Претражи Живе Речи Утехе

PAKAO – ne samo da postoji – nego je i VJEČAN (“aionion”) Ove stvari nazivamo ‘posljednje stvari’: smrt, sud, raj, pakao, čistilište, Isusov drugi dolazak. Kao što je smrt nakon ovog života općenito tako postojanje vječne kazne postaje jasno tek u posljednjoj knjizi Starog zavjeta. Prorok Danijel ima viđenje o onima koji spavaju u smrti: “Neki će živjeti zauvijek. Drugi če biti u vječnom užasu u nemilosti”. Dan 12,2. U Juditinoj pjesmi neprijateljima ljudi Božjih prijeti vječna kazna. Jud 16,17: “ Jao narodima koji ustanu na narod moj! Bog Svevladar kaznit će ih na dan Suda…” Dolaskom Kristovim, objavljeno je postojanje pakla i njegova vječnost je savršeno jasna. “ Krist doslovno iscrpljuje riječnik ljudskog jezika da ne ostavlja nikakve sumnje u ikakvom iskrenom vjerniku. Isus je upozorio grešnike na stvarnost pakla. Naziva ga Gehena, “gdje crv ne umire i vatra se ne gasi”, šest redaka u Markovu evanđelju 9,43-48 Krist navješta da će Bog temeljito očistiti svoje gumno i da će sakupiti svoju pšenicu u ambar, a pljeva će biti “spaljena ognjem neugasivim”. Pakao je, kako nam Krist govori, mjesto tame. To je užarena peć gdje će biti “plač i škrgut zubi”, ali najopsežnije i konačno predviđanje pakla je u Spasiteljevu predviđanju konačne presude. Napravljena je, kao što znamo, uoči Njegove muke i predviđa Njegov Drugi dolazak posljednjeg dana kako bi sudio svim narodima ljudske povijesti. On će odvojiti ovce od koza. Taj je način govora značio naglašavanje Isusove sudačke moći. On će odlučiti tko će stajati gdje na Posljednjem sudu. Onda, kao Kralj svemira, najprije pozvati one koji su spašeni da preuzmu kraljevstvo “pripremljeno za vas od početka svijeta” u kojem će pravednici ući u nebesku slavu jer su prakticirali ljubav prema durgima. Zatim, okrenut će se onima s lijeva “Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni koji je pripremljen za đavla i anđele njegove. Jer bijah gladan i ne dadoste mi jesti, bijah žedan i ne dadoste mi piti, bio sam stranac i niste me primili, gol i ne odjenuste me, u zatvoru i ne pohodiste me.” Što to znači hraniti gladne, pojiti žedne itd. Za sada ćemo obratiti pažnju na one nad kojima je izrečena kazna od strane Krista Kralja kojima je još rekao: “Što niste učinili jednom od moje najmanje braće niste ni meni učinili”. Ne bi bilo duhovne obnove ako ne bismo govorili o ljubavi. Sinteza se nalazi u 25 poglavlju Matejeva evanđelja, točnije u retku 46. Dvaput takle, govoreći o sudbini obojih, izgubljenih I spašenih, on će utvrditi: “ovi će ići u vječnu propast, a pravedni u vječni život“, govori Spasitelj. Najvažniji dio ovog proroštva, usudio bih se reći je najteži dio naše vjere, jest o vječnosti pakla, svjesno trajanje boli. Bolje bi nam bilo da smo sigurni da vjerujemo u vječnost pakla. Riječ koji upotrebljava nadahnuti pisac “vječna” analizirat ću nekih pet minuta, jer nema jednostvanog pridjeva u Božjoj odbavi kji bi bio važniji o odvog. Kako znamo? Jesmo li sigurni da je pakao vječan? Mi znamo. Mi smo sigurni. Evo nekih dokaza. Prvo: svi drevni rukopisi Biblije se slažu da je Krist koristio istu riječ za vječnost i u opisu raja i u opisu pakla. U originalnom grčkom jeziku “vječna kazna” ista riječ. Budući da nikad nije bilo nikakve sumnje o vječnosti pakla, Krist izjednačava kaznu grešnih ljudi sa kaznom đavla i anđela njegovih. Budući da je trajanje pakla beskrajno za đavle je sigurno da će također trpjeti beskrajno trpljenje izgubljenih muškaraca i žena. Štoviše grčka riječ “aionion” je stalno upotrebljavana u Bibliji da označi trajanje. Npr. za Boga se kaže da je “aionios” što znači – vječan, kad je Abraham zazvao Boga imenom: “Gospodin, Bog, vječni”. Ako je Bog nazvan vječnim i to istom riječju kojom se označuje vječnost pakla, možemo li iz toga donijeti zaključak o trajanju pakla? Božja vječnost je beskrajno trajanje, pa također vječna mora biti i kazna ljudi. Izaija navješta pjesmu pobjede koja će se pjevati u zemlji Judinoj da se odmori u Gospodinu zauvijek, jer je Gospodin vječna stijena. ista riječ. Neću vam reći koliko sam vremena proveo pregledavajući drevne grčke leksikone i kad sam gledao grčke klasične pisce, ista stvar. “Aionios” se odnosi na “vječno” za Boga, sa Božji duh. Drugim riječima, pod Božjim nadahnućem sveti pisci izabiru jednu riječ u najbogatijem riječniku ljudske povijesti, grčkom. Kad su imali riječ za to, to je bila riječ za to. Imali su riječ za vječno. To se odnosilo na vječnost Božju i na Božje atribute, i ista riječ pod nadahnućem Duha Svetoga je upotrijebljena da označi trajanje kazne. Ona je vječna. Znamo da sveti Ivan potvrđuje da je Sin Božji došao i dao nam da prepoznamo onog koji je Jedan pravi, i mi smo u Jednom koji je Pravi jer mi smo u Njegovi Sinu, Isusu Kristu. On je pravi Bog i Vječni život. Istu riječ koju upotrebljava Ivan upotrebljavaju i ostali evanđelisti, a i sv. Pavao. Drugim riječima, nesumnjivo, nedvojbeno, određeni pridjev je, pod Božjim nadahnućem, izabran da označi trajanje i pakla kao – vječnog. Nekad bi po dva sata proučavao jedna pridjev, ali mislio sam da to vrijedi. Da budemo sigurni… Izvor: Izvor: sluga Božji o. Hardon S.J. http://magnifikat.hr/pakao-ne-samo-da-postoji-nego-je-i-vjecan-aionion/

U vrijeme kada u javnosti traju žestoke polemike oko toga da li je za pravoslavni Vaskrs potreban policijski čas, ili je trebalo dozvoliti vjernicima da prisustvuju liturgiji, jedan episkop naročito se ističe u jasnim i glasnim stavovima koji očigedno dopiru do vjernog naroda. U pitanju je episkop Zahumsko – hercegovački i primorski Dimitrije, čija saopštenja za javnost, izjave za medije njega i sveštenstva, ne ostavljaju prostor za sumnju i podjele među vjernicima. -Ako bismo mogli zamisliti situaciju u kojoj se mjere o zabrani javnih okupljanja ne bi odnosile na vjernike, i tada bi zbog javanđelske vjere koja nas uči da je bližnji naš život, one trebalo da budu poštovane i primjenjivane od strane hrišćana. Zbog toga je najtrezvenije da poštujemo sve odluke i preporuke gradskih, republičkih i državnih vlasti kojima se nastoji spriječiti širenje ovog opakog virusa i spasti što veći broj života. Ne smijemo dozvoliti da ugrožavamo živote svojih bližnjih, jer su oni za svakog pravog hrišćanina najveća svetinja – napisao je vladika u pismu vjernicima na Lazarevu subotu.

Ovih dana, kada su novine prepune vesti o prebijenim, silovanim i ubijenim ženama, rasprava o zakonu protiv fizičkog kažnjavanja dece dobija epohalne razmere… Mnogo je opasnije kupovanje ljubavi neprestanim poklonima, nego bilo koja strogoća. Kad bi roditelji imali petlju danas da nauče svoju decu da postoji „nema“ i „ne može“, stvari bi danas u ovom društvu izgledale mnogo bolje. Kada bi se u osnovne škole uveo predmet koji se zove „Život nije šoping“, stvari bi možda izgledale drugačije. Kada bi ovo društvo smoglo snage da objasni deci da nije najveća vrednost novac, i da momci sa dvadeset i kusur godina ne treba da izigravaju pijane milijardere, i da devojke ne treba da hrle u zagrljaj generaciji svojih očeva jer su bogati i nose skupe satove na rukama, i kada bi mediji to stavili kao projekat od prvorazrednog značaja, ova rasprava bi imala smisla, i zakon bi onda možda trebalo doneti, iako bi bio suvišan.

NOVOSADSKIM ULICAMA: Tužna priča braće Jovandić i njihove majke Jelke 23/07/2018 Horti Nekoliko dana uoči Bogojavljenja, Jelka Jovandić je usnila Svetog Jovana koji joj je rekao: „Došao sam po svoje stado“. Beleži tu rečenicu u svojoj knjizi o porodici Jovanović-Vakini, dr Vera Jovanović. Jelena – Jelka Jovandić je posle pričala da tada nije znala šta to znači. A onda 19. januar 1942. Voda je u Ujvideku bila osvećena, javio se Bog u liku Oca i Sina i Svetoga duha. Kažu u raznim rečnicima simbola da voda briše istoriju, jer uvodi u novo stanje: uranjanje se može porediti sa polaganjem Hrista u grob, posle čega On vaskrsava. Verujem da su u pravu. Sutradan bio je dan proslavljanja Svetog Jovana, krstitelja, proroka i preteče. Mnoge pravoslavne i srpske porodice u Ujvideku, u tišini i strahu proslavile su svog sveca-zaštitnika, koji je samo dan ranije krstio Bezgrešnog u reci i tako je učinio svetom. Te 1942. godine Sveti Jovan nije proslavljen onako radosno, veselo, pa i preterano glasno, kako je to uobičajeno. Već su bile izdate naredbe da od 21. januara niko ne izlazi iz kuće bez posebnog odobrenja, jer će to biti najstrože kažnjavano. Mađarske vlasti u Ujvideku su najavile raciju, policijsku akciju provere igozolvanja, pretres kuća zbog oružja i hapšenja onih čije delovanje nije u skladu sa zakonima mađarske države. Od Hortija nam ostao naziv racija umesto genocid – da se ubice ne naljute, da ne narušimo odnose i bolje sutra. Iz šajkaških militarskih, ali i okolnih prtenih sela stizale su strašne vesti o ubijanju, o bestijalnom iživljavanju nad Srbima, pre svih, a potom i nad malobrojnijim Jevrejima. A onda je došao 21. januar, prvi dan posle Svetog Jovana, pa 22. januar… “Racija” se, umesto provere dokumenata pretvorila u ubijanje Srba i Jevreja, kao i u celoj Šajkaškoj, najpre onih koji su živeli u centru, odnosno najbogatijih, kako bi se pljačkom namirilo lojalno mađarsko stanovništvo, a i ono drugih nacionalnosti koje se vodi pod „saradnici okupatora“. Krugovi smrti, započeti su u centru, a širili su se, kao talasi, prema udaljenijim delovima grada. Leševi pobijenih su ostavljani na ulici, veći broj još živih ljudi, uglavnom Jevreja, doveden je do Uspenskog groblja tu likvidiran i ostavljen. Zemlja je bila smrznuta i nije se moglo kopati. Pobijeni su ležali po celom gradu. Horti Treći dan posle Svetog Jovana, 23. januar, bio je petak, nije ni svanuo. Bilo je neverovatno hladno i celog dana je bio neki ledeni sumrak. Tadašnji Ujvidek, imao je svoj Jovanovski (ili Jovanski) kraj, koji je ime dobio po pravoslavnom groblju i kapelici posvećenoj Svetom Jovanu. Troglava Jugoslavija je srušila kapelu i kažu preselila groblje, ali je ceo kraj sa nazivom Jovanski – dočekao i doba Ujvideka. Posle Drugog svetskog rata, izgradnjom višespratnica i novom uličnom regulacijom, uklonjen, izbrisan je Jovanski kraj. Tužna priča majke Jelke, i zločin mađarskih fašista U Jovanovskom kraju, u tada Piroškoj, a posle Rumenačkoj, na broju 36, živela je sa svojih pet sinova udovica, samohrana majka Jelena Jelka Jovandić, tri dana posle Svetog Jovana. Posle rata je Komisiji za utvrđivanje ratnih zločina ispričala kako su se pucnji čuli od Vašarišta još od pola osam i kako su bivali sve bliži njihovoj kući. Njen muž Đurica je umro 1927, iste godine kada se rodio peti, najmlađi sin. Bili su sirotinja koja se izdržavala od zemljoradnje. Stariji novosadski sveštenici su mi posvedočili da je Jelena pripadala Bogomoljačkom pokretu – onom koji je uobličio i koji je podržavao sveti vladika Nikolaj Žički. Tog 23. januara u pola osam ujutro, Milorad je imao 28 godina, Sava 26 (tek se neku nedelju ranije vratio iz zarobljeništva, kraljev soldat!), Paja je imao 24, Živko 20, a najmlađi Bora 15. U kuću su banuli žandarmi. Pitali su ih koje su vere. Sava je odgovorio da su pravoslavne. „Vadrac“, rekao je žandarm, „divlji Srbin“. Razdvojili su ih: majku u jednu sobu, decu u drugu. Onda su decu izveli u dvorište, majka je pokušala da izađe, ali je mađarski vojnik sa druge strane čvrsto držao kvaku, bio je jači, nije mogla. Sinovi su je zvali: „Mama, spasite nas“! Među Srbima se u ta vremena držalo do pravila da se majka i otac oslovljavaju sa Vi. Začuo se prvi pucanj. Jelka Jovandić, u Jovanovskom kraju, trećeg dana po Svetom Jovanu se obeznanila. Shvatila je šta joj je poručio Sveti Jovan, kada je rekao „Došao sam po svoje stado“. Nema toga u arhivama, jer u nauci nema Boga. Okamenjena u bolu, Majka Božija je stajala pod krstom na Golgoti, gde je Njen Sin prinet na žrtvu, dok su se pod krstom kockali o haljine Gospodnje. Jelena – Jelka je stajala pod pet krstova na kojima je izdisalo njenih pet sinova, nemoćna za bilo šta. Posle su nas učili da je Bogorodica opijum i da Majka Jugovića nikad nije postojala. Da treba da gledamo napred, a ne nazad. Grobna tišina i miris smrti Kad je izašla u dvorište, uz komšijsku tarabu ležalo je pet sinova, razmrskanih glava. Svima je pucano u potiljak. Još su se tu vrzmali žandarmi. Molila je da i nju ubiju, nisu hteli, samo su je naterali da im da pare koje je imala u kući. Kockali se o haljine Gospodnje, tri dana posle Svetog Jovana, a u petak. Morala je da da trinkelt majstorima za obavljen posao. Onda su otišli. Ona je zapomagala, bila je u kući i u dvorištu, zvala i budila svoje sinove, grlila ih, zazivala komšije. Nikog nije bilo, ledeni sumrak, ne sviće, već se stalno smrkava, a i komšije su, uglavnom, pobijene. U neko doba, pojavio se kamion sa vojnicima. Naterali su je da uđe u kuću, a njene mrtve sinove pobacali su u kamion i otišli. Kao cepanice. Kada je izašla iz kuće, dece više nije bilo u dvorištu. Ušla je u kuću, uzela je jednu praznu kutiju i izašla napolje. Tu je pronašla delove raznetih lobanja, malo kose i deliće mozgova svojih sinova i stavila ih kutiju. Leševi sinova su odneti na novosadsku plažu Štrand, tamo gde su toga dana vršene likvidacije najvećeg broja civila – Jevreja i Srba. U koloni, deca i stari su molili da ih ubiju preko reda, jer im je hladno i ne mogu više da izdrže. Vojnici su im izlazili u susret. „Bači će polako, da ne boli“ – govorio je mađarski vojnik u Čurugu dok je testerisao živo srpsko devojče na pola. Uviđavan svet, ni nalik Vadracima. Gazili su po utabanom snegu, ispod koga je pesak, da bi preko dasaka, hodali po zaleđenoj vodi, desetak metara napred, do probušene rupe u ledu. Najlepša rečna plaža u Evropi – jedina plaža agonije. Kleknuli bi, a onda bi im se metkom u potiljak oduzimao život. Tela bi u padu, samo gurnuli pod led. Ostalo je činila reka. Polaganje u grob kao pogruženje u vodu, bio je petak, raspeće, pogruženje u grob, krštenje u svetoj vodi i promena strane: prelazak u Carstvo u kome nema zla. Sa svih mesta u gradu gde su bili leševi, donošeni su ovde i bacani u Dunav. I oni sa Uspenskog groblja. Mrtvi su bili smrznuti, vukli su ih kao kerove i bacali kao cepanice, pričala je Jelena Jovandić posle. Tamo gde su posle turili spomenik i gde se drže pomeni, niko nije ubijen, niko bačen pod led. Zgodno je za žive, a i kamere bolje „uvate“. Neka, nema veze, pomeni su ionako potrebniji nama, živima. Otvorili smo krug koji je Gospod sa Svetim Jovanom zatvorio. Posle se pričalo, a ta se priča ustalila, kako su ubijani Srbi, Jevreji i Romi. Nema Roma među žrtvama, ali su mi pričali neki ižablja (tako se na bačkom jeziku kaže kad je neko iz Žablja, srpskog ratničkog mesta koje je ime dobilo po sablji), da soldati koji su počinili razna nepočinstva nisu bili baš skroz Mađari, a nisu svi bili ni sasvim beli. Tako su mi rekli. Niko ne pominje bele Ruse kao kolektivnu žrtvu, a oni to jesu, kroz ceo prošli vek, pa i u Raciji. Mala, 9-godišnja Tatjana Dronova, zaklana i mrtva pogružena u vodu, upisana je u žrtve, ali njeni roditelji, koji su likvidirani sa svojim detetom, nisu. Bele Ruse i Srbe je isplativo ubijati. A korisno je kad ubaciš Rome, tad se priznaje. Nauka u kojoj nema Boga. Jelka Jovandić je, potom, sa kutijom u kojoj je bilo njenih 5 sinova, ušla u kuću i zatvorila vrata. Šta se događalo iza zauvek zatvorenih vrata, zauvek zatvorenog doma Jovandića? Jelena Jovandić nikad nikog nije teretila za smrt svojih sinova. „Mi smo sa svima dobro živili, nikome se nismo zamerili, niti se ko nama zamerio. Svima će Gospod dati po zasluzi“,govorila je. Tako je mogao da govori samo onaj ko zna, vera nije dovoljna. Sveta znanja. Od kutije u kojoj su se nalazili delići moštiju njenih sinova, nikad se nije odvajala, tražila je da je sa tom kutijom sahrane. Da li je to učinjeno – ne znam. Deliće mozgova je sahranila tu, u dvorištu, iznad toga je, kažu, podigla mali spomenik. Nikad nije kanonizovana, čak se smatra i da nije žrtva, jer je ostala živa. Po njenoj deci se zove parče jedne ulice u Novom Sadu, pa i to od pre 20-tak godina. Negde od 1991. Ulica braće Jovandić. Blizu je ulice gde im je bila kuća. A kad je zbrisan Jovanski kraj, zbrisana je i Rumenačka, pa je nova ulica dobila novi naziv: Ulica Salvadora Aljendea. Adresa Bogorodice: Salvadora Aljendea 36, Golgota. Pišite. Šta je Jelena? Biće da je simbol, svedok i dokaz da ima Boga i da je život večan i da pobeđuje. I da su njena deca večno živa. Ona to zna i svedoči i dokazuje sobom. Civilizacija ove planete počiva na stradanju Nevinog Sina i nemom bolu Majke. Ovde puta 5. Nismo prepoznali. Nema veze, drugi put. Pričao mi je prijatelj koji je 60-ih godina prošlog veka išao u srednju Mašinsku, u neposrednoj blizini Jelkinog doma, da su njih profesori često vodili u kuću Jovandića. Ona im je govorila o svojim sinovima, o potrebi da praštaju i o Bogu. Vera Jovanović je u svojoj knjizi napisala da je Jelka posadila pet jablanova u dvorištu. Jelkina smrt Po nju je Sveti Jovan došao 1971. Promena strane, Carstvo u kome nema zla, svi Jovandići su opet skupa, ovaj put zauvek. Nebeska Srbija. Kuća je srušena, jablanovi su posečeni, na tom mestu podignute su višespratnice, čak su i ulični pravci izmenjeni. Jovanovski kraj, kao ni Jovandići, više ne postoje. Nema nikakvih obeležja koje bi govorile o njoj, ništa. Spomeničić je sklonjen, a za sahranjene delove mozgova ne znam. Možda su ostali tu, u temeljima neke novogradnje, a možda su i odneti sa šutom kad se krčilo. Na Almaškom groblju u Novom Sadu, na mestu gde je sahranjena sa svojim mužem, podigla je za života skromni nadgrobni spomenik. Pored njene i muževljeve, tu su i slike svih pet sinova i njihova imena. Na nadgrobniku je tekst koji mnogo kazuje. Ali, ko je tu kome pisao, ne znam. Spomenik se raspada i kad se skroz sruši i nestane, nestaće i poslednji materijalni trag o njenom postojanju. Simbol Racije, svedok i dokaz da postoji Bog, simbol i svedok da je život večan i da Dobro uvek pobeđuje, a koji nismo prepoznali kao ni mnogo puta ranije i mnogo puta kasnije. Tela sinova je odneo Dunav i neko ih je negde već sahranio. Valjda. Stari Novosađani i Sremci preko puta godinama po Raciji nisu jeli ribu. Autor: nsuzivo.rs/nspm.rs Preuzeto sa NS uživo

Plenković je ovaj tjedan morao izbaciti Penavu iz HDZ-a. Ovako će snositi dio krivnje za posljedice Krajnja konzekvencija Penavine izjave o puzajućoj kontinuiranoj velikosrpskoj agresiji, jest da su hrvatski Srbi potencijalni neprijatelji hrvatske države, što znači da za njih, zapravo, ne bi trebalo biti mjesta u Hrvatskoj. Osim ako redovito ne ustaju kad čuju himnu, ako se ne umataju u hrvatske zastave kada se igraju utakmice, i ako ne počnu razmišljati o prelasku u "Hrvatsku pravoslavnu crkvu" Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava imao je sreće. Naime, da se njegov nedavni antisrpski ispad nije dogodio usred skandala s ratnim avionima, dobio bi znatno veći publicitet. Pa bi se Andrej Plenković morao puno čvršće postaviti, i možda Penavu pokušati izbaciti iz stranke, pod cijenu trajnijeg gubitka vlasti u Vukovaru. Penavin napad na Srbe sastojao se, podsjetimo, od dva elementa. Prvog, izrazito etički ružnog, i drugog, s katastrofalnim dugoročnim političkim posljedicama, ako se samo vodstvo HDZ-a najodlučnije ne suprotstavi Penavinim stavovima. Gospodin Penava napao je srpsku djecu u Vukovaru, zato što ne ustaju kad se izvodi hrvatska državna himna. Sada bismo mogli potrošiti tisuće i tisuće riječi na kompleksna pitanja o odnosu pojedinca ili određene društvene skupine prema državnim simbolima u razvijenim demokracijama. TO VIŠE NIJE GOVOR MRŽNJE, NEGO GOVOR BIJEDE Dovoljno je sjetiti se kako je spaljivanje državne zastave u Sjedinjenim Državama sudski opravdano Prvim amandmanom, ili, u najnovijem vremenu, kako dio profesionalnih američkih sportaša ne sjedi, nego kleči u vrijeme izvođenja himne, prosvjedujući tako protiv rastućeg rasizma u Americi. No, ovdje se, zapravo, ne radi o himni, nego o djeci. Koristiti djecu kao metu za političke napade doista je nevjerojatno nisko, čak i za domaće političke standarde. To više nije govor mržnje, nego govor bijede, koji može izravno potaknuti fizičke međunacionalne incidente u Hrvatskoj. Drugo, gore čak i od toga, vukovarski je gradonačelnik izjavio kako je njegov grad epicentar kontinuirane puzajuće velikosrpske agresije. Kad gradonačelnik kaže takvo što o vlastitom gradu, to, zapravo, znači da je gradonačelnik optužio sve Srbe u tom gradu da su potencijalni agresori. Što, opet, znači da Srbi ne bi trebali živjeti u tom gradu, jer je, dakle, riječ o neprijateljima, a kako trpjeti neprijatelje kraj sebe. Što bi, opet, bio gadljiv, ali izolirani incident, da gospodin Penava nije član vladajuće stranke. ZA SRBE IMA MJESTA SAMO POD ODREĐENIM UVJETIMA Budući da gospodin Penava jest član vladajuće stranke, svatko ima pravo pomisliti kako dio vladajuće stranke misli da se, eto, upravo odvija puzajuća velikosrpska agresija, kojoj je središte baš u Vukovaru, gradu opterećenom toliko prebolnih emocija. A ako dio vladajuće stranke misli da su hrvatski Srbi opet krenuli u agresiju na Hrvatsku, to znači da se taj dio vladajuće stranke s agresorom svakako želi obračunati. Ukratko, krajnja konzekvencija Penavine izjave o puzajućoj kontinuiranoj velikosrpskoj agresiji, jest da su hrvatski Srbi potencijalni neprijatelji hrvatske države, što znači da za njih, zapravo, ne bi trebalo biti mjesta u Hrvatskoj. Osim ako redovito ne ustaju kad čuju himnu, ako se ne umataju u hrvatske zastave kada se igraju utakmice, i ako ne počnu razmišljati o prelasku u “Hrvatsku pravoslavnu crkvu”. PLENKOVIĆ JOŠ UVIJEK NE ŽELI RISKIRATI S PENAVOM Krajnja konotacija Penavine izjave jest da nam Srbi, ovi sadašnji, u Hrvatskoj uopće ne trebaju. A ta vrsta protusrpske ideologije, koju dio HDZ-a nesumnjivo podržava, podjednako je nepodnošljiva za funkcioniranje Hrvatske kao normalne, demokratske države, kao i za međunarodni status naše zemlje. Andrej Plenković sve to naravno razumije. Kao što zna da je početkom tjedna, odmah poslije ovog strahovito opasnog ispada Ivana Penave, morao pokrenuti postupak za Penavino isključivanje iz Hrvatske demokratske zajednice, jer u suprotnom sam Plenković preuzima dio krivnje za posljedice antisrpske politike vukovarskog gradonačelnika njegovih HDZ-ovih sumišljenika. No, Plenković ne želi riskirati s Penavom, dok god na to baš ne bude prisiljen, kao što ne može smijeniti Krstičevića, jer bi tako ugrozio svoj položaj u stranci koja iznutra i dalje funkcionira kao Komunistička partija u komunističkom sustavu, što znači da se sastoji od niza frakcija, koje predstavljaju različite skupine birača. A ona frakcija koju reprezentira Ivan Penava (ili Milijan Brkić), jedna je od najsnažnijih još od osnutka HDZ-a. Stoga će svaka HDZ-ova politika stalno u sebi nositi više ili manje vidljive elemente uvjerene, tvrde protusrpske ideologije. https://www.telegram.hr/price/ovo-sto-penava-radi-vise-nije-ni-govor-mrznje-nego-govor-bijede/

'Zanimljivo je zašto i tko osporava taj domoljubni pozdrav i kako postupa država', rekao je biskup Košić na predstavljanju knjige o Marku Perkoviću Thompsonu Oni koji nemaju argumente željeli bi ih silom ušutkati: tako zabranjuju koncerte proslavljenom pjevaču Marku, uručuju mu kaznene prijave zbog remećenja javnog reda i mira, difamiraju njegov ugled i proglašavaju njegov rad – ni manje ni više nego fašističkim; također protiv akademika Pečarića takvi rade svim sredstvima samo da ga ušutkaju, progone mu obitelj i – najčešće ga ignoriraju. Međutim oba ova velika čovjeka, Hrvata i domoljuba, ljudi su s kojima se naša Domovina treba ponositi. Možda će tek u budućem vremenu, kad se oslobodimo – kako pjeva biskup Ante Ivas – svih tih izdajica, krivokletnika, varalica, također i – kako pjesnički kaže Anto Kovačević – svih drpislava, tek će u budućoj, mirnijoj povijesti Hrvatske ovi naši velikani Marko i Josip dobiti svoje pravo mjesto, mjesto najvećeg poštovanja. Jedno je sigurno: njih obojicu rese hrabrost u zastupanju istine i ljubav prema domovini koja nije fraza ni interes. Također, rekao bih, resi ih i spremnost na podnošenje trpljenja, osporavanja, podmetanja za istinu i pravednost. Dok se Josip uglavnom s tim prijetnjama bori humorom i ironijom, Marko odgovara svojim osporavateljima - pjesmom. Sisački biskup Vlado Košić govorio je na predstavljanju knjige o Marku Perkoviću Thompsonu koju je napisao akademik Josip Pečarić. Mnogi mediji prenijeli su Košićev govor u kojem je ustvrdio kako neki silom pokušavaju ušutkati pjevača i akademika Pečarića. Košićev govor prenosimo u cijelosti: "Volio bih kad bi bilo više takvih hrabrih ljudi kao što su proslavljeni pjevač Marko Perković Thompson i akademik Josip Pečarić. Ova knjiga svjedok je veličine upravo ove dvojice hrvatskih ljudi, svjedok o poštenim ljudima u nepošteno vrijeme, o velikim ljudima u vremenu malih duša, o drskosti nekolicine koji se usudiše biti hrabri u vremenu izdaje. Zato će njihov trag biti nadahnuće budućim naraštajima i za dvadeset i trideset godina o njima će se pisati knjige, snimati filmovi i oni će biti primjer srčanosti u borbi sa zlom koje uništava istinu i našu domovinu. Da je Marko heroj, prepoznali su i branitelji, među koje se i on ubraja jer je bio dragovoljac u Domovinskom ratu i prva sad već legendarna pjesma Bojna Čavoglave nastala je u tom vremenu. Branitelji su mu naime nedavno darovali Veliku zlatnu plaketu za hrabrost, na čemu mu i ja ovdje javno čestitam! Uz pjevača Marka i akademika Josipa povezuje se pozdrav „Za dom spremni!“. Zanimljivo je zašto i tko osporava taj domoljubni pozdrav i kako postupa država. Najprije valja reći da je spontano taj pozdrav upotrebljavan u Domovinskom ratu, i to ne samo od pripadnika HOS-a koji su ga uzeli i u svoj grb, nego i od Tigrova i Gromova. Postoje snimke na Youbutu o tome. Tada, interesantno, to nikome nije smetalo. Ni to što je Marko u svojoj prvoj domoljubnoj pjesmi Bojna Čavoglave upotrijebio taj poklič. Tek odprije dvije-tri godine započela je hajka i na Marka i na taj pozdrav, optužujući sve koji ga upotrijebe za ustaštvo i fašizam. Najprije, treba reći da ustaštvo nije bio fašizam nego organizirano vojno djelovanje u obrani Hrvatske kao države, o čijoj su se naravi kao državi pozitivno izrazili i bl. Alojzije Stepinac i dr. Franjo Tuđman, ali te su postrojbe to činile svim „dopuštenim i nedopuštenim sredstvima“, što je bio dio njihove zakletve. a ilegalnost odnosno nedopuštena sredstva svakako nisu za nas kršćane prihvatljiva, kao ni zločini koje su počinili, a koje Crkva osuđuje, premda treba reći da je to bio odgovor na brojne četničke i partizanske zločine. Zašto je međutim došlo posljednjih godina do javnog političkog i policijskog progona pozdrava ZDS i onih koji ga upotrijebe – a u Domovinskom ratu i kroz 25 godina poslije rata se to nije događalo? Sjetimo se tužbi koje je protiv Joa Šimunića podigla udruga ‘Korak ispred’ iz Rijeke, na čijem je čelu Srbin Zoran Stevanović. Nadalje, sjetimo se kako je srpski političar Vulin u više navrata prozivao aktualnu Hrvatsku zbog „ustašizacije i fašizacije“. To su činili i drugi srpski, pročetnički političari. No, povod su im dali zapravo hrvatski političari koji su, na čelu s bivšim predsjednikom države pa onda i predsjednikom Vlade – najprije u židovskom Knesetu, pa potom pri formiranju nove Vlade s Karamarkom na čelu – optuživali Hrvate zbog „ustaške guje“ i „skretanja u ustaštvo“. Za sve to nije bilo dokaza, ali je s druge strane bilo sve više dokaza da je u strukturama vlasti u RH još mnogo udbaša i zločinaca koji su likvidirali mnoge Hrvate kako u inozemstvu tako i u Hrvatskoj i BIH ili su njihovi sinovi. I meni se čini da su svu tu bučnu hajku na nepostojeće ustaše pokrenuli upravo oni koji su se bojali da ne bi bili podvrgnuti lustraciji koja se sve više najavljuje kao realna i nužna opcija za zakonodavstvo RH. Sjetimo se samo tzv. Lex Perković što je najbolji dokaz kako je udbaško-komunistička guja zapravo još uvijek jaka u Hrvatskoj. U taj kontekst stavljam i progon domoljuba, ne samo gosp. akademika Pečarića i našeg najdomoljubnijeg pjevača Marka Thompsona, nego i mnogih drugih koje se ne prestaje napadati i sotonizirati u javnom hrvatskom prostoru. Mogli bismo nabrajati mnoge... Mogu reći kako sam i ja jedan od tih, ili se me barem tako percipira. Kad sam recimo na svom fb profilu zatražio ostavku ministra unutarnjih poslova jer je prvi puta na Dan domovinske zahvalnosti, što je ujedno i Dan hrvatskih branitelja, dao privesti od policije hrvatske branitelje koji su mirno uzvikivali ZDS u Kninu, meni su – navodno – jer to nisam nikada primio nego sam samo to pročitao u medijima, odgovorili iz MUP-a da su oni samo postupali po zakonu o remećenju javnog reda i mira, i to u skladu sa sudskom praksom. To je međutim neistina jer postojale su mnoge prakse prije ovog slučaja od 5. kolovoza 2017. kada su sudovi drukčije presudili za taj pozdrav. Smatram da je to čista politička interpretacija jednog zakona koji se ne bi smio politički tumačiti. Naime, zakoni moraju biti jednaki za sve i primjenjivi u smislu, a ne da ih jedna stranka politički tumači ovako, a druga onako. Dakako, to je odraz i posljedica političke atmosfere u koju nas je dovela nova vladajuća koalicija na koju sam također upozorio svojim krikom u otvorenom pismu Predsjedniku Vlade. Naime, novi koalicijski partner je ultimativno zatražio – i dobio – da se spomen-ploča poginuloj 11-orici branitelja koji su bili i pripadnici HOS-a ukloni iz Jasenovca. Jasenovac je opet druga priča, ali na žalost jer je bio ucijenjen premijer je popustio zahtjevu svojih koalicijskih partnera. A ti mladići koji su izginuli u Jasenovcu nisu se borili za Hrvatsku 1941., nego 1991. Dakle, opet popuštanje jednoj laži. Inače treba otvoreno reći da su politički zahtjevi predstavnika poražene srpske manjine u RH, a koja je zajedno sa Srbijom i JNA 1991. digla pobunu protiv Hrvatske, a podupire ih i sada srpska službena politika, jer tamo vladaju opet četnici, ali na žalost ih podupire i SPC – utemeljeni na mitovima i lažima. To su ne samo interpretacija Jasenovca, nego i uloga bl. Alojzija Stepinca, ustanka u Srbu a što je proslava pokolja Hrvata a ne antifašistička revolucija, zatim spomenik u Banskom Grabovcu, kao i izmišljanje nepostojećeg logora za ubijanje srpske djece u Sisku. Pitamo se, zašto naša država već jednom ne naloži istragu – ali ne političku nego znanstvenu, pa ako je potrebno i međunarodnu – da znamo što se to stvarno dogodilo npr. u Jasenovcu. Kako je moguće da su „istine“ toliko različite? I zašto se Jasenovac prepušta Srbima da oni govore što je tamo bilo? Naime, i uklanjanje ploče poginulim braniteljima HOS-a takvo je priznanje da je to mjesto na kojem su stradali srpski zarobljenici i što je trajni razlog nametanja krivnje Hrvatima – dok se čini da je istina sasvim suprotna i da bi ju već jednom trebalo iznijeti na vidjelo! Na žalost naša hrvatska politika ili nema snage ili ne zna odgovoriti svim tim lažima. Trebalo bi donijeti zakon da svi koji su dizali pobunu protiv RH ne mogu sudjelovati ni u kojem obliku u vlasti; zatim bi bilo po meni nužno i da se zatraži isplata ratne štete koju je Republika Srbija nanijela RH u svojoj agresiji, i to kao uvjet bilo kakvoj potpori za ulazak iste u EU; bilo bi nadalje nužno ukinuti povlasticu da srpska djeca u Hrvatskoj uče neku drugu povijest Domovinskog rata negoli što je to povijesna istina; bilo bi potrebno također zabraniti ulazak huškačima i širiteljima laži u RH, ne samo srpskim ministrima i političarima, nego i predstavnicima SPC. Samo bi tako postupala ponosna pobjednica Hrvatska i samo bi tako bilo moguće sačuvati ono što je obranjeno u Domovinskom ratu koji mora ostati jedini temelj moderne Hrvatske, a što imamo u velikoj mjeri zahvaliti hrvatskim braniteljima, među koje svakako ubrajamo i Marka P.Thomspona i akademika J. Pečarića. I da ponovim rečenicu sa samog početka: O kad bi bilo više takvih ljudi poput Marka i Josipa u Hrvatskoj!" https://vijesti.rtl.hr/novosti/hrvatska/2738621/ustastvo-nije-bio-fasizam-nego-organizirano-vojno-djelovanje-u-obrani-hrvatske-kao-drzave/?fbclid=IwAR1ybRg71voAh-vl1thdQrdhP-Rk2i5QadGCpPae32lStuTgoR4oxeD5vAE

Kako i da li možemo da se borimo protiv lažnih vesti?

Sedam je meseci od ubistva Olivera Ivanovića. Osim malih sporadičnih informacija iz istrage o jednom autu, čaurama i dva suspendovana policajca koja su u međuvremenu i vraćena na posao i isto tako sporadičnih velikih najava dvojice predsednika o skorim otkrićima, čak i sa konkretnim datumima za saopštavanje rezultata istrage, do danas nema drugih za javnost vidljivih pomaka u dve istrage koje se vode. Od juče je poznato da se vodi i treća – „svoju istragu od prvog dana“ vodi poslednja životna saputnica Milena Popović, koja u intervjuu za Večernje novosti, iz Vlade Srbije gde je od skora zaposlena u kabinetu Ane Brnabić, najavljuje da „možda bude uspešnija od zvanične“. Očigledno da se sudski postupak odvija u javnosti, potvrdio je ono što javnost u najvećem delu i zna, brat ubijenog Olivera Ivanovića, sudija Miroslav Ivanović. U intervjuu za list „Danas“ koji se objavljuje u jeku poltičke i medijske lavine o etničkoj podeli Kosova, on kaže: Sasvim je moguće da je Oliver ubijen kao protivnik podele Kosova. „Ja sam inače dosta rezervisan čovek u izgovaranju konačnih zaključaka, ali definitivno Oliver jeste imao drugačiji politički stav o podeli i razgraničenju i on se o tome već izjašnjavao na mnogo mesta i prilika. To se može videti na internetu u njegovim gostovanjima, posebno u drugoj polovini 2017. godine, pred kraj njegovog života“ – rekao je Miroslav Ivanović. Moj brat nije imao ličnog neprijatelja, nije bio ni u kakvim drugim osim političkim odnosima sa ljudima oko sebe, kaže, što je tokom proteklih meseci više puta ponavljao. „Definitivno, Oliver je politički uklonjen, jer je politički smetao,“ izjavio je za Danas. Upalili smo reflektor „Nadajmo se da će ovo skidanje maski doprineti konačnom razotkrivanju ubistva Olivera Ivanovića, čoveka i opozicionog lidera, koji je bio smetnja određenim mračnim strukturama, po svemu sudeći sa obe strane ili više, za zlokoban plan koji je trebalo da se sprovede u toku ove godine. Oliver i sada govori glasnije nego pre!“ – oglasio se i iguman manastira Visoki Dečani, arhimandrit Sava Janjić koji je ponovo dospeo u žižu javnosti u avgustu nakon što je posle apela Vladike Teodosija protiv ideja etničke podele i upozorenja da će to dovesti do egzodusa srpskog naroda, i sam Janjić upozorio na tzv. dogovorni incident kojim bi se priča o podeli i pokrenula na terenu. „Uloga naše Crkve jeste da brine o svom vernom narodu i spreči one koji bi da ga kao vukovi raspude i razdele, kao što su to činili njihovi prethodnici u novijoj istoriji. Zato smo morali da upalimo reflektore, da svi pokažu svoje pravo lice. Za nezavisne novinare ovo je prilika da razgolite vladavinu lokalnih autokratija i spreče novo krvoproliće širom Balkana. Možda iz ove trenutne zamršene situacije ipak izađe jedna mlađa i odgovornija generacija, koja neće graditi svoju budućnost na mržnji, zastraživanju i kriminalu, već na međusobnom razumevanju, praštanju i nadi,“ takođe je poručio u poruci o Oliveru Ivanoviću iguman. Zataškavanje ubistva Razočarani smo što i u javnosti nema oglašavanja vlasti iz BG, Prištine i iz krugova međunarodnih organizacija. Kao da neko želi da ovo ubistvo zataška, ili misle da ode u zaborav, oglasila se i stranka Olivera Ivanovića – GI SDP. Oni su se sa prijateljima i članovima porodice okupili jutros u 10 časova pred prostorijama svoje stranke, na mestu gde je Ivanović ubijen i zapalili sveće u tišini. U jutrošnjem saopštenju za javnost, osvrnuli su se na jučerašnju iznenadnu ostavku specijalnog tužioca Bljakaja: „Brine nas jučerasnja informacija da se na tužioce u Tužilaštvu Kosova vrše ogromni pritisci, pretnje, ometanja u radu do tog stepena da su prinuđeni da podnose ostavke. To stvara lošu sliku o profesionalnom radu institucija na Kosovu.“ U vezi sa istragom ubistva njihovog lidera, GI SDP i sedam meseci kasnije gotovo identičnu izjavu daje: „Mi njegovi saradnici i dalje ostajemo uskraćeni za odgovore na mnoga pitanja. Nemamo ni jedan detalj, ni informaciju što se tiče rada istražnih organa Kosovske policije i Tužilaštva Kosova. Ne znamo koliko je do sada svedoka saslušano i da li je istraga došla makar do nekog detalja vezanog za ubistvo.“ GI SDP će stalno obaveštavati javnost o toku istrage i neće dozvoliti da njegovo mučko i kukavičko ubistvo se zaboravi a istovremeno ćemo postavljati pitanja i tražiti odgovore na pitanja: Ko je naručio ubistvo Olivera Ivanovića? Kome je i zašto smetao lider GI Srbija demokratija pravda? Vreme će brzo pokazati, dodali su na kraju svoje poruke. Čovek koji Kosovo i Metohiju nije merio metrima i procentima; koji se borio za narod, a ne za svoj lični interes; koji je mučki ubijen s leđa, a danas govori glasnije nego ikada do sada, izobličavajući one koji su ga progonili; čovek koji nije širio defetizam, već nadu – Oliver Ivanović Izvor: Kossev

Akademik Srboljub Živanović o komisiji koja je 1964. istraživala zlodela u NDH logoru: Posle prvih izveštaja i samo tri meseca rada, sve je stopirano. Ubijeno 700.000 Srba, 23.000 Jevreja i 80.000 Roma. Oko 20 % žrtava živo zakopano ADA je Državna komisija sudskih antropologa bivše SFRJ u sastavu: dr Zdravko Marić, Vida Brodar, Aton Pogačnik i dr Srboljub Živanović, septembra 1964. završila prvu fazu ispitivanja masovnih grobnica na stratištu u Donjoj Gradini sa druge strane Save od logora Jasenovac, uplašili smo se brojeva do kojih smo došli. Na stratištima duž reke, u masovnim grobnicama koje su se prostirale na dužini 12,5 kilometara i širini 4,5, složili smo se nedvosmisleno da tu leži više stotina hiljada zverski ubijenih ljudi - 700.000 Srba, 23.000 Jevreja i 80.000 Roma! U grobnice, široke šest, a duboke osam metara, naslagani su jedno na drugo, po 27 osoba, starih i mladih. Prve analize uzroka smrti svedočile su da je oko 20 odsto njih u grob otišlo živo. printscreen Ovo je, sa gorčinom u glasu, ispričao za Novosti akademik Srboljub Živanović, jedini profesor medicine Državne komisije koja je istraživala broj žrtava u Jasenovcu i predsednik Međunarodne komisije za istinu o ovom NDH logoru sa sedištem u Londonu. Živanović ističe da je Komisija izvršila 130 sondažnih bušenja na 100 masovnih grobnica, čiji su se rovovi protezeli između 60 i 80 metara. Radili su, seća se, tri meseca, te daleke 1964. godine. Posle prvih izveštaja, sve je, međutim, stopirano. Država im nije rekla zašto. Sa kolegama iz Sarajeva i Ljubljane bili ste prva stručna komisija koja je za račun države pokušala da utvrdi broj žrtava? - I pre nas je bilo istraživanja. Prvo je bilo u maju 1945. Komisija ZAVNOH iznela je tada procenu o između 500.000 i 600.000 ubijenih. Dve godine kasnije, bivši logoraš dr Nikola Nikolić sa sinom u Donjoj Gradini je identifikovao 258 grobnica dužine od 60 do 80 metara dubokih oko osam metara. Borci iz Kozarske Dubice 1961. ponovo su počeli sa istraživanjima, mada oni nisu imali stručna znanja. Nas su pozvali 1964. i bili smo najreprezentativnija grupa stručnjaka do tada. Posebnim bušilicama izvršili smo otvaranje 100 grobnica i posle tri meseca teškog rada izneli smo državnim organima procenu o broju žrtava. U Hrvatskoj priznaju samo nedela Miroslava Filipovića.. - Šta reći o zločincu, upravniku logora, koji je na jednoj misi pozvao pastvu da ode u selo i pobije sve Srbe, ali da prvo ubije njegovu rođenu sestru koja je udata za Srbina. Ja sam na Konferenciji Međunarodne komisije za istinu o Jasenovcu u Londonu izveo za govornicu Jevrejku Skibu kojoj je katolička časna sestra Pulherija zatezala vrat kako bi koljač mogao preciznije da udari. Skiba je govorila, a posle njenog govora katolički sveštenici su napustili salu. Dragutin Kukolj, Nikolom Masić, Jolo Josip Bujanović, Mihovil Marber, Stjepan Gabrić, samo su neki od sveštenika koji su ubijali. screenshot Kako je izgledao odlazak u Jasenovac 1964? - Bilo je čudno. Veliki profesori iz Beograda, Zagreba, Ljubljane nisu hteli ni da čuju da budu u sastavu te komisije. Pošto je ona ipak stvorena, odabrani su referentni centri iz Sarajeva, Ljubljane i Novog Sada, odakle sam i ja odabran kao docent sa medicinskim znanjem. Sećam se da sam prvo otišao u Aušvic da se spremim za posao jer do tada nisam znao mnogo o istraživanju masovnih stratišta. U tom logoru sam video da su Nemci praktično, industrijski ubijali žrtve, praveći od njih sapune, češljeve. U Donjoj Gradini smo naišli na žrtve koje su sadistički ubijane iz mržnje i sa velikom strašću. Koja vam je prva asocijacija kada se danas prisetite tog vremena? - Strah i stravičan slatkasti miris smrti uvek kada je sonda otvorila grobnicu. Kada se istražuje jedna takva raka, pa kada u ruke uzmete polomljenu lobanju jednogodišnjeg deteta, to vas promeni zauvek. Kada god govorim o tome, pa i u ovom momentu, ja se tresem, a kao sudski antropolog svašta sam video. Onda možete zamisliti kakav je to osećaj bio. Kada vidite cucle, kantice za mleko, flašice... Vama je bilo zabranjeno da fotografišete svoje nalaze. Šta ste radili sa pronađenim stvarima u grobnicama? - Nismo smeli da slikamo, ali sve smo beležili u radne sveske. Svaki član komisije je vodio dnevnik i posle radnog dana jedan drugom smo pregledali zapisnike i potom ih potpisivali. Sva četiri dnevnika imaju potpise svih članova komisije. U tim zapisnicima su neke od najstrašnijih stvari koje čovek može da zamisli. Recimo, u lobanjama su se tada još nalazili ostaci mozga i oni su poslati na obradu u Zavod za sudsku medicinu u Ljubljanu. Na osnovu rada došli smo do zaključka da je gotovo dvadeset odsto žrtava živo otišlo u grob. U grobnicama, naročito tamo gde su bili ujamljeni Romi, nalazili smo ogromne količine zlata, đerdana, dukata, i sve to smo posle otvaranja grobnica ponovo sahranjivali. Mi smo imali obećanje da će se istraživanje nastaviti i pravljeni su planovi kako dalje. tanjug/public Kako ste došli do broja od 730.000 umorenih samo u Gradini? - Anton Pogačnik je radio matematičku procenu broja žrtava na osnovu broja grobnica i na osnovu broja pronađenih žrtava u onima koje su bile otvorene. Svi smo se složili oko ove brojke. Međutim, pošto ste u jesen 1964. predali nalaze, sve je stalo? - Obavezali smo se na ćutanje u javnosti, a ja nisam mogao da ne govorim. Razgovarao sam sa jednim novinarom „Politike". Međutim, taj tekst nikada nije ugledao svetlost dana. Kada sam pitao novinara Momu Stefanovića šta se događa, on mi je samo kratko rekao da ga više nikada o tome ništa ne pitam. Posle još nekih signala, 1965. sam emigrirao u Afriku, pa u Englesku, a 1968. indirektno mi je saopšteno da se ne vraćam u zemlju. Ipak, nastavio sam sa istraživanjem Jasenovca. Public Kako komentarišete inicijativu da se Stepinac proglasi za sveca, zašta Vatikan traži i mišljenje SPC? - Kada je ta inicijativa objavljena dobio sam iz Australije pismo od Vase Kondića iz Sidneja, koji je posvedočio da je kao sedmogišnjak video mnogo katoličkih sveštenika kako ubijaju srpsku decu. Njega su, veli, spasli Nemci. Kondić piše i da je u logoru bilo pravo slavlje kada bi dolazio u Jasenovac nadbiskup Alojzije Stepinac. Nosio je nekakvu posebnu uniformu, a njegov krst je bio mnogo veći od krstova ostalih sveštenika. I on je učestvovao u zločinima - prenosi Đivanović delove ovog pisma. Ovo svedočenje, kako ukazuje, overeno je u advokatskoj kancelaraji u Adelaidu u Australiji od strane advokata Vaska Vukoja. Šta se dogodilo kada su državni organi dobili procenu stručanjka? - To ne znam. Ja sam svoju kopiju poneo u London i ceo život sam je nosio sa sobom. Kada sam pomislio da je devedesetih godina došlo vreme da se vratim u Beograd, predao sam je Arhivu Grada. Predao sam i još nešto, zapisnik sa sednice Svetog arhijerejkog sinoda SPC iz 1942. godine koji je posvećen Jasenovcu, a koji je tajnim kanalima završio u Londonu 1943. Posle rada od 50 godina na Jasenovcu i dokumenata koje ste sakupili, šta još mora da se zna? - Jasenovac, Jadovno, Prebilovci, jame na Velebitu... nisu delo zavedenih ili izmanipulisanih ljudi. To je proizvod državne politike NDH i napora cele te države da fizički istrebi srpski narod. Genocid nad Srbima nisu vodile ustaše, već sam vrh Katoličke crkve na čelu sa Alojzijem Stepencem.Učestvovali su svi, hrvatski domobrani, obični seljaci, železničari, a kada je 1944. postalo jasno da Nemačka gubi rat, ponovo su svi uložili veliki napor da sakriju tragove genocida. Moša Pijade i Mile Budak su se sretali i po ovom pitanju. Tito je, kako je to otkrila dr Smilja Avramov, 1944. išao u tajnu audijenciju kod pape. Možda je sa teritorije bivše SFRJ ova dokumentacija nestala, ali u svetskim arhivama, u to sam ubeđen, postoji. Šta ste našli tragajući po svetu? - U Londonu, recimo u Javnom arhivu je više od 2.000 dokumenata o ustaškoj državi i zločinima nad Srbima. U Arhivu SSSR u Moskvi smo našli tek dva dokumenta. Plašim se da su braća komunisti učestvovala u prikrivanju zločina. U malom Muzeju holokausta u gradu Aki, u Izraelu, pronašli smo more dokumenata i svedočenja o ovim zločinima. Godine 2000. u Njujorku, kada je naša Međunarodna komisija za istinu o Jasenovcu izlagala veze Katoličke crkve sa genocidom, ustao je profesor Majkl Bernbaum iz Muzeja Holokausta u ovom gradu i izgrdio nas što ništa ne radimo da se istina sazna. Naime, mi smo tada imali podatak da je oko 370 katoličkih sveštenika bilo direktno uključeno u likvidacije Srba, dok je Bernbaum imao spisak od 1.400 imena. Krenuvši za ovim spiskom, naša komisija je došla do imena 1.371 katoličkog sveštenika koji je učestvovao u likvidacijama. Ako se zna da je 1941. u Hrvatskoj bilo oko 2.000 katoličkih sveštenika, nije teško izračunuti koliko ih je među njima bilo ubica. Public Alojzije Stepinac http://informer.rs/vesti/drustvo/371296/tito-je-krio-istinu-o-jasenovcu-jer-srbe-nisu-klale-samo-ustase-nego-i-svestenici-seljaci-radnici-sokantno-svedocanstvo-akademika-srboljuba-zivanovica

Ruski predsednik Vladimir Putin izjavio je danas da je "špijunomanija" između Rusije i SAD veštački pokrenuto pitanje i da je mešanje Rusije u američke izbore izmišljeno, istakavši da će se odnosi dve zemlje vratiti u normalu. Foto: screenshotVladimir Putin On je održao svoju godišnju konferenciju za novinare, kojoj je prisustvovalo rekordnih 1640 novinara, a koja je trajala skoro četiri sata. Među temama o kojima je govorio ruski predsednik su Severna Koreja, Sirija, Ukrajina, SAD, Donald Tramp, kao i brojnim domaćim temama, naročito u vezi sa predsedničkim izorima. "Opozicija nema pozitivne predloge, želite li da nam Sakašviliji trčkaraju po Rusiji?" Foto: RT / screenshotKsenija Sobčak Putinu je pitanje postavila i novinarka i njegova protivkandidatkinja Ksenija Sobčak, koja je rekla da jedino ovako može da priča sa njim jer on ne učestvuje u debatama. Pitala ga je zašto se Kremlj plaši opozicije i navela brojne uhapšene opozicionare poput Alekseja Navalojnog. Putin je rekao da opozicija nema nikakav pozitivan program i da su mnogi opozicionari agresivni. -Ti ljudi koje ste spomenuli su ruske verzije Sakašvilija. Želite li da po Rusiji trčkaraju Sakašviliju? Nećemo dozvoliti da se ponovi ukrajinski scenario u Rusiji - rekao je on. "Terorizam nije potpuno uništen u Siriji" Ruski predsednik je rekao da problem terorizma još nije potpuno rešen u Siriji. - Vidimo da teroristi beže iz Sirije u Irak, a SAD ih ne napadaju, jer bi možda želeli da ih kasnije koriste protiv (sirijskog predsednika Bašara) Asada ... To je vrlo opasno - rekao je on. -Treba rešavati problem izbeglica iz Sirije, to sam Damask ne može - rekao je Putin. Ruski predsednik je izjavio da je odavno nameravao da poseti Siriju, ali danije bilo bezbedno. On je dodao da je slanje policije sa Severnog Kavkaza u Siriju bila njegova odluka. "Nismo umešani u smrt Leha Kačinjskog" Leh Kačinjski Putin je odgovorio na pitanje poljske TV stanice koja je pitala da li je pad aviona u Smolensku 2010. godine, u kojem je ubijen predsednik Leh Kačinjski posledica napada ruskih agenata. Ruski predsednik je odbacio te špekulacije kao smešne. -Žalili smo se s vama nakon tragedije. Ne treba politizirati pitanje kako bismo zaradili političke poene. Rusko-poljski odnosi su važniji od kratkoročne poljske politike - kaže Putin. "Dobri odnosi sa Kinom" Putin je rekao da su rusko-kineski odnosi veoma dobri, da je Kina važan strateški i trgovinski partner Rusiji, ali da je trenutno malo usporila trgovina. Ipak to ga ne brine. - Kina želi da bude stabilna država... Siguran sam da ćemo dobro sarađivati još dugo - rekao je on. Rekao je da je Kina važan partner u mnogim projektima i da je u planu projekat brzog tranzita od Kine do Evrope preko Rusije. "U Donbasu pokolj gori od Srebrenice" - Što se tiče tragedije koja se tamo odigrava, treba uvek gledati šta je prvi izvor toga a to je državni prevrat - odgovorio je Putin na pitanje o Ukrajini. On je rekao da ruske vojske nema na teritoriji Donbasa. Foto: SERGEI CHIRIKOV / EPA; - Tamo su zaista formirane određene jedinica milicije koje su spremne da odbiju bilo kakve vojne akcije protiv Donbasa. Mi smatramo da to odgovara interesima ljudi koji žive na toj teritoriji, zato što će tada tamo dogoditi pokolj gori od Srebrenice - rekao je Putin. "Ne priznajemo nuklearni status Severne Koreje, SAD je provociraju" Na pitanje novinarke AP da li bi saradnja SAD i Rusije oko Severne Koreje pomogla poboljšanju odnosa SAD i Rusije, Putin je rekao sledeće: - Vi ste interesantan narod. Vaši senatori su pametni ljudi sa lepim odelima i kravatama, ali su nas stavili na isti nivo sa određenim zemljama, što nema smisla. Trudimo se da radimo sa svima o kritičnim pitanjima - rekao je on. Foto: SERGEI CHIRIKOV / EPA; - Što se tiče Severne Koreje, mi je ne priznajemo njen nuklearni status. Međutim, SAD su provocirale Severnu Koreju da se povuče iz sporazuma - rekao je Putin. On je rekao i da su SAD najavljivale da će prestati sa vojnim vežbama blizu Severne Koreje, ali se to nije desilo. - Obe strane moraju da zaustave rast tenzija - rekao je on i ukazao da bi eskalacija mogla da dovede do katastrofe. Foto: SERGEI CHIRIKOV / EPA; - Videli smo šta su SAD uradile u Drugom svetskom ratu kada su koristile svoje nuklearno oružje u Japanu - rekao je Putin. "Sakašvili? Zar u Ukrajini nema pravih Ukrajinaca?" Putina su upitali i šta misli o Mihailu Sakašviliju, bivšem predsedniku Gruzije koji je sada opozicionar u Ukrajini. Putin je rekao da Sakašvili "pljuje u lica i Gruzijaca i Ukrajinaca". - Zar u Ukrajini nema pravih Ukrajinaca? - pitao je on. Foto: YURI KOCHETKOV / EPA; Ruski predsednik je rekao da su istorijski i suštinski Rusija i Ukrajina ista nacija. "Mi se ne povlačimo iz sporazuma" Na pitanje da li sporazum START o ograničenju naoružanja može da preživi, Putin je rekao da se Rusija neće povlačiti iz sporazuma od fundamentalnog značaja. On je istakao da je Amerika ta koja se jednostrano povlači iz važnih sporazuma. Foto: YURI KOCHETKOV / EPA; - Mi ne planiramo da se povlačimo iz bilo kog (sporazuma o naoružanju) sami. Ako SAD to učine, to će biti opasno. Mi ćemo održati našu bezbednost, ali nećemo početi trku naoružanja - rekao je on. Rusija ne može sebi da dozvoli takve rashode na odbranu, kao što mogu SAD istakao je ruski predsednik. - Mi trošimo 46 i nešto milijardi dolara na vojne rashode - izjavio je on, uporedivši to sa 700 milijardi dolara koliko SAD planiraju da potroše 2018. godine. Putin ispričao vic i nasmejao novinare Ilustrujući problem toga što Rusija mnogo manje ulaže u vojne rashode, Putin je ispričao vic. Kod bivšeg oficira dolazi sin, i on pita sina: — Tu je bio neki bodež, gde je on? — Ne grdi me, zamenio sam ga za sat sa dečakom iz susednog dvorišta. — Pokaži mi sat. Da, dobar je. Ali, ako sutra dođu banditi kod nas, ubiju mene, majku, tvoju braću, a sestru siluju, šta ćeš im reći? ’Dobro veče, moskovsko vreme je 12 sati i 30 minuta‘. "Vidim Trampova dostignuća, optužbe su izmišljene" - Nije moje da ocenjujem Trampov rad, ali vidim ozbiljna dostignuća u njegovom radu - rekao je Putin odgovarajući na pitanje šta misli o američkom predsedniku Donaldu Trampu. Foto: SERGEI CHIRIKOV / EPA; Putin je naglasio da Trampov rad treba da oceni američki narod. On je obratio pažnju na to da investitori imaju poverenje u SAD i to je važan pokazatelj. Govoreći o navodnoj vezi Trampove kampanje sa Kremljom, Putin je rekao da je ona izmišljena od strane onih koji žele da delegitimišu Trampa. - Ti ljudi ne shvataju da podrivaju sopstvenu državu i da ne pokazuju poštovanje prema onim Amerikancima koji su glasali za Trampa - rekao je on i naglasio da se radi o "ruskoj špijunskoj histeriji". Foto: SERGEI CHIRIKOV / EPA; Prema njegovim rečima, SAD i Rusija treba da "prekinu da se bore kao životinje" i da postoji mnogo stvari koje mogu da ujedine Rusiju i SAD. - Rusija i SAD dele zajedničke izazove, kao što je terorizam -rekao je ruski predsednik. Putin je govorio i o tome što je američko ministarstvo pravde ruski državni medij RT proglasio za stranog agenta. Kako je rekao, time je prekršena sloboda medija i rekao je da je to znak da se Vašington plaši. Prema njegovim rečima, američki mediji imaju ogroman broj reklama, dok ograničenja uvode protiv ruske televizije. "Sportisti su kažnjeni zbog mene" Rusija je delimično sama kriva za skandale s dopingom, jer je dala povod za to, rekao je Putin. Kako je rekao, bilo je nekih neregulacija. - U drugim državama se takođe otkrivaju slučajevi uzimanja zabranjenih preparata, ali oko toga se ne diže prašina - rekao je on. On je dodao da će Rusija pomoći svojim sportistima da se bore za svoja prava pred međunarodnim sudovima. Međutim, on je rekao i da nije slučajnost to što je zabranjeno ruskim sportistima da učestvuju na Zimskim olimpijskim igrama baš one godine kada se održavaju predsednički izbori u Rusiji. Govoreći o uzbunjivaču Grigoriju Rodčenkovu, bivšem šefu ruske antidoping laboratorije, Putin je rekao da je Rodčenko sam otvoreno rekao da ga zanima samo novac. Ukazao je i na njegovo problematično mentalno zdravlje. Zaključio je da nema dovoljo osnova da se Rusija kazni. "Biću nezavisan kandidat" On je na konferenciji rekao da će se kandidovati za novi predsednički mandat, kao nezavisan kandidat, ali i da se nada da će imati podršku nekih partija i javnih organizacija. Ipak, on je rekao da ne želi sada da diskutuje o svom programu kampanje. Putin je počeo konferenciju odgovorom na pitanje o ciljevima svog kandidovanja za predsednika. Rekao je da se ruska ekonomija mora zasnivati na visokoj tehnologiji i da je njegov prioritet povećanje zarada domaćinstava. Foto: YURI KOCHETKOV / EPA; - Mogu vam reći koja je glavna stvar, na koju , prema mom mišljenju, vlasti i društvo treba da se fokusiraju. To su pitanja poput razvoja infrastrukture, zdravstvene zaštite, obrazovanja. Tehnologije, povećanje produktivnosti rada, sve to mora biti usmereno na povećanje prihoda građana, dohotka naših ljudi - rekao je aktuelni predsednik. Na pitanje šta misli o opoziciji, on je rekao da ljudi imaju prava da se čuje njihov glas ako nisu zadovoljni, ali je istakao da opozicija nema pravi program. Upitan da pruži neke dokaze o napretku ekonomije za vreme njegovog mandata on je rekao sledeće: - Ekonomski rast nastavlja. Rusija je uspela da prevaziđe velike krize: kolaps cena energetskih prevoznika i trgovinske sankcije. Ali zemlja se kreće u pravom smeru sa većim fokusom na domaću proizvodnju. Putin je rekao da sankcije jesu negativno uticale na ekonomiju, ali da je veći uticaj imao pad cena nafte. Istakao je značaj Arktika, rekavši da će se "Rusija obogatiti od Arktika" i da vlada ima spreman ceo program o razvoju severnih oblasti zemlje. Na konferenciji se nalaze i novinari iz SAD, Kine, Japana, Nemačke, Francuske, Poljske,... On održava konferenciju da bi sumirao rezultate odlazeće godine, a kako ne postoje ograničenja što se tiče tema, pa tako ruski predsednik odgovara na razna pitanja - od unutrašnjopolitičkih, preko spoljne politike, kao i ličnog života.Zanimljivo je to da je među gostima i Ksenija Sobčak, njegova protivkandidatkinja na predstojećim predsednilkim izborima. Prema najavama Dmitrija Peskova, ova konferencija za novinare će biti posebna. - Vlada veliko interesovanje za konferenciju i ova će biti posebna. Sada kada je pri kraju njegov (Putinov) predsednički mandat, a znamo da će se kandidovati na sledećim izborima, konferencija će biti značajnija nego ona iz 2012. godine, kada je bio izabran za predsednika - rekao je Peskov, prenosi Tass. Peskov je rekao da je Putin ceo jučerašnji dan, "od svitanja do sumraka", posvetio pripremama za konferenciju. Peskov je naveo da postoji izvesno ograničenje trajanja konferencije, ali da je istovremeno njena dužina fleksibilna. - Biće dovoljno vremena da konferencija za novinare bude prilično obuhvatna, kao što obično i jeste - rekao je Peskov u odgovoru na pitanje da li će konferencija biti vremenski ograničena. Najduža Putinova konferencija za novinare trajala je četiri sata i 40 minuta, a održana je 2008., a najkraće 2001. - jedan sat i 33 minuta. Počev od 2004. njegove godišnje konferencije za medije ne traju kraće od tri sata uzastopno. Inače, za ovogodišnju konferenciju ruskog predsednika akreditovan je rekordan broj novinara - 1.640 njih, a lista akreditovanih novinara dostupna je na sajtu Kremlja, javio je Tas s ranije. Foto: SERGEI CHIRIKOV / EPA; Godine 2015, 1.390 novinara bilo je akreditovano za Putinovu konferenciju za medije, a 2016. godine - njih 1.350, podseća ruska agencija. Putin ove konferencije drži od 2001. godine, a pauzu je imao u periodu izmedju maja 2008. i maja 2012. kada je bio premijer. http://www.blic.rs/vesti/svet/godisnja-konferencija-putin-u-ukrajini-ce-se-desiti-gori-pokolj-nego-u-srebrenici/h23zfee

Religije danas imaju ogroman prostor, ateisti i agnostici gotovo nikakav. Odakle bojazan o davanju informacija o drugačijem svjetonazoru od vjerskog? Ne osjeća li se možda vjera ugroženom od konkurentskog svjetonazora jer nije sigurna u svoju uvjerljivost i superiornost? Nedavno se u hrvatskoj javnosti pojavila prva knjiga u kojoj njen autor, sveučilišni profesor u penziji Josip Sruk, objašnjava zašto nije vjernik. Kako kaže, knjigu nije zamislio kao znanstveni rad, već je nastojao da na popularan, uvjerljiv i argumentiran način objasni razloge svoje nereligioznosti koja se temelji na općepoznatim i nespornim činjenicama: provjerljivim dokazima koji su rezultat brojnih empirijskih i znanstvenih istraživanja, egzaktnim statističkim podacima, citatima iz Biblije i Kurana, navodima brojnih teologa i crkvenih dostojanstvenika te drugih relevantnih autora i znanstvenika. Što vas je vodilo u pisanju knjige i koji su njeni cilj i poruka? Početni impuls razmišljanja o religijama i vjernicima dobio sam u obitelji. Obitelj moje majke je bila religiozna, a očeva ateistička, što je u vrijeme mog djetinjstva 1930-ih godina bilo vrlo bogohulno. Inicijalni povod priklanjanja ateističkom svjetonazoru mojeg djeda, rođenog 1860., vjerojatno je bio sukob sa župnikom koji mu je u školi tukao djecu. Tada je, po njegovom pričanju, počeo razmišljati koliko vjera u Boga ima smisla i to je prenio i na mog oca i strica. Zanimalo me je kako tako važno životno pitanje može biti različito shvaćeno u majčinoj i očevoj obitelji. Moj otac je bio načitan i zainteresiran za mnoge teme i to je na mene utjecalo. Poslije sam kroz život dolazio u kontakt s vjernicima i na pitanje kako objašnjavaju svoju vjeru obično su rekli da je to dar božji ili božja milost, što mi je bilo neuvjerljivo. Kako se djeca ne rađaju kao narkomani, alkoholičari ili rasisti, tako se ne rađaju ni kao vjernici. Stvarni razlozi vjerovanja ili ateizma nisu genetske prirode ili volje čovjeka –stvar je puke slučajnosti gdje je tko rođen, u kakvoj obitelji, kakav je imao roditeljski odgoj, u kakvoj je sredini odrastao, kakve škole je završio, i to su faktori koji su, po mom dubokom uvjerenju, odlučujući. Jer ako je netko rođen u Indiji ili Kini, neće imati milost božju kakvu tobože ima katolik, odnosno ako je netko rođen u Poljskoj neće biti budist. Dok vjernici dosta teško mogu argumentirano objasniti razloge svojeg vjerovanja jer se za vjeru ne traži ni znanje ni promišljanje, a ni dokazi, nego samo vjerovanje, kod ateista je suprotno. Oni polaze od potrebe racionalnih, zdravorazumskih, znanstveno utemeljenih objašnjenja svih pojava i učenja, pa i religijskih, uz potrebu provjere i dokazivanja. Njima su bitne činjenice, a ne mitovi, legende i misteriji. Uvažavajući i poštujući potrebu vjernika, osobito bolesnih, nesretnih, siromašnih, da im religija, kako vjeruju, pruža utjehu i nadu, nadu u vječni život bolji od ovozemaljskog, s kojom lakše žive, i bez namjere da nekoga preobratim, u knjizi iznosim mnogobrojne nesporne činjenice koje objašnjavaju razloge moje nereligioznosti. Odnos morala i religije Koliko je bilo teško ili lako naći izdavača? U udruzi za zaštitu prava ireligioznih Protagora upoznao sam neke ljude, između ostalih i profesora Linu Veljaka kome sam dao rukopis bez neke namjere jer sam pisao za svoju dušu. Kad je profesor pročitao rukopis, rekao je da je to za objavljivanje jer takvih knjiga kod nas nema; materijal sam još dorađivao i zaslugom kuće Razlog d.o.o. knjiga je izdana. Kako je biti ateist u Hrvatskoj danas? Je li gore nego što je bilo vjernicima u socijalizmu? Iako se na socijalizam diže povika zbog odnosa prema vjeri, mora se reći da je posljednjih desetljeća prema vjeri prevladavao vrlo liberalan stav. Možda je bilo malo strože za članove SK, ali to je bilo normalno i očekivano. Vjernici i crkve su imali veliku slobodu, iako se značajan broj današnjih vjernika tada nije tako deklarirao. Kako sam rođen 1928., sjećam se i odnosa prema vjeri u Kraljevini Jugoslaviji. Vjera je imala višestruko veću ulogu nego što je to bilo u tada najrazvijenijim demokratski uređenim državama. Ona i u današnjoj Hrvatskoj ima veću ulogu nego u velikoj većini europskih i drugih naprednijih država u svijetu. Pravilo je sljedeće: što je zemlja zaostalija, religija u njoj ima veću ulogu. U doba mog djetinjstva neki faktori su crkvama išli na ruku jer za upis djeteta u knjigu rođenih ili vjenčanje nije bilo građanskih opcija. Tako sam, iako je moj otac bio ateist, kršten u crkvi. A iako je danas ateistima gore nego vjernicima prije 40 ili 50 godina, zbog svojih stavova nisam imao neugodnosti jer se nisam družio s ljudima koji bi drugačije prosuđivali ili koji bi bili netolerantni. Svaka religija svojim vjernicima propisuje moralne norme kojih se trebaju pridržavati, primjerice da ne kradu, ubijaju, čine drugima zlo. Biste li u tom smislu mogli reći da ste veći vjernik od onih koji su nominalno vjernici, a krše zapovijedi božje ili nemaju ljubavi i suosjećanja za druge? Religija je najmoćniji odgojni autoritet u povijesti čovječanstva, uči ljude da budu dobri, da pomažu drugima, suosjećaju s njima, da budu iskreni i pošteni. No žalosno je i tragično da se te vrline često pretvaraju u svoju suprotnost. Ljudi za svoje bogove ubijaju i ginu za njih. Religija uzrokuje ili potiče mržnju, razdor i sukobe, a ljubav prema bogu često je opravdanje za najstrašnija djela. Razgovarao sam s prijateljem vjernikom koji je pročitao moju knjigu i uvažava mnoge stvari koje sam napisao. Pitao me: A što ako ipak nešto postoji, kako ćeš se ti postaviti? Rekao sam mu: Ako sam živio moralno i pošteno, možda čak moralnije i poštenije od većine vjernika, onda će onaj gore imati razumijevanja. Ako ne bude imao razumijevanja, onda je on kriv što mi, kao Svemogući, nije dao priliku, nije me uputio u pravu vjeru. Koliko su zapravo vjernici oni koji su prije rata bili u partijskim komitetima, a od 1990. u prvim redovima u crkvama i džamijama? To je, nažalost, prisutno u svim postjugoslavenskim državama, od Slovenije do Makedonije, i dolazi paralelno s nacionalizmom. Umjesto da se grade vrtići i škole, grade se džamije i crkve, a mnogi konvertiti koji su nekad bili veliki ateisti i komunisti danas su u prvim redovima na ‘drugoj strani’. To je samo dokaz kakav je moral tih ljudi. I za razliku od nas ateista, oni su vidljivi u javnosti i stalno imaju priliku da izraze svoj stav. Iako bi u demokratskom i naprednom društvu između ateista, agnostika i vjernika, kao i između pripadnika različitih vjerskih zajednica trebala postojati velika tolerancija, danas je na našim prostorima dominacija crkve previše izražena. Sve one koji ne slijede taj svjetonazor potiskuje se i ne daje im se mjesto u javnom prostoru, od političkih vlasti do javnih TV kuća. Religije imaju ogroman prostor, ateisti i agnostici gotovo nikakav. Odakle bojazan o davanju informacija o drugačijem svjetonazoru od vjerskog? Ne osjeća li se možda vjera ugroženom od konkurentskog svjetonazora jer nije sigurna u svoju uvjerljivost i superiornost? Spomenuli ste da bi se svaki vjernik trebao propitati sprečava li ga Bog u činjenju zla. Ima li zatvor kao sredstvo odvraćanja širu ulogu i za vjernike i za nevjernike jer se mnogi ne plaše zločina koji bi počinili, ali se plaše kazne koja bi ih mogla snaći ako ih otkriju? To je povezano s odnosom morala i religije. Vjernici vjeruju jer su u strahu i boje se pakla ili očekuju nagradu i odlazak u nebo. Nije li to lažni poticaj morala? Kod ateista i gnostika je suprotno: slijede svoju savjest i potrebu da budu korektni i da se humano ponašaju prema drugim ljudima. Taj njihov moral je istinski jer nije nametnut religijom. Navest ću primjer: što će učiniti vjernik ako mu Bog, preko svećenika, naredi da ubije, pali, kamenuje, kao što je bio slučaj sa starozavjetnim Bogom Jahvom, a što će reći ateist? Vjernik, ako slijedi dosljedno vjeru, reći će da mora poslušati Boga, a ateist će raditi po svojoj savjesti i odbiti izvršenje zločina jer ga vjera na to ne tjera. Zato su sukobi temeljeni na religijskim razlikama gotovo uvijek najžešći i najduže traju. Ima ih i danas, pa i unutar jedne religije – sukobi između katolika i protestanata u Sjevernoj Irskoj, između sunita i šijita u nekim arapskim i bliskoistočnim državama. Klerikalizacija nema budućnost Koliko treba praviti distinkciju između vjerskog učenja, crkve kao institucionalizacije te vjere i pojedinaca koji vjeri i crkvi kojoj pripadaju daju pozitivan ili negativan doprinos? Svakako je treba praviti jer ovisi o tome kakav je vrh crkve. U Hrvatskoj je on, što se tiče Katoličke crkve, katastrofalan. Osim dubrovačkog biskupa Mate Uzinića, nisam čuo nijednog biskupa da je nešto lijepo rekao o antifašizmu, a nikad nijedan biskup nije direktno osudio ustaške zločine. Vrh crkve je proustaški i to se vidi iz svih njihovih manifestacija i postupaka, uključujući i nepojavljivanje na komemoracijama za žrtve Jasenovca ili dječjeg logora u Sisku. Naravno, mnogi nisu kao sisački biskup Vlado Košić, ali zašto šute? Zato mnogi, kao svojedobno Stjepan Radić, kažu da ‘vjeruju u Boga, ali ne i u popa’, samo što su samozatajni i nerado se izjašnjavaju o tome. Ta tendencija je prisutna svuda u svijetu s obzirom na negativne strane crkvenih ljudi, života u celibatu, zlostavljanja djece, pedofiliju. Ti su postupci odbili mnoge ljude od njihovih crkava. Oni ne vjeruju u svećenika, ali vjeruju u Boga, da negdje nešto ima. Treba reći i da kod manjina ili kod naroda koji ne žive u matičnoj državi crkva može imati pozitivnu ulogu jer olakšava očuvanje njihovog nacionalnog identiteta: to pokazuju primjeri Katoličke crkve u Istri ili današnji Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji. Mnogi ističu povezanost kršćanstva i ljevice, pa tako i novi dalmatinski episkop SPC-a Nikodim Kosović ističe da je ljevičar, da je kršćanstvo u osnovi ljevičarsko i da se tu teško uklapa krajnji desni nacionalizam. Koliko se s tim slažete i postoji li raspon između lijevog vjernika i ateista ili agnostika desničara? Ateist teško može biti desničar, a svećenik može biti ljevičar, što se pokazalo više puta kroz povijest. Nažalost, oni su ipak više konzervativci i nacionalisti i skloni preferiranju svoje nacije na štetu drugih; čak i Katolička crkva koja se smatra nadnacionalnom i univerzalnom često ističe, osobito u Hrvatskoj, naciju kao faktor usko povezan s vjerom. Takve su pojave prisutne uglavnom u Evropi, dok je Južna Amerika s teologijom oslobođenja ipak druga priča. Kakva će, po vama, biti budućnost religija i vjerskih zajednica na ovim prostorima? Vjerujem da će se u kraćem razdoblju nastaviti tendencija klerikalizacije društva, međutim u dužoj perspektivi to se neće održati. U Španjolskoj, najkatoličkijoj zemlji Evrope, u doba diktatora Franca do prije 40 godina materijalno prebogata Katolička crkva bila je odlučujući čimbenik u svim sferama života. Danas je na margini, pa se ni četvrtina katoličkih vjernika ne vjenča u crkvi. U Italiji je sličan proces, kao i u Irskoj i drugim zemljama. U gospodarski i demokratski najnaprednijim zemljama većina ljudi nisu vjernici. Prilikom posjeta pape Franje luteranskoj crkvi 2016. spomenut je i podatak kako se većina građana deklarira pripadnicima te konfesije, ali više u smislu pripadnosti tom kulturnom krugu, s njegovom tradicijom, a ne kao vjernici jer ih se oko 70 posto ne smatra vjernicima. Slično je danas i s Izraelcima, od kojih većina nisu vjernici, ali se deklariraju kao Židovi u smislu pripadnosti jednom dugovječnom kulturnom narodu kojem je vjera pomogla da sačuva svoj identitet unatoč progonima i pogromima, krivnjom kršćanstva, kroz mnoga stoljeća. Poljska i Hrvatska se izdvajaju od većine evropskih zemalja jer u njima klerikalizam jača i ima podršku aktualnih vlasti i javnih televizija i radija. Zato mislim da bi opći napredak i stvarna demokratizacija društva mogli bili faktor koji bi trebao preokrenuti taj proces na ovim prostorima. Nadam se da ćemo u budućnosti slijediti najnaprednije zemlje u kojima religija nema veliku ulogu u društvu i politici, ali i da će se i religije mijenjati prilagođavajući se novoj društvenoj stvarnosti, uz veće uvažavanje znanosti, i više se baviti vjerskim pitanjima. https://www.portalnovosti.com/josip-sruk-ateistima-je-danas-gore-nego-vjernicima-prije-50-godina

Svako ko je krajem prošle godine obratio bar malo pažnje na naslove u novinama, verovatno je zaključio da je sve užasno i da je duboki pesimizam jedini smisleni stav prema događajima u svetu – možda ublažen ciničnim humorom, po principu: ako svet već ide dođavola, onda bar možemo uživati u vožnji. Naravno, Brexit i izbor Donalda Trampa su za većinu bili najjači utisci. Ali i ako niste bili protivnik Brexita, ili kritičar Trampa, teško da ste mogli izbeći vesti o pokolju u Siriji, smrti hiljada migranta u Mediteranu, atomskim probama u Severnoj Koreji, širenju zika virusa i terorističkim napadima u Nici, Belgiji, Floridi, Pakistanu i mnogim drugim mestima; kao i one o pretnji klimatske katastrofe, koja se nazirala u pozadini svih ovih događaja. (Da pritom uopšte ne uzimamo u obzir seriju smrti voljenih zvezda, koja je izgledala kao proračunati pokušaj 2016. da utrlja so na ranu: za samo nekoliko meseci preminuli su Dejvid Bouvi, Leonard Koen, Muhamed Ali, Keri Fišer i Džordž Majkl.) A nekoliko naslovnih tema iz 2017. – Grenfel tauer, napadi u Londonu i Mančesteru, haos posle Brexita i svakodnevni Trampov šou – ne daju puno razloga za veseliji pogled na stvari. Ipak, jedna grupa sve istaknutijih komentatora je izgleda imuna na mračno raspoloženje. U tekstu iz prošlog decembra, pod naslovom „Ne zaboravite da živimo u najboljem periodu u istoriji“, Tajmsov kolumnista Filip Kolins ponudio je listu razloga zbog kojih treba da budemo radosni: tokom 2016, piše Kolins, deo svetske populacije koji živi u ekstremnom siromaštvu prvi put je pao ispod deset procenata; globalne emisije ugljenika od fosilnih goriva stagniraju već treću godinu za redom; smrtna kazna je ukinuta u više od pola zemalja na svetu, a gigantske pande su uklonjene sa liste ugroženih vrsta. U Njujork tajmsu, Nikolas Kristof je pisao da je, po mnogim kriterijumima, „2016. bila najbolja godina u istoriji ljudske vrste“ zbog smanjenja globalne nejednakosti, dva puta manje stope dečije smrtnosti u odnosu na 1990, i za 300.000 je više ljudi koji svakog dana dobijaju mogućnost korišćenja električne energije. Tokom 2016. i 2017, za Tajms je, pored Kolinsa, pisaoi publicista i bivši predsednik kompanije Northern Rock Met Ridli – čije se opredeljenje vidi već i iz naslova njegove knjige Racionalni optimista – svake nedelje slaveći mogućnosti veštačke inteligencije, slobodne trgovine i frekinga. Do trenutka kada je Brendan O’Nil objaviosopstvenu verziju ovog argumenta, u časopisu Spektejtor („Odvojenost od realnosti pripadnika brljajuće klase najbolje se ogleda u njihovom lupetanju o 2016. kao najgoroj godini u istoriji“), ovo gledište je postalo toliko uobičajeno da je O’Nilova kontrarijanska reputacija bila u opasnosti. Labava, ali sve brojnija koalicija kolumnista, naučnika i operativaca iz različitih instituta, koji zastupaju ovo veselo gledište o situaciji u kojoj se nalazimo, ponekad se naziva „novim optimistima“. (To ime bi trebalo da podseća na buntovnički skepticizam novih ateista, predvođenih Ričardom Dokinsom, Danijelom Denetom i Semom Herisom.) Iz njihove perspektive, naše očajanje je iracionalno, a u njemu ima pomalo i samozaljubljenosti. Oni tvrde da to očajanje govori više o nama samima, nego o tome kako stvari zaista stoje – i tako ilustruje našu tendenciju ka kolektivnom samooptuživanju i nespremnost da poverujemo u moć ljudske inventivnosti. Po njima, ono se najbolje može objasniti kao rezultat različitih psiholoških predrasuda koje su imale svoju svrhu u praistorijskoj savani – ali nas danas, u doba zasićenosti medijskim sadržajima, uporno navode na pogrešan trag. „Nekada davno, zabrinutost za svaku stvar koja bi mogla poći po zlu bila je od izuzetnog značaja za opstanak“, piše Johan Norberg, švedski istoričar i samoproklamovani novi optimista, čija je knjiga Napredak: deset razloga da se radujemo budućnosti, objavljena neposredno pre Trampove prošlogodišnje pobede na predsedničkim izborima. To je ono što loše vesti čini naročito upečatljivim: u našoj evolucionoj prošlosti bilo je jako dobro što negativne informacije lako privlače našu pažnju, jer su one mogle ukazivati na neposredne opasnosti po naš opstanak. (Pećinski čovek koji bi uvek pretpostavljao da ga iza sledeće stene čeka lav najčešće ne bi bio u pravu, ali bi imao mnogo veće izglede da preživi i razmnoži se nego onaj koji bi uvek pretpostavljao suprotno.) Ali to je važilo za vremena pre novina, televizije i interneta: u ovo hiperpovezano doba, naša zavisnost od loših vesti navodi nas da usisavamo depresivne priča sa svih strana planete, bilo da one za nas predstavljaju pretnju ili ne, i da na osnovu njih zaključimo da su stvari mnogo gore nego što jesu. Uistinu dobre vesti, s druge strane, mnogo je teže primetiti – delom i zato što se one odvijaju postepeno. Maks Rozer, oksfordski ekonomista koji širi jevanđelje novog optimizma preko svog tviter naloga, nedavno je ukazao na to da su novine s punim pravom mogle na svakoj naslovnoj strani tokom poslednjih 25 godina da štampaju vest: „BROJ LJUDI KOJI ŽIVE U EKSTREMNOM SIROMAŠTVU OD JUČE JE OPAO ZA 137.000!“ Ali nijedna novina to nije učinila zato što očekivani svakodnevni događaji, po definiciji, ne zavređuju da se nađu u vestima. Isto tako, retko ćete videti vest o lošem događaju koji je izbegnut. Ali svaka promišljena procena naše situacije bi valjda trebalo da uzme u obzir i sve ratove, pandemije i prirodne nesreće koji su se hipotetički mogli desiti, ali nisu? „I sam sâm nekada bio pesimista“, kaže Norberg, urbani četrdesettrogodišnjak odrastao u Stokholmu, a danas saradnik libertarijanskog Cato Instituta u Vašingtonu. „Nekada sam i sâm sa nostalgijom gledao na prošla vremena. Ali onda sam počeo da proučavam istoriju i da se pitam, pa dobro, gde bih ja bio u tim prošlim vremenima, u svojoj rodnoj Švedskoj? Verovatno ne bih bio nigde. Prosečni životni vek je bio previše kratak. Morali su da dodaju koru drveta u testo kako bi im hleb duže trajao!“ U svojoj knjizi Norberg daje pregled deset najznačajnijih merila ljudskog napretka – hranu, higijenu, prosečni životni vek, siromaštvo, nasilje, stanje prirodne sredine, pismenost, slobodu, jednakost i uslove odrastanja. Sa naročitim zadovoljstvom se obračunava sa fantazijama onih koji priželjkuju da su se rodili nekoliko vekova ranije: ne tako davno, podseća Norberg, psi su na ulicama evropskih gradova glodali napuštene leševe žrtava kuge. Čak i 1882. samo je 2 odsto njujorških domova imalo tekuću vodu; 1900. prosečni životni vek je iznosio jedva 31 godinu, kako zbog rane smrti odraslih, tako i zbog ogromne smrtnosti dece. Danas prosečni životni vek traje 71 godinu, a i te dodatne decenije uključuju znatno manje patnje. „Ako vam treba 20 minuta da pročitate ovo poglavlje“, piše Norberg, varirajući omiljeni refren novih optimista, „skoro 2.000 ljudi će se za to vreme izdići iz ekstremnog siromaštva“, koje se trenutno definiše kao preživljavanje sa manje od 1,90 dolara po danu. Ova baražna paljba optimističkih statistika kao da bi trebalo da razori obično nesavladive političke razlike oko stanja planete. Novi optimisti nas pozivaju da zaboravimo na svoje ideološke predrasude i taborske lojalnosti; da se oslobodimo svojih omiljenih teorija o tome šta nije u redu sa svetom i šta treba učiniti u vezi sa tim, i da umesto toga duboko udahnemo osvežavajući vazduh objektivnih činjenica. Podaci ne lažu. Samo pogledajte brojke! Međutim, ispostavlja se da brojke mogu biti jednako politične kao i sve drugo. Novi optimisti su svakako u pravu u vezi sa nostalgijom: niko normalan ne bi trebalo da priželjkuje da živi u prošlom veku. U anketi iz 2015, 65 odsto Britanaca (i čak 81 odsto Francuza) izjavilo je da svet postaje sve gori; ali mereno mnogim razumnim kriterijumima, oni naprosto greše. Ljudi se uistinu izdižu iz ekstremnog siromaštva neverovatnom brzinom; smrtnost dece je u ogromnom padu; standardi pismenosti, higijene i prosečnog životnog veka nikada nisu bili viši. Prosečni Evropljanin ili Amerikanac uživa u luksuzima o kojima srednjovekovni velikaši bukvalno nisu mogli ni da sanjaju. Suštinski nalaz ključnog teksta novog optimizma, knjige Bolji anđeli naše prirode Stivena Pinkera, takođe izgleda široko prihvaćen: živimo u najmirnijem periodu ljudske istorije, u kojem je nasilje svih vrsta – od smrti u ratu, do maltretiranja u školskom dvorištu – u oštrom padu. Ali prvenstvena namera novih optimista nije da nas ubede da ljudski život danas uključuje znatno manje patnje nego pre nekoliko stotina godina. (Čak iako ste samoproklamovani pesimista, verovatno vas ne treba ubeđivati u tu činjenicu.) U ovu suštinski neospornu činjenicu gnezdi se nekoliko kontroverznijih implikacija. Na primer: s obzirom na to da su se stvari nesumnjivo popravile, imamo dobrog razloga da verujemo da će nastaviti da se popravljaju. I dalje – mada se ova tvrdnja tek ponekad eksplicitno iznosi u radovima novih optimista – šta god da smo radili tokom proteklih nekoliko decenija, to očigledno funkcioniše, tako da bi trebalo da se držimo političkih i ekonomskih aranžmana koji su nas doveli dovde. Konačno, optimizam znači nešto više od toga da stvari nisu tako loše kako smo mislili: on znači opravdano uverenje da će stvari uskoro biti još bolje. „Racionalni optimizam smatra da će se svet izvući iz krize u kojoj se trenutno nalazi“, pisao je Ridli nakon finansijske krize 2007/8, „zbog načina na koji tržišta robe, usluga i ideja omogućavaju ljudima da trguju i specijalizuju se na korist svih… Ja sam racionalni optimista: racionalni, zato što sam do svog optimizma došao ne na osnovu temperamenta ili instinkta, već na osnovu dokaza.“ Da je sve ovo zaista tačno, to bi značilo da je ogroman deo energije koju ulažemo u raspravu o stanju čovečanstva – sav onaj politički bes, upozorenja o neposrednoj opasnosti, uzbuđenje iz uvodnika u novinama, sva naša strepnja i krivica zbog nesreća koje pogađaju ljude širom sveta – potrošen uludo. Ili, još gore, sve to može biti kontraproduktivno, u meri u kojoj verovanje da su stvari nepopravljivo loše izgleda kao loš način da se ljudi motivišu da stvari učine boljim, te se stoga može pretvoriti u samoostvarujuće proročanstvo. „Evo činjenica“, pisao je američki ekonomista Džulijan Sajmon, čije je glasno protivljenje mračnim predviđanjima ekologa i demografskih eksperata sedmdesetih i osamdesetih godina prošlog veka pripremilo teren za dolazak novih optimista. „U proseku, ljudi širom sveta žive duže i jedu bolje nego ikada ranije. Manje ljudi danas umire od gladi nego ikada u istoriji. Doslovno svaka mera materijalnog i ekološkog blagostanja u SAD pokazuje poboljšanje. Ovo važi i za svet gledan u celosti. Svi dugoročni trendovi idu u suprotnom smeru od projekcija ovih proroka propasti“. To jesu činjenice. Zašto onda svi već nismo postali novi optimisti? Optimisti govore prorocima propasti da se razvedre, još od 1710, kada je filozof Gotfrid Lajbnic zaključio da živimo u najboljem od mogućih svetova na osnovu toga da bog, budući savršen i milostiv, ne bi stvorio ništa manje od najboljeg mogućeg sveta. Ali novu poplavu pozitivnosti je možda najbolje razumeti kao reakciju na pesimizam izazvan terorističkim napadima 11. septembra 2001. Ovi napadi su predstavljali udžbenički primer izuzetno vidljivih loših vesti koje aktiviraju naše kognitivne predrasude, ubeđujući nas da svet postaje smrtno opasno mesto, iako to zapravo nije tačno: u stvari, nešto veći broj Amerikanaca je poginuo u motociklističkim nesrećama tokom 2001, nego u Svetskom trgovinskom centru i otetim avionima. Ali novi optimizam je takođe i odgovor na jednu vrstu introspekcije koja se raširila zapadom nakon 9/11, i kasnije tokom rata u Iraku – osećanja da bez obzira na to da li je nova globalna nesigurnost isključivo naša krivica, ona svakako zahteva samokritiku i refleksiju, pre nego samo odlučnije potvrđivanje prednosti našeg pogleda na svet. („Ceo svet nas mrzi, i mi to zaslužujemo“, kako je francuski filozof Paskal Brikner podrugljivo okarakterisao ovo stanovište.) Nasuprot tome, insistiraju optimisti, podaci dokazuju da je globalna dominacija zapadne moći i ideja tokom poslednja dva veka dovela do transformativnog poboljšanja u skoro svačijem kvalitetu života. Met Ridli voli da citira preteču današnjih optimista, vigovskog istoričara Tomasa Bebingtona Mekolija: „Na osnovu čega, iako pred sobom ne vidimo ništa osim napretka, ne očekujemo ništa osim propasti?“ Utučena samokritika koja frustrira nove optimiste delom se hrani – bar oni to tako vide – nekom vrstom optičke iluzije u načinu na koji mislimo o napretku. Kako primećuje Stiven Pinker, kad god smo zauzeti osuđivanjem vlada ili ekonomskih sistema zbog toga što oni ne dostižu izvesne standarde pristojnosti, lako je smetnuti s uma kako su se i sami ovi standardi s vremenom menjali. Zgražamo se nad izveštajima o zatvorenicima izloženim mučenju od strane CIA – ali samo zahvaljujući istorijski gledano nedavnom opštem konsenzusu da je mučenje nedopustivo. (U srednjovekovnoj Engleskoj ono je bilo relativno uobičajen deo kaznenog sistema.) Možemo biti zgroženi smrtima migranata u Mediteranu samo zato što polazimo sa pozicije da i nama nepoznati ljudi iz dalekih zemalja takođe zaslužuju moralno uvažavanje – zamisao koja bi mnogima od nas izgledala apsurdno da smo živeli početkom osamnaestog veka. Međutim, što se ovaj konsenzus više širi, to nam nepodnošljivije izgleda svako njegovo narušavanje. I stoga, ironično, bes koji osećate kada čitate naslove zapravo predstavlja dokaz da je ovo veličanstveno vreme da se bude živ. (Novi doprinos politici novih optimista, Moralni luk Majkla Šermera, povezuje ovaj argument direktno sa verom u nauku, tipičnom za nove optimiste: upravo je napredak nauke, tvrdi Šermer, ono što će nas učiniti moralnijim.) Uporna slutnja da je ovaj argument nekako zasnovan na mađioničarskom triku – čini se da se bilo koji užas reinterpretira kao dokaz našeg napretka – može nas dovesti do još jedne primedbe: čak iako jeste tačno da je sve mnogo bolje nego što je ikada bilo, zašto pretpostaviti da će stvari nastaviti da se popravljaju? Napredak u higijenskim standardima i produžavanju prosečnog životnog veka ne može sprečiti da podizanje nivoa mora uništi vašu zemlju. Uopšteno gledano, opasno je predviđati buduće rezultate na osnovu prošlih uspeha: ako uzmemo u obzir dovoljno dug rok, postaje nemoguće odrediti da li je napredak koji slave novi optimisti zaista dokaz stabilnog napretka ili pak samo kratkotrajni izuzetak. Na primer, skoro svaki iskorak koji Norberg slavi u svojoj knjizi Napredak desio se u poslednjih 200 godina – činjenica koju optimisti uzimaju kao dokaz nezaustavljive moći moderne civilizacije, ali koja bi se isto tako mogla uzeti i kao dokaz za to koliko su retki takvi periodi napretka. Ljudska vrsta postoji skoro 200.000 godina; ekstrapoliranje na osnovu perioda od 200 godina ne izgleda preterano mudro. Pribegavajući mu, rizikujemo da napravimo grešku britanskog devetnaestovekovnog istoričara Henrija Bakla, koji je u svojoj knjizi Istorija civilizacije u Engleskoj samouvereno napisao da će rat uskoro biti stvar prošlosti. „Da ovaj varvarski poduhvat stabilno opada sa napretkom društva, mora biti očigledno čak i najpovršnijem poznavaocu evropske istorije“, pisao je on 1857. Bakl je bio uveren da će neposredno pre toga završeni Krimski rat biti jedan od poslednjih u ljudskoj istoriji. Ali glavna briga nije to da će se stabilni napredak ostvaren u prethodna dva veka postepeno okrenuti u suprotnom smeru, vraćajući nas u uslove iz prošlosti; glavna briga je da je svet koji smo stvorili – sama mašina koja vuče napredak – toliko kompleksan, nestabilan i nepredvidiv, da bi u svakom trenutku mogla da nas zadesi katastrofa. Stiven Pinker je možda apsolutno u pravu kada tvrdi da sve manji broj ljudi pribegava nasilju kao rešenju za svoje nesuglasice, ali (kao što bi i on sam priznao) za globalnu katastrofu je dovoljan i samo jedan besni narcis sa pristupom nuklearnim šiframa. Digitalna tehonologija je bez sumnje podstakla globalni ekonomski rast, ali ako bi je sajber-teroristi iskoristili da sledećeg meseca sruše globalnu finansijsku infrastrukturu, dalji rast bi ubrzo postao vrlo sporan. „Stvar je u tome da je, ako nešto u našim društvima ozbiljno pođe po zlu, zaista teško videti gde bi se to moglo zaustaviti“, kaže Dejvid Ransiman, kembrički profesor političkih nauka, čiji je pogled na budućnost manje ružičast, i koji je debatovao sa novim optimistima poput Ridlija i Norberga. „Pomisao da bi, recimo, sledeća finansijska kriza, u povezanom i algoritamski uređenom svetu poput našeg mogla eskalirati izvan kontrole – nije iracionalna. Zbog toga je prilično teško biti tako razdragano optimističan.“ Kada živite u svetu u kojem se čini da sve napreduje, ali koji bi već sutra mogao propasti, „savršeno je racionalno biti uspaničen“. U svojoj knjizi Zamka pouzdanja, Ransiman pokreće srodno i jednako uznemirujuće pitanje koje se tiče moderne politike. Čini se da demokratija sasvim dobro napreduje: novi optimisti primećuju da danas ima više od 120 demokratija od ukupno 193 zemlje na svetu, dok ih je 1972. bilo samo 40. Ali šta ako je upravo snaga demokratije – i naša uzdanja u njenu sposobnost da izdrži skoro sve vrste pritiska – predznak njene eventualne propasti? Možda naš pravi problem nije, kako smatraju novi optimisti, višak pesimizma, već opasan nivo preteranog pouzdanja? Ovaj argument tvrdi da ljudi koji su glasali za Trampa i Brexit, nisu to učinili zato što smatraju da je sistem pokvaren i da ga treba zameniti. Naprotiv, glasali su kako su glasali upravo zato što se previše uzdaju u to da će suštinska bezbednost koju im država omogućuje uvek biti tu za njih, kakav god zapaljiv izbor oni načinili na glasačkom mestu. Ljudi su glasali za Trampa, „jer mu nisu verovali“, piše Ransiman. Oni su „želeli da prodrmaju sistem od kojeg su istovremeno očekivali da će ih zaštititi od nepromišljenosti čoveka kao što je Tramp“. Problem sa ovim modelom – isporučivanjem izbornih udara zato što ste uvereni da ih sistem može izdržati – jeste u tome što nemamo razloga da verujemo da će sistem biti u stanju da izdrži beskonačno dugo: u nekom trenutku šteta može postati nepopravljiva. Novi optimisti „opisuju svet u kojem ljudska delatnost [agency] kao da nije bitna, jer su već evoluirale neke sile koje nas guraju u pravom smeru“, kaže Ransiman. „Ali ljudska delatnost je još uvek bitna… ljudska bića poseduju sposobnost da sve zabrljaju. I sasvim je moguće da naša sposobnost za brljanje raste.“ Optimisti nisu nesvesni takvih opasnosti – ali jedna tipična crta optimističkog stanja duha sastoji se upravo u pronalaženju optimističkih interpretacija zastrašujućih činjenica. „Pitate me da li sam ja kao onaj čovek koji pada sa nebodera i dok proleće pored drugog sprata konstatuje: ‘Zasad je dobro’“, kaže Met Ridli. „Odgovor je – pa, zapravo, u prošlosti su ljudi predviđali katastrofe iza ugla i grešili su toliko često da to treba uzeti u obzir kao relevantnu činjenicu.“ Istorija naizgled daje Ridliju za pravo. A opet, naravno da mu daje za pravo: da se kraj civilizacije uistinu desio, danas verovatno ne biste čitali ovaj tekst. Ljudi koji predviđaju katastrofe koje samo što se nisu desile često greše. S druge strane, dovoljno je da samo jednom budu u pravu. Ako postoji jedan trenutak koji je obeležio rođenje novog optimizma, onda je to bio – sasvim prikladno – jedan TED talk. U pitanju je bio nastup iz 2006. Hansa Roslinga, švedskog statističara i samozvanog „obrazovnog zabavljača“, pod naslovom „Najbolje statistike koje ste ikada videli“. Rosling je tom prilikom sumirao rezultate istraživanja koje je sproveo među švedskim studentima. Predstavljajući im parove od po dve zemlje – Rusiju i Maleziju, Tursku i Šri Lanku itd. – postavljao im je pitanje koja od ovih zemalja ima bolje rezultate u različitim domenima zdravstva, npr. u vezi sa stopom dečje smrtnosti. Studenti su listom davali pogrešne odgovore, zasnivajući ih na pretpostavci da zemlje bliže njihovoj, kako geografski tako i etnički, moraju biti naprednije. Ali Rosling je zapravo izabrao ove parove kako bi dokazao jednu tezu: Rusija ima dvostruko veću stopu dečje smrtnosti nego Malezija, a Turska dvostruko veću od Šri Lanke. Deo defetističkog stava savremenog zapada se, po Roslingu, sastoji upravo u pretpostavci da živimo na vrhuncu razvoja i da budućnost koju ostavljamo generacijama koje dolaze, a naročito svetu izvan Evrope i Severne Amerike, izgleda mračno. Rosling je uživao u ponavljanju da bi u eksperimentu u kojem biste šimpanzama dali da biraju između banana obeleženih imenima ovih zemalja, šimpanze imale bolji rezultat od studenata – jer bi bile u pravu bar u pedeset posto slučajeva. Dobro obrazovani Evropljani, s druge strane, greše mnogo više od pukog slučaja. Mi nismo prosto nesvesni činjenica; mi smo aktivno ubeđeni u depresivne „činjenice“ koje nisu istinite. Uzbudljivo je gledati „Najbolje statistike koje ćete ikada videti“ – delimično zbog Roslingovog štreberskog i energičnog scenskog nastup, ali delimično i zato što se čini da on obasjava pitanja koja su obično predmet ostrašćene ideološke debate okrepljujućim svetlom objektivnih činjenica. Danas, mnogo više nego u vreme kada je on održao svoj govor, živimo u „doba stava“, u kojem se naizgled beskonačan broj blogova, kolumni, knjiga i televizijskih analitičara utrkuju u tome da nam kažu kako treba da se osećamo povodom vesti. Veći deo ovih razmatranja se ne zasniva toliko na tvrdim činjenicama u korist nekog argumenta, koliko na zastupanju stava koji treba da zauzmete: tipičan „stav“ vas poziva da zaključite, na primer, da je Donald Tramp fašista, ili da nije fašista, ili da su voditelji BBC-a preterano plaćeni, ili da je vaš trening joge primerkulturalne aproprijacije. (Ovo ne treba da nas iznenađuje: internet ekonomija se hrani pažnjom, a mnogo je lakše ugrabiti nečiju pažnju emocionalno razdražujućim argumentom, nego pukom informacijom – povrh toga, ne morate da platite za skupo istraživanje koje je neophodno da biste došli do činjenica.) Novi optimisti obećavaju nešto drugo – da su u stanju da otkriju kako treba da se osećamo prema svetu na osnovu toga kakav svet uistinu jeste. Ali pošto se zadubite u njihova dela, počinjete da se pitate da li svi ovi optimistički komadići činjenica uistinu govore sami za sebe. Za početak, zašto pretpostaviti da je relevantno poređenje ono između sveta kakav je bio pre, recimo, 200 godina i sveta kakav je danas? Moglo bi se tvrditi da je poređenje sadašnjosti sa prošlošću zapravo nameštanje karata. Naravno da su stvari danas bolje nego što su bile. Ali svakako nisu ni približno onoliko dobre koliko bi trebalo da budu. Da upotrebim neke očigledne primere: čovečanstvo nesumnjivo poseduje sposobnost da iskoreni ekstremno siromaštvo, da okonča glad ili da radikalno smanji klimatsku opasnost. Ali mi nismo učinili ništa od svega toga, a činjenica da stvari nisu tako strašne kakve su bile početkom devetnaestog veka naprosto promašuje temu. Ironično, imajući u vidu njihovo oslanjanje na kognitivne predrasude u objašnjenju naše sklonosti ka negativnom viđenju stvarnosti, čini se da su novi optimisti i sami žrtve jedne takve predrasude, tzv. „usidrujuće predrasude“, koja opisuje našu sklonost da se u rasuđivanju previše oslanjamo na izvesne delove informacija. Ako počnete od činjenice da su žrtve kuge svojevremeno trunule na ulicama evropskih gradova, onda je jedino prirodno da zaključite kako je život danas divan. Ali ako počnete od toga da smo mogli da eliminišemo glad ili zaustavimo globalno zagrevanje, činjenica da ovi problemi i dalje postoje može dovesti do drugačijeg suda. Argument da bi trebalo da budemo srećniji nego što jesmo zato što ljudski život kao takav postaje u proseku bolji, takođe ne uspeva da razume fundamentalnu istinu o tome kako funkcioniše sreća; naš sud o svetu nastaje kao rezultat konkretnih poređenja koja nam se čine relevantnim, a ne na osnovu zauzimanja onoga što Ransiman naziva „tačkom gledanja iz svemira“. Ako su ljudi u vašem malom američkom gradu znatno manje ekonomski sigurni nego što su bili za svojih života ili ako ste mladi Britanac koji se suočava sa mogućnošću da nikada neće biti u stanju da sebi priušti stan, nije naročito utešno reći vam da sve veći broj Kineza dostiže srednjoklasni status. Ridli se priseća da je, kada je predstavljao svoju knjigu po američkom srednjem zapadu, publika često sumnjala u njegov optimizam zbog činjenice da se njihovi sopstveni životi nisu kretali nabolje. „Govorili su: ‘Vi uporno tvrdite da svet postaje sve bolji, ali iz naše perspektive ne izgleda tako‘. A ja bih im rekao: ‘Da, ali ovo nije ceo svet! Zar vas ni najmanje ne raduje činjenica da zaista siromašni Afrikanci postaju malo manje siromašni?’“ U jednom smislu, ovo je dobar argument, ali u drugom, on je potpuno irelevantan. U svojoj suštini, novi optimizam je jedan ideološki argument: generalno gledano, njegovi zastupnici su zagovornici moći tržišta, koji slikaju svoju veselu sliku nedavne prošlosti čovečanstva ne bi li tako opravdali sopstvena politička gledišta. Ovo je savršeno legitiman politički argument – ali on je još uvek politički argument, a ne neposredno, neutralno oslanjanje na objektivne činjenice. Tvrdnja da trenutno živimo u zlatnom dobu i da je naše dominantno pesimističko raspoloženje neopravdano nije protivotrov za „doba stava“, već samo još jedan stav – i nije ništa manje smisleno zauzeti suprotno gledište. „Ne sviđa mi se“, kaže Ransiman, „ova pretpostavka da tvrdite da sva dostignuća nisu vredna poštovanja, ako ne prihvatate njihov argument“. Čini mi se sasvim razumnim da ljudi, uprkos svim pokazateljima napretka, ipak osećaju duboku nelagodu u vezi sa stanjem u kojem se svet trenutno nalazi, naročito ako uzmemo u obzir relativnu nestabilnost dokaza ovog napretka i nepredvidivost koja mu visi nad vratom. Sve je zaista veoma krhko. Johan Norberg, koji je objavio svoju knjigu Napredak svega dva meseca pre američkih predsedničkih izbora, pratio je objavljivanje razultata tokom maglovitog jutra u Stokholmu, na žurci u američkoj ambasadi. Kada je Trampova pobeda postala izvesna, raspoloženje se promenilo iz uzbuđene vreve u užasnutu nevericu. „Svi mi smo bili Šveđani, iz sveta medija, politike, biznisa i tako dalje. Mislim da je bilo teško naći jednu jedinu osobu u prostoriji koja se nadala Trampovoj pobedi. Tako je raspoloženje naglo i dramatično palo“, priseća se Norberg. „Štaviše, nije bilo alkohola pri ruci, što takođe nije pomoglo, jer su svi govorili: ‘Treba nam neka žestina!’ Ali prijem je bio organizovan kao doručak.“ Uz osmeh, on zaključuje: „Mislim da Amerikanci ne razumeju Šveđane baš najbolje“. Populistički talasi u Britanji i SAD u poslednje dve godine – koji su stajali iza Trampovog uspona, pobede Brexita, i neočekivano visoke podrške za Bernija Sandersa i Džeremija Korbina – predstavljaju komplikovan problem za nove optimiste. S jedne strane, lako je okarakterisati ovaj gnev uperen ka političkom establišmentu kao grešku, zasnovanu na neuspehu da se prepozna kako dobro stvari zapravo idu; ili kao legitimnu reakciju na stvarne, ali lokalizovane i privremene neravnine na putu, koje ne moraju predstavljati osnovu za širi argument u korist pesimizma. S druge strane, ima nečeg čudesnog u pogledu na svet koji vidi ovakve političke talase isključivo kao odgovore, pogrešne ili ne, na pravu situaciju. Oni su deo prave situacije. Čak i ako smatrate da su Trampovi glasači u potpunosti pogrešili u negativnoj percepciji svoje situacije, sama percepcija je bila sasvim dovoljno stvarna – i oni zaista jesu izabrali Trampa, uz sav njegov potencijal destabilizacije. (Za nove optimiste, primećuje Dejvid Ransiman, politika nije ništa više do smetnja, jer po njihovom gledištu, „stvari koje diktiraju napredak nisu političke, ali stvari koje izazivaju neuspeh jesu političke“.) Postoji tačka na kojoj prestaje da bude bitno da li su široko rasprostranjena osećanja pesimizima i strepnje opravdana ili ne i ono što postaje bitno jeste jedino činjenica da ona jesu široko rasprostranjena. Norberg svakako ne podržava Trampa i rezultat izbora mu je, kao autoru koji promoviše ružičastu sliku neposredne budućnosti čovečanstva, mogao izgledati kao korak unazad. U svojoj knjizi on uistinu upozorava da napredak nije neminovan: „Postoji realna opasnost nativističkog kontraudara“, piše on. „Kada ne uviđamo napredak koji smo ostvarili, počinjemo da tragamo za žrtvenim jarcima za probleme koji ostaju.“ Ali u prirodi je novog optimizma da se negativni događaji mogu pretvoriti u razloge za radost i do trenutka kada smo razgovarali Norberg je uspeo da razvije optimistički spin i na temu izbora. „Mislim da je moguće da ćemo za par godina smatrati da je odlično što je Tramp pobedio“, kaže on. „Jer, da je on izgubio, a Hilari pobedila, ona bi bila najomrznutiji predsednik modernog doba, i onda bi Tramp i Benon to iskoristili da izgrade alt-rajt medijsku imperiju, stvore pravu lavinu mržnje, i onda bismo sledeći put možda dobili još disciplinovanijeg kandidata – pravog fašistu, a ne nekog ko samo glumi fašistu… Možda će se ispostaviti da je Tramp nesposobni narcis, koji će uništiti populistički brend u SAD“. Ova vrsta protivčinjeničkog argumenta ima problem što je neopovrgljiva, a u svakom slučaju je prilično daleko od pozicije odlučne pozitivnosti u vezi sa smerom u kojem se svet kreće. Ali možda ona izražava jedinu neospornu istinu oko koje se mogu složiti i novi optimisti i oni više pesimistički nastrojeni: štagod da se desi, stvari u principu uvek mogu biti i gore. Preveo Rastislav Dinić

Na društvenim mrežama osvanuo je snimak koji prikazuje kako se učenici dve zaječarske srednje škole guraju, šutiraju i skaču jedni na druge za vreme odmora. Đaci kažu da se ni u kom slučaju ne radi o tuči, već da su to zimske radosti. I direktori škola u ovome ne nalaze ništa loše.