Jump to content

Search the Community

Showing results for tags 'gdje'.



More search options

  • Search By Tags

    Type tags separated by commas.
  • Search By Author

Content Type


Forums

  • Студентски форум ПБФ
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
  • Друштво
  • Наука и уметност
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
  • Странице, групе и квизови
  • Форум вероучитеља
  • Православна берза
  • Православно црквено појање са правилом
  • Поуке.орг пројекти
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Пољопривредници's Живот на селу
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija

Categories

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Categories

  • Књиге
    • Православна црквена литература
    • Неправославна литература
    • Философија
    • Психологија
    • Историја
    • Ваздухопловство
    • Речници
    • Периодика
    • Скрипте
    • Белетристика
    • Поезија
    • Књижевни класици
    • Књиге на руском језику
    • Књиге на енглеском језику
    • Некатегоризовано
  • Аудио записи
    • Философија
    • Догматика
    • Византијско појање
    • Српско Појање
    • Учење црквеног појања
    • Свето Писмо предавања са ПБФ-а
    • Предавања, трибине
    • Некатегоризовано
    • Аудио књиге
  • Фајлови, програми
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Files
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Библиотека
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Књиге,Пдф
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Презентација
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Files
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Презентација
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Видео
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's а

Blogs

There are no results to display.

There are no results to display.


Find results in...

Find results that contain...


Date Created

  • Start

    End


Last Updated

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

Found 4 results

  1. Milica Matić, rođena Počuča iz Divosela zapisala je potresnu, istinitu priču, kazivanje svoje majke Marije Počuča, Vujkanove koja je sa 75 svojih komšija Divoseljana bačena u Jarčju jamu na sjevernom dijelu Velebita 06.08.1941. godine u vrijeme pokolja srpskog naroda u Divoselu. Jarčja jama je jedna od brojnih kraških pojava iznad zaseoka Alanak /Alanak – toponim Olanak/ u zaseoku Veliki kraj – Divoselo. Jama je dosta duboka, a izdubile su je nadzemne i podzemne vode, kojima je ovaj kraj obilovao od riječnih bujica do otapanja snijega sa Velebita. Hrvatske ustaše /u službi politike NDH/, znale su za ovu jamu posredstvom Hrvata koji su živjeli na Alanku, a i sami su bili iz obližnjih hrvatskih sela, pa im je Velebit bio dobro poznat. U „pročešljavanju“ Velebita u vrijeme pokolja u Divoselu 05. augusta 1941. godine, ustaše su skupili oko stotinjak Divoseljana /ostatak nezaklanog naroda koji je pronađen sakriven po šumarcima i vododerinama, uglavnom žena i djece i poveli ih na „put spasa“ na Alanak. Jeziva sjećanja iz ovoga pakla, ispričali su desetorica preživjelih, koji su se uspjeli izvući iz Jarčje jame i preživjeti ovaj zločin, kako bi živima i istoriji prenijeli istinu o paklu Jarčje jame i pokolja u Kruškovačama, u Divoselu. U Jarčju jamu na Alanku, bačeno je 75 Divoseljana, 45 starijih žena i muškaraca i 30 djece. Samo jedanaestoro Divoseljana uspjelo se izvući iz Jarčje jame i preživjeti ovaj zločin, kako bi živima i istoriji ispričali istinu o paklu, koji se dogodio Divoseljanima u Jarčjoj jami na Alanku a to su: Marija Počuča /supruga Miloša Vujkanova/, Marija Počuča /Mara Stakina, supruga Miće Počuče, Jandrina/, Jela Stanić /supruga Janka Stanića, Luckova, Sava Jerković /Dušanova/, Jovo Ribar, /10 godina, sin Nikole Ribara/, Mile Potkonjak – Đoko, Pera Cvijanović /Pera Cvijina/, Mileva Cvijanović, Dmitar Cvijanović – Cvijo, Mara Vujnović, Janja Vujnović – Janjeta /Kujičina/. Kada se Dmitar Cvijanović – Cvijo, sav izboden bajonetama, izvukao iz jame i pokušao vidjeti gdje se nalaze, da se orijentiše, upao je u ustašku zasjedu i odmah pogubljen, tako da je samo desetoro preživjelih iz ovog mučilišta. Pred ispovijestima i potresnim pričama ovih nesrećnih ljudi, što su se uspjeli izvući iz mučilišta Jarčje jame, mukama što su preživjeli i vidjeli, blijede slike Danteovog pakla. Majka Marija je davno umrla /1997. godine u Srpskim Moravicama kod ćerke Milice/, ostala su tužna sjećanja, ostalo je pusto Divoselo bez naroda, ostala je tužna ispovijest i sjećanje jedne hrabre žene, jednog velikog čovjeka, sjećanje na jedno vrijeme koje je bilo i prošlo i koje nažalost, još uvijek traje… Nažalost, danas kada čovjek dođe u Divoselo, ima osjećaj da je došao u prostor u kome je vrijeme već odavno stalo… Ništa više nije kao što je bilo nekada. Nema više kolijevke ni dječjeg plača, ne čuje se kalača na bunaru, kućni pragovi zarasli u travu, mjesec putujući na zgarišta sja… Vjetrovi i „oluje“ brisali su tragove života, ostadoše ugašena ognjišta. Ostale su slike zločina, koje nikada ne blijede… Samo slobodarski orlovi jetko zaklikću iznad Divosela, i vinu se visoko u nebo, u visine… Kazivanje Marije Počuče, Vujkanove, koja je bila bačena u Jarčju jamu, izvukla se iz nje i uspjela preživjeti, donosimo autentično, upravo onako kako je u svojoj ispovijesti u poznim godinama iznijela u svojim sjećanjima. Njeno kazivanje zapisala je ćerka Milica Počuča, /udata Matić/, i ostavila istoriji istine iz Divosela. U svojoj ispovijesti Marija je govorila: „Bog me je spasio da svijetu pričam gdje sam bila i što sam vidjela“. Uvodni tekst napisao Mile Rajčević, prof. Da se ne zaboravi… U spomen mojim ispaćenim roditeljima Milošu i Mariji U spomen mojim dragim ispaćenim Divoseljanima U spomen selu Divoselu Vječni mir u Jarčju jamu bačenim mojoj baki Milki, mojim sestricama Milki i Dušanki i bratu Branku. Milica Matić, rođena Počuča. Fotografije su snimili italijanski vojnici kada su došli u Kruškovače u Divoselo poslije pokolja 05. i 06.augusta 1941. godine. „Ušla sam u bajtu (tako se kod nas zvala ljetna kuhinja) i zatekla majku vrlo zamišljenu. Sjedila je na krevetu ne mareći za nered oko sebe, a bore na čelu duboko su joj se urezale u staračko lice. Prišla sam joj oprezno, kako sam to uvijek činila i upitala je već uobičajeno: „Mama, da li Te što boli ?“. Odgovorila mi je: „Što bi me bolilo“, a iste one bore ostale su na čelu i dalje. „Mama, nešto Ti jest, rekla sam, nježno joj stavivši ruku preko uskih, mršavih ramena. „Nije mi ništa“, odgovorila je i dalje zabrinuta, „ali mi se ne dopada što se taj narod počeo dijeliti“. Htjela sam da joj odagnam te teške misli, i stupila sam s njom u dijalog. „Mama, sve će to biti dobro“, rekla sam joj. Narod se više ne može podijeliti. Srbi i Hrvati već toliko godina žive zajedno, zajedno rade, druže se, pomažu jedni drugima. Zajedno svetkuju i svatuju, udaju se i žene. Djecu rađaju. Nemoguće je, rekla sam joj, da se više ikada ponovi 1941.godina. „Ali, nastavila je ona dalje, meni se ovaj Kuzman ne dopada“. „Koji mama, Kuzman, ili možda misliš na Tuđmana ?“. „Ma ne dopada mi se onaj što maše ustaškim barjacima i dijeli narod. Jesi li vidjela ono u Splitu ?. Koliki se narod okupio oko njega i plješće mu. A, Boga mi, ne divani on dobro. Zaluđuje taj jadni narod i zlo će se dogoditi. Bojim se, djeco, za vas. Ne daj Bože, da se ikada više dogodi ono klanje i ubijanje kakvo je bilo `41. A, bogami, bojim se, ponoviće se. Moja kćerce, ne vodi to dobrome. Taj vražji HDZ i Kuzman zaludili su svijet i veliko je zlo pred vratima svima nama“. „Nemoj, mama, sve crno gledati. Biće to sve dobro“. Duboko sam razmišljala i shvatila sam da moja majka misli na Tuđmana i HDZ. Mama je oštro reagovala. Shvatila sam što to znači kada je moja majka govorila: „kriv je onaj ko dijeli narod i unosi mržnju među ljude, vi to ne možete shvatiti, koji niste to zlo doživjeli. Ne daj Ti Bože, ni sanjati, a kamo li proći mojim stopama. Ne daj Bože, ni najvećem dušmaninu da vidi kako se kolju ljudi i djeca, a ne da i sam budeš klan i u jame bacan“. Zastala je , očiju navlaženih suzama i dodala: „Djeco moja, ako vidite da ćete pasti ustašama u ruke, sami sebi sudite, na bilo koji način“. Tu joj je zadrhtao starački glas. Pogledale smo se bez riječi, razumjele smo se bez teksta. Iako nisam vjerovala mojoj majci da je moguće da se desi 41. godina, desila se. Desilo se da je Divoselo ponovo spaljeno, porušeno i uništeno, da su Divoseljani, mirni i dobroćudni ljudi ponovo doživjeli 1941. godinu. Klanje, ubijanje, jauk i lelek dostigao je svakog onog ko je ostao na svom kućnom pragu čekati sudbinu sudnjega dana. Divoselo je sravnjeno sa zemljom. Velebit čuva tajne svojih bezdanih jama, dok njegove grane šume gorke priče, gorke sudbine sela Divosela. Šume li možda i onu već poznatu iz 1941. godine o majci Mariji Počuči, Mariji Vujkanovoj, koja je „vaskrsla“ iz Jarčje jame na Alanku. Godine 41. i 91. približile su se po svom zlu, a majka Marija, danas protjerana sa svoga spaljenog ognjišta, batrga svijetom i pod tuđim krovovima traži toplinu svoga toplog ognjišta. Misli joj se motaju oko zgarišta u Velikom kraju u Divoselu, u kojem se utrnuo njen osamdeset petogodišnji vijek. U krajičku oka okamenjena suza, usne u grču bez osmjeha, lice smežurano i bore na čelu skrivaju ispaćenu, staričinu dušu. Ispričaću priču moje majke Marije, istinitu, do najsitnijeg detalja, jer, govorila je: „Bog me je spasio da svijetu pričam gdje sam bila, što sam vidjela i što sam doživjela“. Njena priča nije bila dovoljno glasna. Bila je godinama zatomljavana u njenim grudima, i o zlu nije rado pričala. Zato se valjda i ponovila. Pa neka priča počne. * Divoselo. Proljeće 1941.godine. U selo su upale ustaše. Zauzele su školu i narod iz sela prisiljavali da im donose hranu. Zatečeni i izbezumljeni narod trpao je pune košare hrane i nosio ustašama u školu. Za uzvrat ustaše su jače terorizirale po selu i naređivale neka se ljudi odmah jave u školu. Neiskusan narod, nenaviknut na takve laži i prevare i ne znajući što ga čeke pod velom neizvjesnosti, meo se po selu, ne znajući kud bi sa sobom. Mnogi uvjereni u svoju nevinost odlučiše se i krenuše put do divoselske škole. Oni, koji su otišli, nisu se više vratili. Progutala ih je njihova naivnost, poubijani su uz najzvjerskija mučenja. Ustaše su i dalje uz prijetnje poručivali neka dođu i oni drugi, jer je i njima bila namijenjena ista sudbina. U školi su krvarili mirni, dobrodušni, naivni Divoseljani, dok su pored školske zgrade šumili crni i bijeli dudovi po kojima su se ovi ljudi kao djeca penjali, sladeći se njihovim plodovima. Teror je bivao sve teži, sve jači. Narod je bježao po šumama, skrivao se gdje je ko znao i umio, jer se u kućama nije smjelo zanoćiti. Ustaše su bahato gazile i gnječile jedno selo, odvodile ljude, blago, i odnosile sve što se odnijeti moglo. Uz tužno mukanje krava, blejanje ovaca i uz bolećivo rzanje konja odjekivala je pjesma oholih ustaša: „Goni Polde junice bez šolde, nit ih vraća, nit ih kome plaća“. Narod u selu je tužan, jadan i prestravljen. Život nam je bio strah, bježanje, skrivanje. Bili smo jadni, pod okrutnim ustaškim režimom NDH. Tako je potrajalo sve do osmog mjeseca. Ustaše su odlučile poklati srpski narod Divosela, etnički očistiti, selo spaliti, zbrisati sa lica zemlje, a ono što se moglo odvući, ugrabiti sebi. Selom je pukao glas: „Narode, bježite, ustaše poklaše“. Osvanuo je 2. augusta 1941. godine. Narod se uzmeo. Svako zna da nekud mora bježati, a ne zna kamo će, i kuda će. Bježi se. Bježi veliko i malo, ljudi i stoka. Sve je nagrnulo prema Velebitu, prema Kruškovačama. Narod posrće, zapliće se u grane, djeca plaču, padaju, vrište. Ja sam izbjegla sa svekrvom i troje nejake djece u zbjeg u Kruškovače, /lokacija između Debele glavice i Visočice/, gdje se nalazilo mnogo naroda iz Divosela, Čitluka i Ornica. Pao je mrak. Zbili smo se jedno do drugog u ovu uvalu podno Velebita i tu zanoćili. Noć crna, tamna i neizvjesna pritisnuta tišinom kroz koju se čulo samo disanje usnule, izmučene djece. Prostrli smo im komadiće robe koje smo u trku dohvatili bježeći iz svojih kuća. To im je bila postelja. Mi odrasli, tek smo malo podrijemali, naslonjeni svako o svoje drvo. Oko nas tama, iznad nas golo nebo, u nama strah, neizvjesnost. Tu smo ostali i cijeli drugi dan i drugu noć. Zaklon nam je izgledao siguran i nije se isplatilo micati i otkrivati položaj. Drugu je noć padala kiša. I nebo je proplakalo na bijedu nas paćenika. Bilo je hladno. Mokri smo i pokisli. Djeca cvokoću i plaču. Cijedimo ono malo pokisle robe i navlačimo nanjih, a i sami dršćemo od hladnoće. Podvlačimo se ispod krava svezanih u grmove, da iz gladnih životinja istisnemo koju kap toploga mlijeka i njime okrijepimo nejač. Sa Velebita zavija vjetar. Kapi kiše udaraju o lišće našega krova i klize uz tupe udarce na tlo. Tmasti oblaci, puni kiše, izvijaju se iz gustih gudura Velebita, a gluva tišina jezive noći prijeti i dalje. I baš kad se pojavi prvi cik zore, kad se dan uhvati u koštac sa tamom, od velebitske gudure odbi se jeka pucnja pištolja. Za njim opali puška, a potom po zbjegovima stisnutim u uvalama Velebita osuše mitraljezi. Pucalo je na sve strane. Djeca se uzvrištala, uzjaukale žene, uzmukala stoka. Grmio je Velebit. Mitraljezi štekću i svuda oko nas se zabadaju meci. Padaju zajedno sa otkinutim granama i izrešetanim lišćem. Prolomili su se jezivi povici ustaša: „Opkoli, hvataj žive“. Kuda ćemo? Kamo da bježimo, što da radimo? Djeca se guraju uz naše noge, uza skute, dršću i plaču. Privijamo uza se svoju nejač, a ne znamo kuda ćemo ni sa sobom ni sa njima. Ne plačem, ne jaučem, ali se tresem i zubi mi cvokoću. Kroz kišu metaka prebacimo se u jedan obližnji jarak i tu opet stisnemo svi jedno uz drugo. Bilo nas je strah i disati. Dan je bio dug i neizvjestan. Kiša je prestala padati i sunce se otimalo ispod oblaka. Kad je podne prevagnulo, začuše se opori glasovi i teški topot čizama. Pojaviše se ustaše, opkoliše nas sa svih strana i pohvataše. Ujaka Nikoletinu i još neke muškarce su odmah ubili, a nas su odagnali u svoj logor u Kruškovače, gdje su prikupili sve one koji su pronađeni živi u šumi. Tu je nastao pokolj i krvavo orgijanje. Tuklo se i ubijalo čime se stiglo. Žrtva je birana preme ustaškim prohtjevima za mučenjem. Gledala sam svojim očima batinanje, klanje i mučenje svake vrste, a ja i djeca od straha od zemlje odskačemo. Svi koji su bili malo više ranjeni odmah su na mjestu ubijani.Tu su se častili i veselili se svojoj dobro obavljenoj raboti. Tako su dovodili svezani narod pohvatan po vrletima Velebita i slavili. Ustaške pjesme nadjačavale su plač gladne i izmučene djece. Svakog časa bilo nas je više. Do pred počitak sunca skupili su nas oko sto dvadaset žena i djece i oko pedesetak muškaraca. Svi muškarci su bili svezani. Sumrak je ovio tužni Velebit i dušu je sve teže pritiskala noć. Iz logora su odvojili muškarce od žena i djece i sve ih pobili. Nama su održali govor. Pitali su nas zašto smo bježali iz svojih kuća jer, rekoše da smo ostali kod kuća ništa nam se ne bi desilo. „Za sve zlo su“, rekoše, „krivi vaši ljudi jer se ne pokoravaju vlastima, a vlasti se mora pokoravati ma kakva ona bila. Tko je prav nije trebao bježati od kuća, a onaj kome je neko od sinova, braće ili muževa učinio nešto protiv ove države neka zna da neće uteći. Sad vam je kod kuća sve uništeno. Vidite li koliko je tu naroda poginulo. Sve zato što ste bježali“. Jadnim glasom zarobljenika rekli smo da ne znamo ko je kriv, samo da vidimo što se radi pa smo morali bježati. Dubokim glasom ubice dreknu jedan: „Jeste li ikada upoznali da vlast koja je god došla ubija narod, jer što će joj zemlja ako nema naroda“. „Večeras“, reče „idemo na Olanak, a sutra ćete dobiti objave i svak neka ide svojoj kući. Popišite robu i blago koje vam je propalo pa dođite u Općinu i tamo ćete dobiti sve. „Samo“, kriještao je dalje, „dobro pazite da ne biste napisali nešto što vam nije propalo, jer ćete za to odgovarati“. Taj šuplji govor nije mi ulijevao ni trunka nade. Nisam ga ni slušala. Tupi pogled upro mi negdje u daljinu, u daleku švapsku zemlju. Da mi je makar Miloš tu. Možda bi lakše. On je jak i možda bi oteo, spasio djecu. Ili bi možda i on već bio ubijen. Iznad mene nadvio se težak oblak. Velebit se smrknuo i naježio. Kriješti onaj ustaša i dalje. Drži nam govor. Nisam ga ni slušala jer sam znala, osjećala sam da sve laže. Nakon održanog govora pošli smo na Olanak. Ustaša do ustaše. Njih više od dvije hiljade prati nas stotinjak jadnih zarobljenika. Ponudiše nam i kola pa neka se poveze ko hoće. Četvoro kola su se brzo napunila starim i iznemoglim narodom pa krenusmo na Olanak. Ja se nisam htjela voziti. Uzeli smo u naramak jedno dijete ja, jedno svekrva, a mala petogodišnja Milka tapkala je polagano za nama. Desetak žena sa djecom posjedale su u kola koja konji donekle povukoše i tu stadoše. Naši konji nisu mogli, ili nisu htjeli dalje vući svoj narod u jamu smrti. To ustaše brzo riješiše. Poubijaše ljude, a zajedno s njima padoše i konji. Mrtvi i poluživi leševi popadoše s kola, a krv zali travu, zakrvavi lokve podvelebitskog puta. Hrpe bijednog ljudskog mesa ostadoše u krvavim lokvama, dok kolona produži dalje. Svako se koprcao u košmaru svojih misli i svojih muka tražeći igdje ikakvu kap nade. Obećaše da će nas pustiti svojim kućama. Zašto ih pobiše? Gdje je nestalo pedesetak ljudi što su ih svezane doveli u logor. Rekli su nam da su otpremljeni na prisilni rad. Možemo li im vjerovati? Pokušavamo, ali sumnja je jača. Prisilni rad? Vidimo ih poubijane po oporim gudurama Velebita. Korak po korak, kolona ide. Klecava koljena, drhtave noge. Djeca izmučena plaču, potežu nas za suknje, sapleću se oko nogu. „Idemo kući“, viču, „gladni smo“. Ištu vode, zapliću, posrću, padaju… Potežemo ih za ručice kao da ih vodimo na poslastice, a ne na klanje. Silom hvatamo misli koje se roje našim glavama kao mravi u razrušenom mravinjaku. Prisilni rad? Otpremili su naše ljude u prisilnu smrt. A mi? Što li nas čeka u ovim minutama koje su pred nama? Evo i Olanka. Širi se pred nama mrk i zao kao i avet. Uski seoski puteljci vijugajući ispod velebitskog podnožja gube se i nestaju u olanačkim uvalama. Velebitom jauče vjetar, povija stoljetne bukove grane. Fijuče i Orljakom, a klona lagano klizi olanačkim stazama. Korak po kora. Stopu po stopu bliže smrti. Idemo… Kamo…? Kuda…? Idem li u smrt? I kiša pada. Pokisla čeljad jedva vuče teške noge. Tuče nas kiša, bije strava, prati beznađe. Padaju i djeca, hvataju nam se za pokisle skute, ustaju i idu. Otegnuto, sporo. Bijednu pokislu kolonu budno prate ustaše veseleći se dobro obavljenom poslu. Jedan se iznenada prodere: „Sjednite“. Sjedosmo. Ispod nas mokra, crna zemlja, lokve, blato, a uokolo nas u času se skruži bodljikava žica. Ako je još i posljednja nada negdje tinjala, ugasi se. Cerekavim glasom proškripa jedan ustašina: „Kako vam se čini?“. „Kao onome ko je u neprilici“, ču se jedan tanki ženski glas. Smijeh i pošalice ustaša ispunjavale su ovaj zakutak ustaškog sela Olanka. Odjekivale su gromoglasne ustaške pjesme i svom težinom pritiskale patnje ovih sužnjeva. Velebit se tresao. „Ustaj“, stiže novo naređenje. Ustadosmo, a žica se stegnu jače. Uvedoše nas u konobu Luke Stipina i zabraviše teška vrata. Mrak bez ikakvog tračka svjetlosti, bez nade. Gluva jama muka i beznađa. U konobi Luke Stipina vrijeme je stalo. Zaustavilo se i ono zajedno sa posljednjim jecajem ugušenim mrakom konobe Luke Stipina. Nema glasa, nema plača ni jecaja. Muk i mrak spojili se u jezu uvučenu u ispaćenu čeljad. Pokoji uzdah i bolni jecaj, a onda polagani pipkajući pokret po mraku. Iznemogla djeca se spuštaju na golu zemlju. Gladna su, mokra, dršću od gladi, hladnoće, straha. Mrak postaje sve gušći, vazduh se ukiselio od pokislih ljudskih tijela, blata. Pipkamo se, tražimo vrata, tražimo put u život koji je stao u Lukinoj konobi. U naramku mi dijete otežalo, drugo vuče svekrva, a mala Milka zašutjela. Iznemogla i klonula k zemlji Lukinog podruma. Popada i druga čeljad u svoje blato pod nogama. Dva dana i dvije noći spojiše se ovdje u jednu crnu vječnost. Treći dan otvoriše se vrata i u konobu se doklati Milan Luke Stipina. Sa sobom donese kandžiju pa nas sve izmlati. Nije birao staro ni mlado, tukao je jednako nas i djecu. Kao razdraženi pas režao je: „Ne dajte štenadi (misleći na djecu) da skiče, jer ljudi (ustaše) ne mogu spavati“. Među nama bilo je i zgodnih, mladih djevojaka. Njih su izvodili van, silovali ih na očigled nas svih, izmučili i gurnuli natrag u konobu. Na nama su se naslađivali tukući nas, a posebno su uživali gledajući muke djece. Djeca ištu vode, traže jesti, gladna su. I donese Milan Lukin kantu svježe, čiste vode. Djeca graknuše: „Vode, vode!“. Milan svakom djetetu pruži lončić, prinese mu ustima, ali piti ne daje. Žedna dječja ustašca zijevajući za lončićem, istežu izdužene mršave vratiće, mole kapljicu vode, ali lončić se u zadnji čas nagne i voda prolije u blato gdje je ustaša zadovoljno još malo pogazi nogama. Jedina iskrica u ovome mraku bila je žena Pavla Ivina. Ta je žena imala srca, imala je dušu i ganuo ju je plač gladne, izmučene djece, pa im je, skrivajući se od ostalih, dala svakom komadić kruha. To im je bilo sve. Kad su se ustaše dovoljno nasladile našim mukama, vrata konobe su se širom otvorila. Ugledali smo krvavo jutro novoga dana. Postrojili su nas i rekli da se spremamo za Gospić. Nismo im vjerovali. Tek što smo pošli, okrenuše nas u Velebit. Pred nama kameni gorostas, siv, maglovit. Krvav. Jarci, uvale, stijene, litice. Padamo, klecamo, dižemo se, idemo. Vučemo bosu djecu. Grane pucaju pod nogama, a kamenje klizavo i oštro zabada se u tabane. Ostaju krvavi tragovi. Vjetar juri maglovite oblake, sunce se sakrilo. Velebit se nakostriješio na izmučenu čeljad i čeka. Stigosmo do Dulera. Evo nas pred pećinom. Iz pećine su virile brklje (okresano drveće sa šiljcima) da bi se na njih narod nabadao i mučio. K jami smo išli svi, jedan do drugoga, a ustaše oko nas i nikuda se nije moglo pobjeći. U koloni nas je bilo sedamdeset osam. „Sjednite“, naredio je jedan ustaša. Sjeli smo. Posjedaše i djeca. Niko ni riječi. Zamukli smo. Mala Milka priljubila se uza me i nečujno jeca. Nejač u naramku. Mali Branko u mojemu, a Dušanka u svekrvinom. Niti plaču, niti se smiju, niti viču. Pružaju bespomoćno svoje ručice tražeći spas. Bradica im se skuplja u grč i trese se. Onda se iza nas iskesi Ivulj. Bila mu je smješna naša nevolja. Sava Dušanova skide šal oko glave, baci ga na Ivulja i reče mu: „Na ti Ivulje šal, meni više neće trebati“. Šal je pao na tlo gdje su ga zgazile krvave Ivuljove čizme. S drugog kraja prodera se najstrašniji ustašina, važno naređujući zapovijed drugome: „ Ti ćeš ih bosti“. Zatečeni ustaša rekao je: „Neću“. Ponovio je: „Ti ćeš ih klati“. Ovaj je zanijekano odgovorio: “Ja ih neću ni bosti ni klati. Ja to ne mogu“. Drugi se javi: „Ja ću ih“. Zapovjednik prihvati i opet naredi onome prvom: „Ti ćeš ih onda voditi“. Ovaj mu odgovori: „Ja ih neću ni vodit`. Ja ih se neću ni dotaknuti“. Opet se jedan javi: „Ja ću ih“. Tako formiraše grupu za klanje. Pred nama su bljeskali noževi. Bili su svinuti na vrhu. Pravi koljački. Krenuše prve žrtve. Svuda uokolo ustaša do ustaše. Njih dvojica zgrabiše prvu ženu, a druga dvojica drugu. Dva su čekala na rubu jame igrajući se dugačkim koljačkim noževima. Privedoše jadnu ženu. Dvojica je pregnuše, treći zasuka rukave i zabi nož duboko u leđa žene. Ona jauknu. Ustaša istegnu krvavi nož i nastavi tako još pet, šest puta. Ona dvojica je odgurnuše i ona se skotrlja niz liticu u ždrijelo jame. Odzvanjali su tupi udarci tijela koje je nastajalo u bezdanoj provaliji. Niz dugačku oštricu noža slijevale su guste kapi krvi. Zamračilo mi se. Privlačim svoje troje djece bliže sebi. Čvrsto ih stežem, a niz lice cure suze. Plakala su i djeca. Davi me u grudima, steže u vratu. Djeca vrište: „Mama, mama“. „Bože pomozi“, otimao se vapaj. I mali Branko je plakao. Iako je svega nekoliko mjeseci kroz plač je slagao svoje prve izgovorene slogove u riječ ma-ma. Činilo mi se da zemlja ispod mene propada. Zgrabi me ustaša. Jedan pa drugi. Teško sam se odvajala od zemlje na kojoj sam sjedila. Vuku me. Noge slabe i drhtave pa klecaju. Padaju. U naramku mi mali Branko, a Milka i Dušanka drže se mojih skuta. Drhtavim rukama stežem svoju djecu. Ne dam ih. Milka vrisnu. Za njom i Dušanka. Ustaša udara nogom jednu pa drugu. Teška ustaška čizma udarala je iznemoglu djecu i odbacivala ih kao fudbalsku loptu. Pred nama koljači. Svoje omiljene alatke prebacuju iz ruke u ruku i poigravajući se nestrpljivo očekuju novu žrtvu. Čekaju svojom oštricom moju nejač: Milku, Dušanku i u naramku mi maloga Branka. Opiremo se. Čupamo se iz oštrih kandža najkrvavijih zvijeri, ali se iščupati ne mogosmo. Plačemo. Strašno je. Dječji plač prolomio se u ovim teškim kandžama u vrisak i utopio se u kamenim liticama sumornoga Velebita. Sunce se sakrilo, skamenilo se od užasa i ne grije više. Iz dubine bezdanoga ždrijela drhte jecaji. Pred nama jama. Smrt. Branko vrisnu. Grčevitim stiskom snažne šape zgrabi ga ustaša i istrgnu iz mog drhtavog zagrljaja. Iz grudi mi se izvi krik bola. Branka mi oteše. Ustaška nožina zabi se u stomačić petomjesečnog djeteta. Bez imalo sustezanja izvi ustaša nožinu s nabodenim djetetom visoko u vazduh i tresnu o liticu. Razbi dijete. Ni trepnuo nije. Skotrlja se moj Branko niz ždrijelo Jarčje jame i nestade u dubini njene provalije. Na kamenoj litici ostade još jedna fleka krvi. Opet mi se zamrači pred očima, ali osjećam Milku i Dušanku. Vučem ih k sebi. Niz rukave koljača curi krv. Krv moga Branka. Zgrabiše Dušanku pa Milku. Čujem vrisak jedne pa druge. Urlik se provali. Ote se iz mojih slomljenih grudi. Oštar ubod zabode se u moja leđa, zatim drugi, treći…sedmi. Nakon sedmog uboda otisnuše me krvavim tragom moje zaklane nejači. U jami sam. Jama smrti. Dočekale su me na brklje nabodene žrtve. Ustavila sam se na jednoj kosoj litici i na narodu koji je stenjao u mukama. Pala sam u sjedeći položaj, leđima naslonjena na stijenu. Noge su mi do koljena propale kroz narod. Pogled mi okrenut ravno ka ustašama. Nisam izgubila svijest. Sjedila sam kao da se odmaram poslije nekog teškog posla. Rane ne bole, tuge nema, straha nema, a živa sam. Sjedim i gledam krvava zlodjela razjarenih koljača. Pogledom prebirem po narodu. Tražim i svoje. Milku, Dušanku, maloga Branka, gledam za svekrvu. Nema ih. Ne vidim ih. Unutra veliki jauk. Vidjela sam pokojnu Jekicu. Brklje joj uhvatile noge i ona je visila glavom okrenutom prema dolja. Vikala je: „Vucite me, vucite me“. Tu su i tri curice Sare Milana Šimina. Sjede. Uhvaćene su im noge u brklje. Plaču i zapomažu: „Spasi nas, teta. Spasi nas, teta“. Cvile bespomoćna djeca i lamataju ručicama. Dečkić Nikše Markićeva skače po narodu i panično zove: „O mama, o mama. O tata. Spasite me“. Iza mene, na rubu pećine ostalo je još desetak žena. Kada su sve priklali, poklali i pobacali u jamu, njihov posao još nije bio završen. Ostali dio posla obavljali su pjevajući ustaške pjesme. U pećinu su ispalili desetak metaka, pet ih je udarilo u liticu meni iznad glave. Potom su bacali kamenje koje se zadijevalo u narod svuda oko mene. Mene nije pogodio ni metak ni kamen. Preskakalo je preko mene s litice na liticu, zadijevalo se u narod i odzvanjalo u bezdanu ispod mene. Kad je to bilo gotovo, nekoliko ustaša je stalo na rub pećine i pomokrili se, a potom je odnekud doletjela dugačka zašiljena brklja i ubola se u narod pokraj mene. Gore se sve stišalo, a u jami se čuo jauk, kuknjava, lelek i zapomaganje. Narod izmiješan u kašu. Ima najviše mrtvih, ima poluživih i onih koje guši posljednji mrtvački hropac. Svi krvavi. Rane se razježile. Visi jadno ljudsko meso. Motamo se jedni oko drugih, hvatamo u grču, krvarimo. Kroz jauk odraslih ciče djeca, plaču, dozivaju. Nema pomoći. Ovdje niko nikome pomoći ne može. Svako nosi svoje preteško breme. Tražim svoju djecu. Slušam plaču li, zovu li. Nema ih. Njihov plač nestao je kroz posljednji mrtvački hropac. Slušam i dalje. Tražim. Zavirujem. Gledam što se zbiva gore nad jamom. Čini mi se, i gore nema nikoga. Sve je utihnulo. Ustaše obavile posao pa se razišle. Žure na nove zadatke, nove „herojske podvige“. Pogled mi se propinjao uz brklju čiji je vrh sezao do ruba jame. Ulazni otvor jame bio je promjera oko metar i pol. Ždrijelo jame malo se širilo baš na tome mjestu gdje sam ja sjedila. Dno jame nisam mogla vidjeti jer su ispod mene bile ispreprečene brklje po kojima je bio nazadijevan narod. Neko je glavom bio okrenut prema gore, neko prema dolje, neko se zakačio za brklju prosutim crijevima, neko komadićima odjeće ili mesa. Miješali se živo i mrtvo, krv, blato, glasni jauci i tihi jecaji. Smrdi usirena krv. Zavirujem po narodu. Gdje su moji Milka, Dušanka, gdje mi je mali Branko? Vidi li se svekrva Milka? Ne vidim nikoga, ili ih možda ne prepoznajem u ovoj krvi. Pipam svoje rane. Bole. Razježile se. Razvežem zaslon, svoju crnu pregaču , i njome čvrsto povežem svoja izbodena leđa… „Ajdemo narode, van ko može!“, rekla sam. Niko mi ne odgovara ništa. Mrtvi me nisu čuli, a živi su mislili da buncam. Ali, ja nisam buncala. Okretala sam glavu oko sebe i gledala masu poklanog i priklanog naroda. Ponovila sam još nekoliko puta, ko može neka ide van. Niko mi ne odgovara ništa, jedino curica Save Branjine prihvati moj poziv i reče: „Teta, vodi i mene van. Uzmi me, teta!“. Molila je bolećivo. Još sam jednom pogledom potražila svoje najmilije, opipala sebe. Kako su bacali narod, noge su mi do koljena bile zatrpane. Jednu po jednu jedva sam izvukla. Vidim, živa sam. “Ja idem“, rekla sam i polagano se ustala. Osjetila sam mrak pred očima, težinu u cijelom tijelu, i pala sam u nesvijest. Kad sam se osvijestila, bila sam na dnu jame. Iznad mene duga kolona mrtvaca. Pritišću me jekom, jaukom. Pritišće me neprijatna i ledena jama. Duboko je ovo moje crno podzemlje. Sjedim na dnu jame. Misli se roje bez reda. Čini mi se da me djeca zovu, da plaču. Ustanem, ali mi se svijest ponovo pomuti, zamrači se i izgubim se. Kad sam se ponovo osvijestila, ležala sam na dnu Jarčje jame. Dubina, mrak i beznađe. Iznad mene mrtvi ljudi, iznad mene cijeli Velebit. Navalilo se svom težinom na moje krvave rane. Padala sam i podizala se. Malo sam poležala, da počinem, a onda ustala i krenula na dalek i neizvjestan put. Još sam malo pritegnula pregaču preko izbodenih leđa i zakoračila na prvu stepenicu. Prvi ogranak brklje je izdržao. Izdržali smo i ja i on. Niz brklje su visili mrtvaci, ruke, noge, komadi odjeće. Uhvatila sam se čvrsto za ruku jednoga od njih i kao uz konop polako se uzvukla za još jedan ogranak. Pa još jedan. Opet brklja, ruka, noga, mrtvac. Išlo je. Vukla sam se sva krvava, mokra. Dohvatila sam jedne noge koje su visile niz brklju i povukla. „Ne vuci“, prostenjao je iscrpljeni glas jedne žene. „Ne vuci, pade to sve po nama“, prostenja i druga. Nisam se osvrtala. Vukla sam i polako se uzvlačila. Vukla sam svoje teško tijelo prema zraci prigušene svjetlosti. Ispod mene, dlaku po dlaku ostajali su jauci, umirući izdisaji i hropci, a ispred mene polagano je rasla nada. Dovukla sam se do iste one litice i sjela. Niz lice mi je curio hladan znoj. U kaši krvi i mesa tražim svoju djecu. Nisam ih mogla pronaći. Prebirem po leševima i tražim ih. Brišem krv sa blijedih lica zaklane djece i u svakome tražim njih. Čini mi se da plaču, ali to je onaj plač ispod noža. Posljednji, gore, iznad litice. Zaustavljam ruku u mesnatoj hrpi jer opazih Dušanku. Krajičkom zaslona joj obrišem krvavo lice. Pokrenuh joj mrtvu glavu i kroz zakoljak poteče usirena dječja krv. U hrpi mesa našla sam i Milku i Brankov priglavčić. Njega nisam mogla naći. Mrtve sestre sam položila jednu pored druge i preko umornih nogu spustila krvave ruke. Ispod mene se komeša ljudsko meso. U jami teška zapara. U meni kipi bol, sjedinjuju se tuga i prkos. Ispred mene brklja. Zove me. Ravna je i više nije okićena mrtvacima. Ona je pala nakon žrtava i to je bio posljednji zalogaj naslade ovog zločina. Gore se ništa nije čulo. Poljubila sam mrtve curice i nastavila put. Micala sam se pažljivo da ponovo ne padnem na dno jame. Teško sam izvlačila noge pa su mi se i opanci izuli. Još sam jednom pozvala i ostale. Rekla sam: „Narode, ko je živ neka ide van. Ja idem“. Mislila sam ne na život, nego da umrem gore, u grmu… Na čistom vazduhu… Niko mi se nije odazvao i ja sam krenula. Šiljak brklje zabadao se dublje u narod. Mislila sam da tonem. Uskoro se zaustavi i učvrsti. Napuštala sam vonj jame. Stopu po stopu. Djecu sam ostavila u vječitom bakinom zagrljaju. Ona će im u dubini pećine pričati bajke uz koje će spavati svoj vječiti san. Odspavati djetinjstvo i mladost. Odozgo me osvježava dah Velebita. Dodajem još posljednju kap snage, verem se uz litice i dohvatam rub jame. Zaslijepi me svjetlo dana. Sve je bilo tiho, samo su iz jame dopirali jecaji. Sunce tone iza obronaka i sprema se na počinak. Usta su mi se slijepila od žeđi, slankastog okusa, krvi i znoja. Cijelo tijelo mi drhti. Pipam se. Pipam svoje rane. Sedam uboda nožem. Neki od uboda su čak i dupli. Imaju ulaznu i izlaznu ranu. Svežem još i maramu. Žedna sam. Da mi je samo kapljica rose. Napravila sam jedva par koraka uz rub šume, pa sam tu i zanoćila. Pokrio me mrk i tjeskoban mrak. Sanjam li? Gdje su mi djeca? Zašto sam ih ostavila? Zašto sam izašla? Zašto nisam ostala s njima? Zašto ih nisam ponijela? Izvukla ih. Ali, tu bi ih razvukle zvijeri. Pojele njihovo izkasapljeno meso! Iz mraka se redaju njihove siluete. Preda mnom krvavi ustaša. Krvave mu ruke i krvava mu kama. Ceri se. Raskorači se i zamahnu nožinom. Stresem se. Otvorim oči i tupo zurim kroz mrak. Stišćem se i jače zavlačim u grm. Tijesno mi je. Dušu mi pritisnulo. Razapinje mi grudi. Tresem se. Bode kamenje, peku rane. Slika užasa ne miče se. Čujem jauke i vapaje. Borim se sa siluetama razjarene nemani. Tako je i svanulo. Napustila sam grm i plazala sam prema kući. Iako je moje selo bilo svega oko dva kilometra, trebalo mi je nekoliko dana da se dovučem do kuće. Jedina okrepa bile su mi lokvice vode zaostale poslije nedavne kiše. Tamo gdje je ostala kuća, našla sam samo zgarište. Tu sam i zalegla i dalje nisam mogla. Našli su me Đuđa i Gojko Vujnović i prebacili u Počitelj. Na postelji od slame, u jednoj napuštenoj štali polako su se hvatale kraste po mojim izbodenim leđima. * Vrijeme je prolazilo. Rat je protutnjio. Odnio sa sobom ono što je odnio, ostavio ruševine, palež, nepregledna groblja, ranjena srca i bolesne duše. Kad su utihnuli pucnjevi i slegao se palež dima, polako je majka Marija na klimavim i slabim nogama, uz pomoć dva drenova štapa krenula u novi život. Pod hrašćem Šušnjarice niknula je pletara i u njoj nova klica života. Od ljeskovih štapova i grana splela je ona bajtu, nabacila blatom, pokrila nagorjelim limom spaljene kuće i to je bio njen dom. U tu bajtu, nakon četvorogodišnjeg ropstva i teške robijaške košulje, vraća se iz daleke Njemačke i njen Miloš. Dolazi i njihova hraniteljica, krava Dikulja, koja je za vrijeme rata bila kod tetka Nikole – Nije. Vratio im njihovu Dikulju pa se i za nju podignu druga bajta. Njive pružaju svoje opružene dlanove, nude novu koru hljeba. Krenuše njih dvoje zajedno dalje, prošlost ostaviše iza sebe i nesigurnim pogledom zagledaju novu budućnost. Sloboda je. Mir. Ne puca se više. Evo se i ptice ponovo javljaju. Kroz vitke breze Šušnjarice veselom pjesmom dozivaju novi dan. * U lišću bajte kao novorođenče majke Marije, rodio se 15.04.1946. godine moj brat Milan. Za tri godine na zgarištu je izrasla nova brvnara. U toj brvnari započeo je i moj život, a nakon tri godine rodio se i brat Đuro. Rasli smo uz ispaćene roditelje. Svoju patnju nosili su svako u sebi i nisu nas njome opterećivali. Ispod mamine crne marame i tatinih bora na čelu bilo je za nas puno ljubavi i topline. Patnju su skrivali, ali smo je mi djeca osjećali i zajedno s njima proživljavali. Voljeli su nas i nisu nas učili mržnji. Hvala im. Milica Matić, rođena Počuča http://jadovno.com/bog-me-e-spasio-da-svietu-pricham-gde-sam-bila-i-shto-sam-videla/#.W2QUyNR97Gh
  2. Tema je postavljena u forumu za medicinu, možda će se neko zapitati zašto je tako nazvana međutim ima razlog. Evo o čemu se radi. U tekstu ću bojom da podebljam neke stvari koje su me navele na zaključak iz naslova. Jutros sam bio kod endokrinologa radi sniženog TSH i povišenog FT4 (hormona koje izbacuje štitna žlijezda). Nisam stvarno znao ko je dobar ko ne, pa sam čisto guglanjem pronašao ovog kod koga sam bio jutros. Pregled je bio zakazan u 9 sati. Doktorica je kasnila 15 minuta. Problem nije kada se zakaže u jedno vrijeme, ali ne budeš primljen tačno tad nego malo kasnije, jer doktor radi s drugim pacijentom...ovdje je bilo kašnjenje iz privatnog razloga, a ne zbog posvećenosti pacijentu. To me je već bilo navelo da počnem razmišljati da ustanem i odem...no doktorica je stigla, pa sam onda odlučio da steknem novi utisak na samom pregledu. Razgovor ide standardno, šta kako zbog čega..ona mene pita nešto ja odgovaram, ja nešto pitam ona odgovara itd...ali onda dolazimo do jednog momenta gdje se spominje stres, i tako neke bolesti savremenog način života gdje ona ona kao doktor ladno izusti neku glupost poput "za mene je ovaj svijet mrtav"..nešto u fazonu kad vidi da neki tamo tinejdžer se predozira od droge i umre onda je onda svjesna da za nju ovaj svijet ne postoji...dobro nije mi bilo jasno kakve to veze ima sa mojim pregledom štitne žlijezde ali idemo dalje...nakon obavljenog ultrazvuka konstatuje ona da ima jedan dio koji je hiperaktivan, izdvaja se kao neki adenom koji krvari i luči taj višak hormona koji onda snižavaju TSH i povećavaju FT4 i to se zove u medicini "Hipertireoza". U međuvremenu prije konačne dijagnoze "Pohvalila je sebe kao stručnu osobu" da bi mi to slikovito objasnila kaže "Zamisli Srbiju gdje imaš jedan dio Srbije koji je netipičan i koji u određeno vrijeme poludi i krene da radi zasebno od ostatka" e taj dio tvoje žlijezde koji sada radi hiperaktivno je Kosovo. Objasnila je terapiju, da je ovo benigno uglavnom i da čak ako ne može da se primiri može se odstraniti hirurškim zahvatom. Jasno je kako je moje povjerenje u njenu stručnost polako počelo da se osipa, da bi konačni slom doživjelo u njenoj izjavi - a na moje pitanje šta je uzrok takvom ponašanju štitnjače, da se ne zna pouzdano, ali da to potiče o pesticida i od zagađenog zemljišta, a političari su priznali da ja na nas bacan uranijum, uranijum je kriv za ponašanje moje štitnjače. Dobio sam nalaz u kome je konstatovano "Adenoma Toxicum", prepisane tablete standardne PTL za štitnjaču, bensedin kada osjećam da imam nesanicu, ali onda među dve žita ubačena i dva kukolja...Royal Jelly matična mliječ u tabletama, ili to sve isto samo mnogo skuplje u ampulama, a to služi navodno jačanju jačanju imuniteta, daje energiju i vitalnost, pobljšava pamćenje i koncentraciju..naravno sva ova čuda radi na biljnoj bazi što kod mene odmah pali alarm na prevaru i nisam ni u kom slučaju htjeo uzeti skupe ampule, a medicinska sestra u toj ordinaciji me je ubjeđivala da su ampule bolje. Drugi kukolj za kojeg nisam odmah sumnjao je "Selenium" na našim prostorima potpuno nestandardan lijek, neko američko đubre koje košta 15 eura, koje ima deklaraciju da je pogodno za vegane i da je slobodno od šećera, soli i skroba, ma milina jedna biljna tako nevin lijek koji kontra tome na zadnjoj strani ima izjavu da ga treba držati podalje od djece i da u slučaju nepredviđenih rekacija treba konsultovati ljekara. E to je kraj prve sage, lično uvjerenje da se neću vratiti u tu kliniku. Sa drugi dio sage. Pošaljem slike nalaza sestrama i bratu pošto su svi iz medicinske struke, i javi se sestra i započnemo razgovor. Kaže što si išao u tu kliniku, kada ima ova jedna druge gdje mi je i pokojni ćale išao kada mu je doktor predložio operaciju jer je bila uvećana, pa je tu išla i majka od snahe jer bio karcinom, i doktor je iskusniji i stručniji od ove gdje sam bio prvobitno, tu radi njena komšinica isto možeš saznati iskustva iz prve ruke. Pa reko nisam imao pojma, našao preko gugla...tako malo prozborili o toj dijagnozi "Adenoma Toxicum"..i na kraju ona kaže ajde baš ću nazvati ovu komšinicu koja radi tamo kao sestra da vidim njeno iskustvo. Žena joj objasni sljedeće što je meni kao laiku, iako nisam medicinar potpuno jasno: "Oni nikad u toj klinici ne postavljaju dijagnozu "Adenoma Toxicum" ukoliko nisu radili punkciju, a Selen nikad ne propisuju jer to u biti nije nikakav lijek nego više kao dodatak, kao vitamini ali ne liječi ništa osim što služi da se ljudima uzmu pare." I tu je došla potvrda svih mojih sumnji koje sam već zadobio od uranijuma, da sam zapravo išao kod kvazidoktora kome je uža djelatnost dva reda istine, jedan red laži kome nije strana pogađačka djelatnost pomiješana sa regularnom medicinskom strukom poptuna isti način rada isti duh kao i ovi antivakcinerski doktori Tatjana Đorđević i ova što je bila skoro na jednoj temi Jelena kako biješe. Ništa životne lekcije se uče, popravni slijedi od sledeće sedmice u toj drugoj regularnoj klnici za koju sam zapravo znao do ranije, ali se nisam sjetio da je potražim. Na kraju, gdje je đavo u svemu tome? Zidovi ordinacije su bili ukrašeni slikama srpskih manastira, a u predulazu je bio pult na kome se nalazio krst, malo slame, molitvenici, Sv.Pismo i drugi pravoslavni detalji....
  3. Genetsko testiranje zbog određivanja pola je zabranjeno, ali se ipak dešava, jer crnogorske žene ne odolijevaju pritisku sredine da rode sina, abortiraju djevojčicu. Za neke privatne klinike u Srbiji to je profitabilan posao. Priču Svetlane Slavujević pogledajte u našoj emisiji TV Magazin, večeras od 20:05 na Prvom programu TVCG. Ovo istraživanje je proizvedeno u saradnji sa BIRN-om i CIN-CG u okviru projekta "Istražuj za MeNE i EU!", uz podršku Evropske unije. Amela živi na sjeveru Crne Gore, u Bijelom Polju, i majka je troje dece. Ima 43 godine, a prije deceniju pošla je komplikovanim putem, kao i mnoge druge žene iz Crne Gore, da bi dobila sina. Podvrgla se u prvim nedjeljama trudnoće rizičnom genetskom testu u privatnoj klinici u Beogradu, da bi utvrdila pol djeteta. „Da je bila djevojčica, ne znam šta bih uradila. Srećom, bio je sin. Željela sam sina da bih udovoljila mužu… Znam žene koje su radile više abortusa, nakon što su uradile biopsiju horionskih čupica i otkrile da nose djevojčicu“, kaže ona. Roditi sina, izbjeći svakodnevno prebacivanje i osudu porodice i tradicionalnog društva - pritisak je pod kojim vjekovima žive crnogorske žene. U davna vremena se u očaju posezalo za vračarama, a već godinama se zloupotrebljava genetska medicina. Daleko od javnosti traje uhodana šema između crnogorskih ginekologa i njihovih kolega u privatnim klinikama u Beogradu, koji „pomažu“ ženama da urade bolan i skup test horionskih čupica i tako saznaju pol prije isteka zakonskog roka za abortus koji je deset nedjelja. Cijena ove intervencije je oko 350 eura. Osim invazivnog testiranja u Beogradu, sve ćešće se pribjegava i skupom Nifty testu: Ilustracija (Foto: Pixabay) Genetsko testiranje u svrhu saznavanja pola zabranjuje i srpski i crnogorski zakon, ali je Beograd, sa velikim brojem privatnih klinika, postao prirodna destinacija. U Crnoj Gori takvo testiranje je moguće uraditi samo u Kliničkom centru, i to isključivo ako postoje ozbiljne sumnje na genetske poremećaje. Zavjera ćutanja je takva da su žene koje su se podvrgle ovom testu, a koje su CIN-CG/BIRN intervjuisali, odbile da govore pod svojim imenom, ali i da imenuju svog ginekologa, kao i kliniku u Beogradu gdje su obavile testiranje. Ipak, kada je autorka teksta, predstavljajući se kao trudnica iz Crne Gore, nazvala tri nasumično odabrane privatne klinike u Beogradu i pitala da li može zbog pola da uradi ovaj test, dobila je poziv „da dodje, pa će se sve srediti“. Osim invazivnog testiranja u Beogradu, sve ćešće se pribjegava i skupom Nifty testu, kojim se iz krvi majke saznaje pol djeteta. Rezultati testa su precizni tek u 12. nedjelji trudnoće, po isteku zakonskog roka za abortus. Tada na scenu stupaju privatne ginekološke ordinacije u Crnoj Gori, spremne da izvedu ilegalni abortus, kažu izvori CIN-CG/BIRN-a, od kojih su neki željeli da ostanu anonimni. . Metode odabira pola daju rezultate. Na 109 dječaka se u posljednjih dvadeset godina u prosjeku godišnje rađa samo 100 djevojčica, prema podacima Zavoda za statistiku Crne Gore, Monstat. Samo u 2009. godini, rodilo se 113 dječaka na 100 djevojčica. Prirodan omjer je obično 102 ili 103 dječaka na 100 djevojčica. To, po nalazima Populacijskog fonda Ujedinjenih nacija iz 2012. godine, Crnu Goru , uz Albaniju, Azerbejdžan i Jermeniju, svrstava u svjetski vrh na listi zemalja sa najvećim disbalansom među djecom muškog i ženskog pola. Na Balkanu, sličan fenomen postoji i na Kosovu, u Albaniji, Makedoniji, a u manjoj mjeri i u Bosni i Hercegovini. Crnogorski zakonodavci su pokušali da se izbore sa tim problemom donoseći nekoliko zakona koji regulišu ovu oblast, ali abortusi kojima se uklanjaju djevojčice ostaju ispod radara statistike. Zakon ćutanja je i ovjde jači od postojećih zakona, pa prijavljenih slučajeva nema. Američki Institut za istraživanje populacije posmatrao je od 2000. do 2014. godine, brojeve rođene ženske djece, u odnosu na mušku, i uporedio ih sa prirodno očekivanim brojevima. Procjenio je da se godišnje u Crnoj Gori namjerno abortira oko 50 djevojčica (LINK https://www.pop.org/project/stop-sex-selective-abortion. ). Ljekarske veze Podgorica-Beograd Amela je već imala dvije ćerke kada je odlučila da uzme sudbinu u svoje ruke. I prije nego što je zatrudnjela sa trećim djetetom, posjetila je svog ginekologa da dogovori naredne korake. „Već sam čula od žena u mom okruženju da odlaze masovno u Beograd na test horionskih čupica. Ljekar mi je rekao da ne brinem, već da dođem kod njega kad ostanem trudna pa ćemo se dogovoriti“, sjeća se ona. Tokom biopsije horionskih čupica, uzima se uzorak posteljice, a rezultati se dobijaju za nekoliko dana, što ostavlja vremena da se u legalnom roku obavi abortus. Amela je bila tek osam nedjelja trudna kada je njen ginekolog zakazao intervenciju u jednoj privatnoj klinici u Beogradu. „Mnoge žene koje sam sretala u čekaonici dolazile su kod njega po savjet kako da dobiju sina, a on im je zakazivao testove u Beogradu“, kaže Amela. U Beranama, na sjeveru Crne Gore, doktorka Svetlana Balać svjedoči da joj često žene traže savjet kako da rode muško dijete jer se nakon rođenja dvije, tri ili četiri djevojčice smatraju manje vrijednim, a ponekad im se prijeti da će na ovaj ili onaj način biti kažnjene. Sjeća se slučaja žene iz Rožaja kojoj je muž postavio uslov da rodi sina, ili će se od nje razvesti. „Žena kad dođe u ambulantu već se najčešće obavijestila putem interneta ili joj kažu prijateljice, komšinice. Ona uglavnom zna šta hoće a prosto ljekari su tu da jednostavno probaju da riješe te neke nedoumice s kojima ona dolazi“, kaže Balać. „Ja u tom slučaju mogu jedino (da pomognem) savjetom, da objasnim gdje (da se) radi, kako (da se) radi“, dodaje ona. Dr Dušan Protić, koji ima privatnu ordinaciju u Beogradu, a u kojoj je moguće obaviti ovu intervenciju, kaže da u poređenju sa drugim zemljama, najveći broj žena dolazi iz Crne Gore. „Mnoge žene kriju zašto dolaze. Traže da urade horionske čupice, uvijek izmisle priču da u porodici postoje anomalije. I uglavnom, kada čuju (da je djevočica), traže prekid trudnoće“, kaže on. . „Kad hoće da abortiraju, kad im se ne svidi pol, onda u bolnicama navode socijalne i ekonomske razloge. Moje opredeljenje je rađanje. Ja sam protiv abortusa jer je svako dijete, dijete“. Dr Protić kaže da postoji velika vjerovatnoća da se ošteti plod, ako se ovaj test radi u osmoj ili devetoj nedjelji trudnoće. Ljekarska etika na testu I Ivanu, iz Podgorice, put je vodio u Beograd. Ona sada ima 45 godina, majka je dvije odrasle ćerke, a tvrdi da je test horionskih čupica uradila prije deset godina u ranoj fazi treće trudnoće, zbog straha od genetskih poremećaja. Njen ginekolog joj je savjetovao da ode u kliniku u Beogradu „gdje će sve brzo završiti, jer ljekar iz te bolnice često dolazi u Podgoricu“. Ivana se sjeća da je stigla u čekaonicu te klinike oko podneva i da je već bila puna žena iz Crne Gore. Sa mužem je potpisala izjavu da preuzima odgovornost ukoliko se desi nešto nepredviđeno. Sjeća se i igle u obliku male kuke koju je ginekolog pored pupka počeo da uvlači u njen stomak. „I danas zadrhtim kada se sjetim uzimanja uzorka i bola koji kida. Cijelu intervenciju posmatrala sam na velikom ekranu. Ipak, urezano u sjećanje ostao mi je smjeh ljekara koji govori: „Znamo mi zašto vi Crnogorke dolazite“. Ona kaže da je nalaz pokazao da je bilo 87 odsto mogućnosti da beba ima genetsku anomaliju - a i bila je djevojčica. Abortirala je po povratku u Podgoricu. Nijedna od tri privatne klinike u Beogradu koje smo kontaktirali u junu i septembru, nije zahtijevala upute ljekara iz Crne Gore, u kojima bi se izražavala bojazan da postoji neka genetska anomalija. Imena ovih klinika su poznata CIN-CG/BIRN-u, ali ostaju izvan domašaja šire javnosti, jer osim iskazane namjere, nije bilo moguće dokazati da bi ove klinike i obavile testove sa namjerom da se rano utvrdi pol djeteta. Test horionih čupica nije bezazlen, kaže doktorka Balać: „Mi u Beranama imamo slučaj gdje je rođen dječak poslije tri djevojčice, pol je otkriven biopsijom horiona. Dječak je, međutim, rođen bez jedne ruke.“ I Amela se sada kaje što je uopšte radila takav test, jer je njen sin po rođenju imao ozbiljne zdravstvene probleme, što ona pripisuje ovom invazivnom testu. Prof. dr Olivera Miljanović, direktorica Centra za medicinsku genetsku imunologiju u Kliničkom centru Crne Gore kaže: „Genetska istraživanja se isključivo koriste u medicinske svrhe kada se mora odrediti genetski status djeteta, da bi se potvrdio rizik teške genetske bolesti, sve drugo je zloupotreba“. Bez bola do pola Za rano utvrđivanje pola, u posljednje tri godine u Crnoj Gori nije ni potreban ginekolog. Naime, od 2014. moguće je otkriti pol od 10. nedjelje trudnoće, naprednim tehnologijama analize DNK fetusa iz krvi majke. . U najmanje četiri laboratorije i ginekološke ordinacije u Crnoj Gori dostupan je niz prenatalnih neinvazivnih testova, a najpopularniji je Nifty test. Uzorak od 10 mililitara krvi šalje se u velike svjetske laboratorije. Samo laboratorija In Vitro, godišnje pošalje oko 800 uzoraka krvi, a laboratorija Bona – Lab Prima oko 700. Laboratorije u Crnoj Gori nude dvije vrste Nifty testa, koje se razlikuju u broju parametara koje analiziraju - osnovni (twins) i plus. Osnovni test analizira samo tri sindroma, Daunov, Edvardsovs i Patauov, a naprednija verzija testa analizira 21 parametar, uključujući i polne hromozome, i precizan je kod utvrđivanja pola djeteta. Takav test je skuplji i košta 650 eura. U Bona-Lab Prima su kazali da „99 odsto žena isključivo traži Nifty plus“. Vlasnik Bona-Lab Prime, Dragan Nikolić, kaže da su ovo testiranje uveli 2014. godine da bi majkama omogućili da saznaju da li nose zdrav plod. „Imali smo zahtjeva i od žena koje imaju, recimo, dvije ili više ćerki pa hoće sina, pa da procijene i vide koji je pol“, kaže Nikolić. Iako većina traži napredniji Nifty test kojim se utvrđuje pol, on ne može da procjeni koliko žene dolaze isključivo da saznaju da li nose dječaka ili djevojčicu, jer, kako kaže „mali je broj žena koje otvoreno kažu - ja bih voljela muško ili žensko. Jedino je na vama, kada ih pitate koliko imaju djece, da onda zaključite da žele najvjerovatnije muško.“ On vjeruje da žene razloge zašto žele ovo testiranja drže u tajnosti, jer se plaše da informacija ne procuri iz laboratorije, pa da se ne sazna u njihovoj porodici. Nikolić, upitan da li je moguće uraditi abortus i poslije 12. nedjelje, kad se sazna pol putem Nifty testa, odgovara: „To ne znam. Ne mogu da se izjasnim da li će ginekolog odbiti ili neće, ali mogu da se izjasnim da ona ima vremena da to odradi, sasvim dovoljno“. Skriveni abortusi U Crnoj Gori ne postoji nijedan slučaj dokazanog selektivnog abortusa. Pošto se rano utvrdi pol genetskim testiranjem, žene se odlučuju na prekid trudnoće ako nose djevojčicu, ali broj selektivnih abortusa ostaje skriven i kad se obavljaju u legalnom roku, ili kasnije. Ako se abortusi obavljaju do 10. nedelje, kada nije potrebno navesti posebne razloge, taj broj ulazi u ukupan broj abortusa o čemu evidenciju vodi Institut za javno zdravlje Crne Gore. Zakon je takođe ostavio mogućnost ženi da abortus obavi legalno, od 10. do 20. nedelje „ako bi žena u toku trudnoće ili poslije porođaja mogla doći u teške lične ili porodične prilike“, ali ovo mora da odobri konzilijum ili posebne etičke komisije. Višnja Orban, zamjenica direktora Uprave za inspekcijske poslove, kaže: „Ljekari koji rade abortuse u bolnici, rade legalno…sad je to problem: pacijentice odrade testove i vide da nije pol koji njima odgovara i onda one podnesu zahtjev regularno… Pacijenti da bi zaštitili sebe… napišu da ne mogu (da rode) zbog socijalng statusa, zbog nečeg drugog, a u stvari vrše abortus zbog pola.“ Šta kaže zakon? Zakon o zaštiti genetičkih podataka propisuje da se samo iz medicinskih razloga može raditi genetičko ispitivanje fetusa ali uz mišljenje doktora medicine specijalistike kliničke genetike. Zakonom o liječenju neplodnosti je predviđeno da se posebno ne može birati polna ćelija za oplodnju, nego odabir mora biti spontan. Treći zakon propisuje prekid trudnoće iz nemedicinskih I medicinskih razloga. U prvom slučaju abortus se može uraditi do navršenih 10 nedjelja trudnoće od začeća I radi se na osnovu pisanog zahtjeva trudnice I uz odobrenje doktora specijalistike ginekologije I akušerstva. Abortus je moguć od 10. do 20. nedjelje na osnovu mišljenja posebne komisije zdravstvene ustanove. Prekid trudnoće se može odobriti ukoliko se na taj način sprečavaju štetne posljedice po život I zdravlje žene kao I sprečavanje rađanje djeteta sa psiho fizičkim nedostacima, ukoliko je do začeća došlo usljed izvršenja krivičnog djela ili će nakon porođaja žena doći u posebne socio-ekonomske I porodične neprilike. Od 20. do 32. nedjelje, prekid trudnoće je dozvoljen samo na osnovu medicinskih indikacija i po odobrenju Etičkog komiteta Kliničkog centra Crne Gore. Poslije 32. nedelje ne može se raditi abortus. Da bi izbjegla detaljne provjere i ispitivanje pred komisijom, žene se odlučuju na ilegalne abortuse koji se obavljaju u brojnim privatnim ordinacijama koje nemaju dozvolu za takve intervencije, ali je interes i žene i privatne ordinacije da abortus zadrže u tajnosti. Ministarstvo zdravlja dozvolilo je samo Kliničkom centru Crne Gore, državnim bolnicama u većini crnogorskih opština i jedinoj privatnoj klinici Codra u Podgorici da obavljaju kiretaže. U dvije privatne ginekološke ordinacije u Podgorici, koje je autorka teksta nazvala početkom septembra, predstavljajući se kao trudnica, rekli su da se abortus može obaviti kod njih, iako ih nema na spisku licenciranih ordinacija Ministarstva zdravlja. U jednoj od njih autorku teksta su samo pitali koja je nedjelja trudnoće, i kada je odgovorila da je u pitanju 10. nedjelja, rekli su: „Samo vi dođite, sve ćemo se dogovoriti“. Ćerka nije dijete Ako na svejeru Crne Gore pitate starijeg odraslog muškarca koliko ima djece, on će često reći samo broj sinova. Ćerke se ne računaju. Psihološkinja Ranka Božović objašnjava da se u Crnoj Gori, kad se rodi muško dijete, sprema veselje. Sin je nasljednik, neko ko produžava prezime, čuva I brani kuću, brani u ratovima državu. “Muž zasigurno očekuje sina I ako žena na svijet ne donese muško dijete, onda je i ona manje vijedna, i onda može vrijemenom da je potcenjuje, da je kinji”. Ona je i sama, tokom svog porođaja prisustvala drami kroz koju je prolazila žena sa kojom je dijelila sobu, a koja je rodila ćerku. “Nije htjela da je podoji, nego je beba ležala na dnu njenih nogu, zbog toga što je bila, čini mi se četvrta djevojčica”. Ivana, koja je ispričala svoje iskustvo sa testom horionskih čupica, kaže da je prijateljicu u petom mjesecu trudnoće vodila na abortus u privatnu ordinaciju u Podgorici. „Zna se tačno i cjenovnik. Za svaki mjesec poslije legalnog roka, plaća se po 100 eura više“, kaže. Crnogorski Zakon o prekidu trudnoće predviđa kaznu od 500 do 2000 evra, ljekaru koji je prekinuo trudnoću zbog pola ili, pak, uradio genetsko ispitivanje zbog selekcije pola iz nemedicinskih razloga. Višnja Orban tvrdi da u posljednje dvije godine niko nije platio ovu kaznu, a za prethodne godine nije imala podatke. Za ginekološkinju Svetlanu Balać nema sumnje da se veliki broj abortusa radi po privatnim ordinacijama. U Crnoj Gori ne postoji nijedan slučaj dokazanog selektivnog abortusa (Pixabay) „Vi ako uzmete zvaničnu statistiku, vi ćete vidjeti da je toliko mali broj prekinutih trudnoća, da je sramota da se pozovemo na ove podatke“. Ipak se, prema podacima Instituta za javno zdravlje, broj abortusa iz godine u godinu povećava. U 2013. ih je bilo 1 141, a dvije godine kasnije, u 2015, broj abortusa porastao je na 1 582. Nemoćna država Svjesni da može doći do zloupotrebe nauke i medicinskih dostignuća država je donijela set od tri nova zakona 2009. godine, koje su prilagodili Konvenciji o ljudskim pravima i biomedicini (http://www.coe.int/en/web/conventions/full-list/-/conventions/treaty/164) koju je donio Savjet Evrope 1999. godine. Crna Gora je ratifikovala ovu konvenciju 2010, a istu konvenciju ratifikovala je i Srbija 2011. godine. Savjet Evrope je upozorio Crnu Goru 2013. godine na alarmantno stanje u ovoj oblasti i zatražio jače kontrole vlasti, ali Ministarstvo zdravlja nema objašnjenje za razliku u rađanju dječaka i djevojčica. Abortusom do sina i na Kosovu, u Albaniji i Makedoniji Izvještaji Savjeta Evrope i nekih drugih međunarodnih organizacija godinama upozoravju na neravnotežu u broju rođenih dječaka i djevojčica i u drugim zemljama na Balkanu. Prema podacima prezentovanim u izvještaju za 2016. godinu Svjetskog ekonomskog foruma, sa sjedištem u Švajcarskoj, Albanija je pala za nekoliko mjesta u kategoriji “zdravlje i preživljavanje” upravo zbog zabrinjavajuće statistike rađanja muške i ženske djece. Podaci za 2016. su pokazali da se rađa 109.5 dječaka na 100 djevojčica. Slična situacija je na Kosovu gdje se prosječno rađa 110 dječaka na 100 djevojčica, prema izvještaju tima Ujedinjenih nacija u Prištini ( link na izvještaj http://www.unkt.org/wp-content/uploads/2016/09/UNFPA-Gender-bias-report.pdf) Problem je posebno izražen u zapadnoj Makedoniji, gde većinski živi albanska populacija. Podaci francuskog Instituta za razvoj iz maja 2015. pokazuju istovjetnu statistiku kao na Kosovu – 110 dječaka na 100 djevojčica. Istraživanje Savjeta Evrope iz 2013. pokazalo je još značajniju razliku. Te godine je rođeno 113 dječaka na 100 djevojčica. Slavojka Šuković, načelnica Direkcije za harmonizaciju propisa i međunarodnu saradnju u Ministarstvu zdravlja kaže: „Nemamo nijednu prijavu da je negdje potvrđeno, utvrđeno ili indikovano da postoji zloupotreba u odnosu na neko konkretno lice i na konkretnu zdravstvenu ustanovu… Sumnja nije dokaz“. U Zdravstvenoj inspekciji tvrde da su nemoćni. Oni mogu da djeluju tek po prijavi pacijentkinje, a tako nešto se ne događa. Ipak, zbog sumnje koja postoji, a na osnovu statističkih podataka, u inspekciji su kazali da će intenzivirati kontrole ginekoloških ordinacija. Tradicija, udružena sa zloupotrebom medicine u Crnoj Gori, ipak pobjeđuje. Žena u reproduktivnom dobu sve je manje. Po procjeni profesorke Olivere Miljanović „u Crnoj Gori sada već imamo 3000 žena manje nego što bi trebali da imamo“. Posljedice ovog poigravanja sa prirodom po natalitet najmanje balkanske države teško je predvidjeti. http://www.rtcg.me/vijesti/drustvo/179387/gdje-su-nestale-crnogorske-djevojcice.html
  4. Ko koga u ovoj zemlji razumije. Niko brate nikoga. Jer tuđa ruka svrab ne češe. Bolesni smo od neke čudne bolesti neodređene u medicinskoj nauci. Jedino smo na izgled ostali ljudi. Sve ostalo postaju ideali, neke bajke i priče iz davnina. Nestala je solidarnost, prestali smo voljeti i osjećati. Prestali smo razumijeti drugoga čak i bližnjeg svoga. Prestali smo se osmjehivati kao izraz radosti. Čovjek sa svim svojim osobnostima izumire kao i Pančićeva omorika i vjerovatno jednog dana neke nove generacije će pisati o fenomenu ljudskih osjećaja koji su nekada davno postojali. O ljudima koji su nekada živjeli. Jer ovo danas niti je život, niti smisao, niti potreba samo varka u trošenju vremena vlastitog preživljavanja i okretanja glave od svega što pada po putu života. Djeca nam se ubijaju. Borci prijete samozapaljenjem. Radnici mole za uvezivanje staža. Pedofili hodaju sunčanom stranom pod zaštitom države. Muževi ubijaju i žene i djecu. Aparati na onkoligiji stoje kao u 15 vijeku. Prodaju nam vlastitu zemlju mešetarima. Sistematski zagađuju vodu i uvoze zagađenu. Bolesnici pristaju na smrt zarad participacije. Redovi po narodnim kuhinjama. Silovanja, saobraćajne nesreće pomahnitalih pijanih tatinih sinova... I ko nas to uništava? Drugi neko. Ne... uništavamo sami sebe jer dozvoljavamo si okretanje glave. Jer tog trena ne dešava se nama. Mi smo iznad toga jel da. Nama se ne mogu desiti loše stvari. Mi znamo vladati. Čime vladamo? Nedostatkom poštovanja prema drugome, nedostatkom empatije prema ljudskom rodu, nedostatkom nedostajalog osnovnog sastavnog dijela čovjeka...dušom. I svo svoje učešće u društvenoj zajednici svodimo na mreže koje se zovu društvene i na proklete komentare zajedničke mržnje prema našim, vašim, mojim i njihovim uz servirane najaktuelnije teme nacinalnog linča i prebrojavanja. I kako ne pitati se, gdje su nestali ljudi? Ti divni dobri ljudi koji su nekada postojali.

Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука.  Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано.  Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.

×
×
  • Create New...