Jump to content
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr

Придружите се нашој ВИБЕР ГРУПИ на ЛИНКУ

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'hrvoje'.



More search options

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Студентски форум ПБФ
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
  • Друштво
  • Наука и уметност
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
  • Странице, групе и квизови
  • Форум вероучитеља
  • Православна берза
  • Православно црквено појање са правилом
  • Поуке.орг пројекти
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Категорије

  • Књиге
    • Православна црквена литература
    • Неправославна литература
    • Философија
    • Психологија
    • Историја
    • Ваздухопловство
    • Речници
    • Периодика
    • Скрипте
    • Белетристика
    • Поезија
    • Књижевни класици
    • Књиге на руском језику
    • Књиге на енглеском језику
    • Некатегоризовано
  • Аудио записи
    • Философија
    • Догматика
    • Византијско појање
    • Српско Појање
    • Учење црквеног појања
    • Свето Писмо предавања са ПБФ-а
    • Предавања, трибине
    • Некатегоризовано
    • Аудио књиге
  • Фајлови, програми
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Files
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Библиотека
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Књиге,Пдф
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Презентација
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Files
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Презентација
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Видео
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's а

Blogs

There are no results to display.

There are no results to display.


Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

Found 3 results

  1. "NE MOGU ZAMISLITI DVIJE, TRI ILI VIŠE GENERACIJA U SLJEDEĆEM PERIODU KOJE BI MOGLE PROŽIVJETI TAKAV SKOK U ŽIVOTNOM STANDARDU, ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI I OBRAZOVANJU KAO GENERACIJE KOJE SU ROĐENE U KRALJEVINI I ŽIVJELE U SOCIJALISTIČKOJ JUGOSLAVIJI. ZAISTA NE ZNAM ŠTO BI TO SADA MORALO BITI – MOŽDA DA POČNU ŽIVJETI NA MJESECU PA DA TO BUDE EKVIVALENT NEČEMU ŠTO JE BILO TOLIKO RADIKALNO. UZMIMO, NA PRIMJER, OSOBU ROĐENU 1928. GODINE. ONA ŽIVI U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI, JEDNOJ OD NAJSIROMAŠNIJIH EVROPSKIH ZEMALJA, JEDVA ILI NIKAKO NE MOŽE ŠKOLOVATI SVOJU DJECU, NE MOŽE ZAMISLITI POSAO SA PLAĆENIM GODIŠNJIM ODMOROM, STAN DOBIVEN OD FIRME, ODLAZAK NA LJETOVANJE I DA NE NABRAJAM DALJE" U godini kada se navršava sto godina od nastanka Jugoslvije, sigurno je samo jedno – a to je da će ova država i posthumno nastaviti sa proizvodnjom kontraverzi. I tu nije kraj paradoksa vezanih za nju. "Jugoslavija je stvarana bez znanja i privole narodnih masa; nju su priželjkivale i očekivale političke i kulturne elite", kaže za "Vreme" Hrvoje Klasić, istoričar i profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. "A danas, kada je više nema, o Jugoslaviji puno više razmišljaju i govore narodne mase, dok političke elite ne žele ni da čuju o njoj." "VREME": Što se promijenilo u međuvremenu? HRVOJE KLASIĆ: Najveći dio političkih elita – što posebno mogu reći za Hrvatsku – legitimira se na raspadu Jugoslavije. To je ono ključno mjesto kada jedna "neprijateljska tvorevina" propada, a nastaje ona koju smo stoljećima priželjkivali. Ovdje, inače, postoji zanimljiv fenomen: nakon tih dvadeset i više godina, Jugoslaviju u Hrvatskoj puno više spominju desničari, posebno ekstremni, nego ljevičari svih orijentacija: iako ni jedna lijeva grupacija ne zaziva bivšu državu, desnica svoje kampanje bazira upravo na borbi protiv Jugoslavije i komunizma. Kakav je u tom kontekstu odnos prema Jugoslaviji u zemljama nasljednicama? Način na koji se Jugoslavija raspala uveliko uvjetuje i odnos pojedinih bivših republika prema njoj. Što je izlazak iz zajedničke države manje bio agresivan i traumatičan, taj odnos je blaži i obrnuto. U Sloveniji, Makedoniji i Crnoj Gori sigurno se na Jugoslaviju gleda povoljnije nego u Hrvatskoj, dijelovima Bosne i Hercegovine i dijelovima Srbije. Inače, nama se devedesetih dogodila jedna inverzija u razmišljanju i analizi. Tada smo, umjesto da proučavamo dvadeseto stoljeće kako bismo shvatili što nam se i zbog čega dogodilo, retroaktivno počeli procjenjivati i ocjenjivati prošli vijek: zbog načina na koji se Jugoslavija raspala i Hrvatska iz nje izišla – sada se ovdje uzima da ona nikada nije ni bila dobra. Sve se zapravo gledalo kroz 1991. Da li nastanak Jugoslavije 1918. imao alternativu? Alternativa uvijek postoji. Nisu ni hrvatski, srpski ili makedonski narodi nestali zato što vijekovima nisu imali svoje države. Međutim, pravo pitanje je da li je između nekoliko mogućnosti izabrana najbolja. U tom kontekstu, smatram da korijen nestabilnosti Jugoslavije leži upravo u njenom nastanku, odnosno – čak i prije njega. Želim reći sljedeće. Hrvatske političke elite su uoči i za vrijeme Prvog svjetskog rata zaista bile na visini zadatka: većina hrvatskih političara tada je razumjela da postoji mogućnost da izgube najveći dio teritorije Hrvatske ili da ona ostane u nekoj državi gdje će Hrvati biti u neravnopravnom položaju, ali i da postoji mogućnost ujedinjenja sa braćom Južnim Slavenima. U ovom posljednjem slučaju, pod A – ne gubi se teritorij koji je Londonskim ugovorom obećan Italiji i pod B – da hrvatski narod napokon bude u zajednici u kojoj neće predstavljati građane drugog reda. I dio srpskih političara – posebno onih lijevo orijentiranih – smatrao je da bi tako trebalo biti. No, onaj drugi dio političke elite predvođene Nikolom Pašićem nije imala baš takav plan za Jugoslaviju. Naime, iz njihove pozicije, Hrvatska je 1918. bila u okviru države koja gubi rat, a Srbija na pobjedničkoj strani sa ogromnim ratnim žrtvama. I naravno da onda ti srpski političari –svjesni da rade uslugu Hrvatskoj – u novoj državnoj zajednici gledaju kako "da naplate" sve ono što je Srbija morala podnijeti za vrijeme rata. Ti različiti pristupi će trajati čitavo vrijeme postojanja Kraljevine Jugoslavije, a srpsko-hrvatski odnosi opterećivaće i Jugoslaviju sve do 1991. uz, naravno, čitav niz drugih, manjih problema. Jugoslavenski komunisti su poslije Prvog svjetskog rata za Jugoslaviju govorili da predstavlja "versajsku tvorevinu". Međutim, upravo će je oni obnoviti u Drugom svjetskom ratu... Srpski, hrvatski i komunisti drugih naroda gledali su na zajedničku državu kroz prizmu kapitalističkih odnosa unutar nje, odnosno buržoazije kojoj nije bitna ravnopravnost naroda nego njihova eksploatacija. Zbog toga, kada su govorili o "versajskoj tvorevini", komunisti nisu smatrali da su jugoslavenski narodi umjetno udruženi i da nemaju nikakvih uzajamnih veza. Naprotiv – kritika je išla prema ponašanju političkih elita; članovi Komunističke partije Jugoslavije i te kako su bili svjesni svog nacionalnog porijekla i jugoslavenskog okvira svog djelovanja. Moram ovdje dodati i da Jugoslavija zaista nije bila nikakva "versajska tvorevina." To bi značilo da nisu postojale nikakve ideje, dogovori i pregovori prije Versajske konferencije, a mi znamo dobro da je jugoslavenska ideja u kulturnom, političkom i svakom drugom pogledu postojala desetljećima prije stvaranja Jugoslavije. U tom kontekstu su hrvatski, srpski i slovenski književnici, kulturni radnici, pa i neki političari, surađivali i osnivali institucije sa jugoslavenskim predznakom – istina, ponajviše u Hrvatskoj, ali i to nešto govori. Jugoslavija, dakle, nije izmišljena za stolom kao konstrukt svjetskih političara... Ona je dobila svoje priznanje na konferenciji u Versaju, ali bi i bez toga postojala. Pitanje je samo što bi se dešavalo dalje da je nisu priznali oni koji su tada vladali svijetom. Svjedoci smo minorizacije antifašizma u Srbiji i Hrvatskoj. Da li je uzrok tome i njegov jugoslavenski karakter? U Hrvatskoj se govori da su se hrvatski komunisti i partizani borili za Jugoslaviju, što stoji kao činjenica. Također – mada to niko relevantan neće reći, ali se može iščitati između redova – i da su ustaše bili ti koji su se borili za Hrvatsku, a oni predstavljaju apsolutno antijugoslavenski pokret. Na to je došao još i obračun 1945. pobjednika sa poraženim i stvorio jedan izrazito negativan odnos prema Jugoslaviji. Ovdje je posebno važnu ulogu odigrala politička emigracija i njihovi potomci koji dolaze u Hrvatsku devedesetih donoseći sa sobom potpuno drugačiji narativ o Drugom svjetskom ratu i Jugoslaviji. Sa druge strane, Draža Mihailović se borio za kralja i za Jugoslaviju, bio je i ministar u izbjegličkoj vladi... Iako je ispred sebe imao mapu Velike Srbije, njegovi četnici su bili jugoslavenski, odnosno, nisu bili ekskluzivno antijugoslavenski pokret. Da li je, dakle, u Srbiji odnos prema antifašizmu uvjetovan antijugoslavenstvom? Nije. Mislim da je taj negativan odnos i u Srbiji i Hrvatskoj uvjetovan postojanjem suparničke strane partizanskom antifašističkom jugoslavenskom pokretu. U Hrvatskoj su to ustaše, a u Srbiji četnici. A koliko je Jugoslavija imala modernistički i emancipatorski karakter za svoje narode? Ne mogu zamisliti dvije, tri ili više generacija u sljedećem periodu koje bi mogle proživjeti takav skok u životnom standardu, zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju kao generacije koje su rođene u Kraljevini i živjele u socijalističkoj Jugoslaviji. Zaista ne znam što bi to sada moralo biti – možda da počnu živjeti na Mjesecu pa da to bude ekvivalent nečemu što je bilo toliko radikalno. Uzmimo, na primjer, osobu rođenu 1928. Ona živi u Kraljevini Jugoslaviji, jednoj od najsiromašnijih evropskih zemalja, jedva ili nikako ne može školovati svoju djecu, ne može zamisliti posao sa plaćenim godišnjim odmorom, stan dobiven od firme, odlazak na ljetovanje i da ne nabrajam dalje. A na sve ovo još dođe Drugi svjetski rat i ta tako siromašna Jugoslavija je 1945. spala na trideset posto predratne industrijske proizvodnje. Skočimo sada u1968. Ta osoba rođena 1928. o kojoj pričamo tada ima četrdeset godina i svega se dobro sjeća. Ona sada živi u državi u kojoj može kupiti auto, dobiti stan sa centralnim grijanjem, djecu besplatno školovati do doktorata, liječi se u odličnim bolnicama, ima plaćen godišnji odmor i iz godine u godinu se živi sve bolje. Nema spora da je u ovom aspektu za većinu, milijune ljudi, taj emancipatorski i modernizatorski efekt Jugoslavije apsolutno prisutan. Ne smijemo tu zaboraviti ni ideologiju – ona je sve to stvarala, ali je imala i svoje kontraefekte. Ipak, milijune ljudi je iz apsolutnog siromaštva, iz života u devetnaestom dovela u dvadeseto stoljeće. Da li se onda Jugoslavija morala raspasti? Mislim da jeste. Radeći na dokumentima, čudi me i da je toliko izdržala. Razlike među republikama nisu se smanjivale – što je trebalo biti poanta socijalističkog razvoja – već rasle, tako da osamdesetih godina imamo situaciju da se Slovenija po standardu života ubraja u srednjerazvijene evropske države, a da je Kosovo na razini nekih azijskih zemalja. To nije moglo tako funkcionirati... Dakle, niz ekonomskih i skupa s njima povezanih političkih razloga, davali su do znanja da u Jugoslaviji mnogi nisu bili zadovoljni. Prije svega – političke elite. O tome se ne zna mnogo i samo mi povjesničari iz dokumenata vidimo razmjere svađa između hrvatskog i srpskog rukovodstva, ali i drugih. Ti političari su na sjednicama bili jedni drugima konkurencija – nikakvog bratstva i jedinstva o kome su javno govorili tu nije bilo. A nakon Titove smrti, sve se još dramatično pogoršalo. Jer, dok je on bio živ kao arbitar, stvari su nekako i funkcionirale: on bi posmjenjivao cijelo hrvatsko ili cijelo srpsko rukovodstvo i slično. Mislim da je u drugoj Jugoslaviji – koliko god cijenio i isticao zasluge Josipa Broza Tita – on s vremenom postao najveća kočnica njenog daljnjeg razvoja. Društvo se razvijalo i moderniziralo, dolazili su mladi školovani ljudi i kada bih morao procijeniti, smatram da je kraj šezdesetih i početak sedamdesetih godina smjenom rukovodstava Marka Nikezića i Latinke Perović u Srbiji, Mike Tripala i Savke Dapćević-Kučar u Hrvatskoj, Staneta Kavčića u Sloveniji, Krste Crvenkovskog u Makedoniji – dakle, jedne mlađe, školovane ekipe – označio početak kraja Jugoslavije. Naime, Tito je iz svih tih sukoba izlazio kao pobjednik i uvijek je vraćao ljude s kojima mu je bilo lakše – valjda ih je bolje razumio, a i oni njega. Naravno, bilo je i jako puno manipulacija: svaka republika je imala računicu da je baš ona najugroženija i najviše daje a najmanje prima od federacije i tako dalje. Sama činjenica da je to i te kako postojalo, govori da nešto dubinski nije valjalo: nakon što je prošao polet poslije Drugog svjetskog rata i kada je došlo vrijeme za građenje jednog drugačijeg društva i ekonomije, jugoslavenske republike i narodi počeli su doživljavati jedni druge kao konkurenciju umjesto kao podršku. Ako vas dobro razumijem – Jugoslavija je žrtva svojih elita? Jugoslavija je žrtva nesposobnosti svojih političkih elita. Pitanje je samo zbog čega su bile nesposobne... Ljubomir Madžar piše da su stalno hvaljene jugoslavenske reforme, ali da čim se stalno nešto reformira, pokazuje činjenicu da to nije dobro; zaista, ako imate potrebu za privrednom, društvenom i političkom reformom svakih nekoliko godina, to svakako pokazuje da nemate pravo, trajno rješenje. Primjer je i samoupravljanje. Stipe Šuvar se pitao kada je bila riječ o studentima iz 1968. kako će mladi razumjeti samoupravljanje kada oni koji bi ga trebali provoditi ne razumiju. I Branko Horvat je govorio da privredna reforma nije uspjela 1965. zbog neznanja njenih nosilaca... Jugoslavija se razvijala, okruženje se razvijalo, ali ne i njene političke elite. Kada pogledate sedamdesete i osamdesete godine, vidite da su i dalje na ključnim funkcijama bili učesnici partizanskog pokreta. Oni svoj kredibilitet nisu gradili po fakultetima ili stipendijama za doktorate u inostranstvu, nego na Sutjesci i Neretvi. Nimalo ne umanjujući njihovu muku i borbu, ti ljudi – uglavnom obrtnici po zanimanju – više nisu mogli voditi državu i republike, pogotovo što se svijet mijenjao iz godine u godinu. Također, u kontekstu raspada Jugoslavije, nikada ne smijemo zaboraviti nacionalizme – hrvatski, srpski, albanski i druge. Oni nikada nisu nestali, samo su više ili manje držani pod kontrolom. Gledao sam istraživanje profesora Nikole Rota iz 1966. među srpskom omladinom o osobinama koje pripisuju pripadnicima drugih jugoslavenskih naroda. Rezultati su pokazani Titu i ostalim najvišim rukovodiocima – svi su ostali zaprepašteni. Posebno je bilo poražavajuće kada je riječ o Hrvatima, odnosno, o njihovoj čestoj identifikaciji, uz ostale negativne stavove, sa ustašama; drugi narodi prošli su bitno povoljnije. Tito je na tom dokumentu ispisao bezbroj uskličnika – kao da sam sebe pita šta je ovo. Ne govorim ovo da bih rekao kako je među Srbima bilo takvo raspoloženje a među Hrvatima nije, nego da je nacionalizam – posebno u manjim sredinama – i dalje postojao. A kada se poigralo sa tim sentimentima u smislu "nama je lošije zbog njih" – na primjer 1971. da sve devize od hrvatskog turizma odlaze u Beograd ili krajem osamdesetih da će Srbi opet biti poklani kao 1941. – taj nacionalizam je eksplodirao. Zbog toga nisam pristaša tvrdnji da su rat i raspad došli izvana. Tako stižemo i do samog kraja Jugoslavije 1991... Da li je krvavi raspad bio nužan? Sjećam se kada sam bio u Sjevernoj Irskoj u jednom malom selu i gledao utakmicu u pabu. Prišla su mi dva mještanima i u razgovoru mi rekla da sve do devedesetih nisu znali da uopće postoje Hrvatska, Srbija, Slovenija i druge zemlje, nego da su sve gledali kao Jugoslaviju. To je prvo, a drugo – da su ostali u šoku vidjevši da je država koju su gledali sa ogromnim poštovanjem završila u krvavom ratu, a ne Sovjetski Savez ili Čehoslovačka zbog rigidnog komunizma u njima. Rat se nije morao i nije smio desiti. Ali, ono što znam iz dokumenata jeste da u Jugoslaviji od kraja šezdesetih godina nitko nije bio potpuno zadovoljan. Ne govorim o običnim ljudima – govorim o političkim elitama. One su bile konkurencija jedne drugima kada je trebalo tražiti strane kredite, obraniti investicije, traže prevlast nad drugima, smatraju se ugroženima... U tom kontekstu, kohezivni element je presušio; on je bio jak nakon rata i kad god je postojala opasnost od vanjskog neprijatelja, ali se iscrpilo. Bratstvo i jedinstvo se pokazalo više kao mantra nego nešto što je u praksi funkcioniralo. Opet kažem – to sve ne znači da milijuni ljudi nisu živjeli u bratstvu i jedinstvu. No, kao što nam pokazuje i sadašnjost – ne odlučuju mase, odlučuju političke elite koje raznim manipulacijama mogu vrlo brzo istu tu masu okrenuti u ovu ili onu stranu. Tako se i dogodilo. Da li se Jugoslavija na kraju pokazala kao neuspješan eksperiment? U ljeto 1968. u Jugoslaviju dolazi dekan kardinalskog zbora iz Vatikana, Ežen Tiseran; on je antifašist, veliki zagovornik ekumenizma i Jugoslaviju smatra posebno važnom ne samo zato što je znatno liberalnija od drugih zemalja istočne Evrope, već i zato što u njoj živi podjednak broj pravoslavaca i katolika. Uglavnom, Tiseran inzistira da ode u Đakovo, mjesto gdje je živio i radio Josip Juraj Štrosmajer. Gledao sam dokumente gdje je zabilježeno kako je rekao: "Kakvog ste velikog čovjeka imali i kakvu vam je ideju jugoslavenstva smislio, a vi ste" – obraća se svećenicima – "podržavali neke separatističke i fašističke ideje Ante Pavelića." Možemo, dakle, govoriti o jugoslavenskoj ideji i njenoj provedbi. Mislim da jugoslavenska ideja nije bila zabluda, u mnogim stvarima se pokazala i te kako korisna i od nje su svi imali korist. Nikada u svojoj prošlosti, a neće ni u budućnosti, ne samo Makedonci ili Crnogorci, nego i Srbi, Hrvati i Slovenci, ni približno igrati takvu ulogu na međunarodnoj pozornici kakvu su igrali dok su bili dio Jugoslavije. Sigurno je da su uvijek postojali dijelovi političkih elita koje su vidjele potencijal jugoslavenske ideje, ali i oni koji to nisu prepoznavali na taj način. Jugoslavija je jednima bila cilj, drugima sredstvo tako da su se stalno lomile vizije što se od nje želi – da li je ona samo okvir u kom bi se pojedine nacije razvijale ili sredstvo da se nadvlada nad nekim ili nešto treće... Način na koji je Jugoslavija završila u krvavom ratu pokazuje da je bila neuspješan eksperiment i nije uspjela u provedbi. Dokle su zemlje nasljednice Jugoslavije samostalno stigle? Nisu dogurale daleko. Ako izuzmemo Sloveniju koja je po životnom standardu, ljudskim pravima i pravnoj državi daleko odmakla, ostale su po ovim pitanjima napravile korak unazad. To nije nikakva jugonostalgija, nego u prilog tome govore sve političke i ekonomske statistike. Treba otići van Beograda, Zagreba i Sarajeva i vidjeti kako sada izgledaju gradovi, nekadašnji industrijski giganti poput Siska, Zenice, Vranja.... U tim mjestima posebno vidite te korake unazad, a pogotovo ako se usporedimo sa Češkom, Poljskom, Slovačkom... Filip ŠVARM, VREME
  2. Analizom vatikanskih propisa Novosti su potvrdile da je ponašanje biskupa, koji dopuštaju da osuđeni pedofil Drago Ljubičić služi mise, suprotno kanonskim pravilima. ‘Riječ je o zlu. Katolička crkva je najveći poslodavac i zaštitnik zlostavljača djece’, kaže Peter Saunders, bivši član papinske komisije za zaštitu maloljetnika U svibnju 2011. vatikanska Kongregacija za nauk vjere uputila je nacionalnim biskupskim konferencijama, pa tako i hrvatskoj, norme za postupanje u slučajevima svećeničkog zlostavljanja maloljetnika. Set pravila temeljenih na sugestijama prethodnih papa propisivao je, između ostalog, izbacivanje počinitelja težih seksualnih prijestupa iz Crkve, odnosno zabranu javnog koncelebriranja mise i kontakta s maloljetnicima onima kojima se u kanonskom postupku dosude blaže kazne. U želji da sanira masovni pedofilski skandal koji je 2010. buknuo u Irskoj, vatikanski vrh postrožio je postojeće regule izričitom naredbom da se naznake o seksualnom zlostavljanju u Crkvi odmah prijave svjetovnim vlastima te da se pruži svaka moguća moralna i socijalna podrška žrtvama. Po dolasku na čelo Katoličke crkve, pravila je doradio papa Franjo, obećavajući obračun s biskupima koji se nisu držali normi, pa su nemoralno, nezakonito i nesmotreno postupali nakon saznanja o pedofiliji u vlastitim redovima. U vrijeme kad je vatikanski dokument proširen po globalnim crkvenim podružnicama, bližio se kraj zatvorske kazne Dragi Ljubičiću, svećeniku koji je osuđen na tri godine zatvora zbog bludničenja nad petoricom rapskih dječaka. Te iste, 2011. godine, gotovo u isto vrijeme, nadležni pojedinci u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji obaviješteni su da je fratar iz lokalnog splitskog samostana bludničio nad najmanje jednim dječakom. Unatoč normama koje je Vatikan najavljivao kao dokaz da će Crkva konačno stati na kraj pedofiliji, u oba slučaja Katolička crkva u Hrvatskoj nastavila je po starom. Odmah po izlasku iz zatvora Ljubičić je počeo koncelebrirati mise u krčkoj katedrali i sudjelovati u brojnim javnim događajima s tadašnjim biskupom Valterom Županom, a njegov nasljednik, Ivica Petanjak, nastavio je s tom praksom. Svećenici u Splitu, koji su saznali za pedofila u samostanu, prešutjeli su slučaj policiji, omogućavajući tako zastaru i dodatnu viktimizaciju žrtava. Od tada je prošlo sedam godina i malo se toga promijenilo. U splitskoj priči fratar je tek napustio crkvu, dok je izostala sankcija za one koji su ga štitili šutnjom. Krčki svećenik Ljubičić sve do prošle godine bio je redovna oltarska pratnja biskupu Petanjku i njegovim ministrantima. Štoviše, iako bi u dva navedena primjera nadležni biskupi trebali biti istraženi po kanonskom, a jedan možda i po svjetovnom zakonu, reakcija Katoličke crkve je izostala. Prije nekoliko tjedana u emisiji ‘Provjereno’ Nove TV objavljen je dokument iz kojeg je razvidno da je 2011. Ljudevit Maračić, provincijal franjevačkog reda u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji, znao o optužbama na račun fratra, ali ga nije prijavio policiji. Po članku 302. Kaznenog zakona za neprijavljivanje takvog kaznenog djela propisana je kazna zatvora do tri godine. Slobodna Dalmacija potom je objavila svjedočenje žene koja je tvrdi da je prije 15 godina na istog fratra upozorila nadbiskupa Marina Barišića. Kad bi se Crkva rukovodila vlastitim naputcima, pogotovo onima koje je 2016. propisao papa Franjo, to bi u najmanju ruku značilo pokretanje istrage protiv nadbiskupa Barišića te utvrđivanje istinitosti ovih iskaza. Iako smo Vatikan zatražili da se očituje o dva navedena slučaja, njihova reakcija je zasad izostala. Papinski nuncij u Hrvatskoj Giuseppe Pinto Novostima je poslao tek jednu rečenicu vezano uz osuđenog krčkog svećenika Ljubičića koji s biskupom Petanjkom koncelebrira mise. ‘U ovom slučaju trebaju se slijediti norme predviđene od Svete Stolice’, poručio je nuncij, ne želeći precizirati o kojim je normama riječ. Analizom pravila propisanih u Vatikanu potvrđuje se da ponašanje krčkih biskupa nije bilo samo neobazrivo prema Ljubičićevim žrtvama, nego i suprotno propisanim kanonskim pravilima. Iako se osuđene pedofile među klerom ponekad kažnjava izgnanstvom iz Crkve, najčešća kazna je život u pokori, molitvi i izolaciji, uz ograničeno kretanje i strogu zabranu prakticiranja mise u javnosti ili kontakta s maloljetnicima. U citiranim smjernicama iz 2011. povratak svećenika u javno djelovanje zabranjuje se i ako ‘uzrokuje skandal za zajednicu’ te se odgovornost za nadzor prebacuje na nadležnog biskupa. Osim što je preko bivšeg i sadašnjeg šefa Krčke biskupije Ljubičić kao svećenik bio u prisustvu ministranata i drugih maloljetnika, najmanje je jedan put viđen za oltarom u velološinjskoj crkvi, gdje je bludničio nad djecom 1980-ih. Da je ‘uzrokovao skandal u zajednici’ pokazuje i reakcija njegovih bivših ministranata, sada odraslih ljudi, koji su upozorili lokalnog svećenika na Ljubičićev lošinjski historijat. Prije toga je skandalizirao mještane rodnih mu Poljica, koji su se pobunili jer je tamo za vrijeme DORH-ove istrage koncelebrirao misu i ispovijedao maloljetnike. Iako stotine slučajeva seksualnog zlostavljanja među klerom u Sjevernoj i Južnoj Americi i Evropi pokazuju da su biskupi zadnjih desetljeća kršili pravila institucije koju predstavljaju, dozvoljavajući osuđenim pedofilima da, između ostalog, drže i misne svetkovine, slučaj o kojem pišemo specifičan je iz nekoliko aspekata. Naime, među svim tim protukanonskim crkvenim epizodama nismo uspjeli naći nijednu u kojoj je baš nadređeni biskup opetovano dozvoljavao seksualnom zlostavljaču da u njegovom društvu obavlja javne crkvene rituale. Jedan takav, ponešto sličan, dogodio se u Irskoj. Neposredan povod za nedavnu ostavku tamošnjeg biskupa Johna McAreaveyja bilo je otkriće novinara da je jednom, početkom dvijetisućitih, dijelio oltar s pedofilom u halji. Nije mu pritom puno pomoglo što je biskupija tvrdila da je vremešni svećenik Malachy Finnegan zapravo bez dozvole banuo na misu; za župljane i širu javnost, osjetljivu na otkrića omasovljenog nemorala u irskoj crkvi, to je bio zadnji skandalozni potez biskupa za kojeg se otprije sumnjalo da je zataškavao saznanja o podređenom bludniku. Premda je jasno da kanonska pravila iz Vatikana zabranjuju takvo ponašanje klera i njihovih nadređenih u crkvenoj hijerarhiji, na deset adresa hrvatskih stručnjaka za kanonsko pravo poslali smo zamolbu da komentiraju ove informacije. Osim četiri svećenika i sveučilišna profesora koji su se ispričali drugim obavezama, nitko drugi nam nije poslao odgovor. Franjevac Ivan Šarčević jedan je od rijetkih ljudi iz Crkve koji su pristali dati komentar o problemu pedofilije među klerom. Po njegovom mišljenju, svako nijekanje, zataškavanje i omalovažavanje pedofilije je izopačenje i izdaja crkvenog poslanja. Utoliko se ne radi o tome uskraćuje li se milost i milosrđe grešnim ljudima, niti o pravnoj regulaciji određenih zločina, nego o moralnoj odgovornosti, kaže Šarčević. - Jer ako se u Crkvi poremeti razumijevanje grijeha, odnosno razlikovanje dobra i zla, dobrog djela i zločina, onda nastupa teška moralna kriza - veli ovaj franjevac pa dodaje kako je moralno nakazno i koruptivno ne smatrati grijehom zločin, kriminal ili pedofiliju, i umjesto toga takve pojedince prihvaćati u Crkvi kao heroje i uzorne članove društva. - Živimo u jednoj vrsti perverzije javnosti i javnoga grijeha, pa se i u Crkvi, koja bi za grijeh i moralnost trebala biti najosjetljivija, preuzima sekularni, svjetovni, politički trik. Zato danas grešnik ni u Crkvi nije onaj koji krade, laže, osiromašuje druge, koji je pedofil ili svoju seksualnost koristi da se progura do visokih crkvenih pozicija, nego je grešnik onaj koji kritizira nedosljednost i nevjerodostojnost vjernika i crkvenih službenika. Što god to više čini iz vjere, sve je veći ‘javni grešnik’ i sve veći izopćenik iz svoje vlastite Crkve - zaključuje Šarčević. Sagleda li se u širem institucionalnom kontekstu, Katolička crkva u Hrvatskoj, međutim, ne razilazi se previše od Vatikana po pitanju sankcioniranja višeg svećeničkog ešalona u crkvenoj hijerarhiji. Iako je upravo papa Franjo na početku pontifikata priznao da se Crkva loše nosila sa seksualnim zlostavljanjem maloljetnika, zadnje tri godine njegovi su konkretni potezi bili predmetom žestokih kritika. Osim proklamiranog obračuna s pedofilima i nadređenim biskupima, papa je 2015. formalizirao i savjetodavnu komisiju za zaštitu maloljetnika. Paralelno s tim, međutim, oglušio se na upozorenja da se okružuje pojedincima za koje su postojale ozbiljne indicije da su sudjelovali u zataškavanju pedofilije. Osim što je preinačio kaznu nekolicini svećenika iz ekskomunikacije u doživotnu ‘pokoru i molitvu’, gotovo do kraja je branio prvog čovjeka vatikanskih financija, kardinala Georgea Pella, od optužbi da u matičnoj Australiji ništa nije poduzeo da sankcionira zlostavljače više od tisuću djece. Slično je postupio u slučaju lyonskog nadbiskupa Philippea Barbarina, također osumnjičenog za zataškavanje pedofilije. Godine 2015. imenovao je i Juana Barrosa na poziciju čileanskog biskupa, za kojeg su već tada postojali snažni dokazi da je svjedočio svećeničkom zlostavljanju djece. Na apele čileanskih vjernika i žrtava papa je dugo vremena bio ravnodušan, nazivajući ih u jednom trenutku ‘glupanima’ i ‘ljevičarima’. Na koncu je, suočen s novim dokazima, povukao odluku o imenovanju Barrosa, priznajući da je pogriješio. Komisija koja mu je trebala davati savjete oko problema pedofilije ostala je u međuvremenu bez dvije žrtve svećeničkog napastovanja koje je papa osobno imenovao. Marie Collins svojevoljno je istupila, razočarana nevoljkošću vrha Katoličke crkve da se doista uhvati ukoštac s pedofilijom, dok je Britanac Peter Saunders, koji je još 2015. tražio sankcioniranje Pella, suspendiran. - Maknuli su me iz više razloga - rekao je Saunders u izjavi za Novosti. - Osim što sam dovodio u pitanje Pellovu prošlost i zbog toga primao prijeteća pisma njegovih odvjetnika, usudio sam se postavljati pitanja predsjedniku komisije o tome što je postignuto u prve dvije godine našeg rada. Ništa mi nije odgovorio. Uzaludno sam tražio i transparentnost rada komisije. Oni su se odlučili na tradicionalni pristup: treba sve držati u tajnosti, po mogućnosti zataškati i poniziti žrtve - poručio je Saunders, ne krijući razočaranje načinom na koji Vatikan tretira slučajeve pedofilije. - Ugled organizacije i njenih službenika, bilo svećenika ili biskupa, ostao im je prioritet. Unatoč papinim povremeno snažnim riječima, Katolička crkva je i dalje najveći poslodavac i zaštitnik silovatelja i zlostavljača djece - kazao je, komentirajući usput i činjenicu da biskup u Hrvatskoj pored sebe godinama za oltarom drži osuđenog pedofila. - To je uvreda za svaku pristojnu osobu, pogotovo njegove žrtve. Otišao bih toliko daleko i ustvrdio da je riječ o zlu - zaključio je razgovor. Za razliku od njegova komentara, od nadležnih pojedinaca u Hrvatskoj nismo uspjeli dobiti odgovor. Hrvatska biskupska konferencija, koja je minulog tjedna u novoj poslanici javnosti za nemoral optužila političare koji su mimo savjesti izglasali Istanbulsku konvenciju, nije se javila na upit. Nekadašnji krčki biskup, danas prvi čovjek Katoličke crkve u Hrvatskoj, Josip Bozanić, uputio nas je da se oko slučaja Ljubičić obratimo njegovim otočkim nasljednicima. Potonji su, sasvim otvoreno, izjavili da ne žele razgovarati s potpisanim novinarom. Naš sugovornik, generalni vikar Krčke biskupije Franjo Velčić, tu je odluku telefonski obrazložio činjenicom da smo ga prije mjesec dana citirali isuviše precizno. - Znam što sam rekao, vi ste snimali razgovor i onda od toga napravili intervju, iako niste spominjali intervju - poručio je Velčić, iako je neistina da smo snimali razgovor ili taj telefonski dijalog objavili u formi intervjua. Vikar je, podsjetimo, na naše pitanje je li primjereno da zlostavljač djece obavlja misne svetkovine u sklopu Katoličke crkve sasvim ozbiljno i bez sarkazma odgovorio: ‘U sklopu koje će održavati, ako ne Katoličke crkve?’ Tom je prilikom, također neistinito, ustvrdio da je Ljubičić isključivo za oltarom u domu za svećenike u kojem živi, iako je sam vikar u više navrata stajao pored njega i biskupa za vrijeme mise u Krčkoj biskupiji.
  3. Prvi pouzdani spomen Srba u današnjoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj vezan je uz 1434. godinu, kada se Ulrich II. Celjski oženio Kantakuzinom, kćeri srpskog despota Đurđa Brankovića. Po tadašnjem običaju, ona je sa sobom povela pratnju, u kojoj su uz dvorjane bili i pravoslavni svećenici U posljednjih nekoliko mjeseci javnosti su predstavljene dvije monografije autora Hrvoja Petrića i Filipa Škiljana, u izdanju srpskih manjinskih vijeća, koje se bave viševjekovnim prisustvom Srba u Hrvatskoj sjeverno od Save – ‘Iz povijesti Srba u Varaždinskoj županiji od prvih doseljavanja do današnjih dana’ i ‘Iz povijesti Srba u parohiji Salnik od doseljavanja do današnjih dana’. Tim povodom razgovaramo s Hrvojem Petrićem, izvanrednim profesorom na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Doktoriravši na temi o Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji u 17. vijeku, uz mentora profesora Dragu Roksandića, Petrić je autor brojnih članaka i koautor udžbenika za historiju namijenjenih srpskim učenicima 6. i 7. razreda osnovne škole, kao i pripadajućih radnih sveski. Samim tim i teme ovog razgovora tiču se daljnje prošlosti, koja je vrlo zanimljiva i iz niza razloga široj javnosti prilično nepoznata. Otkada datira prvi spomen Srba na području sjeverozapadne Hrvatske? Prvi pouzdani spomen Srba u današnjoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj vezan je uz 1434. godinu, kada se Ulrich II. Celjski oženio Kantakuzinom, kćeri srpskog despota Đurđa Brankovića koju većina izvora zapadne provenijencije naziva imenom Katarina. Po tadašnjem običaju, ona je sa sobom povela pratnju, u kojoj su uz dvorjane bili i pravoslavni svećenici. Osim toga, upravo zahvaljujući Kantakuzini Branković Srbi su tokom 15. stoljeća služili u posadama utvrda Medvedgrad, Rakovec, Koprivnica, Veliki i Mali Kalnik. Njihovi potomci kasnije su se asimilirali. O njihovom dolasku svjedoči sačuvana historijska građa. Zato su osim hrvatskih i austrijski arhivi neobično važni za poznavanje povijesti Srba u Vojnoj krajini. Iz dokumenata se može saznati mnogo toga o brojnim pojedincima i svakodnevnom životu Srba u Varaždinskom generalatu, koji je prvenstveno bio vezan uz kombinaciju vojne službe i bavljenja poljoprivredom. Od pojedinaca spomenuo bih Ivana Margetića koji je sredinom 16. stoljeća bio na čelu skupine Srba koji su naselili ludbreški kraj i sudjelovao u borbama s Osmanlijama. Na osnovi zasluga kralj Ferdinand darovao mu je posjed na rijeci Muri u Štajerskoj. Zanimljiva je i obitelj Peašinović koja je krajem 16. i početkom 17. stoljeća bila među organizatorima doseljavanja Srba u Varaždinski generalat. Za tu obitelj se smatra da je imala ulogu pri osnivanju manastira Lepavina. Kako se kretala brojnost Srba odnosno pravoslavaca u sjeverozapadnoj Hrvatskoj? U Varaždinskom je generalatu oko 1610. popisano ukupno 59 naselja u kojima je bilo 1.256 pravoslavnih domova, da bi za oko sto godina broj domova u ovim naseljima bio više nego udvostručen – 2.810. Varaždinski generalat je nakon mira u Sremskim Karlovcima 1699. proširen na istok; njegova istočna granica je premještena približno s rijeke Česme na rijeku Ilovu. Na području proširenog Varaždinskog generalata 1732. popisana su 4.693 doma u kojima su živjeli srpskopravoslavni stanovnici. Pritom valja istaknuti kako su pravoslavni stanovnici početkom 17. stoljeća na području Varaždinskog generalata predstavljali većinu stanovništva, a pretpostavljam da su obuhvaćali možda i više od dvije trećine ukupne vojnokrajiške populacije. Postotak pravoslavnih od prve polovice 17. stoljeća bio je u kontinuiranom padu: krajem 17. stoljeća na prostoru Varaždinskog generalata živio je podjednak broj katolika i pravoslavnih, oko 1763/1764. pravoslavnih je bilo 34,4 posto, početkom 19. stoljeća 28,7 posto, da bi 1857. na tome prostoru živjelo 23,7 posto srpskopravoslavnih. Iako je i u tim područjima bilo prisilnog unijaćenja ili prelazaka na katoličku vjeru, treba reći da je na smanjenje udjela pravoslavaca u ukupnom stanovništvu utjecalo mnogo toga. Koliko je nabacivanje pojmovima Srbin, Vlah ili pravoslavac bilo u službi nacionaliz(a)ma, odnosno može li se reći da su i današnji Srbi i Hrvati prešli s vjerskog na nacionalno samoodređenje otprilike u isto vrijeme? Ova problematika nije nimalo jednostavna niti ju je moguće gledati jednoobrazno. Na osnovu istraživanja Varaždinskog generalata u 17. stoljeću shvatio sam da valja biti oprezan kod bilo kakvih pokušaja određivanja etničke pripadnosti stanovništva jer se kod naziva koji izgledaju kao etnički mora, ako je to moguće, za svaki slučaj raščlaniti širi kontekst u kojem se on javlja. Prije svega, može se primijetiti da izvori ne sadrže takve podatke iz kojih bi se mogli sagledati objektivni kriteriji za određivanje jasnog etničkog karaktera i etničke pripadnosti pojedinih grupa. Naša historiografija je, u slučaju čitava ovog izazova, neovisno o svemu što je dosad učinjeno i čega zbilja ima vrlo mnogo, naročito s kulturološkog stajališta, još uvijek suočena s vrlo velikim nepoznanicama. Vezano uz pojam ‘Vlah’, otvorimo li na str. 569 znameniti rječnik ‘Gazophylacium’ Ivana Belostenca, pisan u 17. stoljeću, naći ćemo pojam ‘Vlah’ tumačen latinskim izrazima ‘Valachus, Rascinus, Trax, Tracus, Thr(a)cis’. Za Belostenca bi Vlah i Rašanin (Rascianus) bili sinonimi, a Rašani su Srbi. Što se tiče nazivanja srpskog stanovništva, više se ozbiljnih istraživača time bavilo, a među posljednjima Drago Roksandić. Oni su za Srbe u Varaždinskom generalatu utvrdili kako je primjerice zagrebačkog biskupa interesirao prije svega njihov socijalni tj. ‘vlaški’ status, pa u izvorima zagrebački biskupi najčešće govore o Vlasima, ali nije slučajno što u isto vrijeme Sveta Stolica ustrajno govori o Rašanima. Habsburgovci će za isto stanovništvo do davanja povlastica 1630. češće govoriti o Rašanima nego o Vlasima. Upravo su raško/srpske reference bile češće kada je riječ bila o konfesionalnim pitanjima, a vlaške kada je riječ bila o socijalnom i statusnom. Kao vjernici nazivani su Rašani ili Srbi, dok im je u socijalnom i/ili statusnom smislu vlaška apelacija bila bliža. Prema onome što sam istraživao za svoj doktorat, utvrdio sam da Nikola Peašinović u jednom dokumentu iz 1610. izričito govori o ‘yezero vitezow Zerbzkyh zynow’, dakle o tisuću vitezova srpskih sinova u Varaždinskom generalatu, što jasno ukazuje da oni o sebi nedvosmisleno govore kao o Srbima. Ima li interakcije između Srba iz sjevernih područja Hrvatske s onima južno od Save, odnosno Kupe prije druge polovine 19. vijeka, kada je rasformirana Vojna krajina? Predstavnici Srba s prostora današnje sjeverozapadne Hrvatske bili su redovito zastupljeni na srpskim narodno-crkveni saborima. Pokazatelj interakcije su i pravoslavni trgovci, dijelom Srbi, koji su se od 17. stoljeća postepeno preseljavali iz Osmanskog Carstva u Habsburšku Monarhiju radi posla. U njihovim je rukama bila gotovo sva kopnena trgovina između Bliskog istoka i srednje Europe. Možemo se sjetiti i književnika Petra Preradovića, čiji su se srpski preci u Varaždinski generalat doselili iz Potiske vojne krajine, ali i brojnih drugih. Osim brojnih crkvenih lica i trgovaca, mnoštvo oficira je komuniciralo u svim smjerovima. Spomenimo primjer Mihajla Mikašinovića (1715.-1774.), koji je od Marije Terezije 1760. dobio barunstvo, a 1766. postao feldmaršal-lajtnant, kao prvi Srbin s tako visokim činom u Habsburškoj Monarhiji. Mikašinović je nakon sudjelovanja na više europskih ratišta i više službi u Vojnoj krajini dobio povjerenje za upravljanje Karlovačkim generalatom. U toj je službi dao veliki doprinos razvoju srpskog školstva, a doprinio je i utemeljenju pravoslavne kapele Sv. Nikole u Karlovcu. Mikašinović je bio uvjereni pravoslavac koji je stečeno obrazovanje i položaj koristio za zaštitu interesa pravoslavne crkve te općenito stanovnika Vojne krajine. On je novčanim sredstvima pomagao opremanje i obnove brojnih pravoslavnih crkava i manastira. Streloviti Mikašinovićev uspon naglo se zaustavio zbog njegovog držanja na srpskom narodno-crkvenom saboru u Sremskim Karlovcima 1769., kada se birao novi karlovački arhiepiskop. Habsburški je dvor pokušao tom prilikom konačno uspostaviti snažniju kontrolu nad pravoslavnom crkvom u sklopu svojih općih nastojanja k centralizaciji Monarhije. Mikašinović je na saboru sudjelovao kao poslanik Gornjokarlovačke eparhije. Svojim držanjem i odbijanjem da glasa za izbor dotadašnjeg vršačkog episkopa i kandidata Beča Jovana Đorđevića za arhiepiskopa i pristajanjem uz gornjokarlovačkog vladiku Danila Jakšića pao je u nemilost bečkog dvora. Po završetku sabora poslan je na zapovijed Marije Terezije iz Osijeka u Karlovac, a Generalkomandi je dan nalog da strogo prati njegovu aktivnost i dopisivanje. Godine 1771. suspendiran je iz službe, nakon čega se nastanjuje u Koprivnici, da bi 1774. umro u Beču. Što se od baštine Srba sjeverozapadne Hrvatske očuvalo do danas? Ima toga mnogo pa ću spomenuti tek nekoliko primjera. Za Kantakuzinu (Katarinu) Branković je u Varaždinu u 15. stoljeću prepisan Apostol, kao važna bogoslužbena knjiga koja se sačuvala do danas u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. To je najstarija do sada poznata srpska rukopisna knjiga pisana ćirilicom na tlu hrvatskih zemalja. Na 258. stranici je zapis: ‘Slava u Trojici Jedinomu Bogu, koji je dao posle početka i svršetka svakome dobrom delu koje se s njim počinje i svršava. U godini 6962 (1454) ispisa se ovaj božanstveni praksi (Praksapostol) u Varaždinu, Celjske oblasti, pri blagočestivoj gospođi kneginji Kantakuzini kćeri despota Đurđa samodršca srpskog.’ Od velike važnosti su i tzv. Statuta Valachorum iz 1630. godine. Ostao je i manastir Lepavina i brojne crkve. Kada se govori o Srbima i njihovom prisustvu u Hrvatskoj, obično se spominju Kordun, Banija, Lika i sjeverna Dalmacija, odnosno područja koja je obuhvaćala Vojna krajina, dok se Srbi u sjevernoj Hrvatskoj uglavnom ne spominju. Zašto je tome tako? Postoji profesionalna historiografija s hrvatske i sa srpske strane koja je daleko od podložnosti mitovima i bilo bi dobro da se takav pristup prenosi na mlađe generacije i da dopire do šire javnosti. Na takav sam način nastojao pristupiti zajedno s kolegom Škiljanom u knjigama o Srbima u Varaždinskoj županiji i o parohiji Salnik nedaleko od Zagreba. U njima sam se bavio poviješću do sredine 19. stoljeća, a kolega Škiljan novijim razdobljem. Istaknuo bih još jedan detalj iz etnokonfesionalno izmiješanog Varaždinskog generalata koji je kroz 18. stoljeće obilježen s jedne strane sukobom oko pokušaja širenja unije pravoslavaca s Rimom, a s druge jakim otporom lokalnog stanovništva svih konfesija reformama vojnokrajiškog sustava usmjerenim modernizaciji koje su provodile habsburške vlasti. Moj kolega s Filozofskog fakulteta Dragan Damjanović i ja u završnoj smo fazi izrade članka o vizualizaciji protonacionalnih identiteta sredinom 18. stoljeća u Varaždinskom generalatu Vojne krajine kroz političke poruke sakralnih kompozicija u prostoru konflikta. Radi se o obradi slikarskih kompozicija na ikonostasima koje predstavljaju rane primjere vizualizacije srpskih i hrvatskih (proto)nacionalnih ideologija koje će svoj puni procvat doživjeti na ovim prostorima tek gotovo stoljeće kasnije. Te je kompozicije izveo slikar Joakim Marković, porijeklom iz Novog Sada, u dvije pravoslavne crkve, u Plavšincu kraj Koprivnice i u Dišniku nedaleko od Garešnice, a vezane su uz mecenatsku djelatnost Mihajla Mikašinovića koji je definirao političke poruke na njima. Kompozicije su završene 1750. godine, a iznimne su sadržajem na cijelom južnoslavenskom području pod tadašnjom habsburškom vlašću. Na dišničkom ikonostasu prikazani su hrvatski i srpski grb, a na plavšinačkom ikonostasu prikazane su dvije scene. Prva je ‘Srbi i Hrvati pred bizantskim carem Bazilijem Makedoncem, koji im dodjeljuje pravo naseljavanja’ kojom se ističe Mikašinovićev stav o autohtonosti ovih naroda na teritoriju Varaždinskog generalata. Neuobičajenost sadržaja ove kompozicije predstavlja okolnost da bizantski car prava ne dodjeljuje teritorijima već narodima. Drugom scenom ‘Predstavnici svjetovne i crkvene vlasti Srba i Hrvata pred austrijskim carem Rudolfom II. dobivaju privilegije’ naglašava se željena ravnopravnost katolika i pravoslavaca, ali i ističe pravo pravoslavnih krajišnika na ispovijedanje vjere, jer je položaj katolika u Habsburškoj Monarhiji bio privilegiran. Ta je kompozicija nastala kao odraz otpora lokalnog pravoslavnog stanovništva prema širenju unije. Na plavšinačkim se kompozicijama na više razina uočavaju počeci procesa nacionalne homogenizacije koja će se na ovome području intenzivirati tek od druge četvrtine 19. stoljeća, pa i kasnije. Sadržaji kompozicija pokazatelji su s jedne strane infiltriranja protonacionalnih ideja u male sredine, a s druge predstavljaju pokušaj vizualnog prikazivanja težnji lokalnog stanovništva i u odnosu na lokalne, krajiške organe vlasti i u odnosu na Beč u doba jakih političkih previranja. Kompozicije u Dišniku čuvaju se i dalje u tamošnjoj crkvi, a plavšinačke se danas nalaze u Muzeju Mitropolije zagrebačko-ljubljanske SPC-a u Zagrebu, gdje se nalazi mnoštvo ostataka baštine Srba s prostora današnje sjeverozapadne Hrvatske, koje bih svima preporučio za razgledanje. Nenad JOVANOVIĆ
×
×
  • Create New...