Search the Community

Porfirije želi postati patrijarhom, ali na putu mu stoji glavni mentor: Detalji previranja u SPC-u Autor: dnevno.hr Petak, 06. prosinac 2019. u 12:31 Kako naš portal saznaje iz krugova bliskih SPC-u dok bački biskup Irinej Bulović posjećuje Rusiju, ne bi li javnosti, posebice Andrićevom vijencu u Beogradu dokazao kako uživa podršku tamošnjih crkvenih vlasti, vodu na domaćem terenu vrti prvi operativac Bulovićevih igara prijestolja, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić. Kao dugogogišnji član Regulatornog tijela za elektronske medije, u kojem je bio zahvaljujuči bliskosti s Demokratskom strankom, Porfirije je stekao veze, ali i svladao medijske tehnologije. Neki iz tih medija, kako se hvale po Beogradu, svladali su i svakojaka znanja o njemu, no to se, kako navode, drži u ladicama za ‘ne daj Bože’. Nekada preko glavnog bota Željka Injca, a nekada i osobno, zagrebački mitropolit Porfirije dirigira kako da se kroz režimske tabloide provlače episkopi koji nisu po volji kruševačko-zagrebačkog klana SPC-a. Pomoću Bebe Popovića bliskog Zemunskom klanu, a preko režimskog političkog analitičara Branka Raduna, prvotno su plasirali propagandnu tezu o Nato vladikama, a onda i evolucionistima pa i naftašima raskolnicima, a radi se o svima onima koji su u SPC-u protiv Porfirija iskreirali spise navodno ruske obavještajne službe koja je samoodabrane vladike ispratila i za svakog od njih našla vezu sa službom. Tako Porfirije izvjesno vrijeme zabavlja dio srpske javnosti pričama koje bi trebale prikriti puč u Crkvi i na Pravoslavnom bogoslovnom fakultetu čiji su glavni izvođači upravo on i bački biskup Irinej. Manipulacijom srpskog patrijarha od strane dvojca Bulović-Porfirije nije došlo do sazivanja Sabora iako su ih na to obvezivala i pravila, ali i zahtjev dvadesetak vladika-biskupa. Uslijed činjenice da su uzurpirali svu vlast u SPC-u i Sinodu stavili po punu kontrolu, Irinej Bulović i Porfirije Perić izvan svake kontrole urušavaju SPC koji ove godine, da ironija bude veća, slavi 800 godina samostalnosti. Branko Radun i Željko Ignac godinama su botovi Irineja Bulovića, ali i veza za sumnjive medijske operacije. Njihov je zadatak da na primitivan način kreiraju priče o bilo kome s popisa nepodobnih biskupa uz asistenciju režimskih tabloida. Međutim, i Ignjac i Radun znaju tko je favorit vlasti u SPC-u, zna to i Irinej Bulović, koji se ozbiljno sprema za završni obračun sa svojim čedom. Snimci koji su se posljednjih dana pojavili na Twitteru, a iz kojih se moglo čuti kako mitropolit Porfirije svojim studentima kleveće svećenstvo i redovništvo na Kosovu i Metohiji, upozorenje su mitropolitu Porfiriju od duhovnog oca Irineja bačkog kako bi mogao proći ako se ‘preigra’ u igrama prijestolja. Irinej Bulović se predugo sprema za patrijarški tron da bi tek tako dopustio da ga u finišu ‘preigra’ onaj koga je obučavao tek za svoga Bebu Popovića. https://www.dnevno.hr/vijesti/regija/porfirije-zeli-postati-patrijarhom-ali-na-putu-mu-stoji-glavni-mentor-detalji-previranja-u-spc-1403653/

IVO ANIĆ: Kako je katolička crkva izdala hrvatski narod Svake nedjelje moj djed imao je isti ritual. Obući svoje najbolje odijelo, mene uzeti za ruku i presaviti novčanicu od sto dinara u svoj, a novčanicu od deset dinar u moj džep. Taj čovjek, armirač i građevinar grubih crta lica, od svoje je sirotinje izdvajao toliko, odričući se novina, karte za utakmicu ili piva s kolegama, da bi na kraju mise u malu drvenu škrabicu posvećenu pomoći Crkvi, ugurao tu novčanicu podozrivo gledajući mene da učinim isto. Hrvatski narod nikada nije izdao svoju Crkvu. Niti u vremenu kada se ista od vladajućih ignorirala, niti u vremenu kada se sama involvirala u strukture vlasti. Hrvatski narod financijski je pomagao svoju Crkvu, održavao je kao bitnu poveznicu sa svojim identitetom, ali i vjerovao u nju, da je zaštitnica običnog puka, utočište od vladajućih koji su valjda još od vremena Matije Gupca bili sinonim za one koji tog malog, priprostog čovjeka tlače. Za sve vlasti ovaj narod vjeruje kako to nisu „narodne“ nego „odnarodne“ vlasti, kako djeluju isključivo za svoje interese i kako nemaju sluha za patnje malog, običnog čovjeka. I u onom vremenu kada je Crkva bila minorizirana, upravo je taj mali čovjek nije izdao, stao je uz nju. Jer nije bila u konceptu vladajućih, bila je svojevrstan disidentski i nacionalni ponos, i uz tradiciju koja se za vjeru na ovim prostorima oduvijek veže upravo identitet malog čovjeka, obična puka. I zbog toga je taj mali čovjek nije nikada izdao. Jer nije bila u konceptu vlasti. U Banskim dvorima u utorak održan je radni sastanak u kojem su sudjelovali predstavnici Vlade na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem i predstavnici Hrvatske biskupske konferencije (HBK), na čelu s predsjednikom, zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem. U službenom priopćenju navodi se kako su biskupi „pozitivnim ocijenili napore Vlade na stvaranju uvjeta za opći gospodarski i društveni napredak, društveni optimizam u kojem vlada pozitivno i obećavajuće ozračje, te su izrazili spremnost Katoličke crkve da nastavi tim naporima davati svoj doprinos“. Sam sastanak komentirao je i nadbiskup Puljić koji je istaknuo kako se ova Vlada i Crkva slažu u mnogim pitanjima oko zajedničkog odnosa te kako je osobno zadovoljan tom sinergijom. Pitanje oko djelovanja ministarstava za kulturu i obitelj te mlade ključna su u našem društvu istaknuo je Puljić, a ova Vlada i Crkva u tome imaju zajednički stav i usuglašeno djelovanje. Harmoniju Vlade i Crkve prokomentirao je i sam premijer Plenković koji je istaknuo kako predanost ove Vlade posebno ima naglasak na provedbi ugovora sa Svetom Stolicom, a koji se odnose na izdašno financiranje same Crkve i njenu integraciju u društvo. Biskupi zadovoljni izrečenim tako su još jednom pokazali javnosti, običnom puku, koliko drže do ove Vlade i koliko je podržavaju. No, i sama Vlada na čelu s premijerom odaslala je javnosti značajnu poruku tim sastankom, a ona je nedvosmislena i jasna, crkvene stavove i napore uvažavamo, prema njima se nahodimo i nastavljamo s financiranjem svih crkvenih projekata držeći kako je ista iznimno značajna za ovaj narod, a posebno za običan puk koji podržava tu sinergiju vlasti i klera koja se pokazuje iznimno bitnom. Svi sretni i zadovoljni (FOTO: HINA/tp) Hrvatski narod nikada nije izdao svoju Crkvu. Onaj običan puk, onaj koji je odvajao od svojih usta da održi svoju Crkvu u vremenima njenog ignoriranja. No nije li upravo ta Crkva u koju je taj narod toliko vjerovao u ovom vremenu izdala njega? Današnje involviranje i sprega uz vlast najveća je izdaja Crkve, kojom se izdaje upravo tog običnog, malog čovjeka. Čovjeka za kojeg njegova Crkva iza zlatom optočenih hramova niti ima sluha, niti ima vremena. Malog čovjeka koji u ovoj državi pati. Istog onog čovjeka koji je podržavao, gradio, hranio, a danas je kao umirovljenik prisiljen kopati po kontejnerima. Zar to nije najveća izdaja? Zar to nije tragedija vjere, vjere u onoga kojem si pomagao, da bi jednom u teškim vremenima za čovjeka, taj kojem si pomagao barem digao svoj glas za tebe. Međutim, crkvena izdaja nije samo izdaja sirotinje. Izdaja je to i budućnosti ove zemlje kojoj treba nasušno sekularnost, znanje, djeca koja se trebaju izgraditi da bi bila budućnost ove zemlje u koju toliko vjeruju. Današnje involviranje Crkve u školstvo, u sekularnu državu, najveći je promašaj upravo za Crkvu. Jer se Crkva malog puka ne manifestira u mistici svojih sakralnih odaja, jer se Crkva koja je jednom imala integritet i mučeništvo vjere preselila među laboratorije u kojima se uči kemija, jer se Crkva mog djetinjstva potpuno nespremna suočila sa instagramima, facebookom, twitterima i djecom koja ih uz dosadu slušaju samo zato jer ih očajni roditelji mole da to odrade, da ih ne sramote pred rodbinom i susjedima. Jer se u Crkvu tradicionalno i nepogovorno vjeruje. Tako je bilo oduvijek u našim obiteljima. Jer je Crkva bila mučenička, ona slabija, ona koju se napada, ona koju treba braniti, ona koja je jedina trn u oku vladajućima. Izdaja njihove Crkve ponajviše se manifestira upravo na toj suludoj premisi da danas Crkva, vjera, mora biti doslovno u svemu, u školskoj nastavi, u razredima, u poštama, autobusima, knjižarama ... I tim činom Crkva je svjesno ušla u marketing, ušla u besmislen biznis i ušla u sve ono u čemu današnje društvo egzistira, no ono najgore, najgora izdaja jest, što je ušla u vlast. Postala vladajuća kasta. Crkva je svjesno, ne prilagodivši se vremenu, a neke od najgorih svojih ljudi postavila na ključna mjesta, proizvodila bezumni nacionalizam i samodopadnost, potpisala svoj neumitni krah. Bez obzira koliko se uvukla u vlast, bez obzira koliko se trudi i potencira, Crkva u Hrvata je mrtva institucija koja samo svojom suludom ambicijom taj proces pokušava zaustaviti. No, taj je proces, kako već rekoh, neumitan. Osim, ako se netko dovoljno pametan, kao što je to papa Franjo, ne nađe u našoj Crkvi i ponovo joj vrati vjerodostojnost. Ako je vrati u okvire u kojima je odvajkada egzistirala, okvire mira, okvire tolerancije i okvire skromnosti, okvire u kojima će pomagati, biti ono što treba da bude, zaštitnica siromašnih, bolesnih, obespravljenih, a ne zaštitnica vlasti. Crkva u Hrvata treba istinsku promjenu. A nju donose samo mladi ljudi u njihovim redovima. Mladi, obrazovani i pametni koji će shvatiti kamo ih je dovela dosadašnja garnitura. „Crkvu moramo pomoći. Ona je siromašna i ona se moli za nas“, tome me je učio onaj armirač i građevinar grubih crta lica s početka teksta, koji je odvajao od svojih usta da pomogne svoju Crkvu. Kada danas pogledam što radi ta ista Crkva mogu se samo se prisjetiti tog vremena i usporediti s ovim što danas vidim: Crkvu koja je ostvarila sve, a izgubila najvažnije - poštovanje djece armirača, građevinara, vozača, bravara, tokara … umirovljenika koje je nepovratno izdala. Lupiga.Com

HRVATSKI ISTORIČAR UZNEMIRIO SRBIJU: ZNA LI VUČIĆ ZAŠTO CAR LAZAR I OBILIĆ NISU MURATU PONUDILI PODELU KOSOVA? | srpskidnevnik.com SRPSKIDNEVNIK.COM Jedan od prvih i najljepših opisa Kosovskog zavjeta donosi Dubrovčanin Ludovik Crijević Tuberon, povjesničar iz 15. stoljeća.

Papa emeritus Benedikt XVI. objavio je jučer esej pod nazivom "Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja" u kojem je iznio svoje poglede na uzroke i rješenja krize zlostavljanja maloljetnika u Katoličkoj Crkvi. Bitno.net donosi cjeloviti hrvatski prijevod eseja koji je označen kao njegov "najznačajniji istup nakon odreknuća od papinstva. Cijeloviti hrvatski prijevod eseja

Priča o hrvatskoj nabavci višenamenskog lovca F-16 Barak od Izraela, izrodila se u aferu koja trese tamošnju javnost već skoro nedelju dana. O tome da li je Hrvatska prevarena ili je u pitanju samo koruptivni posao diskutuju skoro svi. I političari i analitičari, ali i svekolika javnost na društvenim mrežama. Tako u jednoj polemici na Fejsbuku jedan od entuzijasta spomenuo je “ pa zašto Hrvatska ne nabavi MiG-29?“. Komentator, nije ni slutio da je Hrvatska u svojoj novijoj istoriji ozbiljno razmatrala nabavku MiG-29 kao lovca. O tome sad Vojno-politička osmatračnica donosi priču iz hrvatskog ugla i pera vojnog komentatora i saradnika Denisa Krnića u izvornom obliku i bez skraćivanja. Hrvati i ruski lovac MiG-29 stara je i duga ljubav koja se nije nikada konzumirala. Svašta se pisalo proteklih godina o ratnom uvozu oružja u Hrvatsku i kasnijim postratnim akvizicijama, no zasigurno će putevi novca i oružja vezani, što se Domovinskog rata tiče, još dugo biti obavijeni velom tajne. Ruski višenamjenski lovac MiG-29, kao i njegove novije verzije , dugo je u hrvatskom vojnom vrhu kotirao kao jedan od glavnih takmaca za novi lovac Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. O njemu se razmišljalo još u Domovinskom ratu. 1993. u Hrvatsku je dovezena kompletna tehnička baza za MiG-29 . Po okončanju ratnih operacija odlazilo se i u Moskvu, vodili su se neki pregovori. Da je ostao u fotelji državne firme za kupnju prodaju naoružanja „RH Alana“, operativni general Vladimir Zagorec garant bi kupio eskadrilu 29-ki za hrvatsku vojnu avijaciju. Ovaj general je znao raditi biznis. Od protuoklopnih i protuzračnih sustava kao što su fagot i S-300, do zrakoplova MiG-21, borbenih helikoptera Mi-24, transportnih helikoptera Mi-8, trenažnih zrakoplova Pilatus, pa do bazne stanice za servis suvremenih lovaca MiG-29 i prvih koraka prema kupnji cijele eskadrile MiGova-29….Sve su to bili poslovni uspjesi generala Zagorca. Nije neka tajna da je najodlikovaniji hrvatski general nabavljao samo najbolje oružje, ne pitajući za cijenu. Osim što je Hrvatska vojska u Domovinskom ratu zarobila znatne količine naoružanja za vođenje pomorskih i kopnenih operacija, posve je jasno da bi bilo teško osloboditi okupirani hrvatski državni teritorij bez ruskog naoružanja s kojim je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo steklo premoć na nebu i pružalo podršku kopnenim postrojbama. Hrvatska u svojoj težnji za nezavisnošću početkom 90-tih godina prošlog stoljeća dobiva podršku zadnjeg predsjednika SSSR-a Mihaila Sergejeviča Gorbačova, koji svojim autoritetom jednog od svjetskih vođa u listopadu 1991. godine nije dozvolio protuustavno djelovanje Jugoslavenske narodne armije koja je željela bombardirati Zagreb. No, potpuni raspad Sovjetskog saveza umanjio je utjecaj Rusije u Europi, pa tako i njezin značajniji utjecaj na ratna događanja na području bivše Jugoslavije. Dok su neke druge svjetske sile 1991. nastojale sačuvati Jugoslaviju, Rusija je već tada bila svjesna neizbježne samostalnosti Hrvatske. Mnogi europski povjesničari mišljenja su da je upravo Rusija bila prva svjetska velesila koja je neformalno priznala hrvatsku državnu samostalnost kao međunarodnu činjenicu. Naime, za vrijeme mirovnih pregovora u Moskvi između hrvatskog i srpskog predsjednika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u listopadu 1991. godine, tadašnji vođa Sovjetskog saveza Gorbačov, jasno je rekao: „Neovisnost Hrvatske je realnost“. Bilo kako bilo, dugo se leteći terminator Mikojana i Gurjeviča razmatrao u glavama hrvatskih vojnih planera. Nije ni čudno. Ovaj lovac pravo rješenje za potrebe RH iz više razloga: prijelaz s MiG-21 na MiG-29 predstavlja najprirodniji i najlakši prijelaz za pilote, ne zahtijeva se prilagodba infrastrukture, MiG-29 koristi postojeće oružje s MiG-21 tako da nema nikakvih dodatnih zahtjeva u opsluživanju naoružanjem, Rusija bez ograničenja i uvjeta nudi široku paletu oružja, zbog sličnosti u eksploataciji i održavanju s MiG-21, HRZ-u nije potrebno dodatno osoblje za održavanje. Popularnost ruske ponude kulminirala je u listopadu 2012. kada je Ministarstvo obrane RH službeno i žurno zatražilo detalje ukupne cijene paketa aviona i mogućnosti obročnog plaćanja s odgodom. Jamčili su međuremontni resurs od 10 godina, modernizaciju prema NATO i ICAO standardima, isporuku kompletne zemaljske opreme te preobuku letačkog i tehničkog osoblja. Ova eskadrila, uz cijeli ponuđeni paket, hrvatski državni budžet ne bi koštao više od 150 milijuna eura. Ovakva inačica MiGa-29 nalazi se još u operativnoj uporabi u Slovačkoj. Neki su iz HRZ-a išli pogledati ponuđene avione, ali na koncu od svega toga ništa nije bilo. Dodajmo da su Rusi ponudili i paket „offseta“ u području brodogradnje, građevine i tehnike odašiljača. Te su godine od proizvođača ruske tvrtke „RSK MiG“ hrvatski predstavnici dobili i su svu tehničku dokumentaciju o stanju tih aviona. O d svih varijanti ruskih ponuda valja izdvojiti i onu iz rujna 2010. kada su Hrvatskoj predložili kupnju 12 aviona MiG-29M/M2, danas MiG-35, za iznos od 500 milijuna eura u kombinaciji s obilatom gospodarskom kompenzacijom. MiG-35 novorazvijeni višenamjenski borbeni avion, NATO i ICAO kompatibilan, odlikuje se novim konstrukcijskim rješenjima, sofisticiranim tehnologijama proizvodnje, naprednim elektroničkim, ciljničkim i navigacijskim sustavima, povećanim operativnim karakteristikama i pojednostavnjenim održavanjem. Koje su bile prednosti ruske ponude u odnosu za konkurente? Prvo, financijski je bila najpovoljnija bez obzira radi li se o novim ili rabljenim avionima. Drugo, dokazan avion sa širokim spektrom najsuvremenijeg naoružanja, uz mogućnost korištenja postojećeg naoružanja za MiG-21 (R-60MK). Treće, postojeće stanje i broj tehničkog kadra i infrastrukture osiguravaju brzu i učinkovitu uvođenje aviona u sustav i brzo dostizanje operativnih sposobnosti. Četvrto, dokazana NATO-interoperabilnost kroz operativno korištenje u ratnom zrakoplovstvu Slovačke, Mađarske, Poljske i Bugarske. Peto, gospodarska kompenzacija i sudjelovanje hrvatskih kompanija u nizu ruskih državnih poslova. Depeša američke ambasade u Zagrebu 2013. godine presudila je ruskim zrakoplovnim ponudama. Brojna zapadna zrakoplovstva, među kojima i ono najveće – Ratno zrakoplovstvo SAD-a, suočavaju se s problemom nedostatka odgovarajućeg tipa „sparing“ zrakoplova s kojim bi se mogli uvježbavati borbene taktike. Ta praznina pokušava nadomjestiti „otusorcingom“ usluga privatnim tvrtkama. To je aktualni trend, ali privatni lovci po svojim tehničko-taktičkim karakteristikama ipak nisu ravnopravni izazivači koji mogu replicirati realne prijetnje ili „dog-fight“ kakve traže suvremeni američki i europski zrakoplovi četvrte i pete generacije. Mana ruskog MiG-35 je što se radi o novom avion bez akumuliranih operativnih iskustava, kao i bez iskustava implementacije u NATO-okruženje. No, i ovome smo mogli doskočiti da smo, na primjer, NATO-saveznicima ponudili koncept DACT obuka (Dissimilar Air Combat Training). Hrvatska, mediteranska pomorska zemlja svojim geografskim položajem duboko uvučena u europski kontinent, mogla je biti jedinstveno mjesto Sjevernoatlantske vojne alijanse za naprednu letačku obuku iznad kopna i mora. Ovim projektom bi se stimulirale NATO-članice da prepoznaju kapacitete obuke svojih pilota upravo u Hrvatskoj. Jedna takva ideja, koju su svojedobno javno isticali pojedini hrvatski vojni stručnjaci i analitičari, ide u prilog ruskom NATO-kompatibilnom MiG-u 29/35, a kroz postojanje eskadrile u Hrvatskoj koja bi se mogla koristiti u tzv. DACT zadaćama. Upravo kroz tu ideju Hrvatska bi mogla biti domaćin s “agresorskom” ulogom. Tako bi HRZ osim “airpolicinga” i redovnih drugih zadaća, imao aktivnu i jedinstvenu ulogu na razini cijeloga NATO-a u usvajanju naprednih letačkih sposobnosti u simulacijama zračne borbe. Što se Hrvatske tiče, ne treba posebno isticati što bi to značilo u pogledu kontinuiranog korištenja NATO-ovih sredstava i naknada za izgradnju kompletno nove infrastrukture, stjecanje jedinstvenih letačkih sposobnosti, ostvarivanje naleta i etabliranja Hrvatske kao značajne NATO zrakoplovne članice. Ni pilotima HRZ-a ne bi bio veći problem s MiGa-21 prijeći na MiGa-35. Ono što nedostaje je promišljanje o HRZ-u na ovakav ili neki sličan način. Hrvatska ne može pobjeći od svog članstva u NATO-saveza u kojem postoje određene pisane i nepisane obveze po pitanju kompatibilnosti i kupnje vojne tehnike. Tak oda je i u ovom slučaju „NATO centrifuga“ odradila svoje… MiG-29 definitivno ima borbenu vrijednost. Prvenstveno je velika opasnost za svaki zrakoplov koji mu se nađe u optičkoj vidljivosti. MiG-29 je jedini borbeni zrakoplov koji u vertikalnom penjanju doseže nadzvučne brzine. To ne mogu ni Gripen, a ni F-16. To je nešto što nećete pročitati u promotivnim brošurama. Također, i sa samo jednim motorom u funkciji 29-ka može letjeti nadzvučno. Dakle, nikako nije za podcjenjivanje. Teško da Hrvatska na zapadnom tržištu može nabaviti zrakoplove ili sredstva protuzračne obrane, kakve može dobiti u Rusiji uz najbolji omjer cijene, kvalitete i pouzdanosti. Ulazak Hrvatske u NATO savez i Europsku uniju, uz prijenos dijela državnog suvereniteta na te državne i vojne saveze, ograničio je mogućnosti samostalne političke suradnje s Rusijom, a politički osjećaji prema Rusiji zbog geopolitičkih promjena prolazi uspone i padove. Premda je članica Sjevernoatlantskog vojnog saveza, Hrvatska ima dugu tradiciju korištenja ruske borbene tehnike. Ne samo to, Hrvatska je jedna od rijetkih istočno europskih država koja ima isključivo pozitivne povijesne odnose s Rusijom. Odnosi Hrvata i Rusa u kontinuitetu traju još od 15. stoljeća, ali to je već neka druga priča… https://vojnopolitickaosmatracnica.wordpress.com/2019/01/15/denis-krnic-nedosanjani-hrvatski-san-o-mig-29/

Hrvatski biskupi izabrali novog ravnatelja i glavnog urednika Hrvatske katoličke mreže: To su vlč. Fabijan Svalina i Siniša Kovačić “Zahvaljujem dragom Bogu na milosti, darovima i talentima kojima me je nagradio”, rekao je Siniša Kovačić za portal Direktno Foto: Facebook, Pixsell Na izvanrednom plenarnom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije, koje je održano u ponedjeljak 22. siječnja, biskupi su za ravnatelja Hrvatske katoličke mreže izabrali mons. Fabijana Svalinu, svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije i ravnatelja Hrvatskog Caritasa. Na istom su zasjedanju biskupi za glavnog urednika Hrvatske katoličke mreže izabrali Sinišu Kovačića. Siniša Kovačić rođen je u Koprivnici 1977. godine. Oženjen je i otac jednog djeteta. Završio je studij novinarstva na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Polaznik je doktorskoga studija komunikologije u Mostaru. Kao mladi novinar radio je na radiju, pisao kolumne u novinama, a na HRT-u djeluje od 1996. kao novinar, reporter, urednik, koordinator i komentator. Tijekom 2016. bio je v.d. glavnog ravnatelja HRT-a. Više godina kao vanjski suradnik predaje novinarstvo na više fakulteta i visokih učilišta. U nastavnom je zvanju predavača i višeg asistenta. Jedan je od utemeljitelja i bio je prvi predsjednik udruge Hrvatski novinari i publicisti. “Kao katolik i vjernik te profesionalac s velikim novinarskim iskustvom radujem se razvijanju Hrvatske katoličke mreže…Duboko svjestan svoje odluke, zahvaljujem svim gledateljima na pozornosti, a dragom Bogu na milosti, darovima i talentima kojima me je nagradio”, rekao je Siniša Kovačić za portal Direktno. Hrvatska katolička mreža novi je medijski projekt Hrvatske biskupske konferencije koji će spojiti Hrvatski katolički radio, Infomativnu katoličku agenciju i nove digitalne medije. Bitno.net View full Странице