih mladića. To u Kruševcu nije bila tajna, ali djevojke su šutjele skrivajući sramotu, i organi SUP-a bili su nemoćni. U članku doslovno stoji: „Ko zna koliko bi to trajalo. Ko­liko bi čestitih devojaka po­srnulo i dokle bi trajalo or­gijanje obesnih i besprizor­nih kruševačkih siledžija da tog kobnog dana nije u „Ru­bin“ (tako zovu visoku zgra­du iz koje je Milica skočila — op. Ž. K.) zakoračila Milica Kostić, čestita devojka, dobra učenica, koja je imala hra­brosti da se nasilnicima su­protstavi najdražim što je imala — životom.“ Tako novinar Milorad Dobrić izražava uvjerenje da je Milica svojim junaštvom po­služila mnogima, spriječila nova nasilja. I predsjednik Skupštine Kruševca Radomir Micić u istom smislu kaže: „Naš grad ima snage da se suprotstavi svakom koji po­teže na slobodu našeg građa­nina, na čast naših kćeri i devojaka, na mirnu igru naše dece. Dogovorili smo se da ovaj nemio slučaj brzo okon­čamo, jer nas je smrt naše omladinke Milice Kostić po­tresla. Mi se stidimo zbog siledžija, ali se u isto vreme ponosimo što imamo takve devojke.“ O Miličinoj skromnosti i poštenju govorila je Stojanka Lukić, direktor medicinske škole, a Miličin razrednik profesor Miloš Antić spomi­nje kako Milica nije mogla poći s razredom na nagradnu ekskurziju, ali ničim nije odala da je razlog neimaština. Lijepo i ponosno umiranje Značajno svjedočanstvo da­je kirurg dr Radoslav Marjanović: „Milica Kostić je bila kod nas na praksi i svi smo je poznavali kao da je bila u radnom odnosu. Bili smo obavešteni da je neka djevojka bežeći od opasnosti da bude obeščašćena, potražila spas, slobodu u bezdanu. Ne mogu da vam opišem naš re­volt i ogorčenje. U isto vreme bili smo ponosni što imamo takve omladinke. Kad sam čuo da je to Milica, učinilo mi se kao da je moje dete. Svi smo plakali. A samo da znate kako je bila tih poslednjih trenutaka lepa. Dr­htala je kao srna. Iz zenica joj je zračio neki ponos, za­dovoljstvo. A znali smo da je smrt blizu. I kamen bi tada proplakao...“ To svjedočanstvo o pobjed­ničkom ponosu pred samu smrt, o produhovljenoj lje­poti posljednjih trenutaka, navodi nas da se sjetimo ka­ko vjernici u mnogim mje­stima Srbije rado ističu slične promjene na licima tvojih umirućih, vjerujući da to oni već doživljavaju početak vječnosti. Tragom „patrijarhalnog“ odgoja Beogradske „Večernje no­vosti“ od 20. i 21. rujna do­nose izjave pravnika, psiho­loga i kriminologa o Miličinu slučaju. Prvi članak nosi naslov „Milica na savesti“, a drugi „Junak naše krivice“. Opazili smo da neki stručnja­ci počinju više Ili manje iz­ravno okrivljavati patrijar­halan „seoski odgoj“ koji je Milicu natjerao u smrt, a mo­gla je ostati živa. Uz vrlo vrijedne izjave o potrebi da naše društvo mladi naraštaj ne samo naobrazuje nego i humano odgoji, o potrebi da se oštrijim pravnim mjerama stane na kraj siledžijama na­šle su se tu i riječi: „Siledžije koje su učestvo­vale u tragičnom događaju u Kmševcu stekle su potcjenjivački stav prema ženi u pa­trijarhalnoj sredini. Pod pri­tiskom iste te sredine Milica je morala da izabere smrt. I sada društvo veličajući nje­nu smrt, želi da učvršćivanjem baš patrijarhalnih sta­vova — reši problem. To je nemoguće.“ Te i takve izjave, dale su nam naslutiti da netko želi unaprijed spriječiti veličanje „patrijarhalnog“ odgoja koji je Milica primila u svojoj ro­dnoj kući. Objavljeni snimci s Miličina sprovoda u Strojincima kao da su izbjegli ne­ke detalje. Brzo smo sazna­li da je Miličina obitelj tra­žila i dobila crkveni pogreb, da je Milica bila krštena, da je bila — po svemu sudeći — kršćanka. Pošli smo pred­stavnicima Pravoslavni Crkve u onom kraju. Živa i tiha Crkva Već obična vožnja po šumadijskim cestama pokazuje da je Crkva na svoj način ondje živo prisutna. Na autobusnim stanicama i po seoskim putovima često susre­ćemo jednostavne svećenike u propisnim, ali nimalo nje­govanim mantijama, tvrdih pučanskih lica uokvirenih bradama koje ne računaju na kozmetiku. Male crkve po­svuda su uredno obnovljene. Vjerski život naročito buja na grobljima na kojima se rođa­ci zajedno sa svećenikom vi­še dana nakon sprovoda sa­staju na molitvu; i gdje su grobovi bez križa zaista rije­tki. Čak su i gradske ulice vidno označene osmrtnicama na kojima se, uz rijetke iz­nimke, ističu masno otisnuti križevi. Ali, izravni susret sa svećenicima odmah nam po­kazuje da je ta Crkva neka­ko svjesno tiha i vrlo strogo organizirana; svaki svećenik kojemu se obraćamo uljudno nas prima i odmah upućuje na svog pretpostavljenog. Ni­tko se ne lakomi davati izja­ve za javnost. Ali, iz očiju progovara nepokolebana vjera i neizrečeno bratsko po­vjerenje. Da, organiziranog vjeronauka nemaju. Drže da im to nije ostvarivo. Da, nisu još poduzeli značajnije litur­gijske reforme, ali znaju da njihov narod vjeruje. Koliko god to neobično zvučilo, su­sreli smo diljem Srbije više mladića i djevojaka, mladih intelektualaca, koji rijetko idu u crkvu, koji nisu primi­li gotovo nikakvu sustavnu vjersku pouku, ali bez imalo krzmanja tvrde da su pravo­slavni hrišćani i da vjeruju u Boga, upravo u Isusa Hrlista. I da se toga nikada neće odreći. U Kruševcu uz Sabornu cr­kvu sv. Đorđa, u parohjjalnom domu uz arhijerejskog namjesnika, protu Radovana Savića nađosmo više sveće­nika. Dvojica sasvim mladi. Malo riječi, mnogo srdačno­sti. Rekoše nam da su Strojinci u okviru susjedne Žlčke eparhije i da je ondje u Dupcima paroh Miroslav Stefanović. Duh svetog cara Lazara Kruševac se doista naglo razvio, ali čini nam se, da mu je srce još uvijek u spome­niku koji podsjeća i na cara Lazara koji je odande krenuo u Kosovsku bitku. A narodna pjesma zna da Lazar nije mo­rao pasti, da se mogao priklo­niti jačem „carstvu zemaljskome“, ali da se radije pri­klonio „carstvu nebeskom“. I žena mu carica Milica imala je vjerske snage da nakon katastrofe s više obudovjelih plemkinja osniva manastire koji još uvijek zrače, i ne sa­mo iz prošlosti. Ime Milice, vrlo često u tom kraju, nosi­la je i naša junakinja. Putem prema Strojincima ljudi, koje usput pitamo za smjer, upozoravaju nas na mjesto kod Jankove klisure gdje se vojska pred Kosovo pričestila. „Da nije vjerovala, ne bi to učinila“ U Dupcima brižno obnov­ljena mala crkva na kojoj se vidi slika nadvojvode nebe­skoga Arhanđela Mihajla. Zvonik je skucan od nekoli­ko starih greda. Župnika ne­ma kod kuće, ali nas popadija srdačno prima, a bistra kćerkica brzo u kancelariji pronalazi koncept tatina go­vora nad Miličinim grobom da nam ga zanosno pročita. Daju nam jednog znanca da nas povede u Strojince. Selo malo, na koja dva kilometra od crkve, siromašno, ispod groblja na brijegu. Miličinu majku Slavku nađosmo pred kućom u poslu. Sitna mrša­va radna žena, suze su već presahle u suhom grču lica, ruke kao same od sebe nešto posluju. Mislimo na Jugovića majku, nemamo snage kopati po tom tvrdom srcu. Pi­tamo je kako je Milicu ot­hranila i odgojila. Slavka širi ruke preko svoje sirotinje, govori o žuljevima, o kupina­ma koje je brala i prodavala zajedno sa svoje četvero dje­ce, tri kćerke i sinom. A odgojila je Milicu, naravno, kr­šćanski, u poštenju. Oni su kršćani, slava im je sveti Đorđe, idu u crkvu koliko mogu, o Uskrsu na pričešće, Kada ponovim pitanje jeli Milica bila vjernica, majka me čudno gleda, a jedan od rođaka koji su nam prišli kratko kaže: „Da nije verovala, ne bi to učinila.“ I gle­da me čovjek nekako čudno, nije čuo da sam svećenik, pa čudeći se što se neki novinar raspituje o njihovoj vjeri i blagdanima, kaže: „Eto, kao što vi službenici imate svoja praznike, tako i mi hrišćani imamo svoje slave i blagdane.“ Miličin brat Milomir, neobrijan u znak žalosti, zna, kao i majka mu Slavka, da smo došli preko svećenika. Iznosi nam veliku Millčlnu sliku, a zatim dršćući vadi iz ormara kućnu svetinju, dio Millčine odjeće, jednostavne plave hlače koje su nasilnici počeli parati i u kojima je Milica skočila kroz prozor. Kaže nam da će dvanaestog oktobra, u subotu, biti na grobu četrdesetdnevni crkve­ni pomen. Datum provjerava iz malog crkvenog kalendarića koji stoji na polici. Kalendarić je siguran znak da je kuća vjernička, da u nju re­dovito dolazi svećenik, a nje­gove izmašćene korice poka­zuju da se često upotreblja­va. Na kućnom zidu kraj ulaznih vrata vide se izresci iz novina, ističe se naslov: „U smrt zbog časti.“ U sobi na zidu na počasnom mjestu sveta slika, ikona. Serum protiv smrti Penjemo se do groblja. Brat nam pokazuje Miličin križ među mnoštvom vijenaca škola i drugih organizaci­ja. O križ je obješen ručnik; djevojački je sprovod poput svadbene povorke. Na susjed­nom, još svježijem grobu iz­nad križa leprša na štapu trobojnica kojoj je u bijelo polje ušiven veliki crveni križ. Valjalo bi doživjeti je­dan takav sprovod. Odlazeći saznajemo da će se dvanaestog listopada naći nad Miličinim grobom, uz rodbinu i svećenike i srodnike i više grupa đaka iz raznih, čak vr­lo udaljenih škola. lako ni u susretu sa žičkim episkopom Vasilijem nismo mogli sa­znati kako će se Crkva dalje angažirati u ovom slučaju, očevidno ja da Millčino ime već postaje znak za mnoge mlade ljude, ne samo za vjer­nike nego na isti način za sve one koji vjeruju u ljudsko dostojanstvo, u ljepotu i ple­menitost mladenačke ljubavi, te ljudske i kršćanske vrije­dnosti za koje vrijedi živjeti, a također umirati, kad na­stupi trenutak – mi bismo re­kli: vazmeno-misterijski tre­nutak, da se jedino smrću može usmrtiti smrt, kako to kroz stoljeća odjekuje u uskr­snom troparu Istočne Crkve, u pjesmi koju ondje zna pje­vati svaki vjernik: „Hristos voskrese iz mertvih, smertiju smert poprav i suščim vo grobjeh život darovav“ (Krist je od mrtvih uskrsnuo, smrću je smrt usmrtio, mrtvima ži­vot darovao). Bez obzira na neposredno rezultate suđenja nasilnici­ma, Miličina smrt već djelu­je kao serum protiv zla, već budi nove nade za novo shvaćanje ljubavi i života. Živko KUSTIĆ Glas Koncila, broj 20, 6. listopad 1974. godine
  6. O mučeničkoj smrti učenice Milice Kostić pre 43 godine u Kruševcu, pisali smo i diskutovali i na stranicama našeg Foruma više puta. Javnost je u tadašnoj SFRJ nepodoljeno bila zgrožena nad monstruznošću razbojnika koji su imali nameru da siluju tadašnju učenicu kruševačke Medicinske škole, ali je sam čin Miličin, koja je da bi se otrgla od napasnika skočila sa 11-og sprata jednog kruševačkog solitera izazvala disonantne tonove u javnosti. Vašoj pažnji, kao zanimljivost u moru tada podeljenih stavova (crkvena javnost nasuprot tzv. društvene elite) preporučujemo reportažu iz "Glasa Koncila" (GK) iz 1974. godine, iz pera urednika tog lista, inače grkokatoličkog sveštenika Živka Kustića, koji je za taj list napravio reportažu o stradanju Miličinom... MILICA KOSTlĆ — ŠUMADIJSKA „MARIJA GORETTI“ SAMOUBOJSTVO ILI MUČENIŠTVO? MILICA KOSTIĆ, 16-go­dišnja uče­nica medi­cinske ško­le u Kruševcu, skočila je 2. rujna s jeda­naestog ka­ta boreći se protiv silo­vanja. Je li to bilo sa­moubojstvo ili mučeništvo? Kuka­vičluk ili ju­naštvo? Na tragu tog slučaja naš reporter (pater Živko Kustić, grkokatolički sveštenik i dugogodišnji urednik GK-prim.prir.) li­sta stare zapise i po­hađa Miličin dom i grob. Ono što Je učinila Milica Kostić, osamnaestogodišnja učenica medicinske škole u Kruševcu 2. rujna ove godi­ne u 10 sati, uzbudilo je ci­jelu našu javnost, pokrenulo ankete i okrugle stolove, o tome još pišu novinari i stručnjaci, a očekuje se i zna­čajan sudski proces. Djevoj­ka je skočila s jedanaestog kata velike kuće u središtu grada da bi izbjegla silova­nje, u stanu u koji je bila na prijevaru domamljena. Pala je na platno razapeto nad stolovima restauracije u pri­zemlju, te se nije na mjestu ubila, nego je živjela u bolnici još oko dvadesetčetiri sata. Tako je bilo moguće čuti i zabilježiti nekoliko nje­zinih rečenica koje mogu osvijetliti događaj i motive njezina skoka. I nakon svega u javnosti, u tisku i na tele­viziji ostaje otvoreno pitanje: je li Milica junakinja ili zbunjena djevojka sa sela ko­ja je pobjegla u smrt jer ne bi mogla podnijeti sramotu? Je li Milica samoubojica Ili mučenica? Je li je u smrt natjerao kruti starinski patrijarhalni odgoj, po kojemu djevojka kojoj je oduzeto djevičanstvo gubi svaku vri­jednost, ili je svjesno i ju­nački protestirala protiv po­nižavajućeg nasilja i postala znak borbe za pravdu slobo­du i dostojanstvo žene u na­šem društvu? Pitanje je u biti crkveno. Ako je izvršila samoubojstvo, jedva bi smjela dobiti crkve­ni pogreb; ako se po cijenu života oprla nasilju i posvje­dočila slobodu kreposti, tre­balo bi njoj u čast crkve po­dizati. Da li se djevojka morala ubiti? Tim se pitanjem stručnoteoloski pozabavio nitko drugi nego najglasovitiji naučitelj prvog tisućljeća Crkve, sv. Augustin, negdje oko godine 410. poslije Krista, dobrih 15 stoljeća prije podviga Milice Kostić. U svom najpoznati­jem djelu „De civitate Dei“ u prvoj knjizi, u poglavlju 25, Augustin najodlučnije tvrdi da nema smisla vršiti samoubojstvo da bi se izbje­glo silovanje, jer djevojka ili žena koju drugi nasilno uzme nije time ništa sagriješila, kao što ne bi sagriješila da joj taj nasilnik slomi ruku ili nogu. To će u 13. stoljeću još preciznije reći najglasovitiji naučitelj drugog tisućljeća Crkve, sv. Toma Akvinski. Čak i kad bi se djevojka bo­jala da bi u silovanju mo­gla osjećajno popustiti i pri­hvatiti grešnu nasladu, ne bi se smjela preventivno ubiti. Jer je svjesno samoubojstvo golem grijeh koji čak ne ostavlja vremena za obraća­nje, dok je ono drugo samo opasnost u koju se ipak ne mora upasti. I uopće nikad nije slobodno činiti jedan gri­jeh da bi se izbjegao drugi. Stoga Augustin veliča one kršćanske žene koje su pod­nijele silovanje, makar nakon toga morale podnositi neo­pravdani prezir okoline. To je, po Augustinu, znak da su zrelo i hrabro prosudile što je važnije, da su spremne pod­nijeti poniženje radije nego kukavički pobjeći od života. No, i Augustin kao i svi kr­šćanski mislioci drži da se napastovana žena mora bra­niti od napasnika, da smije u toj obrani izgubiti i život; iako nije dužna opirati se do smrti. Opre li se do smrti, postaje mučenica. To je kla­sičan slučaj mučenica sv. či­stoće kakva je bila poznata talijanska djevojčica Marija Goretti koju je mladić probo nožem zbog toga što se nije htjela prepustiti. Izgleda da bi se logika sv. Augustina, primijenjena na slučaj Milice Kostić, složila s logikom dra Mladena Kostića, psihologa u beogradskom savjetovalištu za omladinu, koji kaže: „A meni je strašno žao što je jedna djevojka mrtva zbog predrasuda. Zbog predrasuda, da je djevojačka čast vred­nija od ljudskog života.“ Ipak - mučenica Međutim, Augustin nije se­be smatrao tolikim mudracem da bi se suprotstavio uvjerenju naroda koji je već onda neke djevojke koje su postupile poput naše Milice štovao kao svete mučenice. Stoga Augustin u slijedećoj, 26. glavi piše: „Ali, vele da su se neke svete žene u vremenima pro­gonstva bacale u rijeke da bi Izbjegle nasrtaje na svoju stidljlvost. I tako su umrle, a njihovo se mučenlštvo naj­svečanije slavi u cijeloj Cr­kvi. O takvima se ne usuđu­jem na svoju ruku suditi. Jer ne znam, nije li sam Bog dao da Crkva, na temelju vjerodostojnih znakova, shvati da treba slaviti njiho­vu uspomena. Može biti da je tako. Jer one možda nisu onako postupile po ljudskoj zabludi, nego po božjem na­dahnuću ...“ Te nas Augustinove riječi upućuju da prije svega vidi­mo što se zapravo dogodilo i što svijet u Kruševcu, krš­ćanski narod po selima ispod Kopaonika i na asfaitu naglo procvalih šumadijskih grado­va o svemu tome misli. Službena Crkva nije se, na­ravno, još izrazila o Miličinim krepostima, ali joj je bez imalo krzmanja dala crkveni pogreb. Svećenik Miroslav Stefanović, paroh njezine ro­dne parohije svetoga Arhanđela Mihajla u Dupcima kraj Brusa, održao je nad otvore­nim grobom dirljiv govor u kojemu je pohvalio njezinu vjernost i izrazio uvjerenje da je Bog primio njezinu dušu. I njezin biskup, žički epis­kop preosvešteni Vasilije, go­voreći ovih dana na posveti jedne crkve u tom kraju, proslavio je njezino junaštvo i u ime Crkve oštro osudio nemoral koji vodi u nasilje, koji ugrožava čast i dosto­janstvo čestitih djevojaka ka­kva je bila Milica. Djevojke iz cijelog onog kraja pred novinarima, pred televizij­skim kamerama i u privat­nim razgovorima govore o Milici kao o svojoj junaki­nji, a starije se žene pobo­žno križaju, govoreći da se Milica posvetila. Tu bi veliki Augustin prignuo glavu i s poštovanjem se poklonio glasu naroda i Crkve, koji je redovito glas Božji. I zacijelo bi pošao tragom događaja, brižno sakupljajući činjenice i izjave. Željeli bismo vjerovati da će baš tako postupiti nadležna crkvena vlast. Jer Crkva, sakramentalna Crkva, koja zna da joj je Bog povjerio naviještanje Evanđelja i kršćanski život u onom narodu, ne može ostati ravnodušna pred znakovima koje, što je i mo­guće i vjerojatno, Bog podiže pred očima ovoga naraštaja. A nama je, u okvirima ovog Izvještaja, moguće samo pabirčiti po novinama i iznijeti dojmove iz susreta s Miličinim krajem, njezinom rodbi­nom i Crkvom. Izabrala je — slobodu Prvi i doista izvrstan no­vinarski izvještaj našli smo u „Ilustrovanoj politici“ od 10. rujna pod naslovom „Drh­tala je kao srna“. Tu su doslovno prenesene posljednje riječi Milice Kostić koje je izgovorila pred kirurgom drom Petrom Mašićem i di­plomiranom pravnicom Olgicom Filipović. Milica je re­kla: „Zamolio me da mu pozo­vem devojku. Pošli smo lif­tom do jedanaestog sprata. Rekao mi je: zvoni i traži Draganu. Lepo me je zamolio i dopalo mi se što se boji ro­ditelja svoje djevojke. Jedan dečak je otvorio vrata i re­kao: „Uđi, Dragana se če­šlja.“ Navalili su na mene... Hteli su mi telo. Hteli su da iščupaju srce. Da me osramo­te i da mi oduzmu sve što imam. Spas sam našla u ambisu. Zaplivala sam i, evo me, čika Pero. Sad sam slo­bodna“ Milica se očito nije htjela ubiti, nego pobjeći, obraniti se, makar uz cijenu smrti. I istraga je ustanovila da je Tomislav Nikolić, dvade­setogodišnji automehaničar bez zaposlenja, toga jutra pred izlogom robne kuće u Kruševcu pristupio Milici i zamolio je da mu iz stana na jedanaestom katu pozove njegovu djevojku, da se on ne usuđuje sam je pozvati, jer da su joj roditelji vrlo stro­gi. Zanimljivo je i tipično za mladi svijet u Šumadiji, a ta­kođer vrlo značajno za pitanje kojim se ovdje bavimo, da Milica prihvaća na ulici razgovor s nepoznatim i da mu je odmah spremna kole­gijalno pomoći. Očito nije ri­ječ o nekoj patrijarhalnoj za­tucanosti, kako bi to htjeli neki od stručnjaka koji su se javili u novinama i na tele­viziji. O tome najautentičnije svjedoči mladi advokat Gradimir Moskovljević, koji se dobrovoljno prihvatio da pred sudom zastupa Miličinu obitelj („Politika“ 28. rujna). On kaže: „Dobro poznajem te seoske mladiće i djevojke, jer sam i ja iz tih sela pod Kopaonikom. To nisu devojke koje se pasiviziranjem, povlačenjem od sveta čuvaju od susreta sa mladim ljudima i tako čuva­ju svoju djevojačku čast. One su slobodne, otvorene i osejćaju se ravnopravnima s mu­škarcima da polemišu o sve­mu. Ali, one ne flertuju, one cene dostojanstvo devojke i nije, dakle, neobjašnjivo što je ova devojka tako završi­la.“ U članku iz kojeg uzimamo taj citat Poliitkin komenta­tor Ž. Todorović jasno svje­doči da je Milica „platila ži­votom cenu svoga ljudskog dostojanstva“. Žrtvovala se za mnoge Spomenuti članak u „Ilustrovanoj Politici« naglašava da je više djevojaka nastra­dalo u tom stanu u kojem se ugnjijezdila grupa obijesnih nezaposlenih mladića. To u Kruševcu nije bila tajna, ali djevojke su šutjele skrivajući sramotu, i organi SUP-a bili su nemoćni. U članku doslovno stoji: „Ko zna koliko bi to trajalo. Ko­liko bi čestitih devojaka po­srnulo i dokle bi trajalo or­gijanje obesnih i besprizor­nih kruševačkih siledžija da tog kobnog dana nije u „Ru­bin“ (tako zovu visoku zgra­du iz koje je Milica skočila — op. Ž. K.) zakoračila Milica Kostić, čestita devojka, dobra učenica, koja je imala hra­brosti da se nasilnicima su­protstavi najdražim što je imala — životom.“ Tako novinar Milorad Dobrić izražava uvjerenje da je Milica svojim junaštvom po­služila mnogima, spriječila nova nasilja. I predsjednik Skupštine Kruševca Radomir Micić u istom smislu kaže: „Naš grad ima snage da se suprotstavi svakom koji po­teže na slobodu našeg građa­nina, na čast naših kćeri i devojaka, na mirnu igru naše dece. Dogovorili smo se da ovaj nemio slučaj brzo okon­čamo, jer nas je smrt naše omladinke Milice Kostić po­tresla. Mi se stidimo zbog siledžija, ali se u isto vreme ponosimo što imamo takve devojke.“ O Miličinoj skromnosti i poštenju govorila je Stojanka Lukić, direktor medicinske škole, a Miličin razrednik profesor Miloš Antić spomi­nje kako Milica nije mogla poći s razredom na nagradnu ekskurziju, ali ničim nije odala da je razlog neimaština. Lijepo i ponosno umiranje Značajno svjedočanstvo da­je kirurg dr Radoslav Marjanović: „Milica Kostić je bila kod nas na praksi i svi smo je poznavali kao da je bila u radnom odnosu. Bili smo obavešteni da je neka djevojka bežeći od opasnosti da bude obeščašćena, potražila spas, slobodu u bezdanu. Ne mogu da vam opišem naš re­volt i ogorčenje. U isto vreme bili smo ponosni što imamo takve omladinke. Kad sam čuo da je to Milica, učinilo mi se kao da je moje dete. Svi smo plakali. A samo da znate kako je bila tih poslednjih trenutaka lepa. Dr­htala je kao srna. Iz zenica joj je zračio neki ponos, za­dovoljstvo. A znali smo da je smrt blizu. I kamen bi tada proplakao...“ To svjedočanstvo o pobjed­ničkom ponosu pred samu smrt, o produhovljenoj lje­poti posljednjih trenutaka, navodi nas da se sjetimo ka­ko vjernici u mnogim mje­stima Srbije rado ističu slične promjene na licima tvojih umirućih, vjerujući da to oni već doživljavaju početak vječnosti. Tragom „patrijarhalnog“ odgoja Beogradske „Večernje no­vosti“ od 20. i 21. rujna do­nose izjave pravnika, psiho­loga i kriminologa o Miličinu slučaju. Prvi članak nosi naslov „Milica na savesti“, a drugi „Junak naše krivice“. Opazili smo da neki stručnja­ci počinju više Ili manje iz­ravno okrivljavati patrijar­halan „seoski odgoj“ koji je Milicu natjerao u smrt, a mo­gla je ostati živa. Uz vrlo vrijedne izjave o potrebi da naše društvo mladi naraštaj ne samo naobrazuje nego i humano odgoji, o potrebi da se oštrijim pravnim mjerama stane na kraj siledžijama na­šle su se tu i riječi: „Siledžije koje su učestvo­vale u tragičnom događaju u Kmševcu stekle su potcjenjivački stav prema ženi u pa­trijarhalnoj sredini. Pod pri­tiskom iste te sredine Milica je morala da izabere smrt. I sada društvo veličajući nje­nu smrt, želi da učvršćivanjem baš patrijarhalnih sta­vova — reši problem. To je nemoguće.“ Te i takve izjave, dale su nam naslutiti da netko želi unaprijed spriječiti veličanje „patrijarhalnog“ odgoja koji je Milica primila u svojoj ro­dnoj kući. Objavljeni snimci s Miličina sprovoda u Strojincima kao da su izbjegli ne­ke detalje. Brzo smo sazna­li da je Miličina obitelj tra­žila i dobila crkveni pogreb, da je Milica bila krštena, da je bila — po svemu sudeći — kršćanka. Pošli smo pred­stavnicima Pravoslavni Crkve u onom kraju. Živa i tiha Crkva Već obična vožnja po šumadijskim cestama pokazuje da je Crkva na svoj način ondje živo prisutna. Na autobusnim stanicama i po seoskim putovima često susre­ćemo jednostavne svećenike u propisnim, ali nimalo nje­govanim mantijama, tvrdih pučanskih lica uokvirenih bradama koje ne računaju na kozmetiku. Male crkve po­svuda su uredno obnovljene. Vjerski život naročito buja na grobljima na kojima se rođa­ci zajedno sa svećenikom vi­še dana nakon sprovoda sa­staju na molitvu; i gdje su grobovi bez križa zaista rije­tki. Čak su i gradske ulice vidno označene osmrtnicama na kojima se, uz rijetke iz­nimke, ističu masno otisnuti križevi. Ali, izravni susret sa svećenicima odmah nam po­kazuje da je ta Crkva neka­ko svjesno tiha i vrlo strogo organizirana; svaki svećenik kojemu se obraćamo uljudno nas prima i odmah upućuje na svog pretpostavljenog. Ni­tko se ne lakomi davati izja­ve za javnost. Ali, iz očiju progovara nepokolebana vjera i neizrečeno bratsko po­vjerenje. Da, organiziranog vjeronauka nemaju. Drže da im to nije ostvarivo. Da, nisu još poduzeli značajnije litur­gijske reforme, ali znaju da njihov narod vjeruje. Koliko god to neobično zvučilo, su­sreli smo diljem Srbije više mladića i djevojaka, mladih intelektualaca, koji rijetko idu u crkvu, koji nisu primi­li gotovo nikakvu sustavnu vjersku pouku, ali bez imalo krzmanja tvrde da su pravo­slavni hrišćani i da vjeruju u Boga, upravo u Isusa Hrlista. I da se toga nikada neće odreći. U Kruševcu uz Sabornu cr­kvu sv. Đorđa, u parohjjalnom domu uz arhijerejskog namjesnika, protu Radovana Savića nađosmo više sveće­nika. Dvojica sasvim mladi. Malo riječi, mnogo srdačno­sti. Rekoše nam da su Strojinci u okviru susjedne Žlčke eparhije i da je ondje u Dupcima paroh Miroslav Stefanović. Duh svetog cara Lazara Kruševac se doista naglo razvio, ali čini nam se, da mu je srce još uvijek u spome­niku koji podsjeća i na cara Lazara koji je odande krenuo u Kosovsku bitku. A narodna pjesma zna da Lazar nije mo­rao pasti, da se mogao priklo­niti jačem „carstvu zemaljskome“, ali da se radije pri­klonio „carstvu nebeskom“. I žena mu carica Milica imala je vjerske snage da nakon katastrofe s više obudovjelih plemkinja osniva manastire koji još uvijek zrače, i ne sa­mo iz prošlosti. Ime Milice, vrlo često u tom kraju, nosi­la je i naša junakinja. Putem prema Strojincima ljudi, koje usput pitamo za smjer, upozoravaju nas na mjesto kod Jankove klisure gdje se vojska pred Kosovo pričestila. „Da nije vjerovala, ne bi to učinila“ U Dupcima brižno obnov­ljena mala crkva na kojoj se vidi slika nadvojvode nebe­skoga Arhanđela Mihajla. Zvonik je skucan od nekoli­ko starih greda. Župnika ne­ma kod kuće, ali nas popadija srdačno prima, a bistra kćerkica brzo u kancelariji pronalazi koncept tatina go­vora nad Miličinim grobom da nam ga zanosno pročita. Daju nam jednog znanca da nas povede u Strojince. Selo malo, na koja dva kilometra od crkve, siromašno, ispod groblja na brijegu. Miličinu majku Slavku nađosmo pred kućom u poslu. Sitna mrša­va radna žena, suze su već presahle u suhom grču lica, ruke kao same od sebe nešto posluju. Mislimo na Jugovića majku, nemamo snage kopati po tom tvrdom srcu. Pi­tamo je kako je Milicu ot­hranila i odgojila. Slavka širi ruke preko svoje sirotinje, govori o žuljevima, o kupina­ma koje je brala i prodavala zajedno sa svoje četvero dje­ce, tri kćerke i sinom. A odgojila je Milicu, naravno, kr­šćanski, u poštenju. Oni su kršćani, slava im je sveti Đorđe, idu u crkvu koliko mogu, o Uskrsu na pričešće, Kada ponovim pitanje jeli Milica bila vjernica, majka me čudno gleda, a jedan od rođaka koji su nam prišli kratko kaže: „Da nije verovala, ne bi to učinila.“ I gle­da me čovjek nekako čudno, nije čuo da sam svećenik, pa čudeći se što se neki novinar raspituje o njihovoj vjeri i blagdanima, kaže: „Eto, kao što vi službenici imate svoja praznike, tako i mi hrišćani imamo svoje slave i blagdane.“ Miličin brat Milomir, neobrijan u znak žalosti, zna, kao i majka mu Slavka, da smo došli preko svećenika. Iznosi nam veliku Millčlnu sliku, a zatim dršćući vadi iz ormara kućnu svetinju, dio Millčine odjeće, jednostavne plave hlače koje su nasilnici počeli parati i u kojima je Milica skočila kroz prozor. Kaže nam da će dvanaestog oktobra, u subotu, biti na grobu četrdesetdnevni crkve­ni pomen. Datum provjerava iz malog crkvenog kalendarića koji stoji na polici. Kalendarić je siguran znak da je kuća vjernička, da u nju re­dovito dolazi svećenik, a nje­gove izmašćene korice poka­zuju da se često upotreblja­va. Na kućnom zidu kraj ulaznih vrata vide se izresci iz novina, ističe se naslov: „U smrt zbog časti.“ U sobi na zidu na počasnom mjestu sveta slika, ikona. Serum protiv smrti Penjemo se do groblja. Brat nam pokazuje Miličin križ među mnoštvom vijenaca škola i drugih organizaci­ja. O križ je obješen ručnik; djevojački je sprovod poput svadbene povorke. Na susjed­nom, još svježijem grobu iz­nad križa leprša na štapu trobojnica kojoj je u bijelo polje ušiven veliki crveni križ. Valjalo bi doživjeti je­dan takav sprovod. Odlazeći saznajemo da će se dvanaestog listopada naći nad Miličinim grobom, uz rodbinu i svećenike i srodnike i više grupa đaka iz raznih, čak vr­lo udaljenih škola. lako ni u susretu sa žičkim episkopom Vasilijem nismo mogli sa­znati kako će se Crkva dalje angažirati u ovom slučaju, očevidno ja da Millčino ime već postaje znak za mnoge mlade ljude, ne samo za vjer­nike nego na isti način za sve one koji vjeruju u ljudsko dostojanstvo, u ljepotu i ple­menitost mladenačke ljubavi, te ljudske i kršćanske vrije­dnosti za koje vrijedi živjeti, a također umirati, kad na­stupi trenutak – mi bismo re­kli: vazmeno-misterijski tre­nutak, da se jedino smrću može usmrtiti smrt, kako to kroz stoljeća odjekuje u uskr­snom troparu Istočne Crkve, u pjesmi koju ondje zna pje­vati svaki vjernik: „Hristos voskrese iz mertvih, smertiju smert poprav i suščim vo grobjeh život darovav“ (Krist je od mrtvih uskrsnuo, smrću je smrt usmrtio, mrtvima ži­vot darovao). Bez obzira na neposredno rezultate suđenja nasilnici­ma, Miličina smrt već djelu­je kao serum protiv zla, već budi nove nade za novo shvaćanje ljubavi i života. Živko KUSTIĆ Glas Koncila, broj 20., 6. listopad 1974. godine View full Странице

Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука.  Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано.  Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.

×
×
  • Create New...