Jump to content
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr

Придружите се нашој ВИБЕР ГРУПИ на ЛИНКУ

Претражи Живе Речи Утехе

Showing results for tags 'čuvati'.



More search options

  • Search By Tags

    Тагове одвојите запетама
  • Search By Author

Content Type


Форуми

  • Студентски форум ПБФ
  • Питајте
    • Разговори
    • ЖРУ саветовалиште
  • Црква
    • Српска Православна Црква
    • Духовни живот наше Свете Цркве
    • Остале Помесне Цркве
    • Литургија и свет око нас
    • Свето Писмо
    • Најаве, промоције
    • Црква на друштвеним и интернет мрежама (social network)
  • Дијалог Цркве са свима
  • Друштво
  • Наука и уметност
  • Discussions, Дискусии
  • Разно
  • Странице, групе и квизови
  • Форум вероучитеља
  • Православна берза
  • Православно црквено појање са правилом
  • Поуке.орг пројекти
  • Informacione Tehnologije's Alati za dizajn
  • Informacione Tehnologije's Vesti i događaji u vezi IT
  • Informacione Tehnologije's Alati za razvijanje software-a
  • Informacione Tehnologije's 8-bit
  • Društvo mrtvih ateista's Ja bih za njih otvorio jedan klub... ;)
  • Društvo mrtvih ateista's A vi kako te?
  • Društvo mrtvih ateista's Ozbiljne teme
  • Klub umetnika's Naši radovi
  • ЕјчЕн's Како, бре...
  • Књижевни клуб "Поуке"'s Добродошли у Књижевни клуб "Поуке"
  • Поклон књига ПОУКА - сваки дан's Како дарујемо књиге?
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Договори
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Опште теме
  • Клуб члановa са Вибер групе Поуке.орг's Нови чланови Вибер групе, представљање
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Теме
  • Astronomija's Crne Rupe
  • Astronomija's Sunčevi sistemi
  • Astronomija's Oprema za astronomiju
  • Astronomija's Galaksije
  • Astronomija's Muzika
  • Astronomija's Nebule
  • Astronomija's Sunčev sistem
  • Пољопривредници's Воћарство
  • Пољопривредници's Баштованство
  • Пољопривредници's Пчеларство
  • Kokice's Horror
  • Kokice's Dokumentarac
  • Kokice's Sci-Fi
  • Kokice's Triler
  • Kokice's Drama
  • Kokice's Legacy
  • Kokice's Akcija
  • Kokice's Komedija

Категорије

  • Вести из Србије
    • Актуелне вести из земље
    • Друштво
    • Култура
    • Спорт
    • Наша дијаспора
    • Остале некатегорисане вести
  • Вести из Цркве
    • Вести из Архиепископије
    • Вести из Епархија
    • Вести из Православних помесних Цркава
    • Вести са Косова и Метохије
    • Вести из Архиепископије охридске
    • Остале вести из Цркве
  • Најновији текстови
    • Поучни
    • Теолошки
    • Песме
    • Некатегорисани текстови
  • Вести из региона
  • Вести из света
  • Вести из осталих цркава
  • Вести из верских заједница
  • Остале некатегорисане вести
  • Аналитика

Категорије

  • Књиге
    • Православна црквена литература
    • Неправославна литература
    • Философија
    • Психологија
    • Историја
    • Ваздухопловство
    • Речници
    • Периодика
    • Скрипте
    • Белетристика
    • Поезија
    • Књижевни класици
    • Књиге на руском језику
    • Књиге на енглеском језику
    • Некатегоризовано
  • Аудио записи
    • Философија
    • Догматика
    • Византијско појање
    • Српско Појање
    • Учење црквеног појања
    • Свето Писмо предавања са ПБФ-а
    • Предавања, трибине
    • Некатегоризовано
    • Аудио књиге
  • Фајлови, програми
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Files
  • Правнички клуб "Живо Право Утехе"'s Библиотека
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Књиге,Пдф
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Презентација
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Files
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Презентација
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's Видео
  • Лествица,Свети Јован Лествичник's а

Blogs

There are no results to display.

There are no results to display.


Прикажи резулте из

Прикажи резултате који садрже


По датуму

  • Start

    End


Последње измене

  • Start

    End


Filter by number of...

Joined

  • Start

    End


Group


Website URL


Facebook


Skype


Twitter


Instagram


Yahoo


Crkva.net


Локација :


Интересовање :

Found 2 results

  1. “Isus nas uči da pomažemo svoje čelo i da, dok postimo, odsijevamo upravo radošću. Valja se čuvati te tugaljivostI koja se može prilijepiti uz pokoru. I sv. Ivan Kasijan kaže da je tuga jedna od neurednih strasti u nama koju trebamo pobijediti” Fra Josip Vlašić, franjevac iz samostana Marijina pohođenja u Pazinu, jedan je od pokretača sve popularnijih e-duhovnih vježbi. Razgovarali smo s njim o korizmi, njezinu smislu i duhovnoj snazi koju nam kao priprava za Uskrs donosi. Korizma je razdoblje priprave za najvažniji kršćanski blagdan Uskrs. Dakle, razdoblje koje bi za svakoga vjernika trebalo predstavljati nešto iznimno značajno, skoro presudno… Jesmo li svjesni danas te važnosti i ‘duhovnog potencijala’ korizme? - Drago mi je da ste pitanju korizme pristupili iz Uskrsa. Što se tiče samog duhovnog potencijala puno više ima ga u Uskrsu nego u korizmi. U konačnici, mi smo uskrsnici, oni koji su suuskrsli s Kristom, kako to Pavao u svojim poslanicama voli naglašavati kada hoće reći tko su to kršćani. Uskrs je ono što bi kršćanski identitet trebalo prožimati puno više od teških boja korizme. Mislim da smo premalo ljudi uskrsnuća. Isuviše je tiho Isusovo uskrsnuće u nama, a križ i patnja predominantni. No, valjda to tako mora biti jer još nismo na tjelesan način postali dionici uskrsnuća, dok križ i trpljenje pritišću i umaraju naše korake. U svakom slučaju, da bi se Uskrs dogodio u nama, da bi nas iznutra zahvatio i da bismo pronašli svoj uskrsnuli kršćanski identitet, presudna je korizma sa svojim ‘potencijalom’, kako velite. Bez dobre korizme, teško da će biti dobrog Uskrsa. Bez kvalitetnog korizmenog hoda, teško da ćemo otkriti čudesnu snagu Isusova uskrsnuća. Zato je važno da korizmu dobro iskoristimo kako bismo u njoj duhovno profitirali. Kako danas stojimo s postom? Razumijemo li istinsku svrhu odricanja koje on donosi sa sobom? Ili ga shvaćamo tek kao svojevrstan trijumf u pobjedi nad sobom i svojim slabostima? Možda niti taj trijumf nije nevažan? - Ne bih se usudio reći da je post danas zaboravljen, ali slobodno možemo reći da nije niti popularan. Međutim, ako malo pratite vjerska događanja u našem okruženju, lako možete primijetiti kako postoje višednevni seminari posta, molitve i šutnje. I sve je više takvih seminara što kazuje o jednom novom otkriću korisnosti posta za naš duhovni život. Možda ne biste vjerovali, ali lijep broj mladih ide na takve seminare. Osobno sam sudjelovao u njima. Tjedan ili koji dan manje živite samo na kruhu i vodi, i uz to vodite jako intenzivan molitveni život i sve to u šutnji. Nešto čudesno! Zahtjevno, čak i jako zahtjevno, ali čudesno! Post ima svoju duhovnu dimenziju, ali samo onda kada postimo u molitvi. To je post koji je Isus postio u svojoj četrdesetnici u pustinji. Takav post ima preobrazbenu snagu za naš život. Kada razmišljam o postu volim o njemu misliti u duhu onoga što je sv. Ivan Kasijan govorio. On kaže kako u čovjeku postoji osam glavnih strasti s kojima čovjek treba ući u borbu. Pobjeda nad tim strastima čini da čovjek duhom raste. Ovo su te strasti: ugađanje nepcu ili proždrljivost, blud, srebroljublje, gnjev ili srdžba, tuga, duhovna tromost ili acedia, taština i oholost. Prva borba u koju je po Kasijanu potrebno ući je borba sa strašću ugađanja nepcu i ona se vodi postom. Kasijan kaže kako je ovo najlakša borba i pobjeda u njoj nije osobito značajna, ali je presudna. Zašto? On to jednostavno objašnjava: kako ću biti pobjednik u borbi s puno snažnijim i pogubnijim strastima, ako nisam pobijedio u borbi s ovom tako bezazlenom strašću. Eto, tu ja vidim važnost posta. On nas osposobljava za druga odricanja i važnije borbe, bile u našem osobnom životu bilo na društvenom području. Ova pobjeda je dragocjena. Uz to, post me uči da čovjek ne živi samo o kruhu nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta. Postoje u nama druge gladi i drugačija hrana koja tu glad utažuje. Kako uskladiti pokornički duh korizme s radošću uskrsnuća prema kojem nas ona vodi? Kako učiniti da ono prvo ne „poklopi“ ono drugo? - Činiti pokoru ne znači odjenuti se tugom. Naprotiv, Isus nas uči da pomažemo svoje čelo i da, dok postimo, odsijevamo upravo radošću. Valja se čuvati te smrknutosti i tugaljivost koja se može prilijepiti uz pokoru. Spomenuo sam Kasijana i njegov nauk o borbi sa strastima. Zanimljivo je kako on kaže da je i tuga jedna od neurednih strasti u nama koju trebamo pobijediti. Ono što moljac čini tkanini, to tuga čini čovjeku. Tuga iznutra izjeda. Kasijan veli da je ona sveproždiruća strast. Kako snažna riječ! Zato je valja pobijediti. Ako smo uskrsnici, ako u trpljenju slutimo pobjedu, ako smo povjerovali Isusovom iskustvu da križ i patnja i smrt nisu kraj, mi smo tada na putu pobjede radosti iako u tijelu ili duhu trpimo. Ako smo naučili opraštati uvredu, sposobni smo sačuvati radost uskrsne slobode unatoč podnesenoj nepravdi. Ta uskrsna radost je kao neki zdravi prkos koji čovjeku čuva vedrinu i pomaže mu ostati uspravan unatoč okrutnostima života. Zdrava pokora nikada neće od pokornika stvoriti ‘mrguda’, nego će, ukoliko ta pokora ima nutarnju dimenziju, pokornikovu radost učiniti istinski lijepom i autentičnom. To je ona radost o kojoj je Isus govorio i za koju je rekao da nam je nitko uzeti ne može. Koje su, po vašem mišljenju, neke najveće opasnosti koje prijete da nam „ukradu“ istinsko proživljavanje korizme? - Bila bi prava šteta kada korizmu ne bismo dobro iskoristili. To se može dogoditi na dva načina. Prvi je da korizmu uopće ne doživimo, odnosno da ne primijetimo da je ona tu. Ako je nisam doživio, sigurno neću kroz nju proći s dobrim odukama. Ništa se neće dogoditi. Sve će ostati po starom. Korizma bi ipak trebala nešto promijeniti u mojim svakodnevnim navikama. Drugi način je da ostanemo samo na površini. Simpatično mi je sjetiti se kada smo kao djeca jedni drugima na Pepelnicu povjeravali čega smo se u korizmi odrekli. Lijepo je to. Ipak, šteta je ako se ostane samo na toj materijalnoj, izvanjskoj razini. Takva korizma vjerojatno neće biti toliko plodna za moj duhovni život. Svim odricanjima potrebno je dati nutarnju dimenziju. Odnosno, sva izvanjska odricanja trebala bi u nama otvoriti prostor za Gospodina. Zato se čini presudnim učiniti napor pounutarnjenja svih svojih korizmenih odluka. Bez toga, u opasnosti smo da ostanemo samo ljudi vanjštine. Govoreći Isusovim jezikom: lako je izvana ubijeliti grob, ali je teško iz groba odstraniti neugodni zadah truleži i smrti. Oboje je važno. Tako nekako i za našu korizmu. Imate li neke praktične savjete koji bi mogli pomoći svakome od nas da plodonosno prožive korizmeno vrijeme? - Te praktične savjete potražimo u liturgiji Crkve koja nas uči što u korizmi činiti. U korizmenom predslovlju molit ćemo ovako: „Ti nam svake godine daješ da radosno čekamo korizmene blagdane, pokorom čistimo dušu, revnije se molimo i vršimo djela ljubavi.“ Eto nam praktičnih savjeta za plodonosnu korizmu. To mogu biti tri stupa naše korizme: radosna pokora, revna molitva i djela ljubavi. Nisu to neke nove „stvari“, nešto što već ne bismo znali ili što ne činimo. Ipak, korizma je prilika za činiti sve to na jedan intenzivniji način. Primijetimo kako je na prvom mjestu pokora. Daje joj se tako velika moć – da čisti našu dušu. Zato je važno u korizmi, u mjeri u kojoj nam to zdravlje i druge okolnosti života dopuštaju, imati konkretne odluke za tjelesnu pokoru tj. mrtvljenje svoga tijela. O postu smo već ranije nešto rekli. Odricanja od hrane ili pića ili sna po sebi nas neće učiniti svetima, ali nam to može pomoći da se više otvorimo zahtjevima evanđelja. U kršćanskoj duhovnosti askeza i mrtvljenje uvijek su bili važni. Pogledajte u živote svetaca i naći ćete da su svi činili konkretna djela pokore. Budimo hrabri ove korizme donijeti konkretne odluke za svoju tjelesnu pokoru. Osim pokore, Crkva nas uči da je potrebno biti i revan u molitvi. Ako smo disciplinirani u askezi, a u isto vrijeme nismo revni u molitvi, vjerojatno ćemo postati neki čudaci s kojima je u danima pokore teško živjeti. Eto, korizma je prigoda za to: uvesti reda u svoj molitveni život. Ako ne molim nikako, korizma je prigoda za početi moliti. Ako molim neredovito, vrijeme je da postanem redovit. Ako molim samo usnama, vrijeme je da otkrijem i počnem moliti molitvu srca. Ako molim sam, korizma je prigoda za otkriti ljepotu molitve s drugima, osobito s Crkvom. Valja biti hrabar donijeti konkretan molitveni plan za svoju korizmu. Osobito je važno da u korizmi molimo molitvu šutnje i slušanja. To se događa u molitvenom čitanju Svetoga pisma: najprije slušam Gospodina kako mi govori, a onda nadahnut njegovom riječju uzvraćam molitvom hvale i prošnje. Uz pokoru i revniju molitvu tu je i jedan sakrament koji nam je vjerojatno najteže živjeti. To je osmi sakrament, moj bližnji. Crkva nas uči da je korizma vrijeme u kojem revnije trebamo vršiti djela ljubavi prema svojim bližnjima. Kud ćemo veći izazov za korizmu? Da nema naših bližnjih ne bismo mogli provjeriti koliko je evanđelje zahvatilo naš život. Naša duhovnost pozvana je utjeloviti se u odnosu s drugima. Ne samo s onima koje volimo, koji su naši istomišljenici, koji s nama dijele ista uvjerenja, pa ako hoćete i istu vjeru. Eto trećeg izazova za korizmu: vježbati se biti strpljiv, uslužan, blag, milosrdan i požrtvovan u suživotu sa svojim bližnjima. Jedan ste od pokretača e-duhovnih vježbi koje su naišle na iznimno brojan odjek. To, očito, pokazuje da su ljudi gladni duhovnog vodstva i produbljivanja vjere? - Prošle godine za korizmu ušli smo u taj projekt. Iskreno, nismo očekivali tako veliki odaziv. Osim odaziva, jako su nas pozitivno iznenadile i povratne informacije na kraju tih e-duhovnih vježbi. Bogu hvala, mnogi su uz naše tekstove uspjeli ući u duboku molitvu i u njoj imati dragocjeno iskustvo susreta sa živim Bogom koji im govori i u njima stvara nešto novo. Toliki broj prijava na sve do sada održane cikluse e-duhovnih vježbi prispodoba je čovjekove žeđi za Bogom i izazov Crkvi da čini više kako bi tažila tu žeđ. Mi kao bratstvo pokušavamo poći ususret toj žeđi koju susrećemo u virtualnom svijetu. Ona je stvarna i ti ljudi su stvarni. Možda su daleki. Možda kao Zakej iz smokvine krošnje gledaju prema Evanđelju i ne znaju kako mu pristupiti. Mi takve u virtualnom svijetu želimo tražiti. Želimo poći i na njihove putove i navijestiti im ljepotu života s Isusom. Goran ANDRIJANIĆ
  2. Darko Rundek, Isabel (violina), Dušan Vranić (multiinstrumentalist), Igor Pavlica(truba), Silvio Bočić (bubanj, gitara, bas gitara), Roko Crnić (bas gitara, bubanj, sintesajzer), Miro Manojlović (udaraljke, vibrafon) i Ana Kovačić (saksofon, sintesajzer) - ili pod kraćim, zajedničkim nazivom Rundek i Ekipa, u subotu, 16. prosinca, u Velikoj dvorani zagrebačkog Doma sportova započinju veliko finale megauspješne turneje “Apocalypso Now“. Njom jedan od najvećih umjetnika ovih prostora obilježava 20. godišnjicu od objavljivanja kultnog albuma “Apokalipso“, prvog koji je snimio samostalno poslije raspada legendarnog benda Haustor, u kojem je bio frontmen. Glazbeni genijalac, čija kreativnost oduševljava i na pragu njegove 62. godine, uoči koncerta osvrnuo se na vlastitu karijeru, očinstvo, dane provedene u Francuskoj i život koji trenutačno gradi na otoku Braču. Je li zbilja teže svirati na domaćem terenu ili je ipak riječ o klišeu koji glazbenici često koriste? - Meni je apsolutno teže. Obično mi je majka u publici, a pred mamom baš i nije lako biti veliki frajer, nju se ne može prevariti! Prije svirki u Zagrebu i dan danas imam veliku tremu, osjećam posebnu odgovornost. Ipak, ljetos na INmusicu bio sam potpuno opušten, vjerojatno prvi put u životu, pa mi se čini da sam napokon probio taj hemung i sad se baš veselim što ću opet nastupati pred ljudima koji su mi bliski, u gradu u kojem sam odrastao. Dosadašnji dojmovi s turneje su odlični - više generacija povezalo je pravo prijateljstvo i lijepo je vidjeti da se ljudima sviđa naš koncert. Imate li neke svoje rituale prije samog izlaska na pozornicu? - Divim se kolegama koji prije koncerta ćaskaju ili slikaju se, ja to ne bih mogao! Obično tražim skriveni kutak, mjesto gdje barem 15-ak minuta mogu biti na miru, a baš toga u velikim dvoranama i arenama često nema. Popijem si i jedan viski da mi malo podigne energiju... Imam svoj mali ritual koji sam tijekom svih ovih godina uspješno rafinirao. Što vam je album “Apokalipso“ značio 1997., a što vam znači danas? - Tada je spomenuti album imao malo drukčiji kontekst - bile su to prve poslijeratne godine, puno toga u međuvremenu se pretumbalo, ali opet, imam osjećaj kao da se to pretumbavanje nije slegnulo, vrijeme kao da još nije probavljeno, nije ostalo u prošlosti. Baš zato mi se čini da danas 'Apokalipso' ne sviramo ponovno, već ga reinterpretiramo i aktualiziramo. Zapravo, slično se osjećam kao i kad sam ga svirao ‘97. A tu je i simbolika samog naziva albuma - sve je bilo i ostalo pomalo apokaliptično. Prije 20 godina, netom poslije našeg rata, na vlastitoj koži okusili smo što to znači kad se skrše osnovni ljudski principi te zavladaju masovna opsjednutost, ludilo, mržnja i destrukcija. Danas nam, pak, ta ista apokalipsa prijeti u sferi ekologije - na rubu smo propasti, nismo u pitanje doveli samo ljudski opstanak, nego opstanak cijele biosfere, bilo zagađenjem, masovnom potrošnjom ili atomskim ratom, kojim nam se sve češće prijeti. Žarište apokalipse s lokalnog se proširilo na globalno, a naša je zadaća u svemu tome pokušati zadržati živi ljudski duh. Jeste li i u kojoj mjeri, i može li se to uopće, s godinama uspjeli zatomiti ego, koji je kod većine umjetnika ipak najizraženiji na početku karijere, kad su ljudi mladi i nadobudni, htjeli oni to priznati ili ne? - S vremenom sam shvatio da bez benda ne funkcioniram, da su pjesme i glazba koji izađu iz suradnji puno zanimljiviji. U jednom trenutku, samome sebi i drugima morao sam priznati da nisam apsolutni vlasnik svega, morao sam se odreći samoveličanja jer je za dobar dio onoga što je nastalo u mojoj karijeri zaslužan netko drugi. Na kraju krajeva, zahvalan sam i ponosan što imam tako dobre suradnike i što se jednoga dana neću gristi zbog onoga što sam ostavio iza sebe. Kod nekih pjesama odmah sam osjetio da su pronašle svoje mjesto u ljudskim dušama te da će ondje i ostati, dulje od mene osobno na ovome svijetu, a to mi je drago, jer očito te pjesme bude nešto plemenito u drugima. Glazbu sam oduvijek radio spontano, makar bih volio, poput nekih autora koje iznimno cijenim, primjerice Nicka Cavea i Leonarda Cohena, imati radnu disciplinu, da svaki dan, osim vikendom, ustajem u osam i pišem pjesme do 17 sati. Ja sam ipak kampanjac, ali neprestano bilježim skice, iako im se najčešće nikad ni ne vratim. Samoga sebe podsjećam na slikara - hodam naokolo, nešto mi privuče pažnju pa to zabilježim, a poslije razrađujem. Kako izgledaju vaši dani na Braču? - Na otoku najviše volim jesen i zimu, kad noć rano pada, a na rivi nema ni psa. Tada se, poslije dnevnog rada na maslinama i zemlji, kad se smrači, mogu okrenuti sebi, čitati, baviti se glazbom... Zdrava budućnost čovječanstva definitivno leži u bazičnom opstanku. Vjerujem kako se može živjeti na zemlji i od nje, može se proizvoditi vlastita hrana, biti nezavisan, a opet dio zajednice. Neka vrsta neokibuca bila bi idealna za mlade - imali bi priliku uložiti vlastito zdravo tijelo i energiju u fizički rad, a s druge strane, opet bi bili povezani sa svijetom preko sveprisutnog interneta. A što se tiče života u Parizu, kako na to razdoblje gledate danas? - I ja sam u početku, što zbog jezika, što zbog lokalnih običaja, bio malo nespretan u novoj zemlji, nedostajali su mi, kao i svakom došljaku, određena vrsta komocije i mogućnost čitanja govora tijela, koji je svugdje drugačiji, ali sve u svemu, s vremenom sam se oslobodio tog ukorijenjenog osjećaja da negdje moram pripadati, shvatio sam da su ljudi zapravo svugdje jako slični. Pogledajte samo Rundek Cargo Trio - mi smo tri stara desperadosa koji već dugo zajedno jašu, a upravo smo u Parizu dijelili sličnu imigrantsku sudbinu i razvili prijateljsku bliskost - Isabel je došla iz Švicarske, Duco iz Sarajeva, ja iz Zagreba. Ne vidim ništa loše u tome da ljudi odlaze, ali moraju imati mogućnost povratka. Zdravo je čuvati vlastitu tradiciju i učiti iz nje, ali ne i veličati je iznad drugih. Što je po vama najveća rak rana današnjeg društva? - Iz socijalističke prošlosti još vučemo jedan veliki zaostatak - navikli smo da drugi umjesto nas preuzimaju inicijativu, smišljaju nam poslove, brinu se o nama poput 'Velikoga brata'... Uz mnoge loše strane koje nam je donio kapitalizam, vjerojatno jedina dobra stvar je ta što ljudi ipak uče da se moraju pobrinuti sami za sebe i biti odgovorni. Poslije rata smo, nažalost, ostali pasivna zemlja bez samopouzdanja. U Jugoslaviji smo barem, tom svojom nesvrstanošću, vlastitim putem kroz socijalizam, bila to floskula ili ne, vjerovali da možemo napraviti nešto svoje što će imati svjetski značaj. Da nije bilo tog osjećaja da ipak nismo neka periferija, nego da od sebe možemo napraviti nešto dično, ne bi bilo ni novog vala. Trebamo postati svjesni vlastitih mogućnosti, primiti se posla i biti uzor drugima, a ne samo raditi za te iste druge. Pokazuje li vaš sin sklonost prema glazbi i jeste li zadovoljni samim sobom u očinskoj ulozi? - Vid ima 26 godina, svira gitaru i saksofon, ali za sada nije izrazio želju za profesionalnim bavljenjem glazbom. Trenutačno ga zanima dizajn, izrađuje lampe od dijelova automobila, a inače, kad si želi osigurati ozbiljan i siguran novac, radi na gradilištima kao tesar. Svoju ulogu oca možda nisam uvijek najmudrije odigrao, ali dao sam najbolje od sebe. Uvijek mi je bilo važno imati prijateljski odnos s Vidom, iako sam nekad morao biti i autoritet, zadavati mu određene norme, u kojima često nisam bio dovoljno dosljedan, čvrst i taktičan, ali ovaj čas mi se čini da mu svojim odlukama i postupcima ipak nisam previše naškodio. Stalno dobivate ponude za uglazbljivanje kazališnih predstava. Koji vam je projekt iz te sfere stvaralaštva ostao u posebno lijepom sjećanju? - Sanda je 1992. režirala predstavu u Australiji zbog koje smo, sa sinom koji je tada još bio mali, dva mjeseca proveli s Aboridžinima u predgrađu Brisbanea. Predstavu smo vidjeli samo na premijeri jer je ekipa poslije po aboridžinskim zajednicama na sjeveru zemlje putovala avionom u kojem jednostavno nije bilo mjesta za nas. Ali taj suživot bio je vrlo zanimljiv. Vidjeti u kojoj mjeri nas Aboridžini doživljavaju kao barbare, u kojoj mjeri je naša civilizacija zapravo primitivna, za razliku od njihove, koja je duboko plemenita, vertikalna, koja nije poznavala rat te je okrenuta prema neposjedovanju te održavanju ravnoteže u zajednici i s ostalim bićima, sve u svemu, prilično formativno iskustvo koje se ne zaboravlja. Ivana VAŠAREVIĆ
×
×
  • Create New...