Претражи Живе Речи Утехе

Na današnji dan pre 28 godina umro je Nenad Radulović, svima znan kao Neša Leptir, rok muzičar, pevač “Poslednje igre leptira” i glumac Indeksovog radio pozorišta Di-džej Čupko, Lepa Brena, Vlada Perović i Neša Leptir u klubu "Duga" / Foto Arhiva "Novosti" NA današnji dan pre 28 godina umro je Nenad Radulović, svima znan kao Neša Leptir, rok muzičar, pevač “Poslednje igre leptira” i glumac Indeksovog radio pozorišta. Beogradski šmeker, tokom svog kratkog ali plodonosnog života, uvek je zračio optimizmom i širio ljubav i smeh, a prezirao negativne ljude, mržnju i osvetoljubivost. Karijeru je počeo kao pevač i vođa “Poslednje igre leptira”, a debi album “Napokon ploča” iz 1982. sa hitovima “Vrati se” i “Nataša” doneo im je veliku popularnost, pa su iste godine održali 15 rasprodatih koncerata u beogradskom Domu sindikata. PIL je do raspada 1989. objavio još četiri albuma sa hitovima “Sličuge”, “Srce od meda”, “Dečko ajde oladi”, “Grudi moje balkanske”, “Umiru jeleni”, “Taksi”, “Ruska čokolada”... Za jedini solo album “Niko nema što Piton imade”, parodiju “novokomponovane muzike”, Neša je osmislio lik pod imenom Slobodan Đorđević Piton. Tokom 1989. otkriveni su mu rak testisa u kasnom stadijumu i metastaze na mozgu. Uprkos operaciji, Neša Leptir je preminuo 12. februara 1990. Imao je samo 30 godina. Samo 20 minuta pre nego što je umro, na pitanje svoga brata Željka kako mu je, odgovorio je: “Ne mogu baš da igram fudbal.” Njegova poslednja pesma “Modra bajka” posthumno je objavljena na istoimenoj kompilaciji hitova PIL. - Neša je imao ogromnu energiju - seća se svog prijatelja i kolege Mićko Ljubičić. - Na momente sam imao utisak da i sam sebe nekako previše i prebrzo troši, dajući se tako bezrezervno. Iz njega su kuljali vanscenski šarm i duhovitost, bio je vrhunski profesionalac, koji je znao da oseti i najtananiju vibraciju publike. Neke pesme su mu bile lagane i lepršave, druge ozbiljne i duboke, ali uvek iskrene i emotivne, sa onom njegovom žicom pomerenosti i duhom, zbog čega su ljudi toliko voleli Nešu. Bio je jedna potpuno čista i naivna duša, ponekad ranjivija nego što bi se moglo očekivati kad je reč o nekom toliko zabavnom i ekstrovertnom. http://www.novosti.rs/vesti/scena.147.html:711241-PRE-28-GODINA-UMRO-BEOGRADSKI-SMEKER-Leptir-koji-je-cuvao-duh-grada

U sledećem jevanđelskom primeru, koji sam citirao u nastavku ovog teksta, možemo između redova poznati prvu organizaciju Crkve, njeno horizontalno ustrojstvo kao i duh koji zbog Bića Crkve nije ništa drugo nego ono što će biti (i što već jeste) karakter Carstva Hristvog. Vidimo, dakle, da Crkva unutar granica države funkcioniše kao nezavisna i samoodrživa komuna; kao velika "porodična zadruga" na principima opštežića u Hristu Gospodu i Duhu Svetom. ((Vrlo slično, čak identično, socijalno uređenje pokušali su komunisti ali bez Hrista (čak protiv Njega). Otsekli su sopstveno ideološko stablo od korena života i naravno osušili se)). Vidimo da su prvi hrišćani sva svoja imanja i bogatstva stavljali Apostolima na upravu a oni su, svakako nadahnuti Duhom po nekoj višoj socijalnoj pravdi, raspoređivali resurse po potrebama ljudi. Beprekorna zajednica slična današnjim manastirima kojima ona i jeste uzor. No istovremeno, već tada pojavilo se nešto što je danas kancer svih društava na planeti, naravno vrlo izobilno i kod nas, a to je klica korupcije i korumpirane svesti. Ima li da ko ne zna za taj jevanđelski događaj? Ako ima onda u citatu "dela apostoskih" koji sam naveo može da vidi kako to izgleda. Zadesio se tu nesrećni bračni par Ananija i žena mu Sapfira koji su prilično neozbiljno shvatili optežiće i socijalnu pravdu u Hristu a ipak su hteli da se nazovu hrišćanima, da iz toga vuku neke benefite jer je to u kratkom periodu tada bilo popularno (piše između ostalog da su hrišćani bili omiljeni kod stanovništva). Ipak, nesrećnici, rodila im se prevara u srcu. Hteli su da imaju udela u zajedničkim dobrima te komune prve Crkve, ali da ipak budu nezavisni od pravila koja tu vladaju. Da imaju više od drugih; da imaju odstupnicu! Prodali su imanje, od novaca koje su dobili prikrili su deo "sad već zajedničkih para zajednice" kojoj su pristupili i tog trena ono više nisu bili isti ljudi. Već su bili lopovi, kriminalci, prevaranti. Mučna je to priča, tako liči na mnogo toga nama savremenog. I tu, u rečima Apostola, direktno ali i između redova, stoji besprekorna dijagnostika ove opake bolesti. Naime Apostol, pre smrti Ananije, ukoreva ovog zbog želje za prevarom. Posredno mu kaže "Jel te neko terao da prodaš imanje? Dok je bilo tvoje bilo je legalno tvoje! Kad si ga već prodao jel te neko terao da daješ nama pare? Dok su bile kod tebe bile su tvoje i niko ti reč ne bi rekao! Ali ti si dao sve kod nas u kasu, ušao si svojom voljom u naša (Hrišćanska) pravila a uzeo si deo sad već zajedničkih para samo za sebe!? Zašto? " Strašna scena i strašan kraj ovog bračnog para koji su ipak postali pouka Crkve. Ovo je slika svake zajednice, od porodice preko malih porodičnih zadruga do državnog ustrojstva gde je kroz zajednicu i obaveze prema državi princip, osim opštežića, praktično isti! U ovome se vidi kako funkcioniše mozak korumpirane svesti i do koje mere ona više ne može da se nazove hrišćanskom ma kako to deklarativno neko želeo. Ne postoji hrišćanstvo bez socijalne pravde! Ne postoje hrišćani koji uzimaju od zajedničkog! Oni su prosto samo lopovi a kojoj naciji pripadaju, kako se prezivaju to je toliko nevažno da nije vredno pomena. Najzad ni Apostolima nije bilo bitno što se radi o njihovim, po naciji, zemljacima! Apostoli su pokazali strahotu odnosa (u smislu strašnog suda) prema nečemu neljudskom i to se ne može demantovati. Nema opravdanja da se žmuri pred korupcijom i socijalnim ugnjetavanjem. Najzad, evo tog citata iz Dela Apostolskih: "41 Тада они који радо примише ријеч његову крстише се; и додаде се у тај дан око три хиљаде душа. Дела:1:15 42 И бијаху постојани у науци апостолској, и у заједници, у ломљењу хљеба и у молитвама. Јевр.:10:25 43 А уђе страх у сваку душу, јер апостоли чинише многа чудеса и знаке у Јерусалиму. Јест.:8:17Мар.:16:17Лука:7:16 44 (Страх велики бијаше на свима њима.) А сви који вјероваше бијаху на окупу и имаху све заједничко. Дела:4:32 45 И тековину и имање продаваху и раздаваху свима како је коме било потребно. Иса.:58:7Дела:4:34 46 И сваки дан бијаху истрајно и једнодушно у храму, и ломећи хљеб по домовима, примаху храну с радошћу и у простоти срца, Лука:24:53Дела:20:7 47 Хвалећи Бога, и бијаху омиљени код цијелог народа. А Господ сваки дан додаваше Цркви оне који се спасаваху. Дела:5:13Рим.:8:30Рим.:14:18 А неки човјек, по имену Ананија, са женом својом Сапфиром продаде имање, Ис.Н.:7:18 2 И сакри од новаца са знањем и жене своје, и донијевши један дијел положи пред ноге апостолима. Ис.Н.:7:1Мал.:1:141 Тим.:6:10 3 А Петар рече: Ананија, зашто испуни сатана срце твоје да слажеш Духу Светоме и сакријеш од новаца што узе за њиву? 4 Мој.:30:35 Мој.:23:211 Цар:22:21Проп.:5:4Лука:22:3Јаков:4:7 4 Кад је била у тебе, не бјеше ли твоја? И кад је продаде, не бјеше ли у твојој власти? Зашто си такву ствар метнуо у срце своје? Ниси слагао људима него Богу. 5 А кад чу Ананија ријечи ове, паде и издахну; и велики страх обузе све који чуше ово. 4 Мој.:14:36 6 И уставши младићи узеше га и изнесоше те сахранише. 3 Мој:10:4Јован:19:40 7 А кад прође око три часа, уђе и жена љегова не знајући шта се догодило. 8 А Петар је упита: Кажи ми јесте ли за толико продали њиву? А она рече: Да, за толико. 9 А Петар јој рече: Зашто се договористе да искушате Духа Господњега? Гле, ноге оних који твога мужа сахранише пред вратима су, и тебе ће изнијети. 5 Мој.:6:19Псал.:95:9Мат.:4:7Лука:4:121 Кор.:10:9Јевр.:3:8 10 И одмах паде крај ногу његових и издахну. А младићи ушавши нађоше је мртву, па је изнесоше и сахранише код мужа њезина. 11 И велики страх обузе сву Цркву и све који чуше ово."

Suvremeno globalizacijsko društvo obilježavaju različiti oblici nasilja koje svakodnevno prenose mediji, internet i društvene mreže. Ratovi, teroristički napadi, nasilje, prirodne nepogode, uništavanje prirode, žrtve ratova i migracijskih ruta. Čovjekovo društveno okruženje obilježavaju strah i nesigurnost. Imajući u vidu sve navedeno, ne iznenađuje što su franjevci i Zajednica sv. Egidija, Dan molitve od 18. do 20. rujna 2016. kojim su obilježili 30. obljetnicu duha Asiza, naslovili Žedni mira. Religije i kulture u dijalogu. Tim nazivom se opisuje ozračje dijaloga među religijama i općeg bratstva koje je ispunilo sve predstavnike različitih religijskih tradicija koji su na prvom Danu molitve molili za mir u svijetu. Taj događaj je i predmet našega kratkog promišljanja. Molitva omogućuje mir Svijet je prošle godine obilježio 30. obljetnicu povijesnog susreta za mir, predstavnika različitih religija, koji je sveti papa Ivan Pavao II. sazvao 27. listopada 1986. u talijanskom Asizu, gradu sv. Franje. Neposredan povod tom Papinu pozivu bilo je to što su Ujedinjeni narodi proglasili 1986. godinom mira u svijetu. Kako bi i Crkva u toj inicijativi aktivno sudjelovala, papa Ivan Pavao II. sazvao je Dan molitve u Asizu, kako bi kršćani molitvom dali svoj poseban doprinos miru. Kako bi se izbjegla svaka pomisao o religijskom sinkretizmu, svi religijski predstavnici u Asizu susreću se pod geslom biti zajedno kako bi molili. Molili su i u šutnji slušali molitve jedni drugih u Asizu, Gradu mira koji je papa Ivan Pavao II. izabrao zbog posebnog značaja svetog Franje koji je simbol mira, pomirenja i bratstva. Papa je posebice istaknuo: To što smo danas učinili u Asizu, moleći i svjedočeći naše zalaganje za mir, moramo nastaviti činiti svaki dan u našem životu. Od toga susreta 1986. ideja molitve za mir u duhu Asiza bila je s posebnim oduševljenjem prihvaćena diljem svijeta. Sam papa Ivan Pavao II. govorio je o duhu Asiza kako bi odredio ozračje koje se stvorilo među svima koji su taj dan u Asizu zajedno molili za mir. Po povratku u Vatikan, Ivan Pavao II. primio je u audijenciju predstavnike nekršćanskih religija kojima se obratio pozivom da zajedno nastave živjeti duh Asiza, obrazlažući kako Dan molitve u Asizu 1986. ima golemu duhovnu snagu kao stalan izvor nadahnuća i neiscrpne snage mira. Ekskluzivizam, inkluzivizam i pluralizam Ovdje nismo govorili o odnosu kršćanske teologije prema religijama, gdje se općenito razlikuju tri temeljna stava: ekskluzivizam, inkluzivizam i pluralizam. Tvrdnjom kako je kršćanstvo jedina istinita religija, nastaje kršćanski ekskluzivizam, koji niječe bilo kakvu istinu izvan kršćanstva. Postoji i kršćanski inkluzivizam koji priznaje kako se u drugim religijama nalaze djelomične istine koje svoju puninu nalaze u kršćanstvu. Nova paradigma religijskog pluralizma nastala je nedavno, kao znak vremena. Na trgu pred bazilikom Svetoga Franje, papa Ivan Pavao II. naglasio je kako su svi postali svjesniji i odgovorniji za dramatičnu potrebu mira u svijetu. Kršćani među sobom imaju zajedničko vjerovanje u Isusa Krista, a s vjernicima drugih religija imaju zajedničko poštovanje posluha savjesti. Prema Papinu uvjerenju mir jest Isus Krist. Molitva naime omogućuje miru da se ostvari. Papa poziva sve da postanu mirotvorcima u riječima i djelima, slušajući glas svoje savjesti, čisteći svoj duh od predrasuda, mržnje, neprijateljstva, ljubomore i zavisti. Na poziv pape Ivana Pavla II. za vrijeme ekumenske i međureligijske molitve na dan 27. listopada, nije bilo rata i oružja su mirovala u svijetu. Dan 27. listopada 1986. bio je jedan od najmirnijih dana u povijesti čovječanstva. Odnosi među kršćanima Ekumenizam je pokret za ujedinjenje svih kršćanskih zajednica u jednoj Crkvi Kristovoj. To je obnova jedinstva podijeljenih kršćanskih crkava koje su razdijeljene od četvrtog stoljeća odvajanjem nestorijanaca, u 11. stoljeću odvajanjem istočnih pravoslavaca i u 16. stoljeću velikim rascjepom između katolika i protestanata. Danu molitve 27. listopada 1986. i odatle nastalom duhu Asiza, prethodio je niz ekumenskih događaja tijekom 20. stoljeća, a prekretnicu Katoličke Crkve u odnosu prema drugim kršćanima i nekršćanskim religijama označava Drugi vatikanski sabor koji je sazvao papa Ivan XXIII. Dobri. Kako bi unaprijedio odnose s drugim kršćanima nekatolicima, Papa je 5. lipnja 1960. utemeljio Tajništvo za promicanje jedinstva kršćana. U Dekretu o ekumenizmu Unitatis redintegratio (Ponovno oživljavanje jedinstva) mijenja se stav katolika prema drugim kršćanima. Ne ističu se razlike, nego sličnosti te ono što spaja. Potiču se susreti u ozračju djelovanja Duha Svetoga, s ljubavlju i dobrohotnom željom uzajamnog poštivanja i razumijevanja. Ekumensko gibanje određuje se u dekretu kao sve djelatnosti i pothvati koje se, u skladu s raznim potrebama Crkve i okolnostima vremena, pokreću i usmjeruju prema promicanju kršćanskog jedinstva (Unitatis redintegratio, 4). Uz jasne naznake razlika među kršćanima, pronalazi se zajedničko dobro koje posjeduju svi, a potječe od Krista. U dijalogu katolika i drugih kršćana riječ je o dijalogu s Kristom. Samo jedinstvo i vjernost Kristu jamče jedinstvo svih kršćana sukladno ispunjenju Kristove želje da svi budu jedno (Iv 17,11.21). Dekret o ekumenizmu naglašava reformu čitave Crkve i unutarnje obraćenje srdaca, a to se postiže prije svega molitvom. Posebna ekumenska molitva je Dan molitve u Asizu, odnosno duh Asiza. Crkva i nekršćani Duh Asiza je promicanje međureligijskog dijaloga između kršćana i nekršćana. Dijalog je neprijeporna sastavnica poslanja Crkve i njezinog naviještenja evanđelja svim ljudima. Polazna točka dijaloga Crkve sa svijetom jest čovjek koji je temeljni put Crkve, put što ga je sam Krist probio misterijem Utjelovljenja i Otkupljenja (usp. Christifideles laici – O kršćanima laicima, 36 i Redemptor hominis – Otkupitelj čovjeka, 14). Osnovu za svaki međureligijski dijalog čine Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate (U naše vrijeme) i enciklika Pavla VI. Eclesiam suam (Svoju Crkvu) iz 1964. Fra Bonaventura Duda u komentaru o enciklici Ecclesiam suam ističe da je papa Pavao VI. učitelj dijaloga te iznosi želju pape Ivana Pavla I. da strpljivo i odlučno nastavi otvoren i djelotvoran dijalog koji je postao temeljem i oblikovanjem djelovanja Pavla VI. Prema enciklici dijalog je unutarnji poriv ljubavi koji teži da prijeđe u izvanjski dar ljubavi (Ecclesiam suam, 66). Crkva mora stupiti u dijalog sa svijetom i u konkretnom ljudskom iskustvu približiti Božju riječ. Uzor dijaloga Crkve s ljudima neizrecivi je i stvarni dijaloški oblik koji je Bog Otac, po Isusu Kristu u Duhu Svetomu s ljudskim rodom otpočeo i uspostavio. Crkveni navještaj, odnosno dijalog sa svijetom i svim ljudima, obilježavaju jasnoća, blagost, povjerenje i razboritost. U dijalogu sa svijetom ne smije se umanjiti, oslabiti ili zatajiti istinu, ne smije se štetiti Kristovu nauku, niti zanemariti načela kršćanske vjere. Crkva naviješta Evanđelje i uspostavlja dijalog s čovječanstvom prihvaćajući od svijeta sve što je časno i pošteno, a to potom uzdiže na nadnaravnu kršćansku razinu. Najteža pojava našega vremena su ljudi koji niječu Boga, ateisti s kojima je teško govoriti u dijalogu, premda ih Crkve posve ne isključuju. U tom slučaju, umjesto dijaloga Crkva šuti. Ozbiljnu pojavu ateizma ističe i Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes (Radost i nada). Kako bi se uspostavio dijalog s onima koji ne vjeruju, Pavao VI. utemeljio je u rujnu 1963. Tajništvo za one koji ne vjeruju, a ono je izdalo opće smjernice za dijalog s ateistima. Crkva potom uspostavlja dijalog s onim ljudima koji štuju jednoga i svevišnjega Boga kome se i mi klanjamo. Riječ je o sinovima židovskog i muslimanskog naroda. Sve što je u njihovu bogoštovlju dobro i istinito, zaslužuje naše divljenje. Na kraju Crkva uspostavlja ekumenski dijalog s kršćanima koji se tako nazivaju po Kristu. Smjernice enciklike Ecclesiam suam utjecale su na Deklaraciju o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate te na druge saborske dokumente. U Konstituciji o Crkvi Lumen gentium (Svjetlo naroda) govori se o nekršćanima i to prije svega židovima i muslimanima te o pripadnicima drugih religija. Sve što se kod njih nalazi dobro i istinito, Crkva smatra pripravom za Evanđelje i kao dano od Onoga koji rasvjetljuje svakog čovjeka da napokon ima život (Lumen gentium, 16). Isto se govori u Deklaraciji o odnosima Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate, kada se tvrdi kako Katolička Crkva ne odbacuje ništa što je u tim religijama istinito i sveto. Premda se u mnogomu razlikuju od Crkve, te religije nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude (Nostra aetate, 2). U dekretu pak o misijskoj djelatnosti Crkve ističe se sve dobro što se nalazi zasijano u srcu i umu ljudi ili u posebnim obredima i kulturama naroda (Ad gentes – Narodima, 9) te se u različitim religijskim tradicijama otkrivaju sjemenke riječi (Ad gentes, 11) koje čine pripravu za Radosnu vijest i Bogu su na slavu. Što se pak tiče odnosa prema Židovima, koji su najviše srodni s kršćanima, konstitucija o Crkvi Lumen gentium u broju 16. posebno spominje povijesnu činjenicu o narodu kojemu su dani zakoni i obećanja i iz kojeg se rodio Krist po tijelu, koji je Židov te da je kršćanstvo nastalo u okrilju židovstva. Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima ističe kako Bog ne odbacuje Izraela, premda Židovi nisu primili Krista. U pogledu Evanđelja oni su, istina, protivnici poradi vas, ali u pogledu izabranja, oni su ljubimci poradi otaca. Ta neopozivi su darovi i poziv Božji(Rim 11,28-29). Stoga Sabor u Deklaraciji o odnosima Crkve s nekršćanskim religijama piše: Premda su židovske vlasti sa svojim sljedbenicima inzistirale na Kristovoj smrti, ipak se ono što je u njegovoj muci počinjeno ne može uračunavati niti svim židovima bez razlike koji su tada živjeli, niti današnjim židovima. Iako je Crkva novi Božji narod, neka se ipak židovima ne prikazuju kao da su od Boga odbačeni i prokleti, kao da bi to proizlazilo iz Svetog Pisma (Nostra aetate, 4). Lumen gentium nastavlja kako odluka o spasenju obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među kojima su u prvom redu muslimani, koji se, ispovijedajući da drže vjeru Abrahamovu, klanjaju s nama jedinomu, milosrdnom Bogu, koji će suditi ljude na Sudnjem danu. O tome pak Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama ističe kako muslimani štuju Abrahama kao čovjeka koji se podložio Bogu, zatim Isusa kao proroka i njegovu djevičansku majku. Vjeruju u prekogrobni život, cijene poštenje te Boga štuju molitvom, milostinjom i postom (usp. Nostra aetate, 3). U razdoblju nakon Drugog vatikanskog sabora dolazi do implementacije načela i konkretnih naputaka za međureligijski dijalog. Ovdje samo spomenimo smjernice Tajništva za međureligijski dijalog kao što su Dijalog i Misije iz 1984. i Dijalog i Navještaj iz 1990. te encikliku Redemptoris Missio (Otkupiteljevo poslanje) Ivana Pavla II. u kojoj se o međureligijskom dijalogu promišlja u kontekstu općeg evangelizacijskog poslanja Crkve. Suma dosadašnjeg dijaloga Duh Asiza sažima sva dosadašnja nastojanja Crkve u pogledu njezina stvarnog zauzimanja za ekumenizam i dijalog s drugim religijama. Pokazuje kako su molitva i dijalog uzajamno duboko povezani. Ekumenska i međureligijska suradnja temelji se na ozbiljnom dijalogu s uzajamnim poštovanjem gdje se drugog prepoznaje kao Božji dar. Duh Asiza propituje mišljenja i djelovanja svakog čovjeka naspram ratova, terorizma, nasilja, korupcije, gladi i bijede, moralne krize, krize obitelji, okoliša, a prije svega naspram nedostatka nade, na što Papa upozorava u svom govoru sudionicima međureligijskog susreta u Antwerpenu, u rujnu ove godine. Sa žalošću ističe kako se pokatkada ime religije koristi za okrutnosti, terorizam, čime se religije pokazuju kao odgovorne za zlo koje nas okružuje. Potrebna je nedvosmislena osuda zla i treba se distancirati od svega što uništava suživot ljudi. Potrebno je pokazati pozitivne vrednote religijskih tradicija kako bi svi zajedno dali čvrstu potporu nadi i podijelili bol onih koji pate. Zbog toga su potrebni molitveni međureligijski susreti kako bismo podijelili bol i nadu, zajedno živjeli, brinuli se jedni za druge i zaštitili svako stvorenje te promicali opće dobro. Evidentna je prijeka potreba mira u svijetu. Dan molitve u Asizu naslovljen Žedni mira. Dijalog religija i kultura. povlašteno je mjesto dijaloga i susreta predstavnika svih religija koje mole za mir u svijetu. To je dijalog među kršćanima, dijalog kršćana s nekršćanima i dijalog s onima koji ne vjeruju. Duh Asiza uprisutnjuje Duha Svetoga koji nadahnjuje i utemeljuje molitvu predstavnika svih religija za mir. U ekumenskom i međureligijskom dijalogu svi su jednaki, uzajamno se poštuju i razumiju, slušaju i prihvaćaju razlike. Dijalog je izazov za promišljanje vlastitog religijskog identiteta i njegova autentičnog svjedočenja, vlastite tradicije, nauka i stavova uz iskrenu otvorenost prema religijskom identitetu, tradiciji, nauku i stavovima drugoga. Dan molitve u Asizu, odnosno duh Asiza nova je nada ljudima koji su žedni mira. Vine MIHALJEVIĆ

„Analiza mi je dala ogromnu slobodu osećanja i izvanredno samopouzdanje. Osećala sam da sam svoje vreme odslužila kao lutka.“ Najlepša među pronalazačima i najpametnija među glumicama, Hedi Lamar (1914-2000) jedna je od najfascinantnijih ličnosti popularne kulture. Uobičajene predrasude društva po kojem je lepo lice za slikanje, a ne glava za razmišljanje, Hedi je uspela da sruši, a nas učini vernim korisnikom svog pronalaska. „Bog svoje ljubimce nagrađuje najvećom srećom i najvećom nesrećom u isti mah.“ Ovom Pavićevom rečenicom bi se najkraće opisao životni put Hedvig Eve Marije Kisler. Hedi Lamar Još od detinjstva pokazivala je znake budućeg uspeha: lepa, pametna, talentovana, a uz to hrabra i dovoljno bogata da svoje zamisli ostvari. Roditelji su joj pružili vrhunsko obrazovanje i namerno propuštali nametanje ideje o lepoti i možda baš zahvaljujući takvom vaspitanju postala je izuzetno svesna svojih kvaliteta. Uvidevši odlične rezultate u učenju, ali i primećujući odblesak svoje lepote u očima stranaca, još u ranom dobu zračila je retkim samopouzdanjem. Takva sigurnost u sebe će je i vinuti u zvezde − prihvatila je ogroman rizik i podnela teret optužbi za nemoral, ali postala je slavna ulogom u čehoslovačkom filmu Ekstaza. Scene golotinje i orgazma glumice bile su i skandalozne i revolucionarne. Bajka, kako je delovala udaja za bogatog industrijalca Fridriha Mandla, ubrzo se pretvorila u košmar. Izuzetno posesivan čovek opsednut kontrolom, Mandl, svojoj mladoj ženi je zabranio da snima filmove i igde odlazi bez njega, osudivši je na zatočeništvo u velelepnoj vili. Ali i takav život je Hedvig poslužio kao velika škola. I ranije je znala da je lepa, ali sada je uvidela koliku moć i kakve to posledice nosi sa sobom. Hedi Lamar Bila je toliko lepa da su se na raskošnim zabavama koje je njen muž priređivao razgovori zaustavljali i sve glave okretale kada bi ušla u prostoriju. Toliko lepa da je muž lud od ljubomore odlučio da pokupuje sve postojeće primerke Ekstaze. Toliko lepa da je Musolini odbio da proda svoj primerak Mandlu. Toliko lepa da je u razgovoru sa njom Hitler zaboravljao da je Jevrejka. Tada joj je sigurno delovalo da lepota može spasiti svet. Ali je takođe uvidela da pred lepotom koja skoro sva vrata otvara neka vrata bivaju namerno zaključana. Žene su smatrale njeno prisustvo pretnjom i stoga je imala veoma malo prijateljica. Muž je smatrao njene reči suvišnim i stalno ju je ućutkivao. Ali ona je znala da nije glupa. Na sastancima za razvoj novog oružja na koje ju je muž terao da ga prati Hedvig je samo naizgled bila odsutna – pažljivo je slušala i pamtila, i to će kasnije koristiti. I konačno, spoznala je da ne može bez slobode: lukavo je unajmila služavku koja je ličila na nju, na prevaru se maskirala i pobegla. Holivud i preporođena Hedi Lamar Stigavši u Holivud proglašena je najlepšom ženom sveta i promenila je ime u Hedi Lamar. Hedi Lamar Tokom 40-ih godina snimila je čak 18 holivudskih filmova. Najveći uspeh postigla je glavnom ulogom u Samsonu i Dalili. Iako su joj glumačke sposobnosti bile ograničene, njena tamna lepota zavela je gledaoce i bila je svojevremeno najbolje plaćena glumica. Drugi svetski rat pokrenuće u Hedi davnašnju netrpeljivost ka nacistima koje je i suviše dobro upoznala. Svirajući klavir došla je do rešenja problema američke vojske sa lansiranjem torpeda − naizmenično menjanje signala odašiljivača, iz čega je proizišlo frekventno skakanje u prenosu telekomunikacionog signala. Uz pomoć pijaniste Džordža Antejla završila je konstrukciju i predala je patent 1942. godine. Međutim, Hedin trud je dočekan sa podsmehom i preporukom da se vrati prodaji ratnih obaveznica. Razočarana, napustila je dalji istraživački rad. Zapravo, Hedin izum bio je suviše napredan za tadašnju tehnologiju. Mračni period Nezadovoljna, ohola i naprasita, sa godinama je davala sve više maha mračnim crtama svog karaktera. Uloge koje su joj nudili i koje je bila prinuđena da prihvati bile su stereotipne i žudela je za većim izazovima. Ali ti izazovi se nisu pojavljivali i od pedesetih godina karijera joj je krenula nizbrdo. Ni u ljubavi nije imala sreće − udavala se čak šest puta. Muškarcima je bila neodoljiva, ali većina nije bila spremna da se izbori sa njenom izvanrednom inteligencijom i ćudljivom naravi. Nedostatak poslovnih ponuda, neuspeh u privatnom životu, kao i bes zbog neshvaćenosti i potcenjivanja društva pretvorlili su je u ogorčenu, usamljenu ženu. Suočena sa prolaznošću telesne lepote, a poljuljanog uverenja u svoje druge kvalitete, u starosti se okrenula lekovima i plastičnoj hirurgiji kao spasu. Ali takav spas nikada nije došao. Hvatanje u krađi sasvim joj je uništilo ugled. Svetlost na kraju tunela došla je devedesetih primenom njenog patenta u razvoju mobilne telefonije. Pred kraj života Hedi je dočekala da sebe ponovo ugleda na stranicama časopisa, ali ovaj put kojih je želela − naučnih. Pored mobilnih telefona, patent Hedi Lamar nalazi se i u Wi-Fi i Bluetooth tehnologiji: svaki put kad razgovarate mobilnim, podelite muziku sa prijateljima ili proverite Fejsbuk nalog na mreži u kafiću, signal koji koristite možda tamo negde šalje i osmeh na lepo lice Hedi Lamar. Piše: Milica Gušić https://kultivisise.rs/hedi-lamar/