Претражи Живе Речи Утехе

Jutros mi je stigla poruka od moje prijateljice iz Hrvatske, iz Dvora na Uni koja me je neizmjerno razveselila. Ona se je sjetila da je danas Sveti Vasilije Ostroski i da se proslavlja Svetitelj kojeg neizmjerno volim i koji je indirektno utjecao da postanem pravoslavna. Pravoslavlje jeste moje duhovno nasljede po majci, ali sustinski ono je moj izbor. Iako, ponekad ili vrlo cesto pomoslim da je to volja Bozja posredstvom Svetog Vasilija Ostroskog. Nemoguce je da ga ikad zaboravljam u svom zivotu, a osobito na dan njegova proslavljanja. Zapalila sam svecu ranom zorom i izmolila Oce nas uz malenu ikonicu koju sam kupila pod Ostrogom prilikom prve i najdraze posjete tom manastiru. Srce me je ponjelo put Crne Gore, planinske ljepotice u neke davne dane 2008.godine i moje ceste odlaske u tu juznu zemlju. Ne znam pamtim li snaznije ljepote kamene zemlje ili mirise mostiju i snaznosti molitve koje sam upravo tamo osjecala. Ponekad, nedostaju mi ti dani, a opet isto tako znam da se zivot mora kotrljati i da on nosi neke drugacije ljepote na drugim prostorima i u drugom vremenu i okolnostima. Jednostavno, to je zivot, ali eto imam neko malo obecanje da tih dana ispecem neki kolac ili kolace ovisno o mogucnostima i da razveselim ljubavlju one koje volim. Svake godine to moje obecanje izobrazava se u nekom drugacijem obliku, ali eto i ovdje u londonskom vrtlogu siri se carobni miris iz pecnice u spomen i zahvalnost Svetitelju na svemu onome sto cini za mene pred Gospodom!

Nedeljama sam se spremao za ovaj proboj snage, a samo mi je falilo da prestanem da traćim energiju usporavajući teg prilikom spuštanja. Sada mi je 140kg siguran izbačaj i za državno prvenstvo u Zaječaru idem i na više.

Kišno je zagrebačko jutro. Pomalo vjetrovito i hladno. Ustajem. Nakon dugo vremena u svijetu razrušenom potresom i posljedicama pandemije corona virusa ustajem sretna. Dišem punim plućima. Danas je Sveti Vasilije Ostroški uz kojeg je neizmjerno vezan moj život. U proteklih dvanaest godina kako sam pravoslavna učinilo mi se da ljudi u vjeri često teže čudu. Svi mi u svom životu očekujemo čudo kako bi nam hod po Zemlji bio što lakši. U mojem životu pod Ostrogom nije se dogodilo vidljivo čudo. Ne ono što se golim okom vidi. Nisam ozdravila od neke bolesti, nisam rodila dijete niti nisam našla ženika, ali se preobratio moj život. Čudesno. Ne znači to automatski da sam postala bolja osoba, možda tek svjesnija svojih mana i nedostataka. Pogrešaka i grijehova jer nema čovjeka koji male ili veće grijehe ne čini. Odrasla sam u Zagrebu u mješovitoj katoličko pravoslavnoj obitelji i moj jedini doticaj sa pravoslavljem je vezan uz moju baku Stanu s majčine strane i odlaske u njeno slavonsko selo gdje su baka i deda iz Bosne došli zbog lakšeg života na ravnici, a opet su taj život u ovom nesretnom ratu morali napustiti. Baka je bila iskrena pobožna bosanska seljanka u čijoj kući se uvijek osjećao miris tamjana i upravo taj miris je neka moja zvijezda vodilja kroz život. I danas kad zapalim tamjan u kući, moja duša ozdravljuje od svih bolesti ovog svijeta. Nosi mi mir i sjećanje na baku i molitvu. Vodila me i u kapelicu posvećenu Bogorodici koja je bila nasuprot bakinog dvorišta u kojem je raslo čarobno cvijeće u starim polupanim loncima. I sama poželim zasaditi cvijeće baš u takve lonce. Da me sjećaju na baku, djetinjstvo i miris tamjana. Bila sam u mojoj 33. godini kad me je tetka Novosađanka uputila pod Ostrog. Zaista ništa nisam znala, ali neopisiva sila me je vukla put Crne Gore. Tako sam i krenula jedne nedjelje autobusom iz Zagreba za Podgoricu. Sjećam se da je autobus stao negdje u Lici i da sam se javila mami da joj kažem da je sve ok i da ne brine, a u busu sam bila jedini putnik koji je krenuo na taj put, i dva Crnogorca. Padala je noć i nimalo se nisam osjećala ugodno. U Zadru su počeli ulaziti i drugi putnici i tako je bilo sve više putnika kako smo išli prema Jugu. Nakon dugog putovanja stigla sam u Podgoricu i uzela taxi koji je i sutradan došao po mene pod Ostrog, vratio me u Podgoricu gdje sam obišla i manastir Dajbabe i odakle sam se vratila kući. Sada nakon 12 godina od tog prvog odlaska na Ostrog često mi se čini da nisam ni bila svjesna svog prisustva u manastiru i kod Sveca. Nekako se desilo da je bio ponedjeljak i da nije bilo puno ljudi i monah koji je bio uz kivot Svetog Vasilija Ostroškog puno mi je pažnje posvetio i meni se danas čini da sam provela nekoliko sati na klupici u priprati ispred same Crkvice gdje su Mošti. Tako nešto čovjek može doživjeti možda samo jednom za života. Naravno, nisam bila svjesna tog blagoslova tada jer ništa nisam ni znala. Samo sam osjećala mir i sreću. Tu istu sreću osjećam i danas u ovo teško doba, kao da je Svetac ovdje pored mene. Moguće i jeste. Crna Gora me osvajala svojom ljepotom. Kamen, planine i najljepše cvijeće koje raste upravo iz tog kamena. Tražila sam svaku priliku da putujem za Crnu Goru i bila sam do sada jedanaest puta. Za to vrijeme i novac koje sam potrošila na putovanja u Crnu Goru, mogla sam obići puno svijeta, ali moje srce je letjelo na Jug u zemlju kamena i cvijeća, manastira i Svetitelja. Ubrzo po prvom odlasku, a to je bio kraj maja 2008. godine odlučila sam preći na pravoslavlje i ponovo sam otišla za Crnu Goru uoči praznika Svete Anastasije Srpske u manastir Kom na Skadarskom jezeru gdje sam i krštena i dobila ime po ruskoj carici Aleksandri, a sve po želji moje kume Ruskinje. Moje krštenje je zaista bilo čudesno lijepo. Dugo sam nosila blagodat koju sam tada primila, potpuno nesvjesna iste. Moj život se pomalo preobražavao i još uvijek se preobražava i nadam se da će tako biti do kraja života. Da ću se ispravljati i opravdati blagodat koju sam tada dobila. U svakom trenutku svog života kad naiđu nevolje, a nevolje nailaze u životima svih nas okrećem se Svetitelju iz ostroške pećine. Tako je bilo i te godine po krštenju u jesen kad se razboljela moja kćer na početku prvog razreda osnovne škole. Krvne pretrage su bile jako loše i u bolnici su mi rekli da moramo čekati da vidimo kako će se bolest razvijati. Dijete nije moglo stajati na nogama. Jetrene probe su bile iznimno loše i mene je obuzimao očaj majke. Odlučila sam čitati Akatist Vasiliju Ostroškom i pozvala sam pravoslavnog sveštenika da osvešta kuću i bunar sa kojeg pijemo vodu. Sama sebi sam rekla, Gospod dao, Gospod uzeo, tako ćeš to nositi i prihvatiti i nakon te molitve nalazi moje kćeri su se vratili u normalu i ona je pomalo mogla stajati na nogama, a meni je ostalo da nikada to ne zaboravim. Jednom prilikom osjetila sam želju da se Zavjetujem Svetitelju i pala mi je na pamet čudesna zamisao da tih dana oko praznika Svetog Vasilija Ostroškog pečem kolače koje razdijelim ljudima s velikom ljubavlju. Ove godine prvi puta nisam mogla nositi kolače u Crkvu, ali nekako drugačije sam osmislila ispuniti zavjet da prinesem dio sebe drugom čovjeku, onom u potrebi. Unatoč promijenjenom i ograničenom stilu života uslijed corone koja je sastavni dio života svih nas, ovih dana pravila sam razne kolače za moje ukućane s nekom posebnom radošću i srećom. Kuća je odisala ljubavlju ostroškog Svtitelja. Tako sam i jutros ustala radosna, obukla svoju najdražu haljinu i otišla na Liturgiju u hram Svetog Save na Svetom Duhu. Bilo nas je u Crkvi...uvijek volim sresti svoju braću i sestre iz naše zagrebačke Crkve, oni su mi kao najbliži rod i naši zagrebački hramovi su moj dom, a nekako čudesno na kraju moje današnje priče prije odlaska kući Sveti Vasilije me počastio kolačem od jagoda i borovnice izrađen ljubavlju jedne naše zagrebačke sestre. Zato, Vasilije Sveti pohvalo monaha...moli Boga za sve nas koji te trebamo i volimo!

Poznato je da su 2 pomenuta svetitelja slala jedan drugome pisma (jer VO VREMJA ONO internet nije postojao) Elem,evo čuvenog 48. pisma sv.Grigorija sv. Vasiliju... izvor http://www.ccel.org/....iii.xviii.html Grigorije Nazijanzin Vasiliju Prestani da o meni govoriš kao o neobrazovanom , sirovom i neprijateljski raspoloženom čoveku koji ne zaslužuje da živi samo zato što sam se odvažio i uspeo da sozercavam o načinu na koji se prema meni postupa. I sam si svestan da nisam pogrešio ni u čemu drugom i nemam grižu savesti koja bi bila izazvana lošim postupanjem prema tebi ni u malim niti u bitnim pitanjima a nadam se da nikada neće ni doći do toga. Znam samo da bejah prevaren-kasno sam to shvatio,na žalost-ali sam shvatio-a za to je glavni krivac tvoj tron koji te je izgleda iznenada izdigao iznad tebe-umoran sam od toga da me krive za tvoje greške i od toga da se izvinjavam ljudima koji znaju naš predjašnji a i sadašnji odnos. Zbog svega što moram da trpim ovo je definitivno najsmešnija i najušljivija stvar jer u ovoj situaciji ista osoba nepravedno strada ali i ispašta zbog svoje krivice a ja se trenutno nalazim u takvoj položaju. Različiti ljudi me okrivljuju za različita dela,svaki po svom ukusu, dispoziciji ili po meri ogorčenosti koju u njemu izazivam. Oni najljubazniji me kritikuju sa prezrenjem, omalovažavajući me. Ti isti me bacaju nakon što sam im poslužio,postupajući sa mnom kao što se postupa sa bezvrednim čašama i bokalima ili sa skelom koja je bitna dok se zgrada zida ali čim je zidanje završeno,majstori je sklanjaju. Pustićemo ih da žive u svom ubedjenju i nećemo sputavati njihovu slobodu govora. A da li mi ti,kao nagradu, isplaćuješ ta blagoslovena i prazna nadanja koja si osmislio radi zlobnih govornika,koji te optužiše za vredjanje moje ličnosti pod izgovorom da me poštuješ,kao da sam toliko lakomislen i tako lako zanesen pomenutim tretmanom. Jasno ću ti staviti do znanja sve što mi je na duši i ne smeš se zbog toga ljutiti. Reći ću ti ono što sam rekao i u trenutku patnji, ne u izlivu besa ili zaprepašćenja zbog onoga što se desilo tako da svakako nisam tada izgubio zdrav razum niti sam buncao. Neću se latiti oružija niti ću razradjivati taktiku- koju nisam izučavao ni ranije , kada je prilika bila prikladnija jer svi su se tada naoružavali u svojoj pomahnitalosti (znaš i sam koja je bolest slabića), niti ću izaći pred Antimusa, iako dotični nije ratnik za primer, jer i sam sam nenaoružan i nenaviknut na rat a samim tim i podložniji svakom ranjavanju. Bori se sam sa njim ako želiš (jer okolnosti često od slabića prave ratnike) ili nadji nekoga ko će se boriti kada ti uhvate mazge, dok stražari nad tesnacem,kao što u starini učini Amalek Izrailjcima. Daj mi pre svega tišinu. Zašto bih se borio za prasiće koji sisaju i živinu, i to ne moje vlastite, kao za duše i kanone ? Zašto bih mitropoliju trebalo da lišim proslavljenog Sasime ili da ležim nag i otkrijem tajne tvog uma kada bi trebalo da se pridružim onima koji ih prikrivaju. Da li ćeš onda biti muž i sve strane privesti svojim zaključcima,kao što reke čine zimskim bujicama, bez obzira na prijateljstvo i intimnost u činjenju dobra ili zbog reputacije koju će ti takav tok dogadjaja doneti. Predaj se Duhu. Iz našeg prijateljstva naučiću da ne verujem prijateljima niti da bilo šta poštujem kao Boga. ostavljam učenijima da daju istorijski kontekst dotičnog pisma ali bi bilo lepo da o istom prodiskutujemo