Претражи Живе Речи Утехе

Veceras mi je stigla jedna lijepa, molitvena poruka zagrebacke sestre vezana za sutrasnji praznik nase drage Prepodobne Mati Svete Petke. Mnoge pravoslavne zene diljem svijeta uznose molitve Svetiteljki, Svetoj Petki za svoje zemne brige, nedace, nedoumice i traze njeno molitveno zastupnistvo pred Gospodom. U moje misli nekako najvise dolaze zagrebacke zene koje su molitve uznosile zajedno samnom u nasem zagrebackom manastiru. Uglavnom su to pravoslavne zene, ali naide ponekad i pokoja nepravoslavna zena. Ranijih godina na Liturgiju bi dolazila jedna casna sestra koja je imala zavjetni odnos sa Svetiteljkom. Unazad nekoliko godina vise je nema. Kroz misli prolazi nemali broj zena koje sam susretala u manastiru. I muskarci dolaze, ali ipak u nesto manjem broju. Voljela sam spremiti zito i kolac, kolace za taj dan uz pomoc moje majke i sve to je oplemenjivalo nas dom i unosilo toplinu. Nadam se da tracak te topline doma i blagoslova Svetiteljke nosi i moja kcer u svom studentskom zivotu u jednom drugom gradu na obali mora. I sama sam ponjela blagoslov Svetiteljke, Svete Petke u moj londonski zivot poklonivsi se njenoj ikoni u nasem malom zagrebackom manastiru na dan leta za London. Miris tamjana i glasovi mojih zagrebackih sestara sa Akatista nasoj Svetoj Petki koji smo redovno molitveno uznosili petkom zive u srcu. Nanesu osmijeh na lice. U duhu svi smo blizu i zajedno. Na putu Nebu u zagrljaju Svetiteljke, Svete Petke.

Budim se. Rano je jutro. Suncano i pomalo prohladno, ali vedro. Englesko nebo nekako je posebno lijepo. Blizu covjeku. Ponekad, ucini se kao da ga mogu dotaknuti. Lezim u krevetu i promatram to nebo, blisko i blizu covjeku. I grane divlje jabuke u nasem dvoristu koje doticu nebo i jos poneki grm koji njise lagani povjetarac. Divlja je priroda ove zemlje. Cak i u londonskim vrtovima skriveno od vreve megapolisa zivi jedan divlji svijet Bozje tvorevine. Cesto dan uljepsa igra vjeverica ili setnja lisice u kasne nocne sate. Cvrkut ptica. Zacudujuce veseo cvrkut ptica u jesenske dane. Zapadni dio Londona prepun je ptica. Naselile su se ovdje prilikom snimanja nekog filma i ostale, razmnozile se do nasih dana. Tako, pomalo tece moje londonsko jutro i misli lete na Jug u moj rodni Zagreb. U nasu malu kapelicu Svete Petke na zagrebackom Svetom Duhu. Sutra je Sveta Petka i po prvi puta nakon puno godina, bit cu daleko od nase zagrebacke Svete Petke u nekom novom i drugacijem svijetu. Covjek ponese sa sobom i na daleke pute ono sto je duboko upio, utkao u svoju dusu. Puno je Akatista Svetoj Petki iza mene i to je svakako oblikovalo moj odnos prema toj Svetiteljki. Ponekad bi petkom popela se na Sveti Duh tek da joj se zahvalim sto nas okuplja oko svog hrama, manastira. Ponekad bi se veselila susretu sa nasim duhovnicima ili sestrama i bracom s kojom me je neraskidivo vezala neovisno o meridijanima na kojima zivimo. U teskim trenucima, molitveno bi joj vapila za pomoc. Jutros, razmisljam o toplini Svete Petke kao Svetiteljke, podviznice, molitvenice. One koja sluzi Gospodu i covjeku i pitam sebe gdje sam sama kao hriscanka modernog doba u sluzenju Bogu i covjeku? Ne znam. Nastojala bi ponijeti na Njen dan u manastir zito i kolac. Mama i ja pekle bi i kolace za narod koji se okupi. Mirisala bi kuca i sirila se radost kao veseli povjetarac po kuci. Mozda mama to ove godine ucini sama. Mozda ne. Korona nas sve ogranicava. Zivot je poprimio neke nove konture. Sama, ranom zorom zapalit cu svijecu Svetiteljki prirasloj srcu kupljenu u ruskoj londonskoj Crkvi posvecenoj Majci Bozjoj i ruskoj carskoj porodici u koju kad ulazim, osjecam se kao da sam dosla kuci. Cudesno, Gospod me odveo drugoj Svetiteljki, carici Aleksandri cije ime nosim i tako nekako srcem, dusom povezem dva hrama, dva svijeta, razlicite meridijane i osjecam se kao dijete Bozje zasticeno molitvama meni dragih Svetiteljki radujuci se plamicku svijece posvecenog Svetoj Petci u mom londonskom domu daleko od zagrebackih bregov i male kapelice posvecene Njoj koja nas okuplja u radosti i tuzi i krjepi, blizu i daleko.

Voditelj Ivan Ivanović izjavio je da će poslednja emisija "Veče sa Ivanom Ivanovićem" biti emitovana 28. decembra i da posle tog neće raditi tu emisiju jer "ne želi da predstavlja dekor za lažnu slobodu". Ivanović za agenciju Beta rekao da je odluku doneo iz ličnih i poslovnih razloga. "Nemam razloga da verujem da će vreme koje dolazi na Prvoj biti onakvo kakvo je bilo i ne postoji ništa što će moći da me uveri da će moći da se radi slobodno. Mislim da je situacija takva kakva je i ne želim da moje ime stoji uz sve što se desilo prilikom kupovine te televizije, niti mislim da treba da dovodim sebe i tim koji je radio deset sezona u situaciju da budemo uslovljeni, pritisnuti ili da budemo poniženi pre svega potencijalnim pretpostavljenima koji će se možda pojaviti", rekao je poznati voditelj. On je dodao da "slobode nema, da postoje neke borbe koje pojedinačno vode (Zoran) Kesić i on kao i drugi koji se time bave", ali da ne ne verujem da će biti moguć i "ovaj minimum slobode ostvariti u budućnosti". "Ono što sam ja saznao da su planovi za mene bili da emisija traje do juna, i onda da nađu neki način da je prekinu, uz neku bogatu finansijsku nadoknadu za mene. Ne postoje te pare za koje bih prodao obraz i iza toga stojim svih ovih godina. Ovaj moj potez ima veze sa čašću, pa potom sa svim ostalim", rekao je on. Ivanović je rekao da on i njegov tim za sada nemaju ponudu, a ni plan šta će raditi. "Ljudi koji rade ovu emisiju, 20 porodica, oko 50 ljudi, svi su istog stava kao i ja. Svi smo jednoglasni i osećamo i mislimo isto. Mislim da je u redu bilo da moje ime stoji uz Prvu svih ovih godina i isto tako mislim da nije u redu da stoji od januara pa na dalje", rekao je on. Voditelj je naveo da je poslednja emisija sledećeg petka. "Večeras je poslednji intervju koji sam uradio što je vrlo važno jer mislim da su moji intervjui obeležili tu emisiju u svih 10 sezona. Poslednja emisija je sledećeg petka u kojoj tradicionalno pomažem svojim gledaocima. S obzirom na to da se emisije rade za publiku, red je da se oprostim u emisiji koja je posvećena našoj publici", naveo je Ivanović. On je rekao da u Srbiji nema slobodnog društvo i da nedostaje sloboda na svim nivoima, dodajući da je njegova emisija bila privid lažne slobode i da su stvari normalne. "Stvari nisu normalne, posle neprijatnosti koje sam doživeo na konferenciji za novinare predsednika republike to je postalo jasno. Mislim da je scenario bio da ide neki period diskreditovanja od šest meseci. Imate situaciju u kojoj novinari bezočno lažu, predsednik učestvuje u svemu tome, sve prodje, niko se ne izvini, niko ne demantuje iako je dokazano da je sve laž, i na nju niko ne reguje, ne reaguje moja televizija niti je bilo reakcije nekih drugih televizija ili novinskih kuća", rekao je Ivanović. On dodao da ima obavezu da prvi kaže da ovde ništa nije normalno i da to što se dešava ne treba da se dešava. "Neko jednostavno mora da kaže dosta je. Ne verujem da moj glas ima tu snagu, ali zbog sebe i ljudi sa kojima radim kažem dosta je. Moj čin je poruka svima koji slobodno misle, poruke svima koji nisu članovi nijedne stranke. Negde mora da se podvuče crta ispod koje ne dozvoljavaš bilo kome da se igra tvojim dostojanstvom", rekao je Ivanović. http://rs.n1info.com/Vesti/a446072/Ivan-Ivanovic-najavio-da-vise-nece-raditi-emisiju-na-Prvoj.html

SVETA PETKA Mi, ljudi, vrlo često se pitamo da li su neki događaji u našim životima slučajni ili su oni ipak vođeni nekom nevidljivom rukom. Rukom Božjom. Takva pitanja i sama sebi često postavljam, kako za one lijepe događaje tako i za one manje lijepe. Sveta Petka je tiho i nečujno ušla u moj život i kroz vrijeme mi je postala izuzetno značajna. Ima sad već više od desetak godina kako sam po prvi puta posjetila baku i rodbinu u Srbiji, a nakon čega sam intenzivno krenula u manastir Lepavina gdje sam i vidjela natpis da se petkom u Zagrebu u manastiru Svete Petke čita Akatist. U tom trenutku nisam ni približno znala što je to Akatist. U doslovnom prevodu s grčkog jezika to znači stajati u molitvi. U to vrijeme moja voljena tetka Ranka uz koju me vežu divna sjećanja na djetinjstvo koje je rat nepovratno i zauvijek prekinuo i nakon čega je nastala jedna ogromna rupa i praznina u mom životu je bila na rubu života i smrti. Njena bolest je često tjelesno u potpunosti onemoća. Osjetila sam silnu želju i potrebu da pronađem taj zagrebački manastir. Zagreb je moj rodni grad. Iako ne poznajem svaku ulicu, poznajem njegovu dušu i građu. Tako sam jednog hladnog decembarskog petka odlučila pješice krenuti od stajališta Črnomerca put Svetog Duha i Svete Petke. Popela sam se visoko na brdo i ušla u kapelicu gdje je Otac Mihailo čitao Akatist. Bila sam neizmjerno uzbuđena i nekako sam se nelagodno osjećala, drugačija od svih drugih. Pomalo krenula sam u manastir sve češće i tako je Sveta Petka neizostavno postala dio mojeg duhovnog života. Svetiteljka kojoj vrlo često uznosim molitve za moje bližnje. Mjesto gdje sam upoznala veliki broj prekrasnih žena jer nekako najčešće, upravo žene, mole se Svetoj Petki. Isto tako upoznala sam i Oca Mihaila koji se neumorno već godinama trudi da svoje široko znanje prenese na nas male ženice i ljude. Jednom prilikom osjetila sam neizmjernu potrebu da se poklonim Moštima Svete Petke i tada sam razmišljala kako ću ja to ostvariti. Rumunjska i Jaši nisu tako blizu i nije meni jednostavno tamo doći. Ni do danas nisam uspjela otići. Možda nikad i neću. Prepustit ću to volji Božjoj, ali sasvim slučajno Gospod me udostojio da se poklonim djeliću Moštiju Svete Petke. U nekom trenutku našla sam se na kavi u Beogradu s mojim beogradskim prijateljicama kad jednoj od njih dolazi sms da se još tog dana djelić Moštiju Svete Petke nalazi u parohijskog Crkvi u Inđiji. Vrlo brzo smo odlučile i otišle do Inđije pokloniti se Moštima Svete Petke. Od svega lijepog u Inđiji i hramu najdublje u sjećanju mi je ostao jedan dječak koji se neumorno i s puno ljubavi molio pred Svetiteljkom za svoju, kako sam tamo načula, bolesnu majku. Ovdje, u našim krajevima hramovi Svete Petke su često ruševni i nose teška sjećanja na patnje ljudi. Jedan od takvih hramova se nalazi između Kostajnice i Dubice i obišla sam ga sasvim slučajno jedne godine oko Božića. Na livadi ispred ruševnog hrama bili su tragovi paljenja Badnjaka. Hrama odavno nema, ali vjera je još uvijek ostala. I to je ono najbitnije. Drugi hram Svete Petke nalazi se na groblju u Skradinu. Obišla sam ga jedne ljetne večeri u društvu moje kćeri i prijateljice. Bio je zatvoren. Bijel. Čist u svojoj bjelini. Miran i spokojan u svojoj čistoti i bjelini okružen drevnim grobovima i biljem opojnih mediteranskih mirisa. Veliki mir sam osjetila na tom mjestu i često u mislila odlutam upravo tamo. Mira nam svima nedostaje. Pa ponekad je potrebno odlutati misleno na mjesta koja donose mir za kojim čeznemo. Treći hram se nalazi na Kordunu, u mjesto Kolarić i nosi svoju najveću tugu i patnju jer je u njemu postradao veliki broj nedužnih ljudi. Tamo moja prijateljica često nosi bijelo cvijeće iz ljubavi prema Svetiteljki i onima koji su nedužni nestali, ali žive u našim sjećanjima i molitvama. Na dan kad se praznuje Sveta Petka, Ona, sve nas zagrebačke žene koje joj se kroz godinu molimo, nekako na čudestan način prizove i okupi oko manastira. Uvijek veliki broj žena, uključujući i mene, prinese koljivo i kolač Svetiteljki za zdravlje naših bližnjih kako živih, tako i upokojenih. Žene su te koje su od Boga prizvane na iskazivanje ljubavi, a u našem malom manastiru svakako trebamo se ugledati i na ruske monahinje koje su ovdje živjele u prošlosti i brinule o djeci. Nikako ih ne smijemo zaboraviti u našim sjećanjima i molitvama. Moja želja je da bi nas Sveta Petka još mnogo godina okupljala u Njenom zagrebačkom domu pa i mnogo, mnogo godina nakon što naše duše odu Gospodu neke nove hrišćane i hrišćanke...