Jump to content
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr

Придружите се нашој ВИБЕР ГРУПИ на ЛИНКУ

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'Božić'.



More search options

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Студентски форум ПБФ
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
  • Друштво
  • Наука и уметност
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
  • Странице, групе и квизови
  • Форум вероучитеља
  • Православна берза
  • Православно црквено појање са правилом
  • Поуке.орг пројекти
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Категорије

  • Књиге
    • Православна црквена литература
    • Неправославна литература
    • Философија
    • Психологија
    • Историја
    • Ваздухопловство
    • Речници
    • Периодика
    • Скрипте
    • Белетристика
    • Поезија
    • Књижевни класици
    • Књиге на руском језику
    • Књиге на енглеском језику
    • Некатегоризовано
  • Аудио записи
    • Философија
    • Догматика
    • Византијско појање
    • Српско Појање
    • Учење црквеног појања
    • Свето Писмо предавања са ПБФ-а
    • Предавања, трибине
    • Некатегоризовано
    • Аудио књиге
  • Фајлови, програми
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Files
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Библиотека
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Књиге,Пдф
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Презентација
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Files
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Презентација
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Видео
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's а

Blogs

There are no results to display.

There are no results to display.


Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

Found 4 results

  1. Danas je svetkovina Božića (po Gregorijanskome kalendaru). To je dan koji se praznuje u slavu rođenja Isusa Krista u kojem je jedan dio Židova vidio velikog učitelja, islam proroka, hinduisti avatara (onaj koji dolazi, ponovo se rađa) a kršćani neponovljivo utjelovljenje Božje. Izvor znanja o Isusu uglavnom su evanđelja, pogotovo ono po Marku, koja se uzimaju kao najvjerodostojnije štivo u kojem se govori o Isusu. Pisalo se dosta, s pažnjom su praćene njegove propovijedi, ali nitko nije zapisao dan njegova rođenja, pa se misli da je za evanđeliste bilo važnije otajstvo otkupljenja (pa u evanđeljima imamo datum Pashe), iako je otkupljenje počelo njegovim dolaskom među ljude kao jednim od nas. Istraživanja o tome kada se Isus rodio počela su u 2. stoljeću. Prvi je tragati počeo Klement Aleksandrijski saznavši da se na Istoku pripovijeda da je Isus rođen 20. svibnja, a drugi da se to zbilo 20. travnja, pa 17. studenoga. Zabilježeno je i jedno mišljenje iz 243. godine prema kojem se Isus rodio 28. ožujka, jer je to (po nekim tadašnjim spisima) ”četvrti dan stvaranja svijeta”, kada je Bog ”stvorio Sunce”, pa je i Krist došao na svijet kao Sunce Pravednosti. Nakon toliko različitih mišljenja utvrđen je kao dan rođenja 25. prosinca. Naime, toga se dana u Rimu slavio blagdan koji je simbolizirao Sunce, Natalis solis invicti, Mitre. Dana 21. prosinca počinje rasti dan, pa se obilježavao početak novog života u prirodi. Kada je kršćanstvo u Rimskom Carstvu ojačalo, moglo je svoje blagdane štovati na dane kada su pogani svetkovali svoje najveće svečanosti. Tako su Isusovo rođenje počeli slaviti na Dan Sunca, koji postade simbolom Krista, Sunca Pravednosti. Taj dan vezuje se i za Isusovu savršenost. Krist je začet, smatrali su crkveni oci, na proljetni ekvinocij 25. ožujka. Naime, kako je kod njega sve moralo biti savršeno, morao je 25. početi i njegov život na Zemlji. Od jednog do drugog dana ima devet mjeseci, pa je 25. ožujka ”moralo biti” i začeće Isusovo. Nadnevak 25. prosinca počeo se slaviti 354., što svjedoči liturgijski kalendar izdan u Rimu te godine. Međutim, Klement Aleksandrijski navodi jednu gnostičku sektu na istoku koja je 6. siječnja već oko 215. godine slavila dan rođenja, ujedno i krštenje Isusovo. Ta se svetkovina u Rimu najprije ogledala u tri mise, od kojih je posljednja bila polnoćka, ubrzo prihvaćena u cijeloj zapadnoj Crkvi, a obilježila ju je pjesma ”U polnoći se Bog rodi”. Rođenjem Isusa ispunilo se mesijansko iščekivanje. Sve je počelo kad su Kaldejci pod Nabukodonosorom porazili Judu, kad je razoren hram i najveći dio Židova odveden u babilonsko sužanjstvo. Želja da se vrati ono što je izgubljeno nikada nije nestala. Kako je vrijeme odmicalo, u svijesti svakog Židova bila je sve jača. Tako prošlost postaje nezaboravna budućnost. Rađala se nada u povratak kralja stare Davidove loze, ali njihovi gospodari za te njihove snove nisu smjeli znati, pa su o kralju koji bi se u neko vrijeme trebao pojaviti i uspostaviti staro moćno kraljevstvo zlatnog doba govorili kao o Mesiji, što znači pomazan, jer se ustoličenjem kralj pomazivao uljem. Stoljećima se nada družila s tugom. Neki stihovi koji govore o zlatnom dobu iz kojih se naslućuje povratak Mesije stavljeni su u knjigu Izaije, proroka iz 700. prije nove ere, to jest prije Krista. Drugi hebrejski prorok Mihej iz vremena prije Izaije prorokuje Mesijino rođenje koje će se dogoditi u Betlehemu: ”A ti, Betleheme efrato, nipošto nisi najmanji među tisućama Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena” (Mih 5, 1, Biblija, KS, Zagreb, 1987, str. 910). Evanđelist Matej izvješćuje da je Isus rođen u Betlehemu Judinu, za vrijeme cara Heroda (Mt 2, 1, Isto, str. 937), a izvješće drugog evanđelista Luke to potvrđuje (Lk 2, 7, Isto, str. 983). To je teološki diskurs, jer svi drugi izvori koji upućuju na povijesnu figuru navode da je Isus došao iz Nazareta. Što se tiče rodoslovlja, Matej vodi po lozi Abrahamovih potomaka do Josipa, muža Marijina (Mt 1, 1, Isto, str. 937). Tako se dokazuje porijeklo iz Davidova zlatnog doba, iz vremena i loze o kojoj su sanjali Židovi još od sužanjstva u Babilonu. Rodio se Mesija kojeg Židovi nisu prepoznali. Betlehem je danas mali gradić nedaleko Jeruzalema u kojem se nalazi crkva Isusova rođenja koju je sagradio Konstantin oko 330., a obnovio Justinijan oko 550. godine. Sadržaj božićnih poruka je u duhu Isusova propovijedanja – mir, pomirenje, pravda za sve; to je vrijeme u kojem se traži čovjek koji u sebi nosi dobrotu, sućut i osjećaj da valja pomoći slabijem i nemoćnom. Veselo ozračje Božića stvorilo je kroz stoljeća bogatstvo narodnih običaja. Božić se dočekuje izniklom pšenicom, posudom u kojoj su sve vrste žita, božićnim kruhom – simbolom tijela Isusova. Pale se božićne svijeće, po podu na selu, naročito kod pravoslavnih kućanstava, stavlja se slama ili sijeno kao spomen na Isusov krevetac, pali se badnjak na ognjištu na kojem se čuva žar do blagdana – Sveta tri kralja (također mitološke naravi) kao sjećanje na vatricu koja je u štalici grijala malog Isusa. Iza polnoćke na stol se stavljala pečena ovca, a na njenoj lopatici gatalo se o životu u budućoj godini. Božić nije transcendentalni pojam nevidljivog Boga, promišljanje koje putuje beskrajem. Ono čemu se klanjamo je čovjek, Božić – mali Bog, koji je došao na svijet po Duhu Svetom, savršenstvo Božje. Sve treba biti savršeno, pa i čestitanje Božića. Vjera u spasenje koja se rodila s Isusom Kristom dala je narodu poticaja u promišljanju kako obogatiti božićne blagdane vedrinom i veseljem. Crkveni oci uvijek su isticali otkupiteljski vid utjelovljenja. Ćiril Aleksandrijski piše: ”Onaj koji je od vijeka, rođen je u tijelu, uzevši sve što je naše, zato da bi plod tijela – mi, koji bijasmo na putu propasti, ostali u njemu, koji je postao ono što jesmo, da bi nas učinio dionicama onoga što je on.” Oprost grijeha bez kazne donosi izvjesnu sigurnost, ali ne i duhovni mir. Ne može se zanijekati istina da se grijeh koji nije kažnjen najčešće ponavlja. Tako je i svijet nakon Kristove žrtve nastavio svoj hod putem osvajačkih ratova u kojima se zbog pljačke ubijalo i gazilo slabijeg. S druge strane, krađe i drugi poroci grešnog morala prekrili su zemaljsku kuglu. Zašto treba slaviti Božić? Prihvatimo li tradiciju i legendu o Isusovom rođenju u betlehemskoj štali (ja, naime, tvrdim da je Isus rođen skromno (Vidi Luka 2, 7 premda ne kako ga želi prikazati srednjovjekovna duhovnost u talijanskih kršćana), kažimo ovako: u štalici (”u jaslama”, Lk 2, 7) se rodio Onaj za koji će kasnije kazati da je Svjetlo svijeta (prvo je Isus to rekao svojim apostolima, da su oni ”svjetlo svijetu”, vidi Mt 5, 14), Svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet. On je doista postao ljudima svjetlo – primjerom svoga života skromnosti, nesebičnosti, žrtve i predanja iz ljubavi za čovjeka. Postao je svjetlo također svojom riječju istine koja proniče dubine ljudskog srca i obasjava svu povijest čovječanstva. I gdje god su pojedinci i narodi bili otvoreni ovom svjetlu, tu su se smanjivala područja mraka nehumanosti, a širila se područja nade, ljubavi i svakog pravog napretka. Ja sam kršćanin i trudim se slijediti Isusa, ne uvijek vjernošću kako bih želio, svakako ne više u potpunom ”dosluhu” s naučavanjem Katoličke crkve čiji sam svojevrsni disident. Ali mi nije svejedno što se to radi ”u ime Isusa”, jer otkako sam završio studij teologije (ako je uopće moguće takav studij dovršiti, ja mislim da nije), razbijam glavu jednim fundamentalnim pitanjem: tko je bio Isus? Kakva se tajna krije u tom fascinantnom Galilejcu, koji je rođen prije dvije tisuće i kusur godina u jednom beznačajnom selu rimske imperije i kojeg su ubili kao zločinca blizu jednog starog kamenoloma, izvan Jeruzalema, kad je imao trideset i kusur godina? Tko je bio taj čovjek koji je na odlučujući način obilježio religiju, kulturu i umjetnost Zapada do te mjere da mu je nametnuo i svoj kalendar? Vjerojatno nitko nije imao tako veliku moć nad ljudskim srcima, nitko nije kao on izrazio nemire i pitanja ljudskog bića, nitko nije pobudio tolike nade. Zašto njegovo ime nije palo u zaborav? Zašto još i danas, kad ideologije i religije doživljavaju duboku krizu, toliki milijuni ljudi i žena nalaze ohrabrenje za svoju vjeru u njegovoj osobi i u njegovoj poruci? I sve to, o tome želim danas pisati, kada jako malo znamo o povijesnom Isusu, gotovo pa ništa s dovoljnom sigurnošću?! To kod mene nije neka nova ideja. Uvijek sam, naročito nakon puberteta, kad sam odslušao prve lekcije iz Kristologije u župi otaca isusovaca, gdje ću naletjeti na subrata sadašnjega pape Franje (koji će mi jednim jednostavnim pitanjem poremetiti i promijeniti cijeli život: Dokle ću radnim danom biti argentinski ljevičar, a vikendom hrvatski fašist?!), osjećao potrebu da proučim njegovu osobu i njegovu poruku i da je predstavim, što ne prestajem činiti od 1978. kada sam počeo katehizirati i mlađe i starije od sebe. Uvjeren sam, bez obzira na sve što ćete pročitati u ovoj kolumni, da je Isus ono najbolje što imamo u Crkvi (sveopćoj i Kristovoj, ne ”rimokatoličkoj” ili, još gore, puno gore od toga, jer je taj pojam za mene svetogrđe, ”stepinčevoj”). Ne samo to, Isus je i ono najbolje što danas možemo ponuditi suvremenom društvu. Vjerujem, štoviše, zajedno s mnogim drugim misliocima, da je Isus ono najbolje što je čovječanstvo dalo. Najdivniji potencijal svjetlosti i nade s kojim kao ljudska bića možemo računati. Povijesni obzor bi bio osiromašen kad bi Isus pao u zaborav. Zato me užasno smeta kad čujem govoriti o njemu (naročito o Božiću) na nejasan, neodlučan način ili kad se iznose sve moguće teme koje ne bi izdržale ni minimalnu konfrontaciju s izvorima koje o njemu imamo. Isus se, ipak, na našim prostorima polako gasi u našim srcima, a istovremeno su među nama u optjecaju izvjesni ”klišeji” koji osiromašuju ili izobličuju njegovu osobu (božićevanje u Hrvata je prestrašan kliše, toliko strašan da svake godine u ovim danima poželim pobjeći u neku arapsku ili budističku zemlju): taj Isus, barem ja tako mislim, ne može privući, osvojiti ili izazvati ljubav. Jednako patim i kad slušam rutinski jezik (kao u Bozanićeve božićne poruke, osobito ako, kako se radi u kaptolskim medijima, krene cenzurirati papu Franju), koji je već odavno potrošen: ne pali srca niti u svijet donosi njegov plamen; ne stavlja u pokret obraćenje. Isto tako me boli kad vidim kako se nesvjesno može defokusirati objava pravog Isusova projekta, s kojom se lakoćom skraćuje njegova poruka, čime se sakati njegova dobra vijest: ona o Kraljevstvu nebeskom (razumijem da je ova sintagma neprihvatljiva mnogima, pa radije govorimo o savršenom stanju potpune pravde i potpunog mira). Mene zanimaju ova pitanja: Kakav je bio? Kako je shvaćao svoj život? Kakva su bila osnovna obilježja njegova djelovanja i crte snage ili bitni sadržaj njegove poruke? Zašto su ga ubili? Kako je završila avantura njegova života? Ima već puno godina kako stručnjaci govore o ”povijesnom Isusu” i ”Kristu vjere” kao o dva oblika ili različita puta za pristupanje Isusu. Kad kažemo ”povijesni Isus”, govorimo o poznavanju Isusa koje povjesničari mogu steći rabeći znanstvene metode modernog povijesnog istraživanja. Kada naprotiv govorimo o ”Kristu vjere”, govorimo o poznavanju do kojega dolazi Crkva odgovarajući vjerom u akciju otkrivanja Boga koji se otjelovio kao Mesija, pomazanik, Krist. Ne smije se pobrkati govor i znatiželja oko ”povijesnog Isusa” s proučavanjem ”Krista vjere” u koga mi kršćani vjerujemo. No, kakve potrebe imamo mi vjernici da pribjegavamo povijesnom istraživanju ako, putem vjere, poznajemo misterij koji je zatvoren u Isusu? Je li ovo istraživanje legitimno? Je li potrebno? Ne samo da je legitimno nego je to i posao od kojega Crkva (ne samo kao skup krštenika) ne može odustati. Razlog je jednostavan. Ako u Isusu ispovijedamo Sina Božjeg koji se otjelovio u našoj vlastitoj povijesti, kako da ne upotrijebimo sva sredstva koja nam stoje na dohvatu da bismo bolje upoznali njegovu povijesnu dimenziju i njegov konkretni ljudski život? Sama naša vjera to traži. Zašto povijesni lik Isusov ima toliku privlačnu snagu? Jednostavno zato jer nas približava Isusu ”od krvi i mesa” dajući konkretizaciju i život njegovu humanitetu. Mi kršćani ispovijedamo da je Isus ”pravi Bog i pravi čovjek” (KKC 422 i sl). Međutim, često se događa da velikom snagom podvlačimo da je Bog. I treba da tako činimo, jer bi u suprotnom naša vjera bila uništena. Ali ako naglašavanjem njegova božanskog svojstva, zaboravimo da je Isus čovjek i ignoriramo njegov konkretni ljudski život, također slabimo svoju vjeru. A ja želim da moja vjera bude jaka, pa i da bude jaka vjera onih koji misle da vjeruju ili da je pronađu u sebi oni koji je možda traže. Ali što ako bi me itko od mojih prijatelja agnostika ili ateista pitao ovako: Drago, tko je bio Isus iz Nazareta, to jest, koliko ti, kao teolog, znaš o Isusu da vidimo mogu li ja naći u tome inspiraciju? Reći ću to otvoreno, morao bih kazati da o Isusu, ne samo ja, znamo vrlo malo, gotovo pa ništa! Saznajemo da je iz Galileje, da je doma i u selu govorio aramejski, ne hebrejski, jezik koji će naučiti kasnije, u sinagogi, da su ga u Nazaretu nazivali Yeshúa bar Yosef, to jest Isus, sin Josipov, te da su ga u regiji i kasnije, također na aramejskom, nazivali Yeshúa ha-notsrí, to jest Isus iz Nazareta, itd. Zna li Crkva više, zna li papa Franjo više? Ma, kakvi! Oni vjeruju u Isusa, a to je sasvim druga priča. No, da pomognem eventualnim znatiželjnim čitateljima i, na kraju krajeva, samome sebi… Ne znamo tko mu je bio biološki otac jer je ”začet po Duhu Svetome” (Mt 1, 20 i Lk 1, 35), a ne znamo ni tko mu je zapravo bio staratelj, naime Josip. Ni kada ni gdje je taj dobri tesar rođen ne znamo. A ne znamo ni kada ni gdje je točno rođen Isus! U Betlehemu kažete? Zato jer to tako govori Josip Bozanić? Ja u to slabo vjerujem. Isus je najvjerojatnije rođen u Nazaretu. U evanđeljima po Mateju i Luki se spominje Betlehem, ali to se radi ne iz povijesnih, već iz teoloških razloga – da bi se ispunilo proročanstvo (o iščekivanju Mesije) gore spomenuto. Izvan toga, svi drugi izvori govore da je Isus stigao iz Nazareta, da je ”od tuda” (Marko 1,9; Matej 21,11; Ivan 1, 45-46; Djela apostolska 10,38, itd.) i da su ga zvali ”Nazarećanin” ili ”iz Nazareta” (Marko 1,24; 10,47; 14,67; 16,6; Luka 4,34; 24,19, itd.). Pojma nemamo što je bilo s Isusom između njegove 12. i 30. godine: je li putovao ili je bivao zatvoren u tom malom selu od nekoliko stotina stanovnika koliko ih je bilo u Nazaretu, toliko sićušan i nevažan da nikada nije spomenut u mapama ni u židovskim svetim knjigama? Lako je zamisliti da je Isus bio oženjen, jer je bilo nezamislivo da zdrav Židov živi bez žene, a ne znamo je li imao djece, što bi bilo najnormalnije s obzirom na važnost potomstva u židovstvu, toliko važnim da je patrijarsima bilo dozvoljeno lijegati s ropkinjama ako bi im supruga bila sterilna. Protestanti, mnogi, vjeruju da je Isus ima braću. Ne znamo ni zašto je točno ubijen. Postoje mnoge teorije, a ja sam najskloniji prihvatiti one koje je izložio S. G. F. Brandon u glasovitoj knjizi ”Suđenje Isusu iz Nazareta” (Stari Grad, Zagreb, 2002.): jer se, iz perspektive suda, poistovjetio s narodnim pokretom protiv uzurpatorske rimske vladavine, dakle, zbog svoje upletenosti u izraelsku borbu za političku i vjersku slobodu, što je u židovskom mentalitetu jedna te ista stvar; uz fundamentalni razlog da je ”išao na živce” glavarima svećeničkim i pismoznancima koji su ga se željeli pošto-poto riješiti. Između vrlo vjerojatnog rođenja u Nazaretu i pogubljenja u Jeruzalemu svašta se dogodilo, a mi znamo tako malo! O Isusu vjere, pak, znamo gotovo sve; prihvatili smo diskurs izvršnog direktora projekta koji se zove ”kršćanstvo”, stanovitog Pavla, prihvatili smo zaključke prvih koncila, prihvatili smo učenja teoloških majstora i papa, ali, što se mene tiče, ne držim previše do Isusa te naše kaptolske gospode, jer oni kao da ne znaju za pravog, bolje rečeno, povijesnog Isusa, koji je obilazio galilejska mjesta okružen ”gubitnicima” i ne baš malom karavanom obespravljenih, siromašnih i bolesnih. A znate još nešto? Ne znamo baš puno ni o Isusovim riječima! Najbolji tumači Biblije tvrde da u njoj, strogom analizom teksta, nema više od dvanaestak rečenica koje bi se mogle pripisati Isusu, baš njemu. Isus je možda rekao ono da bi lakše deva prošla kroz ušicu igle nego bogataš u nebo, da treba dati cesaru cesarovo, a Bogu božje ili da je pametnije da mrtvi pokapaju svoje mrtve. O drugim stvarima koje mu se pripisuju, pa čak i o molitvi ”Oče naš”, koja nam stiže u nekoliko varijanti, možemo s pravom sumnjati da su Isusovo autorsko djelo. Našli bismo se u problemima kad bismo tražili uporište u povijesnim dokumentima, jer ga samo spominje, i to usputno, povjesničar Josip Flavije. Ali teško ćete naći povjesničara koji će izrijekom tvrditi da povijesni Isus nije postojao. Gomila je detalja koji govore da je netko takav postojao. Paradoksalno, ni o jednom povijesnom liku nije toliko napisano bez tako malo temelja: samo u Biblijskom institutu u Rimu postoji biblioteka s preko milijun djela o Isusu! Povijest ili mit, legenda ili stvarnost, Židov Isus iz Nazareta je uspio doći do nas danas i izdržati zub vremena, doduše, i pomoću gnostičkih spisa koji skandaliziraju pravovjerne kršćane, a koji ne mogu prihvatiti Isusa koji ima noćne polucije, seksualne fantazije ili ljubi u usta Mariju Magdalenu. Puno toga nema veze s Isusom povijesti, a pred religijskim smo slavljima i običajima koji su potpuno dizajnirani. Ima li veze s Isusom sva ova parada i sav konzumeristički kič, sve ovo ludilo zbog kojeg, na primjer, mnogi padaju u depresiju jer im lisnica nije dovoljno debela da se nose s blagdanima? Neću to kriti, prezirem one koji se za Božić ubijaju hranom i druge maltretiraju u alkoholiziranom stanju (hvala MUP-u što nam je uvelike pomogao da Hrvati dokažu svoj kilerski instinkt samo za Novu godinu). Odvratne su mi televizijske reklame, izbjegavam centar grada Zagreba i žalim za sretnim danima s udicom na obali Atlantika u Patagoniji gdje me bozanići, miklenići, pozaići, košići i drugi vjerski fanatici nisu dodirivali. Budući da, eto, vjerujem u Isusa iz Nazareta, ja ću vam kazati što je to za mene proslava Božića i zašto sam sve ovo danas ovdje izložio: jer je Božić, naime, smisao legende o Božiću, svejedno bio to vjerski ili nevjernički blagdan, blagdan naših kolumnista Jadranke Brnčić i Petera Kuzmiča, blagdan brata i mitropolite zagrebačkog Porfirija, blagdan pape Franje ili blagdan sugrađanina i prijatelja Ive Josipovića, proslava života i to života jednog galilejskog propovjednika i iscjelitelja koji je vjerovao u utopiju jednakosti, univerzalne ljubavi, oproštaja i bratstva svih onih koje Bog, Otac voli i drži na životu. U svojoj najvažnijoj esenciji blagdan Božića je oklada na humanost, na solidarnost, na sreću, na mudrost, na slobodu i na jednostavnost jer mnogo toga nam je nepoznato. Preostalo mi je za kraj ponoviti riječi apostola Petra: treba znati opravdati vlastitu vjeru. Mislim da isto vrijedi i za nevjernike. Cijenim kada znaju pojasniti svoju nevjeru (njima sam posvetio knjigu!). I jednima i drugima želim mir. A vama, pak, poštovani/e čitatelji/ce, kojoj god grupi pripadali, želim krotkost i blagost duha. Naime, na pamet mi dolazi jedna sasvim logična njemačka poslovica koja u ovom slučaju ima jako puno veze s teologijom i Biblijom uopće: Treba mnogo znati da bi se znalo kako malo znamo. Haj’mo se onda svi zajedno kladiti na humanost!
  2. Prekjučer je bila svetkovina Božića prema Julijanskom kalendaru. To je dan, znamo, koji se praznuje u slavu rođenja Isusa Krista u kojem je jedan dio Židova vidio velikog učitelja, islam proroka, hinduisti avatara (onaj koji dolazi, ponovo se rađa), a kršćani neponovljivo utjelovljenje Božje. U subotu, na Badnjak, nakon liturgije, bilo je lijepo i ohrabrujuće na prijemu, koji je organizirao mitropolit Porfirije, slušati pozdrave katoličkog biskupa (pomoćnog zagrebačkog) Šaška koji je stajao u pratnji dobroga apostolskog nuncija nadbiskupa Pinta (koji je govorio i u ime svih prisutnih kršćana drugih denominacija), pa rabina Prelevića, muftije Hasanovića… Još mi je milije bilo, nakon prijema, a ispred pravoslavnoga hrama, na ulici vidjeti veliki broj preostalih vjernika/ca koji su s veseljem stajali i pjevali božićne pjesme. Činilo mi se da je diskretna pratnja policije nepotrebna, da je napokon nastupilo vrijeme mira i međusobnog uvažavanja. Sadržaj božićnih poruka je u duhu Isusova propovijedanja – mir, pomirenje, pravda za sve, ovo je vrijeme u kojem se traži čovjek koji u sebi nosi dobrotu, sućut i osjećaj pomoći slabijem i nemoćnom Znam da nije tako, da u društvu imamo nemali broj onih koji se truju mržnjom prema Srbima i da je Porfirije Perić bio točan kada je tijekom liturgije badnje večeri rekao: ”Braćo i sestre, posebno večeras vas molim da se ne bojite da budete ono što jeste, a moje je iskustvo da postoji strah u vama. Ne ulazim u to koliko je opravdan, ali sam siguran da od vas zavisi da li ćete biti hrabri i postojani.” Ja tomu dodajem: Mir, braćo i sestre pravoslavni, Mir Božji, Hristos se rodi! I kažem to iz sveg srca jer je i meni Božić i jer smatram da moramo, punim plućima, dva puta slaviti Božić, jer su ”oba” datuma naša, kršćanska. Božić po Julijanskome kalendaru nije blagdan ”onih” eto Srba koji su tu ipak, nakon svega što se dogodilo, ”s nama”. To je praznik koji nas pobratimljuje, jer smo mi, Hrvati i Srbi, u Bogu jedno – djeca. Dakle, ovo što slijedi je potrebno napisati i povodom 25. prosinca i povodom 7. siječnja! Izvor znanja o Isusu uglavnom su evanđelja, pogotovo ono po Marku, koja se uzimaju kao najvjerodostojnije štivo u kojem se govori o Isusu. Pisalo se dosta, s pažnjom su praćene njegove propovijedi, ali nitko nije zapisao dan njegova rođenja, pa se misli da je za evanđeliste bilo važnije otajstvo otkupljenja koje je počelo njegovim dolaskom. Istraživanja kada se Isus rodio počela su u drugom stoljeću. Prvi je tragati počeo Klement Aleksandrijski saznavši da se na Istoku pripovijeda da je Isus rođen 20. svibnja, a drugi da se to zbilo 20. travnja, pa 17. studenoga. Zabilježeno je i jedno mišljenje iz 243. godine prema kojem se Isus rodio 28. ožujka, jer je to četvrti dan stvaranja svijeta, kada je Bog stvorio sunce, pa je i Krist došao na svijet kao Sunce Pravednosti. Nakon toliko različitih mišljenja utvrđen je dan rođenja 25. prosinca. Naime, toga se dana u Rimu slavio blagdan koji je simbolizirao Sunce, Natalis solis invicti, Mitre. Dana 21. prosinca počinje rasti dan, pa se obilježavao početak novog života u prirodi. Kada je kršćanstvo u Rimskom Carstvu ojačalo, moglo je svoje blagdane štovati na dane kada su pogani svetkovali svoje najveće svečanosti. Tako su Isusovo rođenje počeli slaviti na Dan sunca koji postade simbolom Krista, Sunca Pravednosti. Nadnevak 25. prosinca počeo se slaviti 354., što svjedoči liturgijski kalendar izdan u Rimu te godine. Ta svetkovina u Rimu najprije se ogledala u tri mise, od kojih je posljednja bila polnoćka, koja je brzo prihvaćena u cijeloj zapadnoj crkvi, a obilježila ju je pjesma ”U polnoći se Bog rodi” Taj dan vezuje se i za Isusovu savršenost. Krist je umro, smatrali su crkveni oci, na proljetni ekvinocij 25. ožujka. Kako je kod njega sve moralo biti savršeno, morao je 25. početi i njegov život na zemlji. Od jednog do drugog dana ima devet mjeseci, pa je 25. ožujka moralo biti i začeće Kristovo. Nadnevak 25. prosinca počeo se slaviti 354., što svjedoči liturgijski kalendar izdan u Rimu te godine. Međutim, Klement Aleksandrijski navodi jednu gnostičku sektu na Istoku koja je 6. siječnja već oko 215. godine slavila dan rođenja, ujedno i krštenje Isusovo. Ta svetkovina se u Rimu najprije ogledala u tri mise, od kojih je posljednja bila polnoćka, koja je brzo prihvaćena u cijeloj zapadnoj crkvi, a obilježila ju je pjesma ”U polnoći se Bog rodi”. Svašta je tijekom povijesti bilo, pa tako pamtimo i da su engleski puritanci pokušali ukinuti slavljenje Božića aktom parlamenta 1664. godine, ali je praznik ponovo uveden uvođenjem republike. Rođenjem Isusa ispunilo se mesijansko iščekivanje. Sve je počelo kada su Kaldejci pod Nabukodonosorom porazili Judu, kada je razoren hram i najveći dio Židova odveden u babilonsko sužanjstvo. Želja da se vrati ono što je izgubljeno nikada nije nestala. Kako je vrijeme odmicalo, u svijesti svakog Židova bila je sve jača. Tako prošlost postaje nezaboravna budućnost. Rađala se nada u povratak kralja stare Davidove loze, ali njihovi gospodari za te njihove snove nisu smjeli znati, pa su o kralju koji bi se u nekom vremenu trebao pojaviti i uspostaviti staro moćno kraljevstvo zlatnog doba govorili kao o Mesiji, što znači pomazan, jer se ustoličenjem kralj pomazivao uljem. Stoljećima se nada družila s tugom. Neki stihovi koji govore o zlatnom dobu iz kojih se naslućuje povratak Mesije stavljeni su u knjigu Izaije, proroka iz 700. prije Krista. Drugi hebrejski prorok Mihej iz vremena prije Izaije prorokuje Mesijino rođenje koje će se dogoditi u Betlehemu: ”A ti, Betleheme efrato, nipošto nisi najmanji među tisućama Judinijem, iz tebe će izaći onaj koji će biti gospodar Izraela, onaj čiji su izlasci od početka, od vječnih vremena”. Prihvatimo li tradiciju i legendu o Isusovom rođenju u betlehemskoj štali, kažimo ovako: u štalici se rodio Onaj koji će kasnije za sebe reći da je baš on Svjetlo svijeta, Svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet. On je doista postao ljudima svjetlo – primjerom svoga života skromnosti, nesebičnosti, žrtve i predanja iz ljubavi za čovjeka Evanđelist Matej izvješćuje da je Isus rođen u Betlehemu Judinu, za vrijeme cara Heroda, a izvješće drugog evanđelista Luke to potvrđuje. To je teološki diskurs, jer svi drugi izvori koji upućuju na povijesnu figuru navode da je Isus došao iz Nazareta. Zapravo, kako sam nedavno napisao, prije će biti da je Isus rođen u Nazaretu, ali legenda o rođenju u Betlehemu se nametnula. Što se tiče rodoslovlja, Matej vodi, po lozi Abrahamovih potomaka, do Josipa, muža Marije. Tako se dokazuje porijeklo iz Davidova zlatnog doba, iz vremena i loze o kojoj su sanjali Židovi još od sužanjstva u Babilonu. Rodio se Mesija kojeg Židovi nisu prepoznali. Danas je Betlehem mali gradić u kojem se nalazi crkva Isusova rođenja koju je sagradio Konstantin oko 330., a obnovio Justinijan oko 550. godine. Sadržaj božićnih poruka je u duhu Isusova propovijedanja – mir, pomirenje, pravda za sve, to je vrijeme u kojem se traži čovjek koji u sebi nosi dobrotu, sućut i osjećaj pomoći slabijem i nemoćnom. Veselo ozračje Božića stvorilo je kroz stoljeća bogatstvo narodnih običaja. Božić se dočekuje izniklom pšenicom, posudom u kojoj su sve vrste žita, božićnim kruhom, simbolom tijela Isusova. Pale se božićne svijeće, po podu na selu, naročito u pravoslavnim kućanstvima, stavlja slama ili sijeno kao spomen na Isusov krevetac, unosi se badnjak na ognjištu na kojem se čuva žar do blagdana, također mitološke naravi, kao sjećanje na vatricu koja je u štalici grijala malog Isusa. Iza polnoćke na stol se stavljala pečena ovca, a na njenoj lopatici gatalo se o životu u budućoj godini. Božić nije transcendentalni pojam nevidljivog Boga, promišljanja koje putuje beskrajem. Ono čemu se klanjamo je čovjek, Božić – mali Bog, koji je došao na svijet po Duhu Svetom, savršenstvo Božje. Sve treba biti savršeno, pa i čestitanje Božića. Vjera u spasenje koja se rodila s Isusom Kristom dala je narodu poticaja u promišljanju kako obogatiti božićne blagdane vedrinom i veseljem. Crkveni oci uvijek su isticali otkupiteljski vid utjelovljenja. Ćiril Aleksandrijski piše: ”Onaj koji je od vijeka, rođen je u tijelu, uzevši sve što je naše, zato da bi plod tijela – mi, koji bijasmo na putu propasti, ostali u njemu, koji je postao ono što jesmo, da bi nas učinio dionicama onoga što je on.” Oprost grijeha bez kazne donosi izvjesnu sigurnost, ali ne i duhovni mir. Ne može se zanijekati istina da se grijeh koji nije kažnjen najčešće ponavlja. Tako je i svijet nakon Kristove žrtve nastavio svoj hod putem osvajačkih ratova u kojima se zbog pljačke ubijalo i gazilo slabijeg. S druge strane, krađe i drugi poroci grešnog morala prekrili su zemaljsku kuglu. Zašto treba slaviti Božić? I zašto dva puta? Prihvatimo li tradiciju i legendu o Isusovom rođenju u betlehemskoj štali (ja, naime, tvrdim da je Isus rođen skromno, ali ne kako ga želi prikazati srednjovjekovna duhovnost u talijanskih kršćana), kažimo ovako: u štalici se rodio Onaj koji će kasnije za sebe reći da je baš on Svjetlo svijeta, Svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet. On je doista postao ljudima svjetlo – primjerom svoga života skromnosti, nesebičnosti, žrtve i predanja iz ljubavi za čovjeka. Dva puta ćemo slaviti svi mi koji smatramo da su oni drugi zapravo naši i da će tako biti sve dok ne ujedinimo kalendar, što su već neke pravoslavne crkve učinile. Tada ćemo i zbiljski biti jedno. Isus je postao svjetlo svojom riječju istine koja proniče dubine ljudskog srca i obasjava svu povijest čovječanstva. I gdje god su pojedinci i narodi bili otvoreni tom svjetlu, tu su se smanjivala područja mraka nehumanosti, a širila se područja nade, ljubavi i svakog pravog napretka. Zbog toga je meni opet Božić: hoću da me pravoslavni oplemene, da mi kažu ”ti si naš”, da me prisvoje, jer ću ja njima reći da je tako u Božjem naumu i u Pavlovoj teologiji: da nema više oni, ovi… U Isusu smo svi jedna velika pogača koja se mora lomiti da gladnih više ne bude.
  3. Kršćanin sam, ali mi nije svejedno što se radi ”u ime Isusa“, jer otkako sam završio studij teologije (ako je uopće moguće takav studij dovršiti) razbijam glavu jednim fundamentalnim pitanjem: tko je bio Isus? Kakva se tajna krije u tom fascinantnom Galilejcu, koji je rođen prije dvije tisuće i kusur godina u jednom beznačajnom selu Rimskog Carstva i kojega su ubili kao zločinca blizu jednog starog kamenoloma, izvan Jeruzalema, kad je imao trideset godina ili nešto više? Tko je bio taj čovjek koji je na odlučujući način obilježio religiju, kulturu i umjetnost Zapada do te mjere da mu je nametnuo i svoj kalendar? Vjerojatno nitko nije imao tako veliku moć nad ljudskim srcima, nitko nije kao on izrazio nemire i pitanja ljudskog bića, nitko nije pobudio tolike nade. Zašto njegovo ime nije palo u zaborav? Zašto još i danas, kad ideologije i religije doživljavaju duboku krizu, toliki miljuni ljudi i žena nalaze ohrabrenje za svoju vjeru u njegovoj osobi i u njegovoj poruci? I sve to, o tome želim danas pisati, kada jako malo znamo o povijesnom Isusu, gotovo pa ništa s dovoljnom sigurnošću! Kod mene ovo nije neka nova misao. Uvijek sam, naročito nakon puberteta, kada sam odslušao prve lekcije iz kristologije u župi otaca isusovaca, gdje ću naletjeti na subrata sadašnjega Pape koji će mi jednim jednostavnim pitanjem poremetiti i promijeniti cijeli život, osjećao potrebu da proučim njegovu osobu i njegovu poruku te da je predstavim. A to ne prestajem činiti od 1978. kada sam počeo katehizirati i mlađe i starije od sebe. Uvjeren sam, bez obzira na sve što ćete pročitati u ovoj kolumni, da je Isus ono najbolje što imamo u Crkvi (sveopćoj i Kristovoj, ne ”rimokatoličkoj” ili, još gore, puno gore od toga, jer je taj pojam za mene svetogrđe – ”stepinčevoj”). Ne samo to – Isus je i ono najbolje što danas možemo ponuditi suvremenom društvu. Vjerujem, zajedno s mnogim drugim misliocima, da je Isus ono najbolje što je čovječanstvo dalo. Najdivniji potencijal svjetlosti i nade s kojim kao ljudska bića možemo računati. Povijesni obzor bi bio osiromašen kad bi Isus pao u zaborav. Zato mi užasno smeta kad čujem da govore o njemu (naročito o Božiću) na nejasan, neodlučan način ili kad se iznose sve moguće teme koje ne bi izdržale ni minimalnu konfrontaciju s izvorima koje o njemu imamo. Isus se polako gasi u našim srcima, a istovremeno su među nama u optjecaju izvjesni ”klišeji” koji osiromašuju ili izobličuju njegovu osobu (božićevanje kod Hrvata je prestrašan kliše, toliko strašan da svake godine ovih dana poželim pobjeći u neku arapsku ili budističku zemlju): taj Isus, barem ja tako mislim, ne može privući, osvojiti ili izazvati ljubav. Cijeli taj narativ oko Božića je plod mašte i ozbiljnih pogrešaka u prevođenju Evanđelja. Lijepo za djecu, ali miljama daleko od stvarnosti tadašnje Palestine. Jednako patim i kad slušam rutinski jezik biskupa koji je već odavno potrošen: ne pali srca niti u svijet donosi njegov plamen. Ne stavlja u pokret obraćenje. Isto tako me boli kad vidim kako se nesvjesno može defokusirati objava pravog Isusova projekta, kojom se lakoćom skraćuje njegova poruka, čime se sakati njegova dobra vijest: ona o Kraljevstvu nebeskom (razumijem da je ova sintagma neprihvatljiva mnogima, pa radije govorimo o savršenom stanju potpune pravde i potpunog mira). Mene zanimaju ova pitanja: Kakav je bio? Kako je shvaćao svoj život? Kakva su bila osnovna obilježja njegova djelovanja i koje su crte snage ili bitni sadržaj njegove poruke? Zašto su ga ubili? Kako je završila avantura njegovog života? Ima već puno godina kako stručnjaci govore o ”povijesnom Isusu” i ”Kristu vjere” kao o dva oblika ili različita puta za pristupanje Isusu. Kad kažemo ”povijesni Isus”, govorimo o poznavanju Isusa koje historičari mogu steći rabeći znanstvene metode modernog povijesnog istraživanja. Kada, naprotiv, govorimo o ”Kristu vjere”, govorimo o poznavanju do kojega dolazi Crkva odgovarajući vjerom u akciji otkrivanja Boga koji se otjelovio u Kristu. Ne smije se pobrkati govor i znatiželja oko ”povijesnog Isusa” s proučavanjem ”Krista vjere”, u koga mi kršćani vjerujemo. No, kakve potrebe imamo mi vjernici da pribjegavamo povijesnom istraživanju ako putem vjere poznajemo misterij koji je zatvoren u Isusu? Je li ovo istraživanje legitimno? Je li potrebno? Ne samo da je legitimno, nego je to i posao od kojega Crkva (ne samo kao skup krštenika) ne može odustati. Razlog je jednostavan. Ako u Isusu ispovijedamo Sina Božjeg koji se otjelovio u našoj vlastitoj povijesti, kako da ne upotrijebimo sva sredstva koja nam stoje na dohvatu da bismo bolje upoznali njegovu povijesnu dimenziju i njegov konkretni ljudski život? Sama naša vjera to traži. Zašto povijesni lik Isusov ima toliku privlačnu snagu? Jednostavno zato što nas približava Isusu ”od krvi i mesa” dajući konkretizaciju i život njegovom humanitetu. Mi kršćani ispovijedamo da je Isus ”pravi Bog i pravi čovjek”. Međutim, često se događa da snažno podvlačimo da je Bog. I treba tako činiti, jer bi u suprotnom naša vjera bila uništena. Ali ako naglašavanjem njegovog božanskog svojstva zaboravimo da je Isus čovjek i ignoriramo njegov konkretni ljudski život, slabimo svoju vjeru. A ja želim da moja vjera bude jaka, pa i da bude jaka vjera i onih koji misle da vjeruju te da je oni koji je možda traže pronađu u sebi. Ali što ako bi me bilo tko od vas pitao ovako: Drago, tko je bio Isus iz Nazareta, to jest, koliko ti kao teolog znaš o Isusu? Da vidimo mogu li ja naći u tome inspiracije? Kada biste me takvo nešto upitali, reći ću to otvoreno, morao bih kazati da o Isusu znamo vrlo malo (ne samo ja), gotovo pa ništa! Zna li Crkva više, zna li papa Franjo više? Oni vjeruju u Isusa, a to ti je sasvim druga priča. No, da pomognem eventualnim znatiželjnim čitateljima i na kraju samome sebi… Ne znamo tko mu je bio biološki otac jer je ”začet po Duhu Svetome”, a ne znamo ni tko mu je bio staratelj. Ni kada ni gdje je Josip, taj dobri tesar, rođen također ne znamo. A ne znamo ni kada ni gdje je točno rođen Isus! U Betlehemu kažete? Zato jer to tako govore crkveni autoriteti? Ja u to slabo vjerujem. Isus je najvjerojatnije rođen u Nazaretu. U evanđeljima po Mateju i Luki se spominje Betlehem kao mjesto Isusova rođenja, ali to se ne radi iz povijesnih, već iz teoloških razloga, da bi se ispunilo proročanstvo (o iščekivanju mesije) jednoga čovjeka iz 8. stoljeća prije Krista, Miheje (5,1): ”A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena”. Svi drugi izvori govore da je Isus stigao iz Nazareta, da je ”od tuda” (Marko 1,9; Matej 21,11; Ivan 1, 45-46; Djela apostolska 10,38, itd.) i da su ga zvali ”Nazarećanin“ ili ”iz Nazareta“ (Marko 1,24; 10,47; 14,67; 16,6; Luka 4,34; 24,19, itd.). Pojma nemamo što je bilo s Isusom između njegove 12. i 30. godine: je li putovao ili je bio zatvoren u tom malom selu od nekoliko stotina stanovnika koliko ih je bilo u Nazaretu, toliko sićušnom i nevažnom da nikada nije spomenut u mapama ni u židovskim svetim knjigama? Lako je zamisliti da je Isus bio oženjen, jer je bilo nezamislivo da zdrav Židov živi bez žene, a ne znamo je li imao djece, što bi bilo najnormalnije s obzirom na važnost potomstva u židovstvu, toliko važnim da je bilo dopušteno patrijarsima lijegati s ropkinjom ako bi im supruga bila sterilna. Ne znamo ni zašto je točno ubijen. Postoje mnoge teorije, a ja sam najskloniji prihvatiti one koje je izložio S.G.F. Brandon u glasovitoj knjizi ”Suđenje Isusu iz Nazareta“: jer se, iz perspektive suda, Isus poistovjetio s narodnim pokretom protiv uzurpatorske rimske vladavine, dakle, zbog njegove upletenosti u izraelsku borbu za političku i vjersku slobodu, što je u židovskom mentalitetu jedna te ista stvar, uz fundamentalni razlog da je ”išao na živce“ glavarima svećeničkim i pismoznancima koji su ga se pošto-poto željeli riješiti. Između vrlo vjerojatnog rođenja u Nazaretu i pogubljenja u Jeruzalemu svašta se dogodilo, a mi znamo tako malo! O Isusu vjere znamo sve, prihvatili smo diskurs izvršnog direktora projekta koji se zove ”kršćanstvo”, stanovitog Pavla, prihvatili smo zaključke prvih koncila, prihvatili smo učenja teoloških majstora i papa, ali, što se mene tiče, ne držim previše do Isusa te naše kaptolske gospode, jer oni kao da ne znaju za pravog, bolje rečeno, ovo podcrtavam, povijesnog Isusa, koji je obilazio galilejska mjesta okružen ”gubitnicima” i ne baš malom karavanom obespravljenih, siromašnih i bolesnih. A znate što još? Ne znamo baš puno ni o Isusovim riječima! Najbolji tumači Biblije tvrde da u njoj, strogom analizom teksta, nema više od dvanaestak rečenica koje bi se mogle pripisati Isusu, baš njemu. Isus je možda rekao ono da bi lakše deva prošla kroz ušicu igle nego bogataš u nebo, ili da treba dati caru carevo, a Bogu božje, ili da je pametnije da mrtvi pokapaju svoje mrtve. U autorstvo drugih stvari koje mu se pripisuju, pa čak i u molitvu ”Oče naš“, koja nam stiže u nekoliko varijanti, možemo s pravom sumnjati. Našli bismo se u problemima kad bismo tražili uporište u povijesnim dokumentima, jer ga samo spominje, i to usputno, povjesničar Josip Flavije. Ali teško ćete naći povjesničara koji će izrijekom tvrditi da povijesni Isus nije postojao. Gomila je detalja koji govore da je netko takav postojao. Paradoksalno, ni o jednom povijesnom liku nije toliko napisano bez tako malo temelja: samo u Biblijskom institutu u Rimu postoji biblioteka s milijun djela o Isusu! Povijest ili mit, legenda ili stvarnost, Židov Isus iz Nazareta je uspio doći do nas danas i izdržati zub vremena, doduše, i pomoću gnostičkih spisa koji skandaliziraju pravovjerne kršćane, koji ne mogu prihvatiti Isusa kako ima seksualne fantazije, itd. Puno toga nema veze s Isusom povijesti, a usred smo religijskih slavlja i običaja koji su potpuno dizajnirani. Nije se Isus rodio u noći s 24. na 25. prosinca; to valjda znate i ne trebam ovdje pojašnjavati (kako se rođenje Isusa odredilo prema rimskoj proslavi boga Sunca). Ima li veze s Isusom sva ova parada i sav konzumeristički kič, svo ovo ludilo zbog kojeg, na primjer, mnogi padaju u depresiju jer im lisnica nije dovoljno debela da se nose s blagdanima? Neću to kriti, prezirem one koji se za Božić ubijaju hranom i druge maltretiraju u alkoholiziranom stanju (hvala MUP-u što nam je uvelike pomogao da dokazujemo kilerski instinkt samo za Novu godinu). Odvratne su mi televizijske reklame, izbjegavam centar grada i žalim za sretnim danima s udicom na obali Atlantika u Patagoniji gdje me bozanići, miklenići, košići i drugi vjerski fanatici nisu dodirivali. Kako, eto, ne vjerujem u Isusa iz Betlehema, već u Isusa iz Nazareta, kazat ću vam što je za mene proslava Božića i zašto sam sve ovim danas ovdje izložio: jer je Božić, naime, smisao legende o Božiću, svejedno bio to vjerski ili sekularni, blagdan Jadranke Brnčić, Petera Kuzmiča ili Porfirija Perića ili blagdan spomenutog sugrađanina koji se pita za osnovne stvari, proslava života i to života jednog galilejskog propovjednika i iscjelitelja koji je vjerovao u utopiju jednakosti, univerzalne ljubavi, oproštaja i bratstva svih onih koje Bog, Otac voli i drži na životu. U svojoj biti blagdan Božića, premda je dječja bajka, oklada je na humanost, na solidarnost, na sreću, na mudrost, na slobodu i na jednostavnost jer nam je mnogo toga nepoznato. Preostalo mi je ponoviti riječi apostola Petra: ”Treba znati opravdati vjeru”. Mislim da isto vrijedi i za nevjernike. Cijenim kad znaju opravdati svoju nevjeru. I to sam već napisao, i jednima i drugima želim mir. A vama, pak, poštovani čitatelji, kojoj god grupi pripadali, želim krotkost i blagost duha, radoznalost, ali i poniznost. Naime, na pamet mi dolazi jedna sasvim logična njemačka poslovica koja u ovom slučaju ima jako puno veze s teologijom i Biblijom uopće – ”Treba mnogo znati da bi se znalo kako malo znamo”.
  4. Guest

    Акатист Христу Младенцу

    Акатист Христу Младенцу Кондак 1 Ти који си се родио од Дјеве и примаш небеске песме из духовних ризница, прими и од мене песме које Ти приносим: Исусе, Богомладенцу, спаси нас! Икос 1 Од Анђела примивши благу вест, духовно отишавши у град Витлејем и видевши Младенца у јаслама, радоссно Му певамо: Исусе, радости Анђела! Исусе, весеље срца мога! Исусе, очекивање целога света! Исусе, небеска светлости! Исусе, Богомладенцу, спаси нас! Кондак 2 Онима који вером живе пастири показују пустињу, стога и ми са њима радујући се, певамо Рођеноме: Алилуја! Икос 2 Деца Божија радосно Младенцу који лежи у јаслама певају: Исусе, ради нас си се родио! Исусе, на земљи си се јавио! Исусе, ниси се одвојио од Оца! Исусе, Ти си се пеленама повио! Исусе, Богомладенцу, спаси нас! Кондак 3 Када видимо велику радост, удаљимо се од пролазнога света и умом својим обиђимо пећину и јасле непрестано кличући: Алилуја! Икос 3 Слава на висини Богу, певају анђели на небесима, и ми са њима певамоТи: Исусе, славо Анђела! Исусе, похвало пастира! Исусе, ризнице моја! Исусе, Богомладенцу, спаси нас! Кондак 4 Са побожним страхом сва твар сада се радује, небеса се веселе, заједно са њима и ја спашени певам: Алилуја! Икос 4 Мудраци видеши звезду одоше у Витлејем и нађоше нетрулежну ризницу и завапише са вером: Исусе, вечна мудрости! Исусе, савршена истино! Исусе, Богооткривење! Исусе, јављање радости! Исусе, Богомладенцу, спаси нас! Кондак 5 Лаки облак нам дарује росу благодатнога јављања, видимо безбрачну невесту како храни Сина Младенца, Коме сви певају: Алилуја! Икос 5 Дом, прибежиште, неразумних животиња, јави се палатом Цара свих, да се и ми не уплашимо нити смутимо сиромаштва душе своје,но смело пришавши запевајмо: Исусе, уђи у дом убоге душе моје! Исусе, стави у јасле срце моје! Исусе, учини да будем достојан храм Твој! Исусе, покри ме милосрђем Твојим! Исусе, Богомладенцу,спаси нас! Кондак 6 Ти који си разагнао таму незнања, озари ум мој светлошћу истинскогБогопознања, да веселећи се запевам: Алилуја! Икос 6 И на замљи мир, - разгласише анђели; познавши ово, радосно певамо Помиритељу: Исусе, умирење савести! Исусе, разрешење од греховних веза! Исусе, помирење са Богом! Исусе, Богомладенцу,спаси ме! Кондак 7 Сузе божанског умиљења изливајући, објавимо витлејемску пећину двоструком песмом: Алилуја! Икос 7 Бог је тако заволео свет, - радосно похвалимо ову љубав певајући: Исусе, љубави превечна! Исусе, сладости срдачна! Исусе, милости бесконачна! Исусе, радости небеска! Исусе, Богомладенцу, спаси нас! Кондак 8 Одступивши од дрвета живота, пале у дубину зала, сада створење Божије Спаситељем враћа се у првобитно стање. Њему пак, кличемо: Аллилуја! Икос 8 Велика тајна побожности: Бог се јави у телу. Њему сада кличемо: Исусе, откровење Свете Тројице! Исусе, пројављење љубави! Исусе, нераздељиво сједињење са човеком! Исусе, вечно пројављивање за нас! Исусе, Богомлденцу, спаси нас! Кондак 9 Обремњењени смо животним бригама, са чамцем греха потопљаван и тихом пристаништу у Витлејем долазим у ове дане и радосно Ти певам: Алилуја! Икос 9 Сви приносе даре рођеноме Исусу, и ја обузет незнањем и радошћу, у оскудици ума мога приносим ову песму: Исусе, обнови моје срце! Исусе, спаси душу моју! Исусе, сачувај ме за вечност! Исусе, заштити ме пред Оцем Небеским! Исусе, Богомладенцу,спаси нас! Кондак 10 Ум мој упути и срце очисти да са анђелима чисто певам:Алилуја! Икос 10 Христос је мој Спаситељ. Због тога певам ради рођења Твога: Исусе, спасење моје! Исусе, крепости моја! Исусе, радости моја! Исусе, Богомладенцу, спаси нас! Кондак 11 Због Тебе се радује душа моја, због Тебе се весели језик мој. И живот мој је у светој нади када певам Теби песму: Алилууја! Икос 11 Показао си мноштво милосрђа Твога и љубави према роду људском. Стога Ти кличем: Исусе, вечно милосрђе! Исусе, благодатно озарење! Исусе, посетитељу земље! Исусе, савршитељу тајне спасења! Исусе, Богомладенцу, спаси нас! Кондак 12 Приносимо Ти песме, Беспочетноме Оцу са небескима и земаљскима: Алилуја! Икос 12 Ти који се облачиш светлошћу као одећом, пеленама се сада повијаш и нас који певамо украси светлим одеждама: Исусе, припремио си нам светлу дворану! Исусе, украси нас брачним оделима! Исусе, овенчаваш нас нетрулежношћу! Исусе, облачиш нас духовним красотама! Исусе, Богомладенцу, спаси нас! Кондак 13 Подмлађује се и обнавља се свака душа хришћанска у светлом празнику Твога рођења. Светим Духом оживљује се Тројичним јединством просвећује се и непрестано певамо песму: Алилуја! Овај кондак чита се три пута, а потом икос 1 и кондак 1 Акафист Христу Младенцу http://akafist.narod.ru./H/Hristu_Ml.htm са црквено-словенског језика превео протојереј Животије Милојевић https://www.pouke.org/forum/topic/18182-%D1%80%D0%B5%D1%82%D0%BA%D0%B8-%D0%B8-%D0%BD%D0%B8%D0%BA%D0%B0%D0%B4-%D0%BE%D0%B1%D1%98%D0%B0%D0%B2%D1%99%D0%B8%D0%B2%D0%B0%D0%BD%D0%B8-%D0%B0%D0%BA%D0%B0%D1%82%D0%B8%D1%81%D1%82%D0%B8-%D0%BD%D0%B0-%D1%81%D1%80%D0%BF%D1%81%D0%BA%D0%BE%D0%BC-%D1%98/page-6#entry774996
×
×
  • Create New...