Претражи Живе Речи Утехе

Nakon lockdown-a koji je trajao otprilike mjesec dana, otisli smo na nedjeljnju Liturgiju. Danas smo se odlucili za Antiohijsku crkvu koja se nalazi u uzem centru Londona, blizu Regent's parka. Od tube stanice prema hramu vodi jedna siroka, prostrana ulica, lijepih i bijelih zgrada ciji mir finog kvarta narusi samo prolazak, ipak tihog, finog, crnog taxi auta-London black cabbie. Meni vrlo simpaticnog autica. Nekako gospodstvenog. Pred sami ulazak u hram, skinula sam moju zlatiborsku, vunenu cvjetastu kapicu priraslu mom srcu i zamijenila je mojom pavlopasadskom maramom. Bas sam se uoblicila kao neka Ruskinja, iako to nisam, ali cesto svi pomisle da jesam. Takvo im se ucini moje slavensko lice i zelene oci. Volim taj slavenski dio vlastite osobnosti. Ulazim u hram i poklonim se ikonama na samom ulasku. Likovi na ikonama su drevni, daleki. Prelijepi. I nekako topli. Stanem s lijeve strane, kako dolici zeni u hramu i posmatram prelijepi ikonostas. Mene ocarava pogled na ikonu Bogorodice i Bogojavljenska ikona. Bogojavljanje kao meni jedan od najdrazih praznika. Voda. Zivot i voda. Novi zivot. Pojanje je arapsko. Drevno. Meni nerazumljivo. Pogled mi luta po hramu. Ovdje je i njihov vladika. Blagoslivlja nas. Tece liturgija. Krstim se. Prisutna sam iako ne razumijem ni slovo. U jednom trenutku pred Svetim darovima kleci vladika i moli se. Citava crkva se moli. Osjecam da se cita apostolsko Vjerovanje. Moj duh se preobrazava i postajem dio molitve na meni nerazumljivom jeziku. Postajemo jedno. I to me odusevljava. Liturgija tece. Svi se pricescuju. Dijele nam naforu zapakiranu u malene plasticne vrecice. Blagoslovili su i zito u cast Svete Varvare. Meni obiteljski bitne Svetiteljke. Nekako mi srcu milo. Odlazim do ikone jedne Svetiteljke. Ucinilo mi se da se radi o Svetoj Petki, ali nije. Sveta je to Tekla. Pomilovala sam je. Nekako mi bliska. Kao zena zeni. Izlazim iz ovog divnog nekad anglikanskog hrama, sada hrama daleke, drevne Antiohije i na izlazu uzimam zito sto ga dijele dvije djevojcice. Setam izmedu ruza Regent's parka i grickam zito. Usporedujem ga s nasim slavskim zitom. Bademi, orasi, ali dominira cimet kao zacin Istoka, topline. Izvora. Svijeta odakle dolazi On, jedini nas utjesitelj i osjecam ispunjenost i zahvalnost ovom prelijepom nedjeljnom danu. Bogu hvala na izvoru, toplini, na Njemu samome...

Eto otvaram ovu temu da bi se oni koji su ozenjeni prisetili a oni koji su neozenjeni odusevili. Znam da su to neke stvari koje ste zaboravili a bile su tako lepo. Opisite svoje leptirice u stomaku, sum uzburkane krvi u glavi, ludosti koje ste tada napravili i sve ostale kreativne trenutke i stvari koje ste napravili kada ste ugledali svog sadasnjeg supruga/suprugu. Podelite sa nama ono sto je sigurno bilo lepo i jedinstveno!

Voleo bih da čujem iskustva i savete roditelja, pedagoga, medicinskih radnika po pitanju susreta i rada sa decom sa posebnim potrebama. Naime, kao katiheta srednje medicinske škole vodiću djake u školu za osnovno i srednje obrazovanje dece sa posebnim potrebama. Organizujemo skromno prikupljanje sredstava koje bi pomogli toj deci, no mene više zanima kako da zaista budemo dobro društvo, da ih razumemo i oraspoložimo. Ukoliko imate odgovarajuću literaturu, takodje bi pomoglo. Hvala!!

Izvor Izvor

Na maloj sceni Opere i teatra Madlenianum večeras će premijerno biti izveden komad „Mitrovdan“, čiji je autor teksta i reditelj Bratislav Petković. Foto: Dušan Petković On na pozorišnu scenu izvodi dvojicu arhijereja Srpske pravoslavne crkve, koji su imali veliki, moguće i presudan uticaj na život SPC i srpskog naroda u prvoj polovini 20. veka, a od od kojih je jedan u međuvremenu proglašen za svetitelja. Reč je o patrijarhu Gavrilu (Dožiću) i vladici Nikolaju (Velimiroviću), koji se u Petkovićevoj drami na Mitrovdan, na patrijarhovu krsnu slavu, 8. novembra 1946, posle utamničenja u nemačkom koncentracionom logoru Dahau, rastaju zauvek. Vladika Nikolaj, kog su nove komunističke vlasti u Jugoslaviji proglasile za narodnog neprijatelja broj jedan i ratnog zločinca, odlučuje se za život u emigraciji, dok se patrijarh Gavrilo vraća u otadžbinu. Petkovićev komad govori o okolnostima njihovog poslednjeg razgovora u vili Nemca Vilhelma Krauta, bivšeg logorskog kuvara, po izlasku iz Dahaua. Drama otvara i dilemu da li je posle državnog prevrata u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata srpski crkveni visokodostojnici, jedini u Evropi koji su bili utamničeni u nemačkim logorima, trebalo da se vrate u zemlju po svaku cenu i da li da borbu protiv komunističke vlasti vode na terenu ili da „požar u kući gase spolja“. – Obojica – i vladika Nikolaj i patrijarh Gavrilo idu u potpunu neizvesnost. NJihov dijalog na rastanku nigde nije zapisan, on je stvar umetničke slobode. Ali, postoji neka topografija – mesto, vreme, podaci – pismo Mihe Kreka, bivšeg potpredsednika Kraljevske vlade i ministra je autentično, patrijarhov odgovor takođe. Drugo, patrijarh Gavrilo i vladika Nikolaj su autori demonstracija 27. marta 1941, što je Tito prisvojio s balkona Narodnog pozorišta 1945. godine. Naravno da su oni bili nezgodni kao svedoci, a njihov povratak nepoželjan. Postoji tonski snimak obraćanja na radiju patrijarha Gavrila u sedam sati ujutru 27. marta, u kom poziva narodi da ustane protiv Trojnog pakta. Po stilu tog pisma, rekao bih da je autor bio vladika Nikolaj, ali za to nemam dokaza. Hitler je bio užasno ljut. Nemački diplomata Viktor fon Heren, izaslanik nemačkog Rajha u Jugoslaviji, kog takođe pominjemo u komadu, inače veliki prijatelj Milana Stojadinovića, na svaki način je pokušao da spreči bombardovanje, ali Hitler je bio neumoljiv. Patrijarh Gavrilo i vladika Nikolaj su kao autori 27. marta označeni kao krivci, tako da su odmah uhapšeni 1941. i preko internacije u manastirima Rakovica i Vojlovica stigli u Dahau – objašnjava u razgovoru za Danas Bratislav Petković. Na pitanje zbog čega dovodi u pitanje ispravnost odluke vladike Nikolaja da ode u SAD, Petković on kaže da „samo konstatuje da je postojala drugačija mogućnost – makar ga komunisti i utamničili“. – Vladika Nikolaj je jako o loše prošao. Patrijarh Gavrilo mu je lepo rekao da nema više Mihaila Pupina, koji je kod Vudroa Vilsona ulazio kad je hteo, ni Tesle, niti drugih veliki Srba, kao i da sam značaj vladike Nikolaja više nije takav kao što je bio tokom Prvog svetskog rata. On je 1916. u Engleskoj bio jedan od najzapaženijih učesnika skupa povodom 300. godišnjice Šekspirove smrti. Perfektno je govorio engleski, obožavao Šekspira i maltene znao sve njegove komade napamet. Ja sam u komad i uneo da je bio vrstan šekspirolog. U Engleskoj je tada doživljavao velike počasti, ali je ambijent bio drugačiji kad je posle Drugog svetskog rata otišao u Ameriku, gde je umro 1956. u manastiru Svetog Tihona. Tamo nije bila situacija koju je očekivao, desio se raskol… Potpuno je bio razočaran – objašnjava Petković. On kaže da su mu inspiracija za ovaj komad bili Memoari patrijarha Gavrila (Dožića), ali da u dramu nije uneo ništa od ranijeg, predratnog odnosa njegovih junaka koji je, između ostalog, bio opterećen neslaganjem oko uloge vlade Milana Stojadinovića u konkordatskoj krizi. – Ne može u jednom komadu sve da kaže. Mnoge stvari sam morao da eliminišem, jer, što kaže Breht: „Ne sme komad da bude dosadan.“ Ako krenemo u naučno-istorijski esej, ode pozorište. Ipak, treba reći da je vladika Nikolaj kao Samarićanin ostao u Dahau, mada je mogao da se izvuče iz logora. On se brinuo o patrijarhu Gavrilu, koji je zahvaljujući Nikolaju preživeo – naglašava Bratislav Petković. „Molitva“ je koprodukcija dva privatna pozorišta – Madlenianuma i Moderne garaže. Glavne uloge tumače: Nebojša LJubišić kao patrijarh Gavrilo, Lako Nikolić kao vladika Nikolaj i Božidar Stošić kao Vilhelm Kraut. Autor scenografije je Vladimir Ćirić, kostima Tijana Sićević, dizajner svetla Srđan Jovanović, a savetnik za crkvena pitanja bio je sveštenik Nebojša Topolić. Đuza i Moderna garaža – „Molitva “ je moj deseti tekst. Većina njih izvedena je u mojoj Modernoj garaži u kojoj mi je glavni glumac bio Vlastimir Đuza Stojiljković. Kad je on umro, a Ceca Bojković otišla u Finsku, prestalo je i moje pozorište. Đuza je bio najveći oslonac. Za dokumentarne drame koje sam pisao potrebni su vrlo uverljivi glumci engleskog tipa, što je Đuza bio. NJemu ste mogli da date šta god hoćete, on to oživi na sceni bez problema – kaže Bratislav Petković, reditelj, dramski pisac, političar, bivši ministar za kulturu i informisanje u Vladi Ivice Dačića, kolekcionar oldtajmera, osnivač i direktor muzeja automobila u Beogradu u okviru kog se nalazi i kamerna scena „Moderna garaža“. Petković je i vlasnik jedne od najstarijih poslastičarnica u Beogradu. Od 2010. je član SNS. https://www.danas.rs/kultura/poslednji-susret-patrijarha-gavrila-i-vladike-nikolaja/

MOJ SUSRET SA MANASTIROM LEPAVINA Uz sjećanje na moju pokojnu baku Stanu, djetinjstvo i miris tamjana u bakinoj kući najintenzivniji doživljaj pravoslavne mistike je za mene susret sa manastirom Lepavina. Moj prvi odlazak tamo bio je sada već daleke 2007. godine. Tadašnji susret sa manastirom nije iščeznuo iz mojih sjećanja, kao niti umilni liturgijski glas upokojenog igumana ove svetinje, arhimandrita Gavrila. Upravo taj prvi susret ulaska u lepavinsku Crkvu ostao je duboko zapisan u mojoj duši. Kroz godine puno sam lutala i još uvijek lutam tražeći sebe i svoj put. Nekako uvijek s radošću i čežnjom vraćam se Lepavini koja je moj duhovni dom. Moje utočište. Moj bijeg od realnosti i stvarnosti i moj prelazak u neku drugu stvarnost. Tako je bilo i prošle subote, poželjeh susresti se sa Svetinjom i monasima koji su mi unatoč susretima sa mnogim monasima ostali nekako jedinstveni, neponovljivi i unikatni. Neka mi svi drugi oproste, ali ipak lepavinski monasi su mi nekako najdraži. Kako ne bi i bili, jer otac Teofan se toliko puno trudio oko mene u mojim počecima koračanja kroz duhovnost. Prenosio je na mene svoju ljubav prema pravoslavlju kroz nešto nama zajedničko, kroz ljubav prema knjigama. Knjige su moja druga realnost. Ili moj bijeg od tuge života, uglavnom ka radosti. Krenula sam ranom zorom vlakom iz Zagreba, putem promatrala, susretala cvjetove suncokrete. To je moj najdraži cvijet. Sjećam se kako je moja kćer prije par godina tražila od susjede Marice da nam da sjeme, rekavši joj: "moja mama voli Suncokrete". To je istina, jer oni unose neku Svjetlost i radost u moje biće, tako veliki uvijek su nasmijani. Stigla sam jednim komfornim vlakom do Lepavine. Putem su mi stale i povezle me dvije žene iz Čakovca, tako je pisalo na registarskim tablicama njihovog automobila. Odmah mi se učinio njihov naglasak interesantnim, drugačijim, ali tek kad je jedna od njih pozdravila psa po ruskom "privet", shvatila sam da su Ruskinje. S onom razgovorljivijom sam tijekom dana razgovarala na ruskom, pohvalila me. Ta pohvala mi bude draga. Ruski jezik je moja velika, velika ljubav. Tako je bila simpatična. Rekla je da je jednako njena "rodina", i Rusija i Hrvatska. Tako je ispravno. Zapalila sam sveće za sve one koji su mi u srcu. Počela je Sveta Liturgija, tračak Neba na Zemlji. Koje blaženstvo, pogled mi leti s ikone Bogorodice Lepavinske do Bogorodice Iverske koju moja kćer nekako čudesno oduvijek voli. Čovjek ne može, a da ne bude sretan. Pričestili smo se i poklonili ikonama. Uslijedilo je kratko druženje i kava. Potom molitva za nas i naše bližnje, za zdravlje. To je ono najpotrebnije svakom biću, a sve ostalo nekako bude. Trebalo je i ručati, malo sam okasnila. Čekali su mene. Sramota. Takve stvari nisu meni baš uobičajene, ali dobro, mogu nekad i ja malo zakazati. Poslije ručka ispovijedao me otac Vasilije. Nije da se često ispovijedam u Lepavini, svega nekoliko puta za ovih deset godina i nekako pred Svetinjom Majke Božje uvijek pred lice Božje izađe ono najskrivenije, najmračnije u mojoj duši, mojem biću. Trenutno je to odgoj kćeri, stalno pitanje lebdi nad glavom, gdje sam i zašto sam toliko pogriješila. Cijelu sebe sam dala tom djetetu. Rekao je otac Marko pred Liturgiju: "to što Vam je ona iznadprosječna u školi, to Vam ništa ne znači. Takvi najlošije prođu". Znam ja to i sama, zato je želim izvesti na put. Suprotstavlja mi se. Meni najviše. Ima osjećaj da je želim kontrolirati, a to nikako ne želim. Samo je želim usmjeriti, a ona misli da je odrasla, da sve bolje zna od mene. Kaže Otac na ispovijedi, ne smijete joj govoriti u gnjevu. Pa ja nikad niti nisam gnjevna. Ona jeste. Tražite priliku da joj govorite. Trudim se. Zaista se trudim. Biram riječi kojima joj se obraćam. Nekad je to naporno, zamorno. Nema mi druge, no da je predam na milost Božju. Vapijem Ti Bogorodice, sačuvaj moje dijete od sveg zla ovog palog svijeta. To mi je jedina istinska ovozemaljska želja, sve ostale su tako, usputne i manje bitne. Biti majka je meni najvažnije. Sve jasnije vidim svoje životne promašaje. U pauzi uočila sam jednog brata na grobu oca Gavrila. Velik čovjek tjelesnom pojavom, a tako malen, povijen uz krst oca Gavrila. U tom trenutku i sama sam odlučila otići do groba našeg dragog Oca Gavrila. Nikad nisam odlazila iz manastira bez njegovog blagoslova. Cjelivah i sama krst na grobu Oca Gavrila uz želju da me se sjeti i na Nebu. O, kako smo mi često glupi i ograničeni. Ja prva. Koliko sam putovala i koliko duhovnika susrela, a kao tele sam ja hodala okolo. Sad kad razmišljam, da li sam trebala neku dublju poruku uzeti za sebe, ne znam. Sigurno sam i tu promašila. Otišla sam sa ocem Teofanom i sestrama u okolini da kupimo lubenice, paradajz i još poneko povrće, kod ljudi koji su u posljednjem nesretnom ratu mijenjali kuću. Došli su iz Rume koja je meni tako tužna. Lijepa im je kuća ovdje, ali oni pate za svojim domom. To je tako normalna i prirodna pojava. Svi volimo svoj dom. Otac Teofan je u nekom razgovoru usput rekao da on ne zna kako bi živio tamo gdje su samo Srbi. Tako ga volim, volim ga zbog te njegove ortodoxie, zbog toga što nije nacionalan, jeste, ali to mu nije primarno. Primaran mu je Hristos i zato je on meni tako velik. Vratili smo se u manastir i pojeli kremšnite. Neki su pili i kavu, ja nisam, iako bi htjela. Uslijedio je Akatist Počajevskoj ikoni Majke Božje. Nadam se i Njenom Pokrovu u odgoju moje kćeri i pronalasku mojeg puta: Puta, Istine i Života. Kasnije popodne vratih se kući. Sretna. August, 2017. godine