Search the Community

(Opaska uredništva: Donosimo CJELOVITO poglavlje ”Tragedija djece s Kozare i iz ‘dignutih srpskih sela”’ iz mnonografije Ive Goldsteina ”Jasenovac”, Fraktura, Zaprešić, 2018, s dozvolom autora, jer se JEDINO tako može razumjeti i epizoda u Sisku. Ovaj tekst, kako naglašava prof. Goldstein, ”nije odgovor biskupu Vladi Košiću i drugima, nego skrupulozno objašnjenje tragedije kozaračke djece” s obzirom da smo svjedoci podlog iskrivljavanje činjenica s prozirnom nakanom da se relativizira ustaški zločin. Goldsteinova knjiga nije odgovor na revizionističke knjige koje se posljednjihgodina objavljuju o Jasenovcu. Nacionalisti (ili revizionisti), ovisno oprovenijenciji, ustraju u tvrdnji da Jasenovac nije bio logor smrti, štoviše, posežuza izmišljotinom da je tek 1945. postao stratište, dok se, s druge strane, brojjasenovačkih žrtava morbidno uvećava preko svake mjere. Međutim, tajrevizionizam nije dostojan polemike. Goldstein je pokušao, po svom najboljem znanju i uvjerenjima, napisati cjelovitupriču o Jasenovcu. Htio je pokazati da se Jasenovac ne može svoditi samo nabroj stradalih, što ga banalizira i politizira. Jasenovac treba shvatiti izvanhrvatsko–srpskog prepucavanja, koje je Viktor Ivančić nedavno nazvao “šugavimhrvatskim revizionizmom i srpskom žrtvoslovnom pornografijom”. Goldsteinova je monografija utemeljena na obilju arhivske građe, pročitanih memoara, knjiga i raznih drugih tekstova, pisana je akribično, odgovorno, bez ideoloških predrasuda, zadnjih namjera i politikantskih motiva). *** Djeca s Kozare i iz “dignutih” srpskih sela počela su masovno umirati odmah po dolasku u logor, još dok su bila s majkama. Bez hrane i vode, bez higijene i lijekova, nije im ni moglo biti spasa, iako su majke i druge zatočenice činile sve u njihovoj moći. Dragi Rađenović (1922.) kći Dušanka (1939.) umrla je od iscrpljenosti na rukama, a devetomjesečni Dušan umro je od gladi jer je Draga ostala bez mlijeka. “Svako jutro bi se u logorskom krugu pojavio ustaša s grobarima koji su skupljali mrtvu djecu, bacali na tačke ili kolica i odvozili.” Nijemci su roditelje te djece odvodili na rad u Reich, ali nisu preuzimali djecu mlađu od dvanaest godina (njima je bilo u interesu da obitelji radnika ostanu na životu kako bi zarađivali na doznakama iz Reicha u NDH – preko kliringa). Ona su morala ostati u logoru, a roditelji su otišli. Djeca od četiri do dvanaest godina dobila su kartončiće obješene o vratu s osnovnim podacima. Neka od mlađe djece ostala su uz majke. Ustaše su uvjeravali roditelje da će im djeca, dok oni budu izbivali, “otići da odgoj u državne domove i privatnicima u Zagreb”. Diana Budisavljević kasnije je shvatila “da je to bio samo izgovor da se majke lakše odvoje od svojih najdražih. Djeca su ostavljena u logoru da tamo propadnu.” Neki je ustaški oficir “održao majkama govor rekavši kako su one sve nemajke, kako ne hrane svoju djecu, kako ih ne odgajaju, kako će ih oni od njih odvesti i odgajati u ustaškom duhu”.[ii] U izvještaju Ministarstva udružbe tvrdi se kako je “roditeljima obrazložena korist te dječje kolonizacije, pa se nije vršila nikakova sila”, što je, naravno, bila laž. Odvajanje, zapravo otimanje djece majkama u Staroj Gradiški pamte svi preživjeli zatočenici: “U logor su došli Maks Luburić, Ljubo Miloš i Ivica Matković s grupom ustaša. Razlog te posjete bio je oduzimanje djece od roditelja. Užasavajuća vriska majki i plač djece. Slika je bila stravična, porazna. Starija djeca su bježala po logoru pokušavajući se sakriti. Žene su se počele tući s ustašama za svoju djecu. Nastalo je zvjersko batinanje, kundačenje. Sve je bilo uzalud.” Istovremeno su “ustaše tjerali taj narod da pjeva u povorci, da pjeva kako se ne bi čuo plač i jauk djece koja su naricala za majkama”. “Djeca su strašno plakala i vriskala, majke su kukale za dječicom. Plakale su tako da bi se i kameno srce smilovalo.” Damjani Zvečevac uzeli su sina Mihajla, starog osamnaest mjeseci, kojeg više nikad nije vidjela. Bosiljka Lončar, koja je tada imala jedanaest godina, opisuje kako se njezin sedmogodišnji brat Stevo nije htio odvojiti o majke: “Objesio se majci oko vrata, vrišti i ne da se. Plačemo. Majka moli da pođe, lagano ga gura od sebe, ali Stevo ništa ne čuje. Jednog trena prilazi onaj brkati ustaša, vadi 10 kuna, daje Stevi da ostavi majku. Stevo gura ustašu i kune, ustaša ga snažno povuče prema izlazu.” No Stevo se otrgnuo, “potrčao je majci i ponovo joj se objesio oko vrata. Ustaša pritrči i opet ga počne vući, otrgao ga je s majčina vrata, ali Stevo dohvati majčinu pregaču, nastojeći se bar tako zadržati, majka odveže pregaču te ustaša odvuče Stevu zajedno s pregačom”. U Jablancu su djeca vikala “Mama, ne daj me”, a “ako je neka od majki pošla za kolima na kojima su bila djeca, bila bi izudarana kundacima”. Njemački oficir vidio je “u nekom dvorištu stotine djece, već odvojene od njihovih majki i sabijena zajedno na nečovječni način kako čekaju daljnju sudbinu. Sanitarnih uređaja gotovo i nema i djeca leže na dvorištu pod vedrim nebom i plaču za hranom.”[iii] I tako je, prema preciznim statistikama, 12.263 djece mlađe od petnaest godina ostalo u jasenovačkom logorskom kompleksu (u Jasenovcu III i Staroj Gradiški, a u tu su statistiku uključena i djeca smještena kasnije u privremenom logoru kraj Siska). Ni hrane, pa čak ni vode nije bilo dovoljno, a o higijenskim potrepštinama i lijekovima da se i ne govori. Logori su bili prepuni, dio djece nije se mogao smjestiti pod krov, nego je ostao na otvorenom. O svoj toj djeci trebalo se, po ustaškim naredbama, brinuti dvadesetak logorašica (među njima i Giordana Mandić Friedländer) i logorski liječnici. Angažirali su i malo starije djevojčice, dopremljene u logor, poput Bosiljke Lončar. S obzirom na okolnosti oni su bili posve bespomoćni. Djeca su nakon nekoliko dana uglavnom posve klonula, mnoga čak i bez snage za plač. Umirala su tiho, ona manja i bolesnija brže od ostalih (Ilija Jakovljević tvrdi da je “svakog dana umiralo od proljeva po 10 do 15 sirotića”). Bosiljka Lončar ušla je u “veliku salu. Na podu četiri reda male djece, novorođenčadi i starije bebe, poredani jedno do drugoga kao male veknice. Plaču, uneređena, gladna, po njima crni rojevi muha. Nekoja još imaju dovoljno snage da plaču. Užasnute prizorom nismo znalo što da radimo. Kleknula sam i uradila jedino što sam mogla, tjerala sam muhe orahovom grančicom.” Giordana Mandić kasnije je svjedočila: “Logoraši su nam donijeli dvije kante vode da operemo djecu. Kada sam ušla u sobu s kojom sam zadužena imala sam što da vidim. Jedno dijete ležalo je s glavom u izmetu, druga djeca u mokrini ležala su jedno preko drugoga. Prišla sam jednoj djevojčici s namjerom da je podignem iz lokve prljavštine, a ona me gledala kao da se smiješi. Već je bila mrtva. Jedan 10-godišnji dječak, sasvim gol stajao je pored zida jer nije mogao sjesti. Iz njega je visilo crijevo prekriveno muhama. Druga djevojčica je sjedila leđima naslonjena na zid, ispruženih nožica, opuštenih ramena i ruku niz tijelo. Kad sam čučnula da je pomaknem iz blata, samo je skliznula niza zid. I ona je bila mrtva.” I Jelka Lukić-Bjegović tvrdi kako su “djeci ispadala crijeva i tako su u mukama umirala”.[iv] Radi se o takozvanom prolapsu (ispadanju) rektuma, stanju koje je u medicini dobro opisano, a do kojeg dolazi zbog slabljenja mišića i vezivnih tkiva koji rektum drže na mjestu. U djece je to bilo izazvano općom slabošću i dugotrajnim proljevima. Za preživjelu djecu u Staroj Gradiški u jednoj je zgradi ograđenoj bodljikavom žicom osnovan dječji logor. Dovezli su slamu, pohabane pokrivače, organizirali zasebnu kuhinju i donijeli stare posude za jelo. Viktor Budicki, zatočenik Stare Gradiške, bio je po užoj struci bakteriolog “koji se nikad nije bavio praktičnim liječenjem” te je nastojao na svaki način pomoći djeci. “Nametnuo se za dječjeg liječnika”, pa je zajedno s još nekolicinom liječnika nagovorio zapovjedništvo da se osnuje nešto što se moglo nazvati “dječjom bolnicom”, ali u njoj nije bilo ni najosnovnijih pomagala – “Niti je bilo lijekova, niti se davala hrana po propisima struke, niti su prostorije bile higijenske, niti se ijedno dijete izliječilo u toj tobožnjoj bolnici”, ali su ipak “bolesna djeca odvojena od zdrave i na taj je način suzbijeno širenje zaraze.”[v] A onda se dogodio teško zamisliv zločin. Svjedočilo mu je više zatočenica. Božica Stulić-Ptiček i Marijana Amulić opisuju kako su neka “djeca bila smještena u dvije prostorije jedne zgrade u krugu logora”. Nekoliko dana nisu dobivala ni hrane ni vode. Božica Stulić sjeća se “izgriženih ručica kako vire ispod vrata”. Djeca su masovno umirala. Onda je došao Ante Vrban te naredio da se “leševi iznesu”, da bi potom zalijepio prozore papirom i s maskom na licu ubacio plin ciklon u prostorije s djecom. “Potom je zalijepio i ulazna vrata.” Tako je, po kasnijem priznanju samog Vrbana, ubijeno 63-oje kozaračke djece, ali se branio time kako je “otrovao slabu djecu”, što i nije laž, jer su zatočenice, po vlastitu priznanju, morale “djecu, već polumrtvu od gladi i iscrpljenosti, stavljati u džakove i odnositi u sobe u koje su puštali ciklon.” “U logoru je poslije tog jezivog umorstva zavladala užasna tišina. Na sve nas je pala neka mora, hodale smo pognutih glava, za čitav život osuđene da nosimo u sebi teret svirepog uništavanja djece s Kozare”, zaključila je Amulić. Neke su zatočenice narednih dana morale prati goleme količine “krvavog i prljavog dječjeg rublja”.(vi) Po Zagrebu se vrlo brzo pročulo o strašnim dječjim patnjama u jasenovačkom logorskom kompleksu. Austrijanka Diana Budisavljević, supruga poznatog zagrebačkog kirurga i sveučilišnog profesora Julija Budisavljevića, uspjela je preko poznanstva s visokim njemačkim vojnim predstavnicima u Zagrebu isposlovati dozvolu da 9. i 10. srpnja s jednom komisijom posjeti Staru Gradišku. U njoj je bilo i šesnaest medicinskih sestara. Diana Budisavljević bila je užasnuta jezivim prizorima, strašnijima od svega što se čulo u Zagrebu: “Ušli smo u tzv. dječju bolnicu. Najprije nekoliko soba u kojima su djeca ležala na krevetima (..). A onda je došlo nešto stravično. Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? Liječnik je rekao da je tu svaka pomoć već prekasna (…) većina ih je umrla još tijekom dana (…) U jednu sobu u kojoj je vladala difterija i već su sva djeca bila nasmrt bolesna nismo ni ulazili, kako ne bismo i druge zarazili (…) Preuzela sam bolnicu i pokušala sam uz pomoć žena iz hrvatskog logora, koje su se brinule za djecu, dobiti podatke za ova mala iznemogla bića (…) Neka su djeca imala ceduljice s podacima oko vrata. Za neke od preostalih sam uspjela dobiti neke podatke, ali mala umiruća stvorenja nisu mogla ništa kazati. Umrla su djelomično tamo, a djelomično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca.” Diana Budisavljević natjerala je preko Nijemaca, koji su opet izvršili pritisak, Didu Kvaternika da uz mnogo oklijevanja i uz suglasnost samoga Pavelića odobri izvlačenje djece iz logora. Luburić i drugi ustaše na mnoge su načine nastojali opstruirati akciju. Išlo se dotle da je čak i dr. Budisavljević od supruge “tražio da sve obustavi”, jer da postoji “opasnost da on i njegovi suradnici završe u logoru”. Ustaše su pronijeli i vijest da pomoć koju Budisavljević šalje, navodno, u logore, zapravo završava u partizanskim rukama. Ilija Jakovljević sarkastično konstatira kako su “ustaše htjeli odgoditi predaju, dok ne budu gotove lijepe odorice i još ljepše kapice, ali onima iz Crvenog križa nije bilo ni do odorica ni do kapica nego do djece”, a onda zaključuje da ga je zbog svega toga “gušilo u prsima, ali nisam mogao zaplakati”.[vii] U Staroj Gradiški Diana Budisavljević susrela se s Maksom Luburićem, koji je bio “bijesan” što mora pustiti djecu. Kazao joj je da ima “dovoljno katoličke djece koja u Zagrebu rastu u bijedi. Neka se za njih brinemo”, svjedočila je Budisavljević. U međuvremenu, kako je vrijeme prolazilo, a o djeci se nitko nije brinuo i “nitko ih nije hranio (…) ona su pojela svu travu. Predstavnici Crvenog križa su ih htjeli odmah odvesti, ali im je rečeno da moraju dobiti posebnu dozvolu od Luburićeva brata. Djeca su umirala, a dobivanje dozvole je trajalo dva-tri dana.” Gospođa Budisavljević posjetila je i logor u Mlaki, gdje su bile smještene srpske žene i djeca – “Neke trudne žene rađale su u logoru bez ikakve pomoći.” Isprva su se zatočenice u Mlaki protivile ponudi da Budisavljević i njezini suradnici odvedu njihovu djecu, ali, ubrzo, kad su “zbog uzrujavanja i gladi ostale bez mlijeka” i kad su uvidjele da ostanak njihove djece u logoru znači vjerojatno njihovu smrt, pristale su da ih se odvede – “Lomile su ruke i molile komandanta logora da preuzmemo djecu.”[viii] U akciji izvlačenja sudjelovao je i istaknuti pedagog i socijalni radnik Kamilo Brössler/Bresler, kao dužnosnik Ravnateljstva za socijalnu skrb (odnosno načelnik odsjeka za zaštitu djece i obitelji) – njega je prvo kontaktirala Diana Budisavljević s molbom da pomogne, pa je on kontaktirao delegata Međunarodnog crvenog križa u Zagrebu dr. Schmidlina, pa tek onda svog pretpostavljenog, ministra Lovru Sušića, koji “nije ozbiljno shvatio moje izlaganje i kazao mi je da nije baš preporučljivo da se u to pletem”. Bresler zna da je Diana Budisavljević lobirala i dalje na raznim adresama, ali 1951. “nije znao čijom je zaslugom došlo do toga da su ustaške vlasti dopustile otpuštanje djece iz logora”. Naposljetku je Bresler dobio od Sušića nalog da sudjeluje u akciji. Pomoć su pružili i Crveni križ, kao i crkvene organizacije Caritas i Katolička akcija. Temeljem dozvole pokrenut je transfer 6230-ero kozaračke djece. Budisavljević je o tim danima, od polovine srpnja do početka kolovoza 1942., govorila kao o “napornim danima, punima stravičnih utisaka, jada i očaja, utisaka koji su me dugo progonili”. U izvještaju Ministarstva udružbe tvrdi se kako je “roditeljima obrazložena korist te dječje kolonizacije, pa se nije vršila nikakova sila, te u prijevozu nije bilo smrtnih slučajeva. No, bilo je slučajeva posvemašnje izgladnjelosti”. Prije negoli su utrpana u vlak za Sisak, djeca su dobila šalicu mlijeka koje su iz kazana dijelile aktivistice Crvenog križa te četvrt kruha, svjedočio je tada sedmogodišnji Branko Stojnić. A što se tiče izvještaja Ministarstva udružbe, da “u prijevozu nije bilo smrtnih slučajeva” – to je bila laž. Samo je u prvom transportu iz Jasenovca za Zagreb, u kojem je bilo 850 djece, nakon 30 sati putovanja umrlo njih sedamnaestero. Djeca su smještena po bolnicama, domovima za gluhonijemu i drugu djecu, po raznim ustanovama, u logore u Jastrebarskom i u Gornjoj Rijeci kod Križevaca te u privatne domove u Zagrebu i Sisku.[ix] Ni u logoru u Sisku stanje nije bilo bolje. General Edmund Glaise von Horstenau svjedočio je da su “u logoru u adaptiranoj tvornici uvjeti užasni. Nekolicina muškaraca, mnogo žena i djece, bez dovoljno odjeće, spava se na kamenoj ploči, jauci nadaleko, krik i plač. Zapovjednik logora – hulja, ignorirao sam ga, ali umjesto toga rekao sam mom ustaškom vodiču: ‘Ovo je dovoljno da se čovjek ispovraća’. A onda najgore od svega: soba uz čije zidove leži na slami koja je upravo donesena zbog mog pregleda, nešto poput 50-ak gole djece, od kojih su polovina mrtvi, a druga polovica umire. Ne treba zaboraviti da su izumitelji koncentracionih logora Britanci za vrijeme Burskog rata. Međutim, ti logori su dostigli svoj vrhunac odvratnosti ovdje u Hrvatskoj, pod Poglavnikom instaliranim od naše strane. Najveće od svih zala mora da je Jasenovac, u koji nijedan običan smrtnik ne smije priviriti.” Logor u Sisku Glaise von Horstenau nazvao je, kao što sam spomenuo, “vrhuncem strahote”, Jasenovac nije uspio posjetiti.[x] Kamilo Bresler opisuje kako djeca koja su stizala u Zagreb “od iznemoglosti nisu više mogla jesti kruh koji su im davali” te da su bolovala od raznih bolesti. Iako su prilike na novim adresama bile neusporedivo bolje, mnoga se djeca nisu mogla spasiti (od 3236 djece pristigle u Jastrebarsko u sljedeća tri mjeseca umrlo je između 449 i 768). No daleko je to bilo od ustaške propagande koja je prijetvorno tvrdila da se “na državnom dobru u Jastrebarskom mali Kozarčani oslobođeni partizanskog ropstva oporavljaju od pretrpljenih patnji”. Diana Budisavljević na svoje je oči vidjela kako je na zagrebačkom Glavnom kolodvoru jedan radnik, povratnik iz Reicha, u transportu tražio kćer: “Dobio je dozvolu da prođe uzduž čitavog vlaka, ali malu djevojčicu nisu našli. Otac je zvao ‘Ljubo, Ljubo’ duž čitavog transporta, ali nije bilo odgovora na očev zov (…) Najednom se prolomi strašan očev krik. U jednom malom umirućem djetešcu prepoznao je kćer, koja je nekad bila tako punašna i jaka. Kažem ocu neka dijete što je brže moguće odnese u baraku gdje čekaju liječnici. Sav obliven suzama čovjek je jedva imao snage preuzeti taj, ah, kao perce lagani teret. Preuzeo je svoje djetešce živo i doveo ga još do liječnika, iako je svaka pomoć bila prekasna.” Ukupno je u Zagrebu umrlo 716-ero djece. Sva umrla djeca iz tih sabirališta pokopana su u zajedničku grobnicu na Mirogoju kao bezimene žrtve, jer su u Zagreb dolazila obilježena samo brojem. Ako je na kartončiću obješenom djeci oko vrata i bilo zapisano ime, ti su kartončići na putu nestajali, jer su ih djeca – pojela. Većinu preživjele djece preuzele su obitelji iz Zagreba i drugih dijelova Hrvatske. Neke su prihvatile djecu iz čistog altruizma (u Jeronimsku dvoranu na Tomislavovu trgu, gdje je bio smješten dio djece, “Zagrepčanke su donosile voća i kolača (…) umivale su i češljale djecu”), a druge su, čini se ponajprije one seoske, tražile samo malo veću djecu koja bi mogla i raditi u domaćinstvu. Kad su u logor u Sisku dolazili ljudi da bi uzeli dijete i poveli ga kući, “stotine ručica bilo je podignuto uz molećive jauke: ‘Uzmi mene, uzmi mene!'” Tek je manji dio djece tijekom rata vraćen roditeljima ili rođacima. U prihvatilištu u Gornjoj Rijeci u samo u prva tri dana po dolasku umrlo je 68-ero pristigle djece. Josef Konforti, stigavši u Gornju Rijeku, priznaje kako je “mislio da je nekome zaista stalo do toga, da ta djeca budu ljudski tretirana, ali smo se ubrzo uvjerili, da čuvari nisu mnogo žalili niti su odgovarali za djecu”. Potkraj kolovoza 1942. partizani su iz logora u Jastrebarskom oslobodili oko 900 kozaračke djece i prebacili ih na oslobođeni teritorij. Na kraju je od 7000 djece koja su izvučena iz jasenovačkog kompleksa spašeno njih oko 3000 do 3500, a ostala su pomrla. Gotovo 5000 djece poumiralo je od bolesti i gladi ili bilo poubijano u jasenovačkim logorima, a da iz njih nije ni izašlo.[xi] Oko 400 muške i ženske djece od četiri do četrnaest godina, uglavnom srpske s Kozare, ali i židovske (bilo je i jednih i drugih iz Sarajeva, Livna, Kutine itd.), preživjelo je u logoru Jasenovac III Ciglana likvidacije i odvođenje u Reich u ljeto 1942. Gotovo sva su tada ostala bez roditelja. Sakrivala su se po tavanima radionica i po zatočeničkim barakama. Mnogi su ih logoraši hranili onim što su sebi otkidali od usta. Zapovjedništvo je to, naravno, znalo, pa je u jednom trenutku naređeno da se pregleda cijeli logor i djeca pokupe. “Stotinjak jačih” izabrano je da po opustjelim selima “beru voće i vrše ostale lakše radove”. Oni su nestali kad ustašama više nisu bili potrebni. Luburić je, posavjetovavši se sa svojim suradnicima, naredio da se još jedna grupa od stotinjak djece izdvoji te da se – na veliko čudo svih zatočenika – registrira i smjesti u posebne, relativno dobre prostorije. (Ljubo Miloš na suđenju je izjavio da je odluka o posebnom tretmanu te djece došla od Pavelića – naime da se “mala djeca kojoj su roditelji ubijeni odgoje u ustaškom duhu”. Našlo se među zatočenicima 5–6 učitelja i učiteljica koji su bili zaduženi da uče djecu čitanju, pisanju i pjevanju, među njima i Josip Stazić, navodno bivši narodni zastupnik HSS-a. Stazić se spasio iz logora i poslije rata živio u Zagrebu, a drugi učitelji smaknuti su potkraj 1942. ili 1943 (Bijelić, Dragičević, Dragišić, Gaćeša i Nikola Rebrović).[xii] Osim toga “ujutro i uvečer njihove su skupine pod nadzorom ustaških podčasnika vježbale, marširale, kao da su u nekoj vojnoj školi. Pjevali su hrvatske i ustaške pjesme i davorije, kao neki mali ‘pravoslavni Hrvati’. Luburić ih je, naime, želio pretvoriti u ustaše (navodno je izjavio da će to biti ‘njegovi janjičari’). No, konac nije trebalo dugo čekati”, iako je Luburić tvrdio da će ih poslati u podčasničku školu u Bjelovar.[xiii] Ne zna se što je presudilo toj djeci – je li možda to što su Ivica Matković i Ivan Slišković, neposredno odgovorni za projekt, bili nezadovoljni rezultatima njihova odgoja, jer da “se ne napreduje dovoljno u ustaškom duhu”? Ili su ih ubrzo “pokosile želučane i crijevne bolesti”? Kako bilo da bilo, “kad je Luburić stigao u Jasenovac, prijavili su mu stvar, pa je on odredio da se djeca, koja su i onako bila na teret opskrbnog budžeta, pobiju”. Tako je, po neposrednom očevicu dr. Nikoli Nikoliću, 14. i 16. listopada bilo likvidirano prvo 150 ili 200, nakon toga još sedamdesetoro djece te 29. listopada još oko 100 “bolesne djece”. Po izjavama raznih svjedoka, u logoru je ujesen 1942. “ostalo još oko stotinu djece”, uglavnom na radu u obrtničkim radionicama. Dio je spašen transportom koji je organizirala Diana Budisavljević. A onda su “u kasnu jesen”, tvrdi Ilija Ivanović, koji je bio u toj grupi, “ustaše izgleda došle do zaključka da nas je previše ostalo. Jedne večeri naredili su da se postrojimo. Ustaški oficir je išao pored stroja i pojedinačno postavljao pitanja – gdje radimo i na kakvom smo zanatu. Potom nas je rastavljao u dvije grupe, naposljetku nas 54 se vratilo na radna mjesta.” Sutradan je krenula glasina kako “na životu treba ostati 40 djece”. Navečer je došao “jedan ustaša i nas 14 izdvojio i odveo pred zapovjedništvo. Čekali smo bespomoćno nekog krvnika da nas vodi na stratište.” Naposljetku nas, “nakon dugog čekanja, vratiše nazad”. I tako su ti dječaci nastavili raditi, u okviru grupe koja je nosila ime “dječja”. Ivanovićeva priča i izjave drugih svjedoka djelomično nisu u skladu s tvrdnjama dr. Nikolića i teško je danas precizno rekonstruirati tragičnu priču o jasenovačkim dječacima. Jedino je sigurno da je tek nekolicina dječaka dočekala oslobođenje, čini se devetorica – sedmorica su preživjela proboj iz Logora III Ciglana (Desimir Bajić, Živko Gigović, Ilija Ivanović, Milutin Mirić, Radovan N. Popović, Ostoja Popović i Rajko Stojaković), a dvojica su preživjela selidbu Brzog sklopa (Ostoja Mijić i Dušan Prelić).[xiv] __________________ JUSP Jasenovac, Popis žrtava; Neugasla sjećanja, 62-64. [ii] Jakovljević, Konclogor na Savi, 99; Neugasla sjećanja, 68; Lukić, Rat i djeca Kozare, 22, 39; Tuleković, Stradanje porodice Stojnić, 146; Lazić, Internacije srpskog stanovništva s Kozare u Slavoniju; Dnevnik Diane Budisavljević, 61; Grünfelder, Sustigla ih Šoa, 180, 182-183, 193, 269. [iii] JUSP Jasenovac, Popis žrtava; Neugasla sjećanja, 53-54; Sećanja Jevreja, 131, 171; Riječi koje nisu zaklane IV, 88; Riječi koje nisu zaklane V, 39. [iv] Mihovilović, Ćelija smrti, 13; Miliša, Jasenovac, 286 i d.; Jakovljević, Konclogor na Savi, 100; Riječi koje nisu zaklane V, 40-41; Ogrizović, KozarAačka djeca, 293 i d.; Neugasla sjećanja, 67. [v] Jakovljević, Konclogor na Savi, 100-101. [vi] HDA, fond 421, JT SRH, serija 421.4.3.3, Spisi istražnih i krivičnih predmeta Odjeljenja bezbjednosti 1947-1951., Optužnica Pavelić-Artuković, Zapisnici svjedoka iz ranijih procesa pred sudom, kut. 123, zapisnici 17, 18; Lukić, Rat i djeca Kozare, 25-26; Neugasla sjećanja, 14, 78; Halilbegović, Bošnjaci u jasenovačkom logoru, 83. [vii] O Juliju Budisavljeviću, Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac, knj. 1, 186, 265, 266, 339, 426; knj. 125, 128, 129, 316, 380, 387, 543, 548; O Diani Budisavljević, Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac, knj. 1, 186, 204, 266, 267; knj. 3, 9, 15, 125, 129, 252, 316, 319, 483-486, 489; Dnevnik Diane Budisavljević, 46, 71-74; Jakovljević, Konclogor na Savi, 107. [viii] Dnevnik Diane Budisavljević, 84, 86, 92. [ix] Mataušić, http://www.forum.tm/vijesti/revizionisticki-pamflet-igora-vukica-o-kozarackoj-djeci-5849. [x] Broucek, General im Zwielicht, 167. [xi] HDA, MU NDH, 61357/1942, kut. 10; HDA, fond 421, JT NRH, kut. 129, Optužnica Pavelić – Artuković, 7a. Zapisnici svjedoka, Kamilo Bresler, 59-60; Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe, t. II, 203; t. III, 211-213; t. IV, 196-197; Nova Hrvatska, Zagreb, 23. srpnja 1942.; Lengel-Krizman, Zagreb u NOB-u, 182-185; Vjesnik, Zagreb, 27. srpnja 1988.; Ogrizović, Kozaračka djeca, 294-297, 304, 309; Dnevnik Dijane Budisavljević, 31, 69-94; Lukić, Rat i djeca Kozare, 22, 39, 54; Tuleković, Stradanje porodice Stojnić, 147, 151; Mihovilović, Ćelija smrti, 14-15; Sećanja Jevreja, 228-229; o Brössleru – HBL 2, 355-356; Yeoman, Visions of Annihilation, 145; Jakovljević, Konclogor na Savi, 107; Peršen, Ustaški logori, 272-279, 281-282, 288-290; Goldstein, Zagreb 1941-1945, 267 i d. [xii] HDA, fond 1561, SDS RSUP, 013.3.19., 5; 015.7-12/f, str. 53; osim učitelja Nikole Rebrovića (1914.) iz Maje pored Gline, sina Mije, Hrvata, partizana, druge osobe nije više moguće identificirati – JUSP Jasenovac, Popis žrtava; Miletić, Jasenovac, knj. 2, 668, 673. [xiii] Nikolić, Jasenovački logor, 390. [xiv] HDA, fond 1561, SDS RSUP, 013.3.19., 5; Miletić, Jasenovac, knj. 2, 1110; Miller, Izabran za umiranje, 45; Ciliga, Jasenovac: ljudi pred licem smrti, 68; Sećanja Jevreja, 41, 132; Ogrizović, Kozaračka djeca, 297; Riječi koje nisu zaklane IV, 89-91; Riječi koje nisu zaklane V, 40-46; Nikolić, Jasenovački logor, 390; Dnevnik Diane Budisavljević, 73-74; Motl – Mihovilović, Zaboravljeni, 154, 186-187, 201-203, 241, 256-257, 282-284, 667-669, 862, 863, 869; Ciglana, katalog izložbe, 25; Škiljan, Politički zatvorenici, 78. (Preneseno iz monografije Ive Goldsteina ”Jasenovac”, Fraktura, Zaprešić, 2018., str. 557-566, s dozvolom autora). http://www.autograf.hr/tragedija-djece-s-kozare-istina-o-krvavoj-brutalnosti-ustasa/

Kako i da li možemo da se borimo protiv lažnih vesti?

BEOGRAD - Portugalski general Karlos Martins Branko, koji se devedesetih godina, u vreme ratnih dejstava na teritoriji bivše Jugoslavije, nalazio na strateški važnom položaju zamenika šefa misije vojnih posmatrača UN za Hrvatsku i BiH (1994-1996), u svojim memoarima „Rat na Balkanu“ saopštava svoja saznanja i o dešavanjima na području Srebrenice u julu 1995. Za razliku od izmišljotina plaćenih „stručnjaka“, lažnih svedoka i propagandista „nevladinih organizacija“, general Martins Branko iznosi činjenice koje su na terenu prikupljali kompetentni obaveštajni organi. Te činjenice su se službeno slivale na njegov pisaći sto u Zagrebu, gde se nalazio štab Posmatračke misije UN. Faktima koje iznosi i zaključcima koje izvodi teško je prigovoriti po bilo kojem ubedljivom osnovu. U produžetku, navodićemo stavove koji se nalaze na stranicama 201 – 206 njegovih memoara. Dakle, da ne bi bilo nedoumice, na osnovu svega viđenog i pregledanog, portugalski general iz oficirskog sastava NATO pakta, Karlos Martins Branko, izjašnjava se nedvosmisleno da se u Srebrenici nije dogodio genocid:„Da je postojao predumišljaj da se izvrši genocid, Srbi bi zatvorili enklavu tako da niko ne bi mogao da pobegne. Umesto toga, napali su iz dva pravca, sa jugoistoka i istoka, odakle su skoncentrisali svoja napadačka dejstva, ostavljajući koridore za povlačenje prema severu i zapadu (…) niti bi isplanirali prevoz sedamnaest hiljada žena, dece i ostarelih, kao što se dogodilo 12. i 13. jula, zahvaljujući čemu se skoro polovina izmeštenih domogla teritorije Federacije. Veliki broj stanovnika Srebrenice, koji su uspeli da pobegnu, našli su utočište u Srbiji, gde su zatim proveli nekoliko godina bez da ih je iko dirao. Da bi se tvrdnja o genocidu opravdala, bilo je neophodno sakriti neke nezgodne činjenice koje bi tu tezu mogle da kompromituju“. artins Branko ne poriče da je „kao posledica napada na Srebrenicu bilo mnogo mrtvih“. On dodaje da „ni posle dvadeset godina niko nije uspeo da im utvrdi tačan broj“. (Doduše, Haški tribunal jeste utvrđivao taj broj, ali kao posledica njegove neozbiljne delatnosti na tom polju sada imamo ne manje nego pet pravosnažno „utvrđenih“ cifara iz raznih predmeta, koje variraju među sobom za oko četiri hiljade žrtava, a koje navodno odražavaju broj streljanih. To samo pojačava efekat autorove opaske.) Kao što „Istorijski projekat Srebrenica“ već godinama naglašava, i Martins Branko ističe jednu bitnu činjenicu, a to je heterogenost uzroka smrti, pa ih taksativno ovako nabraja: „Uzroci smrti nastalih tokom i nakon vojnih operacija su raznoliki: borbena dejstva između dve vojske koje su se sučelile; borbe između vojnika VRS i militanata u bekstvu kojima su se pridružili civili; međusobne borbe između pripadnika ABiH; i pogubljenja ratnih zarobljenika“. Što se tiče „načina kako je nastala magična cifra od 8.000 nestalih, po prvobitnoj proceni Međunarodnog Crvenog krsta, što se u jednom trenutku pretvorilo u nedodirljivu istinu“, autor kaže da je to postalo „činjenica koju je zabranjeno poricati još pre nego što je bila utvrđena“. Pa nastavlja: „Teško onome ko bi se usudio da dovede u pitanje tu nespornu istinu. On će odmah biti izopšten i optužen za poricanje genocida. Činjenica da se 3.000 lica koja su bila proglašena za nestale našlo na spisku birača na izborima održanim u septembru 1996. nimalo nije uticala na stalno ponavljanje priče o 8.000 mrtvih. Mediji nikada nisu pokazali dovoljno radoznalosti da istraže ovu i druge očigledne nesuvislosti. Bilo je lakše besomučno ponavljati teoriju o genocidu, koju su zastupala glavna sredstva masovnog informisanja. Ali, bez obzira na uporno ponavljanje te ,istine’, vredi podsetiti se da se između medijske parole (sound bite) i istorijske činjenice nalazi veliko rastojanje“. „Koliko je zarobljenika bilo streljano, a koliko je poginulo u borbenim dejstvima?“, general Martins Branko ovde retorički postavlja jedno od najvažnijih pitanja. „Daleko smo od toga da bi imali odgovore, i rekao bih da ćemo do njih doći vrlo teško. Mnogo je lakše – i jednostavnije – pričati o genocidu“. Portugalski oficir ipak nagađa o tome koliko bi mogao da iznosi broj žrtava ratnog zločina u Srebrenici u julu 1995: „Pogubljenje od strane VRS znatnog broja muškaraca muslimana – dobro obavešteni izvori se pozivaju na 2.000 – među kojima su većina bili vojnici, u Srebrenici i okolini enklave, nesumnjivo predstavlja ratni zločin“. Cifra koju pominje Martins Branko vrlo je znakovita iz više razloga. Pre svega, zato što istu cifru pogubljenih – 2.000 – navodi i jedan drugi ne manje kompetentan izvor, Džon Šindler, američki obaveštajac u Sarajevu upravo u periodu srebreničkih dešavanja. Šindlerova procena sa sarajevske osmatračnice, koja se tačno poklapa sa Martins Brankovom sa zagrebačke – a obe su potpuno u skladu sa raspoloživim forenzičkim nalazima – izneta je u dokumentarnom filmu Ole Flijuma, „Srebrenica: izdani grad“. Pri tom, treba imati u vidu da u zamršenim situacijama kao što je ova sinteze obaveštajnih podataka koji potiču iz raznih izvora najčešće pružaju neuporedivo pouzdaniju ukupnu sliku od izveštaja izolovanih pojedinaca, čiji je uvid obično ograničen, i koji neretko nisu ni potpuno objektivni. ajzad, cifra koju solidarno sugerišu Martins Branko i Šindler, a koja na osnovu uvida u materijalne dokaze uopšte nije sporna, interesantna je iz još jednog razloga. Naime, na marginama obaveštajnih zajednica već poduže vreme uporno kruže glasine o postojanju jednog dokumenta – misterioznog pisma koje je Alija Izetbegović u proleće 1995, neposredno pre srebreničke operacije, navodno uputio Naseru Oriću – gde se potvrđuje da je još uvek na snazi ponuda inostrane intervencije, pod uslovom da se upadom VRS u Srebrenicu inscenira masovni pokolj. Ključni podatak u tom pismu jeste to da bi, prema tom navodnom dokumentu, cifra žrtava, koja bi bila adekvatna kao okidač za uključenje zainteresovanog stranog faktora, takođe iznosila već više puta pominjanih – 2.000. „Međutim“, nastavlja autor, Martins Branko, „to nije bio genocidni čin, kao što se tvrdi na mnogim mestima, pre svega u Tribunalu u Hagu, i kao argumenat koristi se u svrhu političkog prepucavanja“. Pa kao civilizovana osoba dodaje: „Uzimanje pravde u sopstvene ruke, nešto što je kulturološki svojstveno ne samo Srbima već i ostalim zajednicama u bivšoj Jugoslaviji, ne opravdava niti umanjuje težinu počinjenog dela. To je bez sumnje prekršaj Ženevskih konvencija“. Ali nakon bezbednog povlačenja u penziju, portugalski general je odlučan u tome da se stvari moraju nazivati njihovim pravim imenom: „Užasni ratni zločini moraju biti kažnjeni. Međutim, ta krivična dela niti se mogu niti bi ih trebalo brkati sa – genocidom. Kada se brkaju ratni zločini – kao što je ubijanje stotina muškaraca vojničkog uzrasta – sa genocidom, gde mora da bude utvrđeno postojanje namere da se sistematski istrebe pripadnici neke etničke zajednice, to je znak vrlo neozbiljnog ponašanja. To posebno dolazi do izražaja ako se ima u vidu da je izvršilac stavio na raspolaganje sredstva za prevoz sedamnaest hiljada izmeštenih lica, što predstavlja oko 50 odsto od ukupnog izmeštenog stanovništva“. Zatim, Martins Branko skreće pažnju na još jednu primetnu i nimalo beznačajnu „nesuvislost“ srebreničke priče, a to je da je „Tribunal osudio jedva jednog počinioca“ (u fusnoti pojašnjava da je reč o Draženu Erdemoviću, svedoku-saradniku nagrađenom smešno niskom trogodišnjom kaznom, a posle toga brojnim apanažama i beneficijama za svoje mehanički ponavljano i više nego sporno svedočenje). Portugalski autor ističe da „niko od ostalih osuđenika nije bio izveden pred sud ili kažnjen za pogubljenje ratnih zarobljenika, nego po ‘komandnoj odgovornosti’ ili za učešće u Udruženom zločinačkom poduhvatu (Joint Criminal Enterprise), što je doktrina kojom se Tribunal služi a čija je primena u kontekstu sukoba vrlo kontroverzna. Kako je moguće utvrditi da se dogodio genocid ako već dvadeset godina Tribunal nije sposoban da ustanovi koliko je žrtava ubijeno, koji je uzrok smrti i ko ih je ubio?“ Sve su to logična pitanja, mnogi bi se sa time složili. Da penzionisanje zaista vrši čudesan uticaj na buđenje kritičke savesti dokaz je i Martins Brankova podjednako tačna konstatacija da je „Tribunal zaboravio da sudi za zločine na području Srebrenice počinjene između 1992. i 1995. godine nad Srbima, usled kojih je bilo pobijeno blizu dve hiljade osoba (muškaraca, žena, dece i starijih lica), u nekim slučajevima posle raznih mučenja i divljaštava. To je najvećim delom brižljivo dokumentovano, a dželati su poznati (…) Kao što je Ričard Holbruk priznao u svojoj knjizi, Tribunal se pokazao kao dragoceno oruđe naše politike, što nam je i koristilo…“. Da, upravo tako. U nastavku, kada je već reč o genocidu, Martins Branko bez ustručavanja ističe jarki kontrast između situacije u Srebrenici u julu 1995. i već sledećeg meseca u Krajini, pod napadom hrvatskih oružanih snaga: „Događaji u Srebrenici se ne mogu niti bi se smeli brkati sa onim što se mesec dana kasnije dogodilo u Krajini, gde je hrvatska vojska izvela operaciju sistematskog ubijanja srpskog stanovništva koje nije pobeglo ili mu nije pošlo za rukom da se skloni, i to ne štedeći nikoga. Muškarci, žene, deca, ostareli, svi bez razlike bili su predmet istih svireposti, i još gorih stvari. Ta operacija je bila podrobno isplanirana i opsežno je dokumentovana, a poznata su takođe i naređenja za njeno izvođenje koja je Tuđman izdao svojim generalima, na sastanku održanom 31. jula 1995. na Brionima, pred operaciju Oluja. Događaje u Krajini Tribunal nikada nije razmatrao kao genocid. U odnosu na te događaje, zapadni mediji su se držali na obazrivom rastojanju, a njihova ćutnja je bila saučesnička i zaglušujuća“. U zaključku, Martins Branko nema dileme oko toga da događaji u Srebrenici predstavljaju perfidan plod dugotrajnog planiranja i sadejstva zainteresovanih aktera. U prilog tome navodi podatke iz knjige Ibrana Mustafića „Planirani haos“, iskaze lokalnog političara Zlatka Dukića, i izjave načelnika policije u enklavi Srebrenica tokom sukoba, Hakije Meholjića. Autor se posebno zaustavlja na znakovitom svedočanstvu tadašnjeg načelnika generalštaba ABiH, Sefera Halilovića, o tome da je Izetbegović bio doneo odluku da se „otarasi“ Srebrenice vrlo rano u igri, „ali uz izvlačenje najveće moguće političke koristi“. Uzgred, kada je reč o iskazima Meholjića i Halilovića na ovu temu, i dokazima da je događaj bio planiran dugo unapred, vredi napomenuti da je Meholjićevo čuveno svedočanstvo o Izetbegovićevoj ponudi da se dozvoli pokolj Srebreničana zauzvrat za stranu intervenciju, a Srebrenica zatim da se razmeni sa Srbima za Vogošću, smešteno u vremenski period jeseni 1993. kada se u Sarajevu održavao Bošnjački kongres. Međutim, u svojoj knjizi „Lukava strategija“[5] Sefer Halilović iznosi vrlo interesantan i do sada uglavnom nezapažen podatak da je koncept insceniranja masakra u Srebrenici, zarad sakupljanja političkih dividendi, u glavi Alije Izetbegovića i bošnjačkog rukovodstva verovatno postojao još odranije. Doduše, u vreme kada je Halilovićeva knjiga bila objavljena on se već bio politički razišao sa Izetbegovićem i zato bi njegove tvrdnje trebalo uzeti sa dozom rezerve, ali Halilović ipak iznosi da mu je još u proleće 1993. Izetbegović pominjao ponudu kojom je nekoliko meseci kasnije, krajem te godine, šokirao Meholjića i ostale članove srebreničke delegacije. Memoarska saopštenja generala Karlosa Martins Branka u vezi sa Srebrenicom predstavljaju još jednu dragocenu kockicu kojom se upotpunjuje naš uvid u taj događaj. To nisu samo zabeleške o saznanjima jednog strateški raspoređenog stranog posmatrača, već mnogo više od toga. Ujedno, preko njega, to je i ispovest struktura koje autor personifikuje, čime se u velikoj meri odgovara na važna pitanja o tome „šta su znali i kada su saznali“. Jasan podtekst Martins Brankovih memoara je to da su i autor i njemu nadređene i podređene strukture događaje pratili u realnom vremenu, da su istovremeno sa dešavanjima uglavnom bili tačno obavešteni šta ko radi i kome, i da na dubljim analitičkim nivoima oni nemaju nikakvih iluzija, a dileme još manje, o pravom karakteru i pozadini srebreničkih događaja, niti o cinično političkim ciljevima kojima su poslužili. https://www.kurir.rs/vesti/politika/2856259/portugalski-general-sokirao-zapad-u-srebrenici-nije-bilo-genocida-prava-istina-je-skroz-drugacija

“Srbija i Republika Srpska katastrofalno su podbacile u očuvanju spomenika i pamćenju Jasenovca, jer kada na internetu ukucate riječ Srebrenica pojavi se tri miliona pojmova, a kada ukucate Jasenovac pojavi se 300 000! Zar se trebamo pitati ko nam je kriv što je to tako?! Zato, Srbi dođite u Jasenovac, a potom u ruke uzmite računare i ostala sredstva komunikacije i širite svijetu istinu o onome što ste vidjeli, jer samo istina o Jasenovcu može da pobije laži o Srebrenici”. Ovim riječima je prije desetak godina tadašnji predsjednik Odbora za Jasenovac Srpske pravoslavne crkve, a danas vladika slavonski Jovan opisao odnos političkih elita, ali i cjelokupnog srpskog naroda prema mjestu svog najvećeg stradanja. Koliko je u pravu još bolje pokazuje činjenica da se nosioci najviših funkcija u Srbiji i Srpskoj tek jednom godišnje prisjete Jasenovca i Donje Gradine. Preciznije, oko 22. aprila kada se obilježava godišnjica proboja preživjelih jasenovačkih zatvorenika iz logora smrti kada se na mjestu stradanja ispraznim i svake godine identičnim patetičnim govorima šalju političke poruke. Tračak nade da bi se to moglo promijeniti dao je nedavno predsjednik RS Milorad Dodik kada je poručio da će u svim školama u Srpskoj biti obavezan istorijski čas na kojem će mladi ljudi učiti o strahotama ustaškog logora smrti kako bi istinu o Jasenovcu prenosili na pokoljenja. Predsjednička izjava je za svaku pohvalu, ali teško se oteti utisku da on ovim potezom ne pokušava da se opravda za ono što je uradio prije tačno 18 godina. O čemu se radi? Radi se o sudbini arhivske i muzejske građe iz logora Jasenovac. Građa je na osnovu sporazuma koji je tadašnji premijer RS Milorad Dodik 27. oktobra 2000. godine potpisao sa direktorom Muzeja holokausta u Vašingtonu Diane Salcman ustupljena tom muzeju. Kompletna građa koju je Dodik svojim potpisom tada ustupio Muzeju holokausta, vjerujući, kako je tada rekao, da čini “dobru stvar za Republiku Srpsku, jer će cijeli svijet imati priliku da se upozna sa zločinima genocida u ustaškoj NDH”, poslije nešto više od godinu dana iz Vašingtona je vraćena u Hrvatsku, gdje je najvećim dijelom završila u depou Javne ustanove “Spomen-područje Jasenovac” daleko od očiju javnosti. Uprkos tome što se u vezi predaje jasenovačke građe Muzeju holokausta raspredaju razne priče, što cijelo vrijeme traje svađa među političarima, a Dodikovi oponenti bez čvrstih dokaza i danas tvrde da je građa prodana, a ne predana, nepobitna je činjenica da je sva građa koja je iz Republike Srpske stigla u Vašington vraćena u Spomen-područje Jasenovac u Hrvatsku. To je potvrdio portparol Muzeja holokausta Rejmond Flandez koji u pisanom odgovoru navodi da su „na osnovu ugovora potpisanih sa Vladom Hrvatske i Vladom Srpske kopije kompletne građe nakon restauracije ustupljene Arhivu Republike Srpske i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, dok je originalna građa ustupljena Spomen-području Jasenovac“. Njegove riječi potvrdio je i direktor Spomen-područja Jasenovac Ivo Pejaković. – Dana 26. 10. 2000. godine potpisan je ugovor između Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Memorijalnog muzeja holokausta SAD-a iz Vašingtona (USHMM). Na osnovu tog ugovora, dogovoren je povratak građe u Spomen-područje Jasenovac. Građa je vraćena u Spomen-područje Jasenovac 5. decembra 2001. godine – navodi Pejaković. Na pitanje da li je kompletna građa koja je iz Arhiva RS ustupljena Muzeju holokausta vraćena Javnoj ustanovi „Spomen-područje Jasenovac“, Pejaković davodi „ne mogu vam dati precizan odgovor, jer ne znamo kakav je ugovor potpisan između Vlade Republike Srpske i Memorijalnog muzeja holokausta SAD-a. Koliko mi znamo, sva građa koja je stigla u Vašington je nakon toga vraćena u Spomen područje Jasenovac“. – Građa koja je 2001. godine vraćena u Spomen-područje Jasenovac i danas se nalazi u prostoru institucije. Dio građe je izložen u stalnom postavu muzeja koji je otvoren 2006. godine, a ostali dio se čuva u depou Spomen-područja Jasenovac. Sva građa se čuva u skladu sa zakonima i pravilnicima i u dobrom je stanju – navodi Pejaković. Nažalost, svi koji su prije 1991. godine posjetili muzej u Spomen-području Jasenovac koji je zbog brojnih izloženih artefakata, kama, maljeva, srbosjeka i užasavajućih fotografija izazivao pravu jezu danas bi bili užasnuti sramnom postavkom ovog muzeja, jer rijetki izloženi artefakti podsjećaju na nečovječne ustaške zločine i stradanje nevinih ljudi, žena i djece. Drugim riječima, odgovor direktora Spomen-područja Jasenovac Ive Pejakovića da se „ostali dio građe čuva u depou“ samo djelimično je tačan, jer bi bilo korektnije da je rekao da se „ostali dio krije u depou“. U skladu s tim, i apel episkopa Jovana upućen Srbima da dođu u Jasenovac i potom šire istinu o onome što su vidjeli, došao je prekasno, jer po onome što mogu da vide, ispalo bi da je Jasenovac ipak bio – radni logor. Ali da krenemo ispočetka. Cijela saga počela je još u oktobru 1991. godine kada je jasenovačku zbirku pod najezdom „zengi“ iz Jasenovca spasio kustos tadašnjeg muzeja Simo Brdar koji ju je prenio u Kozarsku Dubicu i smjestio u svoj stan. Direktor Muzeja žrtava genocida u Beogradu Milan Bulajić u nekoliko navrata je pokušao da ovu vrijednu zbirka i artefaktu prenese u Beograd kako bi se s obzirom na njen značaj smjestila u adekvatan prostor. Poslije niza prepiski sa predstavnicima vlasti u RS tokom ratnog i poratnog perioda, Bulajić je 21. septembra 1998. godine od Živojina Erića, ministra nauke i kulture u Vladi Milorada Dodika dobio odgovor da se “građa o stradanjima u logoru Jasenovac kao kulturno dobro od izuzetnog značaja ne može iznositi iz zemlje”, te da je “stav Vlade Republike Srpske da se skeniranje, kopiranje i mikrofilmovanje obavi u Banjaluci”. Vlade RS je na sjednici 9. jula 1999. godine donijela odluku da se građa iz Kozarske Dubice smjesti u Arhiv RS u Banjaluci i Simo Brdar je po nalogu Vlade RS u septembru 1999. godine zbirku predao Arhivu RS koji se obavezao da će zbirku čuvati, popisati i vratiti Javnoj ustanovi „Spomen-područje Donja Gradina“. Umjesto toga, građa je na osnovu pomenutog sporazuma Dodik-Salcman ustupljena američkom muzeju. Dodik je 23. februara 2001. godine na saslušanju pred Anketnom komisijom Narodne skupštine RS potvrdio da je “iz razloga hitnosti potpisao sporni sporazum bez znanja Vlade RS”, ali da je naknadno upoznao Vladu sa tim, te da je Vlada tada prihvatila sporazum. Dodik je ustvrdio i da nije znao da su predstavnici Muzeja holokausta dan ranije potpisali sporazum sa predstavnicima Republike Hrvatske, kao i da mu je rečeno da će građa ostati u muzeju u Vašingtonu. Interesantno je da je javnost u RS za sva dešavanja saznala gotovo dva mjeseca nakon što je građa već prebačena u Vašington, odnosno kada je nakon izbora održanih u septembru 2000. godine formirana nova većina u NSRS čiju okosnicu su činili SDS i PDP. Jedan od prvih koraka nove skupštinske većine bilo je formiranje desetočlane Anketne komisije NSRS sa zadatkom da ispita okolnosti pod kojima je jasenovačka građa završila u Vašingtonu. Na čelu komisije bio je tadašnji poslanik Socijalističke partije RS, sada već pokojni Miroslav Mikeš kao jedini predstavnik jevrejskog naroda u NSRS, te poslanici PDP-a Nevenka Trifković, SDS-a Pantelija Ćurguz, Srpskog narodnog saveza Ranko Cvijić, SDA Omer Branković (preminuo), Demokratske partije socijalista Nebojša Radmanović, DNS-a Marko Pavić, SNSD-a Milan Kovač, NHI Tomislav Tomljanović i Penzionerske stranke RS Stojan Bogosavac (preminuo). Prva sjednica komisije održana je 23. januara 2001. godine i iz zapisnika se vidi da su se članovi prepirali oko proceduralnih stvari, metodologije rada i sličnih nebitnosti. Iz zapisnika sa kasnijih sjednica vidi se da je predsjednik Anketne komisije Miroslav Mikeš 15. februara 2001. godine boravio u Muzeju holokausta u Vašingtonu. On je tamo zatekao katalogizovanu i restauriranu jasenovačku građu i o tome je po povratku obavijestio članove komisije. Anketna komisija je Narodnoj skupštini posljednji izvještaj podnijela 7. marta 2001. godine, čime je praktično završen njen rad, tako da Narodna skupština RS nikada nije zvanično informisana da je vašingtonski Muzej holokausta krajem te godine, preciznije 5. decembra 2001. godine kompletnu zbirku vratio u Spomen-područje Jasenovac ili na “mjesto zločina”. U spornom sporazumu Dodik-Salcman na osnovu koga je građa završila u Vašingtonu, a kasnije u Hrvatskoj, navodi se da će “nakon prijema predmeta, Muzej holokausta u Vašingtonu imati ovlašćenja da se stara o njima na odgovarajući način, u skladu sa svojim zakonskim i etičkim obavezama i sa zadatkom očuvanja sjećanja na holokaust”. U skladu sa ovom odredbom sporazuma, teško je povjerovati da je Dodik imao namjeru da građu na posredan način vrati u Hrvatsku. Pored toga, katastrofalni uslovi u Arhivu RS u kojima se nalazila građa iz Jasenovca daju mu za pravo kada tvrdi da jasenovačka građa nije zaslužila da trune i propada u neuslovnim prostorijama, ako je brigu za nju pokazao jedan od najpoznatijih svjetskih muzeja posvećenih sjećanju na zločine nacista i njihovih satrapa. Međutim, izgleda da je previdio dio sporazuma koji je lično potpisao, a koji kaže da se “predajom ovih predmeta RS odriče staranja i kontrole, kao i svih mogućih potraživanja prema Muzeju holokausta u odnosu na ove predmete”, iz koga je jasno da se jasenovačka građa ustupa na trajno korištenje i brigu vašingtonskom muzeju. Posebna začkoljica u cijeloj priči koja Dodiku može ići na ruku, ali samo pod uslovom da za nju nije znao, jeste činjenica da je direktor Muzeja holokausta samo dan prije nego što je da Dodikom potpisao sporni sporazum isto uradio i sa tadašnjim ministrom kulture Hrvatske Antunom Vujićem. Vujić je tada izjavio da „potpisani sporazum potvrđuje da je privremeni odlazak jasenovačke građe u Ameriku samo etapa u povratku u Hrvatsku do kojega će doći do kraja godine”. Elem, jasenovačka građa je vraćena u Hrvatsku i bukvalno se krije u depou Spomen-područja Jasenovac, a jedini način da ona ugleda svjetlost dana je da Srbi poslušaju vladiku Jovana, a Milorad Dodik održi obećanje o uvođenju istorijskog časa na kojem će mladi ljudi učiti o strahotama ustaškog logora smrti i istinu prenositi na pokoljenja. Darko Momić http://www.srpskacafe.com/2018/02/istina-o-jasenovackoj-gradi-da-li-smo-napravili-istorijsku-gresku/

"Veličanstvena mala Srbija! Kako je ona divno odigrala svoju ulogu u Velikom ratu" ovom porukom je multimilioner Tomas Lipton počeo svoju knjigu "Strašna istina o Srbiji" 1915, a ono što je manje poznato jeste potresno pismo koje je uputio britanskoj javnosti i kome je opisao sve užase koje je video u Srbiji. Foto: Wikipedia Tomas Lipton Ser Tomas Lipton je najveći britanski proizvođač i izvoznik čaja, veliki humanitarac koji potiče iz siromašne porodice, a u vreme Prvog svetskog rata je posetio Srbiju. On je svojim jahtama prevozio velike količine sanitetskog materijala, kao i članove medicinskih misija koje su dolazile u Srbiju da pomognu narodu u borbi protiv tifusa. Posle strahota koje je video obilazeći Niš, Beograd, Kragujevac, Vrnjačku Banju, Skoplje i Đevđeliju napisao je otvoreno pismo uredništvu uglednog britanskog "Dejli Telegrafa" u kome ih moli da objave njegovo svedočenje o katastrofi koja je zadesila Srbiju. Njegovo pismo je objavljeno 24. marta 1915. na desetoj strani poznatog lista, a u njemu moli sve koji mogu da pomognu Srbiji da to i učine. - Upravo sam se vratio iz Srbije, zemlje koju sam posetio u ekspediciji koju je organizovao zajednički komitet Britanskog Crvenog krsta i Red Svetog Jovana i požurio sam da prvi put zatražim od vas da obavestite britansku javnost o uslovima na koje sam tamo naišao - pisao je Lipton. On je naveo da mu je Vlada Srbije pružila priliku da putuje širom zemlje te da uprkos veličanstvenoj borbi koju vode Srbi protiv moćnih protivnika niko ne može da im pomogne u "užasnoj epidemiji tifusa koja muči ovu malu naciju". U jednom danu u Nišu umre 300 ljudi - Koliko hiljada ovakvih slučajeva postoji, ne mogu da kažem, jer tačne cifre nisu utvrđene. Gospođa Hardi, koja je zadužena za jednu staru bolnicu u Kragujevcu, rekla mi je da su ljudi oboleli od tifusa iz dana u dan dovođeni do vrata gde su ostavljani da umru jer unutra više nije bilo mesta. Pomnožite ovo sa hiljadu slučajeva i imaćete sliku kakva je situacija u Srbiji danas. Ovu zemlju je napala bolest kako mislim da nijedna zemlja nikad ranije nije bila napadnuta i biće joj potrebna sva humanost čovečanstva da se nosi s tim - poručio je on u pismu. - Srbija se borila u tri rata da odbrani svoju zemlju, a njihovi resursi su sada napregnuti do krajnosti. Niš, sa normalnom populacijom od 15.000 do 20.000 sada ima više od 100.000 ljudi. U tom prenatrpanom gradu ima na hiljade slučajeva obolelih od tifusa. U jednom danu u Nišu je skoro 300 ljudi umrlo od tifusa, a na grobljima više nemaju gde da se sahranjuju mrtvi. Kola puna tifusara koja vuku volovi tumaraju po ulicama. Video sam muškarce bele u licu koji sede na trotoarima i tresu se od prvih simptoma bolesti, nesposobni da se povuku u sklonište. Posetio sam bolnice od severa do juga i svuda sam pronašao puno slučajeva tifusa. U nekim bolnicama nisu imali ni ćebad niti dušeke; u drugima su tri ili četiri pacijenta ležala na jednom dušeku. Foto: screenshot Liptonovo pismo objavljeno u novinama Doktor Rijan, šef američke misije Crvenog krsta u Srbiji, koji ima 2.900 pacijenata pod svojim nadzorom, rekao mi je da ako se odmah ne uradi nešto za zaustavljanje ove bolesti, više od polovine stanovništva Srbije će biti izbrisano - upozoravao je Lipton britansku javnost. - Gospođa Hardi, koja je već pomenuta i čiji muž je kapetan sa britanskom vojskom na frontu, a čija su deca u Engleskoj, spavala je u zatvorskoj ćeliji. Rekla mi je da ima više od 600 pacijenata, a nema ni doktora ni medicinskih sestara da im se posvete. Nedostaju im lekovi i sredstva za dezinfekciju. Tifus je bolest protiv koje ne vredi vakcina, a prenose je vaške. Zbog toga je apsolutno neophodno da se stotine hiljada komada odeće uništi i zameni čistom. Takođe je neophodno da se žrtve ove veoma zarazne bolesti izoluju, a medicinski radnici u Srbiji smatraju da su zbog toga drvene barake ili šatori apsolutno neophodni - objašnjavao je situaciju koju je zatekao u Srbiji. "Šta se dešava sa ženama u Srbiji ne smem ni da zamislim" - U Đevđeliji, Nišu i Beogradu, pa čak i u Kragujevcu, u štabu vojske, svuda vlada strah od širenja tifusa, od koga ni muškarci, ni žene, ni deca nisu sigurni. Šta se dešava sa ženama u Srbiji ne smem ni da pomislim. U svim bolnicama sam viđao i poneku bolesnu ženu. Bolnice su pune muškaraca jer nema prostora za žene, koje, bojim se, moraju da umru u svojim domovima čekajući doktora ih da ih spasi. Najhitnije su potrebni šatori, drvene barake, sanitarni materijali, odeća, kreveti i posteljina, lekovi, apoteke, sterilizatori za mleko, ali pre svega lekari i medicinske sestre. Veliki deo dobrog posla je urađen u bolnici Lejdi Pedžet, ali epidemija preti da preplavi sve koji su izolovani - pisao je u Lipton navodeći da to sve nije ni pola užasa koji tifus pravi hrabrim ljudima u Srbiji. Foto: Arhiva Vila "Šumadija" u Vrnjačkoj Banji gde je bila smeštena britanska misija Crvenog krsta - Oni se bore svojim životima, a engleski i američki muškarci i žene, učestvuju u ovoj borbi protiv smrti. Ono što sam video, me uverava, međutim, da napori Crvenog krsta, koji su sjajni, moraju biti adekvatniji. Celokupni resursi čovečanstva moraju se organizovati kako bi se borili protiv ove epidemije tako da se svim snagama pomogne pogođenim oblastima i na taj način spasi srpski narod od sudbine još strašnije nego što je uništenje od neprijatelja. Znam da britanski Crveni krst može da organizuje bilo kakvu potrebnu pomoć. Bio sam u kontaktu sa njima po mom povratku, i utvrdio sam da su voljni da preduzmu nešto, ali naravno smatraju da ta sredstva moraju biti trošena za britanske bolesnike i ranjenike. Oni su spremni da produže svoju misiju u Srbiji ako se mogu pribaviti neophodna sredstva i rado će sarađivati sa Srpskim fondom za pomoć koja bi na bilo koji način bila dobrodošla. Prilozi namenjeni za pomoć u Srbiji trebaju biti poslati na adresu Lord Rotšild, 83 Pall Mall, London, naslovljeno sa "Za Srbiju" - zaključio je Tomas Lipton u svom pismu. U znak zahvalnosti za dela dobročinstva, Srpska vlada odlikovala je Tomasa Liptona Ordenom Svetog Save, a u Nišu je proglašen počasnim građaninom. Detinjstvo u siromaštvu Iako je u tridesetim godinama života postao jedan od najbogatijih ljudi Sir Tomas Lipton, biznismen, poznati proizvođač čaja i ljubitelj jahti, potiče iz veoma siromašne porodice. Rođen je 1848. godine, u jednoj od siromašnih četvrti u Glazgovu i kao dete nije bio previše obrazovan niti je imao neku perspektivu. Međutim, do svoje smrti 1931. godine stvorio je svetski poznat brend čaja koji je pakovao u kesice i ostvario prijateljstvo sa najbogatim i najmoćnijm ljudima tog vremena. Foto: Profimedia Jedna od Liptonovih jahti Dok je njegov otac radio nekoliko loše plaćenih poslova, Tomasov brat je preminuo kao dete, a on je postao član ulične bande u kvartu gde je živeo. Školu je napustio sa 13 godina, jer je morao da počne da radi i pomogne roditeljima koji su jedva sastavljali kraj sa krajem, ali ubrzo se na poslu potukao sa drugim dečakom, pa je udaljen sa radnog mesta. Godine 1864. je počeo svoju prvu veliku avanturu, kao dečak od palube na jednom parobrodu u Belfastu. - Osećao sam da mi se svet otvara, da je dobro biti živ, a još bolje da budem na ovom parobrodu - napisao je Lipton u svojoj autobiografiji. Mornari na brodu su mu pričali o svojim avanturama, uključujući i putovanja u Sjedinjene Američke Države. Kada je Lipton napustio ovaj posao, od plate koju je zaradio finansirao je sebi put u Ameriku. Tamo je u narednih pet godina radio na plantažama duvana u Virdžiniji, pirinča u Južnoj Karolini, na farmi u Nju Džerziju i u prodavnici u Njujorku. Kada se vratio 1870. u Glazgov odlučio je da radi u maloj radnji svojih roditelja, a zahvaljujući iskustvu koje je stekao u Americi, šest godina kasnije otvorio je svoju prvu prodavnicu prehrambene robe. Zatim je počeo da širi posao otvarajući radnje širom Britanije. Godine 1888, kada je imao 300 svojih prodavnica, cena čaja je sve više padala iako je potražnja rasla pa je Lipton to iskoristio i ubrzo postao veliki trgovac čajem. Kupio je plantaže čaja i uspostavio i danas poznati brend "Lipton" koji je svoje proizvode počeo da izvozi širom Evrope i Amerike. Najpoželjniji mladoženja U to vreme postao je i najpoželjniji mladoženja na svetu iako je, zapravo, "sklopio mladalački ali katastrofalni brak", kako se navodi u biografskoj knjizi o Liptonu "Čovek koji je izmislio sebe". Oženio je Margaret Mekauslan 1871. godine, ali je brak od početka bio osuđen na propast. Dobili su dvoje dece, od kojih je jedno preživelo i Margaret je sa detetom emigrirala u Kanadu. Ljubav prema jahtama približila ga je visokom društvu gde su bili i kralj Edvard VII, a zatim i Džordž V. Kako je pet puta gubio u trkama za osvajanje Američkog kupa, najveće nagrade u jedriličarstvu, ostala je njegova izreka "Nikad ne gubu nadu, samo guraj napred". Lipton je upravo je svojim omiljenim jahtama među kojima se ističe "Erin" prevozio sanitetski materijal, kao i osoblje koje je radilo u srpskim bolnicama. Ser Tomas Lipton preminuo je u Glazgovu, 1931. godine, a veliki deo svoje imovine ostavio je rodnom Glazgovu, da se izgradi bolnica i pomogne školovanje dece iz siromašnih porodica. https://www.blic.rs/riznica/istorije/velicanstvena-mala-srbija-britanski-kralj-caja-pomogao-nam-je-kad-je-bilo-najteze-a/ttbnc7p

Помаже Бог! У задње време сам виђао по интернету пар теорија о Косовској бици. Она основна (којој смо учени у школама) је да је Србија изгубила, да је Обилић убио Мурата пришавши да му се поклони, да Вук Бранковић није био издајник итд. Неке од ових на које сам наишао казују супротно, да Мурат није убијен на "превару" већ у самом жаришту битке (наравно, од руке Обилића) и да је Србија изашла као победник, а да је Лазар са великашима убијен када је пошао да се причести у захвалност Богу на победи. Овај подли напад је извршио Бајазит. Оно што мене занима је шта је истина по учењу наших духовника, да ли они говоре о томе? Хвала унапред!