Jump to content

sandras

Члан
  • Content Count

    15
  • Joined

  • Last visited

3 Followers

About sandras

  • Rank
    Тек дошaо/ла
  • Birthday December 9

Profile Information

  • Пол :
    Женско
  • Локација :
    Zagreb, Republika Hrvatska

Recent Profile Visitors

1833 profile views
  1. Kišno je zagrebačko jutro. Pomalo vjetrovito i hladno. Ustajem. Nakon dugo vremena u svijetu razrušenom potresom i posljedicama pandemije corona virusa ustajem sretna. Dišem punim plućima. Danas je Sveti Vasilije Ostroški uz kojeg je neizmjerno vezan moj život. U proteklih dvanaest godina kako sam pravoslavna učinilo mi se da ljudi u vjeri često teže čudu. Svi mi u svom životu očekujemo čudo kako bi nam hod po Zemlji bio što lakši. U mojem životu pod Ostrogom nije se dogodilo vidljivo čudo. Ne ono što se golim okom vidi. Nisam ozdravila od neke bolesti, nisam rodila dijete niti nisam našla ženika, ali se preobratio moj život. Čudesno. Ne znači to automatski da sam postala bolja osoba, možda tek svjesnija svojih mana i nedostataka. Pogrešaka i grijehova jer nema čovjeka koji male ili veće grijehe ne čini. Odrasla sam u Zagrebu u mješovitoj katoličko pravoslavnoj obitelji i moj jedini doticaj sa pravoslavljem je vezan uz moju baku Stanu s majčine strane i odlaske u njeno slavonsko selo gdje su baka i deda iz Bosne došli zbog lakšeg života na ravnici, a opet su taj život u ovom nesretnom ratu morali napustiti. Baka je bila iskrena pobožna bosanska seljanka u čijoj kući se uvijek osjećao miris tamjana i upravo taj miris je neka moja zvijezda vodilja kroz život. I danas kad zapalim tamjan u kući, moja duša ozdravljuje od svih bolesti ovog svijeta. Nosi mi mir i sjećanje na baku i molitvu. Vodila me i u kapelicu posvećenu Bogorodici koja je bila nasuprot bakinog dvorišta u kojem je raslo čarobno cvijeće u starim polupanim loncima. I sama poželim zasaditi cvijeće baš u takve lonce. Da me sjećaju na baku, djetinjstvo i miris tamjana. Bila sam u mojoj 33. godini kad me je tetka Novosađanka uputila pod Ostrog. Zaista ništa nisam znala, ali neopisiva sila me je vukla put Crne Gore. Tako sam i krenula jedne nedjelje autobusom iz Zagreba za Podgoricu. Sjećam se da je autobus stao negdje u Lici i da sam se javila mami da joj kažem da je sve ok i da ne brine, a u busu sam bila jedini putnik koji je krenuo na taj put, i dva Crnogorca. Padala je noć i nimalo se nisam osjećala ugodno. U Zadru su počeli ulaziti i drugi putnici i tako je bilo sve više putnika kako smo išli prema Jugu. Nakon dugog putovanja stigla sam u Podgoricu i uzela taxi koji je i sutradan došao po mene pod Ostrog, vratio me u Podgoricu gdje sam obišla i manastir Dajbabe i odakle sam se vratila kući. Sada nakon 12 godina od tog prvog odlaska na Ostrog često mi se čini da nisam ni bila svjesna svog prisustva u manastiru i kod Sveca. Nekako se desilo da je bio ponedjeljak i da nije bilo puno ljudi i monah koji je bio uz kivot Svetog Vasilija Ostroškog puno mi je pažnje posvetio i meni se danas čini da sam provela nekoliko sati na klupici u priprati ispred same Crkvice gdje su Mošti. Tako nešto čovjek može doživjeti možda samo jednom za života. Naravno, nisam bila svjesna tog blagoslova tada jer ništa nisam ni znala. Samo sam osjećala mir i sreću. Tu istu sreću osjećam i danas u ovo teško doba, kao da je Svetac ovdje pored mene. Moguće i jeste. Crna Gora me osvajala svojom ljepotom. Kamen, planine i najljepše cvijeće koje raste upravo iz tog kamena. Tražila sam svaku priliku da putujem za Crnu Goru i bila sam do sada jedanaest puta. Za to vrijeme i novac koje sam potrošila na putovanja u Crnu Goru, mogla sam obići puno svijeta, ali moje srce je letjelo na Jug u zemlju kamena i cvijeća, manastira i Svetitelja. Ubrzo po prvom odlasku, a to je bio kraj maja 2008. godine odlučila sam preći na pravoslavlje i ponovo sam otišla za Crnu Goru uoči praznika Svete Anastasije Srpske u manastir Kom na Skadarskom jezeru gdje sam i krštena i dobila ime po ruskoj carici Aleksandri, a sve po želji moje kume Ruskinje. Moje krštenje je zaista bilo čudesno lijepo. Dugo sam nosila blagodat koju sam tada primila, potpuno nesvjesna iste. Moj život se pomalo preobražavao i još uvijek se preobražava i nadam se da će tako biti do kraja života. Da ću se ispravljati i opravdati blagodat koju sam tada dobila. U svakom trenutku svog života kad naiđu nevolje, a nevolje nailaze u životima svih nas okrećem se Svetitelju iz ostroške pećine. Tako je bilo i te godine po krštenju u jesen kad se razboljela moja kćer na početku prvog razreda osnovne škole. Krvne pretrage su bile jako loše i u bolnici su mi rekli da moramo čekati da vidimo kako će se bolest razvijati. Dijete nije moglo stajati na nogama. Jetrene probe su bile iznimno loše i mene je obuzimao očaj majke. Odlučila sam čitati Akatist Vasiliju Ostroškom i pozvala sam pravoslavnog sveštenika da osvešta kuću i bunar sa kojeg pijemo vodu. Sama sebi sam rekla, Gospod dao, Gospod uzeo, tako ćeš to nositi i prihvatiti i nakon te molitve nalazi moje kćeri su se vratili u normalu i ona je pomalo mogla stajati na nogama, a meni je ostalo da nikada to ne zaboravim. Jednom prilikom osjetila sam želju da se Zavjetujem Svetitelju i pala mi je na pamet čudesna zamisao da tih dana oko praznika Svetog Vasilija Ostroškog pečem kolače koje razdijelim ljudima s velikom ljubavlju. Ove godine prvi puta nisam mogla nositi kolače u Crkvu, ali nekako drugačije sam osmislila ispuniti zavjet da prinesem dio sebe drugom čovjeku, onom u potrebi. Unatoč promijenjenom i ograničenom stilu života uslijed corone koja je sastavni dio života svih nas, ovih dana pravila sam razne kolače za moje ukućane s nekom posebnom radošću i srećom. Kuća je odisala ljubavlju ostroškog Svtitelja. Tako sam i jutros ustala radosna, obukla svoju najdražu haljinu i otišla na Liturgiju u hram Svetog Save na Svetom Duhu. Bilo nas je u Crkvi...uvijek volim sresti svoju braću i sestre iz naše zagrebačke Crkve, oni su mi kao najbliži rod i naši zagrebački hramovi su moj dom, a nekako čudesno na kraju moje današnje priče prije odlaska kući Sveti Vasilije me počastio kolačem od jagoda i borovnice izrađen ljubavlju jedne naše zagrebačke sestre. Zato, Vasilije Sveti pohvalo monaha...moli Boga za sve nas koji te trebamo i volimo!
  2. Sjedim na klupi zagrebackog Crnomerca i cekam bus za moj breg. Vracam se kuci sa Liturgije. Pomalo sam na toj klupi sama sebi smiješna. Uzela sam kavu na nekom kiosku i smjestila na klupu sebe, kavu, kutiju sto sam htjela kupiti u posti pa mi je žena što radi u pošti, poklonila za moj paket za Kosovo koji sam trebala poslati davno u Vaskrsnjem postu, a nisam. Danas sam jos dokupila neki stolnjak i kuhinjske rucnike nase domace proizvodnje jer svi trebamo uciti kako da pomazemo bliznje i vlastitu ekonomiju. Svatko svojim malim prinosom u snagama koje mu je Gospod dao. Mama me jutros ranilo probudila. Prva misao je bila, danas je Durdevdan.. Hriscani smo i treba da se uvijek radujemo, a eto, danas je i tako veliki praznik. Nisam namocila cvijece u vodu i nisam se umila. Zapravo, nikad to nisam cinila i ne znam treba li to ili ne. Možda je to samo dio narodne tradicije koju u principu jako volim i koju se trudim njegovati. Krenula sam ranije. Danas je moj prvi izlazak u grad nakon punih sedam tjedana. Moram na bankomat. Sreca pa sam jucer u kuci pronasla pin. Zaboravna sam i kako dugo nisam isla na bankomat, zaboravila sam pin. Moj mozak se nikad nije oporavio od anestezije, kao da se neki njegov dio zauvijek uspavao. Nisam se jos navikla na sebe takvu, zaboravnu, ali morat cu. Uskoro ce i Sveti Vasilije Ostroski kojem sam se jednom prilikom zavjetovala kako cu oko njegovog praznika u nas hram za Agape nositi kolace. To mi se u tom trenutku cinilo jako jednostavno. Kuci uvijek ima oraha, ljesnjaka, pekmeza i jaja. Gle, čuda! Ove godine to mi postaje neostvarivo. Razmisljala sam sto ću i kako ću, jer zavjet je ipak zavjet, i u dogovoru sa svestenikom odlucila da u vrijednosti kolaca pomognem nekoga iz nase zajednice. Mozda nece biti kolaci, mozda bude samo kora kruha jer mi je Otac jutros rekao kome ide moj mali prilog. Mozda, bude kora kruha na Đurđevdan pa na taj način spojim dva velika Svetitelja malim činom moje velike ljubavi. Obavila sam bankomat i cekam bus za Sveti Duh. Nas Saborni hram i zgrade Mitropolije stradale su u potresu i pitanje kad cemo se opet tu sabirati. Iako, Zagrepcani se uvijek na Durdevdan i Svetog Vasilija Ostroskog sabiru u nasem malom manastiru Svete Petke. Kako sam prilazila stanici, vidim sestru Savku. Nasu Banijku. Ona je jedna toliko zabavna zena da i kad tragicne price prepricava iz opustenih banijskih sela, nekako to uvijek ispadne tragikomicno i na kraju covjek joj se mora nasmijati. Znam, danas joj je Slava. Mislim da je to jedna posebnost da zene udate za Hrvate cesto slave svoje Krsne Slave. Barem, ovdje je to tako, kod Zagrebačkih žena hrišćanki. I sama to cinim kao dijete rodeno iz jednog takvog braka, a nisam usamljeni slucaj. Danas se sluzi Liturgija u kapelici Svetog Save. Skupljamo se na odstojanju jedni od drugih. Poneki s maskom na licu. Prebiram po licima meni dragih i prolaze mi mislima i oni kojih danas ovdje nema. Svi su tu s nama. Cijela naša zagrebačka pravoslavna zajednica. Sveštenik nas nekoliko poziva da udemo u hram. Koliko nas smije biti u hramu, na odstojanju jedni od drugih, tjelesno udaljeni, a opet blizu. Srcem. I molitvom. Kaže, oni slabijeg zdravlja. I sama sam medu takvima, sto s nevjericom prihvacam. Sklona sam ignorirati svoje zdravstveno stanje. Jos uvijek vodim borbu sa svojim egom i nakon 12 godina liturgijskog zivota pitam samu sebe da li sam uopce napredovala kad me vrlo lako ponese taj moj ego i zelim biti najbolja u svemu. Ne dam sebi mira. Covjek je cudo. Tako posmatrajuci ta meni dobro znana lica moje zagrebacke brace i sestara, u nekom trenutku, grunule su mi suze na oči. Neki novi svijet i novi zivot za sve nas. Puno i previse sam lutala, ali u ovoj krizi sam odlucila da je lutanje završilo. Vise trebam molivenosti i zajednistva sebe i svog unutarnjeg bića, u mojoj maloj zajednici, posvetiti Zagrebu i nasim Svetinjama. Molitvenost na ove nase zagrebacke padine prije puno stoljeca donjela je Katarina Kantakuzina Brankovic sa svojim monasima i moje mjesto Zagrepcanke je ovdje. Sinoc sam razmisljala o pjesmi Bijelog dugmeta o Durdevdanu koja je nastala u vagonu koji je Mučenike prevozio iz Sarajevo za Jasenovac. Te misli noćas nisu mi dale miran san. Prožimala me neka duboka tuga, sjeta. Zbog Njih, koje nikada ne zaboravljam, niti na jedan praznik. Uvijek u mislima naslonim glavu na kivot u Jasenovcu i molim oprost i milost. Romi su ti koji proslavljaju Durdevdan na zagrebackim obalama Save. Danas nece. I njih se sjecam jer su i oni postradali sa mojim Srbima u Jasenovcu. Ne znam puno o njima i moguce da ih ne razumijem, ali suosjecam s njihom patnjom i sjete me na moju Nataliju koja ih neopisivo voli. Mozda, bas zato sto je i njen deda postradao u Jasenovcu. Možda ih baš zato voli. Možda. Sama, volim sve ljude. U Londonu promatrala sam tu različitost svijeta, cijeli svijet na jednom mjestu i nisam vidjela razlike među ljudima. Te razlike ne vidim nikada nigdje i zato moj um ne shvaća kako i zašto netko nekoga ne voli. Moje misli su nocas tako svuda plovile po svijetu. Proslavljamo Svetog Georgija Pobjedonosca koji je mucenicki postradao za Hrista u doba cara Dioklecijana. Zimus sam setala po Dioklecijanovoj palaci, podrumu i kupovala nakit, kako to cine turisti. U toj setnji razmisljala sam o toj palaci, sebi i drugim ljudima. Divimo se palaci ne razmisljajuci sto je taj car ucinio nama hriscanima, nasoj braci i sestrama u njegovo doba. Bilo je nevreme kad sam te veceri dosla u Split, nevera je more izlila na obalu i grad je nekako djelovao apokalipticno, a palaca je svjetlila svojom snagom i moci. Onom materijalnom, ovozemaljskom, prolaznom. Ne, onom Svjetloscu kojom svijetli nas Sveti Georgije na Nebu i posmatra, blagosilja sve nas na ovoj radosno tuznoj Liturgiji kojom je nacalstvovao nas zagrebacki Mitropolit Porfirije koji nas je besedom pokusao ukrijepiti i odagnati strahove koje je ocigledno vidio u svima nama jer je upravo o njima besedio i poucio nas očinski da ih razgonimo Hristovom ljubavlju jer to je činio Sveti Georgije Pobjedonosac i naš Sveti Dositej Zagrebački Ispovjednik kao i svi Sveti na Nebu! Spuštam se niz padine sa Svetog Duha i nailazim na dragu sestru koja mi kaže da je upravo naručila taxi koji samo što nije stigao. Povezla me do Ilice, a ja sam sretna da tih pet minuta dijelimo u sestrinskom razgovoru jer na zajedničku kavu, agape još uvijek ne možemo...do nekog sretnijeg sutra..nadamo se, a nada je ono što nas hrišćane nikada ne smije napustiti. watch
  3. Nedjelja žena Mironosnica Sjedim u vrtu i pijem kavu. Sama. Gledam u zelenilo drveca i cvijece ispred sebe. Pjevaju ptice. Jedna je posebno glasna. Veseli me njen zvuk sto dolazi s neke grane ispred mene. Jako sam umorna i taj pjev i zelenilo mi dolaze kao odmor od svih poslova, obaveza, tuga i briga koje me muce i progone. Razmisljam o kojecemu i znam duboko u sebi, danas je Nedjelja zena Mironosnica. Upalit ću im sveću pred mojom slavskom ikonom Svetog Nikole. Ta spoznaja, ove posebne nedjelje u godini, donosi trenutni mir i utjehu. To su one zene sto su ostale vjerne Gospodu do samog kraja i upravo one su prve znale da je On vaskrsnuo, da Njega vise nema u grobu. Mali dio u Evandelju je posvecen njima, zenama Mironosnicama. Znamo da su to bile Marta i Marija, Salomija, Jovana i neke druge. Ova nedjelja je meni jedna od drazih nedjelja u godini. Nedjelja posvećena ženama hrišćankama. Onima u kojima i sama cesto pronalazim snagu da me ohrabre kad posrnem, padnem, kad me naruzi tama vlastite slabosti i grijeha. O zenama vjernima Gospodu, malo se govori i zna. Ujedno i mi žene hrišćanke današnjeg doba vrlo cesto se nalazimo na marginama, kako drustvenog tako i samog crkvenog zivota. I danas, u 21. stoljecu nailazim na zene u kojima pronadem snagu, vjeru, ljubav jer one svojim djelima pokazuju da su vjerne Gospodu. Cesto su to neke neprimjetne, samozatajne i tihe zene. One koje se nicim ne isticu u društvenom i parohijskom zivotu, osim svojom ljubavlju i vjernoscu prema Bogu koji prokazuju kroz ljubav prema covjeku. Molitvene su u tisini svoga doma i bica. Negdje sakrivene u hramu. Cesto upravo tako. Primjetim ih i zavolim. Neke cak i u virtualnom svijetu. Neke su uspjesne poslovne zene, neke su medicinari, trece su popadije...iz razlicitih svijetova, naroda i kultura. Neke obilaze napuštene starce po selima i zaseocima Banije i Korduna, Like i Zagore, Slavonije i nose im paket hrane i tople riječi, ljubavi. Moje misli jutros teku kao nepregledna, burna, uskovitlala rijeka i u toj bujici podivljale rijeke pada mi na pamet kako sam i ovih dana po ne znam koji puta odgledala ruski film Pop u kojem je mene zapravo fascinirala jedna popadija. Film je snimljen po istinitom događaju i radnja se odvija negdje davno u proslom stoljeću. Popadija se razbolijeva od tifusa i odlazi u sumu da umre u samoci, a da ne zarazi bliznje i narod, koji je opet njen bliznji. Svaki covjek kojeg srecemo je nas bliznji. Ta zrtvena ljubav osobito je bitna u danasnje tesko doba virusa korone koji je poharao svijet, a nekako cini mi se da su upravo zene te, koje i danas ostaju vjerne Gospodu, kroz delatnu ljubav i ne napuštajući onoga koji strada. Eto, tonem u mojim mislima i uznosim molitvu Nebu da nas sve cuva u ovaj topli, njezni dan posvecen upravo njima zenama Mironosnicama. Tihim, samozatajnim ženama, vjernim Gospodu, onda nekad davno u doba dok je Gospod hodao zemljom, dok je stradao i u trenutku Njegova Vaskrsenja. Uvijek i za svagda. One, divne, tople, pune ljubavi kako samo žene umiju voljeti jer je upravo nama ženama dana sposobnost da volimo tom toplom, nježnom, sastradavajućom i žrtvujućom ljubavlju. Vjerne Gospodu od postanka do Vječnosti.
  4. Nedjelja je praštanja. Odlazim u naš zagrebački hram na Večernju službu. U Crkvi je tiha molitvena večer u zamračenoj Crkvi tek uz svijetlost svijeća. Međusobno smo se jedni drugima poklonili, zagrlili se i oprostili što smo imali. Da bi lakše ušli u Vaskršnji post. Ovdje je i naš Mitropolit Porfirije i svima nam je dao svoj blagoslov. Izlazim na zagrebačku Ilicu. Sve je mokro. Padala je kiša. Odlazim na kolače sa prijateljem u Kraš, na tortu od badema kakve se rade u dalmatinskim krajevima. Opraštam se i od te vrste hrane. Volim fino i uživam. Grešna sam. Prošetam Ilicom i idem kući u nadi kako ću odlaziti na Pokajni kanon Andreja Kritskog što se ove godine nije desilo jer me je moja kćer zamolila da joj izradim referat na temu Hladnog rata, a referat i odlazak u Crkvu nakon radnog dana uz sve obveze jednostavno nije moguć. Dolazi petak i odlazim na Večernju Službu, molitvu Bogorodici i prvo predavanje u našem muzeju o psaltiru iz jednog drugačijeg ugla. Pomalo znanstvenog. Meni neobično. Moj doživljaj psaltira je pokajni i molitveni i ove dubine svake pojedine rečenice sadržane u njemu sa znanstvenog aspekta meni kao laiku, ženi hrišćanki su daleke i strane. Sutradan je Teodorova subota i pravim žito i neke kolače koje ponesem u hram. Tako činim već čitav niz godina. Nisam se ispovjedila pa se neću ni pričestiti. Imam vremena. Tako mi se barem čini da imam vremena. Sve dublje i jače osjeća se prisustvo korone i dolazi druga nedjelja Vaskršnjeg posta. Još uvijek neispovjeđena odlazim na Liturgiju. Ljudi su već preplašeni. Osjeća se ogroman strah. Velika većina moje zagrebačke braće i sestara tog dana se je pričestila. Sama nisam. Odlazim iz hrama, sa zebnjom i utjehom u sebi. Gospod je tu s nama i u ove teške dane. Dolazi treća nedjelja, Krstopoklona. Zagreb se budi. Tutnjava, lom, sve po kući pada. U nevjerici izlazim iz kuće. Prestravljena lica mojih roditelja. Nižu se potres za potresom. Do mene dolaze potresne slike našeg prelijepog zagrebačkog hrama tek prije nekoliko godina oslikanog od strane ruskog majstora Nikolaja Muhina. Sjećam se skela kad je hram oslikavan. Sada ruševnog. Sve je nestalo. Tu je sada prašina, cigle i do daljnjega naš hram nije za upotrebu. Zabranjen je ulazak. Velika tuga za sve nas pravoslavne koji ovdje živimo. Mi smo jedna živa zajednica, Crkva. Svi se znamo i svi brinemo jedni o drugima. Nije, da ponekad nema i loših trenutaka, ali generalno mi jesmo ono što se zove živom zajednicom. Svi smo prestrašeni i tužni. Kruže potresne slike našeg grada i sudbina naših sugrađana. Jedno dijete je izgubilo život. Nadam se da je kod Gospoda. Majka sam i suosjećam s majkom koja je ostala na Zemlji. I sama sam prestrašena od potresa. Mnogi ljudi se boje prati kosu i tuširati se. Sama, svoju sam oprala sutradan, ali spremna sam na bijeg u svakom trenutku. Tako mi se činilo dok jednu večer nisam tonula u san i učinilo mi se da je potres, a ja nemam snage ustati, nego čekam da prođe. To si nitko nikad ne smije dozvoliti. Potres je stanje van svake čovjekove kontrole i apsolutno nemate kontrolu nad predmetima oko vas i sa koje strane će vas zatrpati cigle, ali treba pokušati skloniti se koliko je to uopće moguće jer to traje vrlo kratko, ali jako intenzivno. Slike rodilja s bebama na ulici su najpotresnija slika potresa. Meni. Svima nama lebdi pitanje, što sa koronom u masi koja se razletjela po ulicama i parkovima? Ne znamo. Nadamo se na milost Božju. Vlasti su zabranile okupljanja i Liturgija za narod nema. Sama, ne izlazim iz kuće. Mislim da tako treba. Molim se, palim kandilo, kadim, palim svijeće i čekam da zlo prođe. Ne, ne idem na ispovijed. Nadam se da sam zdrava, ali to trenutno nitko od nas sa sigurnošću ne zna za sebe. Ne želim ugroziti nikoga pa niti sveštenika koji bi me ispovijedio. Smatram to odgovornošću i onim što je Bogu ugodno. Ovih dana salijeću nas razne obavijesti u inbox mobitela kako bi se trebali ponašati i što bi mi hrišćani trebali činiti. Nekako, mislim da treba rasuđivati. Svatko za sebe, jer se mi kao ljudi razlikujemo i naše duhovne potrebe se razlikuju. Promišljam o sebi. Nekad, ljudi su odlazili u pustinju. Možda svi mi, ili barem sama, trebam otići u pustinju vlastitog bića i tihovanje. To mi se čini najprimjerenije ovoga posta, i u molitvu. Cjelodnevnu. Pomalo. Kako naiđe u srcu, od Bogorodice djevo, Gospode pomiluj, pa nadalje prizvati Svetog Nikolaja, pa caricu Aleksandru, pa Vasilija Ostroškog, Nikolaja Justina, Svetu Marinu ili izmoliti molitvu protiv epidemije...kako srce osjeti i pustiti da prođe, jer sve ionako prolazi i mi smo samo putnici kroz Zemaljske pute do rajskih predjela Carstva Nebeskog. Mislim da trebamo naučiti osluhnuti i prihvatiti volju Božju sa pokajanjem u našem srcu jer upravo to pokajanje i jeste smisao posta u iščekivanju praznika nad praznicima Vaskrsenja Gospoda Isusa Hrista. Amin.
  5. sandras

    LEPAVINA

    LEPAVINA Idem u Lepavinu. Konačno. Pomoliti se Majčici i Njezinom Sinu. Rano je jutro i mrak. Pogrebala sam se na mini ružu. Nespretna sam. Nema veze. Proći će. Ionako sve brzo prolazi. Idem vlakom. Sama. Volim samoću i odlaske na poklonička putovanja u tišini i samoći. Često razmišljam da li je to sebično. Moguće jeste. Promatram šume i livade. I srne kako slobodno trče. Priroda oslobađa. Daje slobodu. Namještam svoju Pavlopasadsku maramu i izlazim iz vlaka. Volim ruske marame. Moj duh je negdje daleko u Rusiji..kod carice Aleksandre čije ime nosim. Evo me, tu sam, u manastiru. Puno je Zagrepčana i Ruskinja. Prvo ću upaliti sveće. Upalim i one koje su se ugasile. Uvijek to činim. Žao mi ako je netko s ljubavlju upalio sveće da one ne izgore do kraja. Idem do groba Oca Gavrila, tu je i meni draga gđa Spomenka. Cjelivam krst na Očevom grobu. Ima cvijeća. Najljepša je jedna mala tegla s rozim cvijetovima. S Ocem razgovaram puno više od kad nije ovdje na Zemlji. Od kad je na Nebu. Malo mu se požalim. Iako sam s njim vrlo malo razgovarala, upravo on je izgradio moju pravoslavnu duhovnost kroz ovih deset godina. Slušala sam ga i uzimala blagoslov i upravo odlasci u Lepavinu i razgovori s lepavinskim monasima su izgradili i mene. Kao što odgoj u kući izgradi malo dijete, tako je mene kao odraslu ženu izgradio lepavinski Otac Gavrilo. Fali. I osjeća se to, iako on jeste ovdje. Liturgija kasni i iskoristim to vrijeme za razgovor s gđom Spomenkom. Ona je fina, topla žena koju volim susresti. Duh nam je blizak. Mi smo neobične pravnice. Pravo i teologija, duhovnost su dijametralno suprotni i mislim u objema postoji raspeče. Teče Liturgija. Parče Neba na Zemlji. Nevidljiva prisutnost Božja. Poje Ruskinja. Volim njen milozvučni glas. Naježim se često i navre i poneka suza. Molim milost Majke Božje i Njenog Sina za moje bližnje i za mnoge, zaista pomislim, pomolim se za mnoge. Pomoć Božja svima nam treba. Uživam u druženju s braćom i sestrama. I u ručku. Danas se jede poznati lepavinski grah. Čarolija okusa. Dimitrije će me povesti do Zagreba. Sjedim i ugodno razgovaram do rodnog grada s bratom Stefanom o askezi, zemlji, poljoprivredi..to su nam zajedničke ljubavi i eto nas u Zagrebu. Divan dan. Bogorodice hvala. Zagreb, 25.3.2018. godine
  6. sandras

    Vaskrsnji post

    Vaskrsnji post Ljeta Gospodnjeg 2018. godine za vrijeme Vaskrsnjeg posta kada sva nasa dusa i cula treba da streme Gospodu moju porodicu su snasle nevolje koje bi gotovo svakoga slomile. Dugo vec znam da ostajem bez posla i duboko vjerujem da to jeste s Bozjim promislom, ali kada se priblizavao dan rastanka od bankarstva dolazila je i neka tuga zbog rastanka od kojecega, od ljudi, prostora, cvjetasto isaranih škara ili pogleda na Sljeme. Nisam se uspjela ni pribrati na Krstopoklonu nedjelju tata je dozivio i prezivio srcani infarkt. Dok sam satima sjedila na hitnoj i razmisljala o kojecemu svaki susret s ocima mog oca mi je posebno tesko padao. Nikada u životu nisam vidjela tugu koju sam tog dana vidjela u njegovim ocima. Znam, ostat ce u mojim sjecanjima dugo. Moguće zauvijek. Samo sto smo malo nadosli mama me nazvala iz ambulante i rekla da joj ne mogu spustiti tlak i da je moram voditi na hitnu. Opet noc, samoca, cekaonica i nada da ce biti dobro. Vratile smo se kuci u gluvo doba noci. Obje izmucene, ja u strahu jer sam kuci ostavila bolesnog tatu. Moja kćer se samo spusti u hodnik i cuje ga da spava. Dijete se boji i ove nevolje utjecu i na nju. I to meni kao majci donosi tugu. Postim i molim se. Ne kao molitveno pravilo niti kao forma, molitva je ovog posta postala sastavni dio mene, tece neprestano kroz moje misli, moje srce i moje usne. Bogu hvala sto imam Oca Mihaila i sto je dosao i donio ikonu Svete Matrone koju je mama izvezla i Svetog Nikole kojeg sam kupila na Meteorima, a koje su stajale u oltaru naseg zagrebačkog manastira Svete Petke. Osvestao je vodicu i ikone i donio je Pashalnu radost u kucu. Tata stalno trazi vodicu s okusom i mirisom bosiljka i pomazujem ga Svetim uljima koje imam. Bogu hvala sto imam u sebi hriscansku radost da blagodarim Gospodu na svemu i da se radujem danu Vaskrsenja Hristovog kojeg nadam se ovog ljeta i jos mnogih ljeta dočekati u ljubavi moje male obitelji. Sutra nadam se pokloniti ikoni Bogorodice Lepavinske koja je nas dom i utočište ovdje, gotovo u susjedstvu. Bogu hvala na svakom udahu i danu koji mi je podario. Maleni smo i nesvjesni koliko smo krhki i nemocni bez ljubavi Bozje. Amin.
  7. sandras

    SVETA PETKA

    Ima ljudi i drugih religija koji poštuju Svetu Petku, ali to jeste na nekom osobnom nivou.
  8. sandras

    SVETA PETKA

    SVETA PETKA Mi, ljudi, vrlo često se pitamo da li su neki događaji u našim životima slučajni ili su oni ipak vođeni nekom nevidljivom rukom. Rukom Božjom. Takva pitanja i sama sebi često postavljam, kako za one lijepe događaje tako i za one manje lijepe. Sveta Petka je tiho i nečujno ušla u moj život i kroz vrijeme mi je postala izuzetno značajna. Ima sad već više od desetak godina kako sam po prvi puta posjetila baku i rodbinu u Srbiji, a nakon čega sam intenzivno krenula u manastir Lepavina gdje sam i vidjela natpis da se petkom u Zagrebu u manastiru Svete Petke čita Akatist. U tom trenutku nisam ni približno znala što je to Akatist. U doslovnom prevodu s grčkog jezika to znači stajati u molitvi. U to vrijeme moja voljena tetka Ranka uz koju me vežu divna sjećanja na djetinjstvo koje je rat nepovratno i zauvijek prekinuo i nakon čega je nastala jedna ogromna rupa i praznina u mom životu je bila na rubu života i smrti. Njena bolest je često tjelesno u potpunosti onemoća. Osjetila sam silnu želju i potrebu da pronađem taj zagrebački manastir. Zagreb je moj rodni grad. Iako ne poznajem svaku ulicu, poznajem njegovu dušu i građu. Tako sam jednog hladnog decembarskog petka odlučila pješice krenuti od stajališta Črnomerca put Svetog Duha i Svete Petke. Popela sam se visoko na brdo i ušla u kapelicu gdje je Otac Mihailo čitao Akatist. Bila sam neizmjerno uzbuđena i nekako sam se nelagodno osjećala, drugačija od svih drugih. Pomalo krenula sam u manastir sve češće i tako je Sveta Petka neizostavno postala dio mojeg duhovnog života. Svetiteljka kojoj vrlo često uznosim molitve za moje bližnje. Mjesto gdje sam upoznala veliki broj prekrasnih žena jer nekako najčešće, upravo žene, mole se Svetoj Petki. Isto tako upoznala sam i Oca Mihaila koji se neumorno već godinama trudi da svoje široko znanje prenese na nas male ženice i ljude. Jednom prilikom osjetila sam neizmjernu potrebu da se poklonim Moštima Svete Petke i tada sam razmišljala kako ću ja to ostvariti. Rumunjska i Jaši nisu tako blizu i nije meni jednostavno tamo doći. Ni do danas nisam uspjela otići. Možda nikad i neću. Prepustit ću to volji Božjoj, ali sasvim slučajno Gospod me udostojio da se poklonim djeliću Moštiju Svete Petke. U nekom trenutku našla sam se na kavi u Beogradu s mojim beogradskim prijateljicama kad jednoj od njih dolazi sms da se još tog dana djelić Moštiju Svete Petke nalazi u parohijskog Crkvi u Inđiji. Vrlo brzo smo odlučile i otišle do Inđije pokloniti se Moštima Svete Petke. Od svega lijepog u Inđiji i hramu najdublje u sjećanju mi je ostao jedan dječak koji se neumorno i s puno ljubavi molio pred Svetiteljkom za svoju, kako sam tamo načula, bolesnu majku. Ovdje, u našim krajevima hramovi Svete Petke su često ruševni i nose teška sjećanja na patnje ljudi. Jedan od takvih hramova se nalazi između Kostajnice i Dubice i obišla sam ga sasvim slučajno jedne godine oko Božića. Na livadi ispred ruševnog hrama bili su tragovi paljenja Badnjaka. Hrama odavno nema, ali vjera je još uvijek ostala. I to je ono najbitnije. Drugi hram Svete Petke nalazi se na groblju u Skradinu. Obišla sam ga jedne ljetne večeri u društvu moje kćeri i prijateljice. Bio je zatvoren. Bijel. Čist u svojoj bjelini. Miran i spokojan u svojoj čistoti i bjelini okružen drevnim grobovima i biljem opojnih mediteranskih mirisa. Veliki mir sam osjetila na tom mjestu i često u mislila odlutam upravo tamo. Mira nam svima nedostaje. Pa ponekad je potrebno odlutati misleno na mjesta koja donose mir za kojim čeznemo. Treći hram se nalazi na Kordunu, u mjesto Kolarić i nosi svoju najveću tugu i patnju jer je u njemu postradao veliki broj nedužnih ljudi. Tamo moja prijateljica često nosi bijelo cvijeće iz ljubavi prema Svetiteljki i onima koji su nedužni nestali, ali žive u našim sjećanjima i molitvama. Na dan kad se praznuje Sveta Petka, Ona, sve nas zagrebačke žene koje joj se kroz godinu molimo, nekako na čudestan način prizove i okupi oko manastira. Uvijek veliki broj žena, uključujući i mene, prinese koljivo i kolač Svetiteljki za zdravlje naših bližnjih kako živih, tako i upokojenih. Žene su te koje su od Boga prizvane na iskazivanje ljubavi, a u našem malom manastiru svakako trebamo se ugledati i na ruske monahinje koje su ovdje živjele u prošlosti i brinule o djeci. Nikako ih ne smijemo zaboraviti u našim sjećanjima i molitvama. Moja želja je da bi nas Sveta Petka još mnogo godina okupljala u Njenom zagrebačkom domu pa i mnogo, mnogo godina nakon što naše duše odu Gospodu neke nove hrišćane i hrišćanke...
  9. MOJ SUSRET SA MANASTIROM LEPAVINA Uz sjećanje na moju pokojnu baku Stanu, djetinjstvo i miris tamjana u bakinoj kući najintenzivniji doživljaj pravoslavne mistike je za mene susret sa manastirom Lepavina. Moj prvi odlazak tamo bio je sada već daleke 2007. godine. Tadašnji susret sa manastirom nije iščeznuo iz mojih sjećanja, kao niti umilni liturgijski glas upokojenog igumana ove svetinje, arhimandrita Gavrila. Upravo taj prvi susret ulaska u lepavinsku Crkvu ostao je duboko zapisan u mojoj duši. Kroz godine puno sam lutala i još uvijek lutam tražeći sebe i svoj put. Nekako uvijek s radošću i čežnjom vraćam se Lepavini koja je moj duhovni dom. Moje utočište. Moj bijeg od realnosti i stvarnosti i moj prelazak u neku drugu stvarnost. Tako je bilo i prošle subote, poželjeh susresti se sa Svetinjom i monasima koji su mi unatoč susretima sa mnogim monasima ostali nekako jedinstveni, neponovljivi i unikatni. Neka mi svi drugi oproste, ali ipak lepavinski monasi su mi nekako najdraži. Kako ne bi i bili, jer otac Teofan se toliko puno trudio oko mene u mojim počecima koračanja kroz duhovnost. Prenosio je na mene svoju ljubav prema pravoslavlju kroz nešto nama zajedničko, kroz ljubav prema knjigama. Knjige su moja druga realnost. Ili moj bijeg od tuge života, uglavnom ka radosti. Krenula sam ranom zorom vlakom iz Zagreba, putem promatrala, susretala cvjetove suncokrete. To je moj najdraži cvijet. Sjećam se kako je moja kćer prije par godina tražila od susjede Marice da nam da sjeme, rekavši joj: "moja mama voli Suncokrete". To je istina, jer oni unose neku Svjetlost i radost u moje biće, tako veliki uvijek su nasmijani. Stigla sam jednim komfornim vlakom do Lepavine. Putem su mi stale i povezle me dvije žene iz Čakovca, tako je pisalo na registarskim tablicama njihovog automobila. Odmah mi se učinio njihov naglasak interesantnim, drugačijim, ali tek kad je jedna od njih pozdravila psa po ruskom "privet", shvatila sam da su Ruskinje. S onom razgovorljivijom sam tijekom dana razgovarala na ruskom, pohvalila me. Ta pohvala mi bude draga. Ruski jezik je moja velika, velika ljubav. Tako je bila simpatična. Rekla je da je jednako njena "rodina", i Rusija i Hrvatska. Tako je ispravno. Zapalila sam sveće za sve one koji su mi u srcu. Počela je Sveta Liturgija, tračak Neba na Zemlji. Koje blaženstvo, pogled mi leti s ikone Bogorodice Lepavinske do Bogorodice Iverske koju moja kćer nekako čudesno oduvijek voli. Čovjek ne može, a da ne bude sretan. Pričestili smo se i poklonili ikonama. Uslijedilo je kratko druženje i kava. Potom molitva za nas i naše bližnje, za zdravlje. To je ono najpotrebnije svakom biću, a sve ostalo nekako bude. Trebalo je i ručati, malo sam okasnila. Čekali su mene. Sramota. Takve stvari nisu meni baš uobičajene, ali dobro, mogu nekad i ja malo zakazati. Poslije ručka ispovijedao me otac Vasilije. Nije da se često ispovijedam u Lepavini, svega nekoliko puta za ovih deset godina i nekako pred Svetinjom Majke Božje uvijek pred lice Božje izađe ono najskrivenije, najmračnije u mojoj duši, mojem biću. Trenutno je to odgoj kćeri, stalno pitanje lebdi nad glavom, gdje sam i zašto sam toliko pogriješila. Cijelu sebe sam dala tom djetetu. Rekao je otac Marko pred Liturgiju: "to što Vam je ona iznadprosječna u školi, to Vam ništa ne znači. Takvi najlošije prođu". Znam ja to i sama, zato je želim izvesti na put. Suprotstavlja mi se. Meni najviše. Ima osjećaj da je želim kontrolirati, a to nikako ne želim. Samo je želim usmjeriti, a ona misli da je odrasla, da sve bolje zna od mene. Kaže Otac na ispovijedi, ne smijete joj govoriti u gnjevu. Pa ja nikad niti nisam gnjevna. Ona jeste. Tražite priliku da joj govorite. Trudim se. Zaista se trudim. Biram riječi kojima joj se obraćam. Nekad je to naporno, zamorno. Nema mi druge, no da je predam na milost Božju. Vapijem Ti Bogorodice, sačuvaj moje dijete od sveg zla ovog palog svijeta. To mi je jedina istinska ovozemaljska želja, sve ostale su tako, usputne i manje bitne. Biti majka je meni najvažnije. Sve jasnije vidim svoje životne promašaje. U pauzi uočila sam jednog brata na grobu oca Gavrila. Velik čovjek tjelesnom pojavom, a tako malen, povijen uz krst oca Gavrila. U tom trenutku i sama sam odlučila otići do groba našeg dragog Oca Gavrila. Nikad nisam odlazila iz manastira bez njegovog blagoslova. Cjelivah i sama krst na grobu Oca Gavrila uz želju da me se sjeti i na Nebu. O, kako smo mi često glupi i ograničeni. Ja prva. Koliko sam putovala i koliko duhovnika susrela, a kao tele sam ja hodala okolo. Sad kad razmišljam, da li sam trebala neku dublju poruku uzeti za sebe, ne znam. Sigurno sam i tu promašila. Otišla sam sa ocem Teofanom i sestrama u okolini da kupimo lubenice, paradajz i još poneko povrće, kod ljudi koji su u posljednjem nesretnom ratu mijenjali kuću. Došli su iz Rume koja je meni tako tužna. Lijepa im je kuća ovdje, ali oni pate za svojim domom. To je tako normalna i prirodna pojava. Svi volimo svoj dom. Otac Teofan je u nekom razgovoru usput rekao da on ne zna kako bi živio tamo gdje su samo Srbi. Tako ga volim, volim ga zbog te njegove ortodoxie, zbog toga što nije nacionalan, jeste, ali to mu nije primarno. Primaran mu je Hristos i zato je on meni tako velik. Vratili smo se u manastir i pojeli kremšnite. Neki su pili i kavu, ja nisam, iako bi htjela. Uslijedio je Akatist Počajevskoj ikoni Majke Božje. Nadam se i Njenom Pokrovu u odgoju moje kćeri i pronalasku mojeg puta: Puta, Istine i Života. Kasnije popodne vratih se kući. Sretna. August, 2017. godine
  10. sandras

    Jasenovac

    Jasenovac Sama sebi mogu postaviti pitanje, zašto uopće odlazim u Jasenovac? Ovaj puta praznuje se dan Novomučenika Jasenovačkih, a odgajana sam da uvijek svakome znam iskazati poštovanje. Minimum koji svatko tko je ikad hodao ovom zemljom zaslužuje. Odlazim jer volim Mati Serafimu i njeno sestrinstvo. Želim im radom bar malo pomoći. Navečer kasno pred odlazak na spavanje otišla sam do Crkve. Monahinja Marija lijepo je uredila Crkvu. Postavila je cvijeće oko ikona, kivota gdje su Mošti Mučenika. Kameni kivot novost je u Jasenovcu. Poklonim se onako kako su me drugi naučili da treba, nakon čega naslonim čelo na kivot i tražim milost, oprost. Ne mogu se odvojiti od kivota. Teško mi bude. Ta tuga se teško izražava. Odlazim spavati kod bake Ljube. Često spavam kod nje. I primjećujem neku razliku u odnosu na spavanje u samom manastiru. Razmišljam da li zaista to osjećam ili uobražavam. U manastiru se osjećam mirnije i spokojnije dok spavam. Ovdje spavam u nekom polusnu između jave i sna, neka čudna hladnoća prolazi kroz moje kosti, jeza koju osjećam ponese se i kući i još dugo je osjećam. Prisustvujem Liturgiji, poje hor i loše je ozvučenje. U pravilu ne volim masovnost, ali to je dan kad svi treba da se ovdje poklonimo. Pomalo sam tužna jer nisu došli mnogi za koje mislim da bi danas trebali biti ovdje, ali tko sam ja da uopće bilo što mislim. Monahinje su se bogato priprimile da prime narod. Brižne su i pune ljubavi. Ja, koja nimalo nisam vična konobarenju šetam između mase ljudi i dvorim ih pitama i kolačima. I zamječuju ljudi da sam drugačija. Pitaju me odakle sam. Svaki drugi pomisli da sam Ruskinja..nisam.. Srećem i mog prijatelja. Pomalo je tužan, barem je meni takav njegov izraz lica. Neizmjerno sam mu se razveselila. Malo imam prijatelja u Hristu. Osobito muških. Osjećam ga sebi bliskim. Kaže da se trebam više smijati. Zaboravila sam se smijati. Nekad sam se puno smijala i to je bilo moje oruđe u svijetu koji me okružuje. Možda sam ipak najviše sama kriva što sam izgubila tu neposrednost, spontanost i osmijeh. Pomalo odlaze ljudi i mi pomalo padamo s nogu od umora. Mati kaže, stani i odmori i tako smo nekako zastali, zasjeli i zapričali se s monahinjama iz manastira Lešja. Lijepo i ugodno popodne. Uvijek ponešto mogu naučiti. Mlada monahinja Serafima iz Lešja je rječita, bistrog uma, još bržeg zaključivanja i povezivanja. Pomalo neobično živahna za monahinju. Karakter je nešto čime se rađamo. Još jedna noć kod bake Ljube. Hladnoća i jeza u mojim kostima. Ujutro rastanak od Mučenika. Iznova naslanjam glavu na kivot i osjećam tugu, težinu. I sad mi teku suze. Ako me zapitaju u uredu zašto plačem, što ću im reći? Oni tu tugu ne osjećaju. Ljudi često ignoriraju Jasenovac, a Jasenovac jeste Golgota, kako reče Vladika Jovan Slavonski. Velika Subota koja se osjeća samo na taj dan u Jerusalimu..to se ovdje osjeća uvijek...Odlazimo za Pakrac. Manji broj ljudi se sakupio ovdje da se osvešta kapela Vladičanskog dvora posvećena Blagovestima u kojima kako reče Vladika su se vjenčavali i krštavali mnogi Pakračani. Osvešta je Vladika Georgije iz Slovačke ili Češke (nisam u potpunosti sigurna, ali mislim da su obje zemlje u njegovoj jurisdikciji). Molitva me podsjeća na molitve na Skadarskom jezeru. Prave, duboke, tople, monaške..Na zidu je i ikona Svetih Kirila i Metodija koji na sebi svojstven način povezuju sve slovenske narode. Još jučer u Jasenovcu stala sam u red da se Pričestim kod ovog tako mladog, jednostavnog, toplog Vladike neobično lijepih plavih očiju. Jednostavno neke ljude sebi osjećamo bližima bez nekog racionalnog razloga. Tako sam doživjela Vladiku Georgija. Ova Liturgija je bila tako Nebeska. Pogledavam još jednom na ikonu slovenskih prosvetitelja. Zamolim ih da pomognu mojem djetetu u ovoj školskoj godini. Eparhija je dobila i Smolensku ikonu Bogorodice na dar od ruskog Vladike. Maleni i spori su koraci obnove ratom razrušene i razrovane eparhije, ali svaka molitva srcem uzenesena Gospodu nas približva Tvorcu Nebeskome. Vraćam se kući i nosim Mučenike sa sobom, uvijek i svuda..u srcu...
  11. U POHODE NIKOLI TESLI..GOMIRJU Subota. Hladno novembarsko jutro. Danas su Zadušnice. Autobus žena kreće iz Zagreba put Smiljana. U Karlovcu pridružuje nam se još jedna grupa žena. Do mene sjeda fina, stara baka..profinjena gospođa. Tijekom dana ispričala mi je pregršt doživljaja iz svog života. Naučila me mnogo. Najviše oprezu kojeg meni poprilično nedostaje. Na kraju dana mi je očiju punih suza rekla da sam joj otkriće. Meni je najvažnije da budem dobra prema drugim ljudima. To je jedina “titula” kojoj težim. Energije su nam se poklopile. Jednostavno je to tako, neki ljudi su si bliži. Onako, na prvu. Fizika mjeri tu energiju, ali to je disciplina o kojoj malo znam. Moja kćer je dobra u fizici. Moj ponos ili sujeta. Ne znam. Tanka je linija. Ali, malo mama se može pohvaliti činjenicom da im je dijete dobro baš u fizici. Idemo tamo gdje se je rodio onaj koji o tim energijama je daleko više, najviše znao. Stigli smo u Smiljan i ulazimo u Crkvu. Bit će Liturgija, po prvi puta u prisutnosti većeg broja ljudi, više od dva vjernika. Tužno. Beskrajno tužno, pa i sramotno. Zapalila sam sveću i za Nikolu Teslu i pitam samu sebe..Bože, kako mi to do sada nikad nije palo na pamet, da i njemu ponekad zapalim sveću. Liturgija teče i razmišljam kako je tu nekad davno, u Crkvi Apostola Petra i Pavla trčkarao dječak Nikola Tesla dok je njegov otac Milutin služio Liturgiju..i besedio, kažu da je bio izvrstan u besadama. Vjerujem da jeste. Isto tako vjerujem da je Nikola Tesla bio živahno dijete. Takvi su inovativni ljudi. Barem se tako meni čini. Po završetku Liturgije Otac Dragan je održao i parastos. Takav je dan. Sjećamo se naših mrtvih predaka. Odlazimo u Memorijalni centar Nikola Tesla. Gospođa koja nas je vodila je bila vrlo ugodna, pristupačna s namjerom da nam što više prikaže iz života i inovacija Nikole Tesle. Ima nekoliko godina da sam ovdje dovodila moju kćer pa mi sam centar nije novost..gledala sam i film već ranije. Za vrijeme filma izdvojila sam se na rub dvorane. Meni je potrebna ta samoća da saberem misli i doživljaje, emocije. O samom Nikoli Tesli moglo bi se pisati i pisati...ovaj moj maleni tekst ne bi bio dovoljno da kažem o njemu dijelić onoga što čovječanstvo treba o njemu reći, ali svakako to čovječanstvo treba mu prije svega biti zahvalno na svemu čime nas je zadužio. Baka s početka moje priče je rekla da joj u samom centru nedostaje kafeterija da složi dojmove. Slažem se u potpunosti. Neka kava i lički uštipci dobro bi došli. Uštipci su nešto na što se svi Ličani tako ponose. Meni navikloj na delicije moje mame ti uštipci budu simpatično smješni, ali to je nešto što su ti ljudi ponijeli širom svijeta kao osjećaj topline na škrti, prelijepi kraj iz kojeg su potekli. Da, škrti krajevi u kojima su živeći stoljećima razvili sposobnost preživljavanja u svim mogućim i nemogućim uvjetima. I sama to imam nasljeđeno iz bosanskih planina. Upornost, tvrdoglavost i dosljednost uz zagrebačku mekoću. Kćeri sam kupila autobiografiju Nikole Tesle. Ljubav prema knjigama sam joj usadila još u ranom djetinjstvu. Sebi sam uzela majicu s likom Nikole Tesle..mama me odmah s vrata pitala gdje ću ja to nositi.. Ovdje. Ponosno. Ionako, Nikolu Teslu doživljavam van konteksta nacionalnog, on pripada čovječanstvu u cjelini, a i znam da ću se opet naći u prilici po tisuću i prvi puta da “pravdam” narod kojem po majci dijelom i pripadam. Glupo, ali tako jeste...ljudski umovi su često ograničeni, a eto i od Nikole Tesle trebamo naučiti se bezgraničnosti misli ljudskog uma...Pomalo napuštamo Liku. Iz jedne ljepote odlazimo u drugu, malo drugačiju, ali isto lijepu...Gorski kotar i manastir Gomirje. Ranije sam često odlazila u te krajeve, ali eto sad dugo nisam bila...dvije i pol godine je prošlo od Teodorove subote kad sam posjetila gomirsko monaštvo. Malo me peče i savjest, stari su i uvijek su me lijepo primali. Ponekad im pošaljem po nekome tko odlazi u manastir Gomirje neku sitnicu. Ne što je to nešto vrijedno. Moje mogućnosti su malene, ali želim im pokazati da mislim na njih i da su mi vrlo bitni. Otac Mihailo nas je lijepo primio i ispričao puno o povijesti samog manastira, značajnim ličnostima koje su ovdje živjeli od Josifa Rajačića, Save Mrkalja do monaštva koje je postradalo u II svjetskom ratu....ovdje je i grob Vladike Simeona Zlokovića na čijem prenosu Moštiju sam bila jedne novembarske, snježne nedjelje i upoznala neke ljude s Banije koji su mi postali i prijatelji..izgrlila me i Mati Paraskeva, njena toplina mi uvijek da snagu za neka nova jutra i dane..puno je ovdje dragih ikona, ali meni nekako najdraža je ikona Svetog Save Gornjokarlovačkog..pred Njim uvijek zastanem. Mučeništvo je vrijedno pažnje, ljubavi, divljenja...malo hrišćana je pozvano na takvu končinu...vraćamo se kućama...Karlovac, Zagreb...ostaje lijepo sjećanje i molitva koja odjekuje, para Nebesa iznad Smiljana i odlazi Gospodu...za sve onih kojih više nema...
  12. sandras

    MIRNA REINTEGRACIJA

    Hvala. Nije mi problem ćirilica. Problem mi je tehnika pa ne znam prebaciti iz jednog u drugo pismo.
  13. sandras

    MIRNA REINTEGRACIJA

    U zadnje vrijeme definitivno previše razmišljam i postajem sve ranjivija. Ovih dana tek poneki osvrt sam pronašla u sredstvima javnog objavljivanja na temu mirne reintegracije. Ta tema me je potakla na ova razmišljanja. I osvrt divnog čovjeka Drage Pilsela na jučerašnje ubojstvo na Kosovu koje je on doživio kao “rafal u mir”. Svi koji me poznaju isto tako znaju da sam dijete miješanog braka. Kao takva kroz gotovo cijeli svoj život doživljavam previše neugodnosti i vrlo rijetko sam kod jednih i drugih prihvaćena. Kao obitelj, priznajem, opstali smo samo zato što je vladala velika ljubav između mojih roditelja. I za mene je to najznačajnije da sam dijete ljubavi. Ja sama nisam to u svom životu ostvarila, nizala sam samo promašaje. Znam razliku. Odavno mene muči tema mira i rata. Tema mojeg diplomskog rada je bila Naknada ratne štete u teoriji i pravu RH, kod prof. Jasne Omejec. Dobila sam peticu. Bila sam šokirana tada, a šokirana sam i danas nakon dvadesetak godima tom visokom ocjenom jer sam diplomski napisala za jedan vikend i gđa sutkinja je profesorica koja je rijetko dijelila petice. Valjda onda ima nešto soli u toj mojoj glavi, iako emocije su uvijek te koje nadvladaju moj intelekt. Uglavnom, moj diplomski započinje rečenicom “Riječju “mir” izražavamo jednu od najdubljih težnji i nada čovjeka. U ljudi je potreba za mirom postala toliko snažna da ..ne čudi što je ostvarenje mira postalo primarni politički cilj”, tako nas uči prof. Dr. Olivera-Lončarić-Horvat. Gdje je svijet pa i naša domovina u svemu tome? Težnji ka miru. Iako je Podunavlje reintegrirano u hrvatsku državu prije jako puno godina, vrlo često mi se čini kao da taj rat nikada nije niti okončan. Mržnja i netrpeljivost svakodnevno sve više rastu. Meni kao dijetetu jednog takvog braka ta mržnja svaki dan postaje sve nepodnošljivija. Priznajem, od svega izrečenog u zadnjih tridesetak godina mene osobno je najviše pogodio tekst banjalučkog novinara Pejakovića s naslovom Miješano meso. Toliku količinu mržnje sam rijetko osjećala. Doslovno, kao da mi miješani nismo uopće ljudi. Užasno dugo sam patila zbog toga. Moje kretanje kroz cijeli život se provlači od Hrvata do Srba pa nazad i tako u krug. Kao dijete odlazila sam na katolički vjeronauk i osnovama kršćanstva učila me jedna topla časna sestra. Naučila me je prije svega kulturi ophođenja u hramu i na tome sam joj neizmjerno zahvalna. Kasnije u životu moja duša je tražila neku dubinu, mistiku, odgovore koje nisam nalazila u katoličanstvu i krenula sam za njom tragati u pravoslavlju koje me je svojom ljepotom opijalo. Dugo sam se tu osjećala kao da nisam “od ovoga svijeta”, tako bi se mi kršćani vjerojatno i trebali osjećati, a onda su pomalo krenula razočaranja. Ne u teologiju i ono što pravoslavno učenje jeste, to nikako, nego u ljude. Već duže uglavnom krećem se među Srbima koji me nikada u potpunosti nisu prihvatili kao što to nisu niti Hrvati. U srpskom okruženju prihvaćeno se uglavnom osjećam među hrišćanima pomalo zilotski nastrojenima. U hrvatskom okruženju uglavnom su to lijevo orijentirani ljudi, često alternativci koje vjera kao takva ne zanima, ali u tim krugovima osjećam se ugodno, kao čovjek. Moj doživljaj srpske zajednice u našoj domovini je da se sve više getoizira, a geto kao takav nikako nije dobar jer dovodi do bolesti duha. Čak i unutar tog geta, stvara se podgeto i to puno takvih malih strogo zatvorenih grupica. Politika kao nešto meni primarno nije ni zanimljiva, a i ovakava kakva jesam u tome se nikada ne bi niti snašla. U katoličanstvu sam naučila na milosrđe, oni zaista tome pridaju veliku važnost i svjedok sam mnogih ljudi u nevolji kojima pomaže Crkva. U pravoslavnom okruženju kad se to spomene, uglavnom me dožive kao totalnog bedaka. Ne znam, da li su carica Milica, Mati Angelina ili Sveta Jelisaveta Fjodorovna bile bedaste. Ne znam, neka drugi procjene. U mojim očima su bile velike i takve će i ostati. Kako me vide Srbi u Crkvi, kao zalutalu Hrvaticu u pravoslavlje. Nikada kao dio njih. Tako se i izjašnjavam, kao Hrvatica. Tata mi je Hrvat, rođena sam u Zagrebu i to društvo me je neminovno oblikovalo. Da li je to prepreka da istovremeno budem i pravoslavna? Meni nije. Moj duh tako osjeća i volim sve što je pravoslavno pa i srpsko, ali i dalje se u zajednici osjećam kao da tu ne pripadam. Tako da se svaki dan sve više osjećam kao netko tko ne pripada nigdje. Kao potpuni stranac u vlastitom gradu i zemlji. A o mirnoj reintegraciji, miru u zemlji i okruženju teško da se može i govoriti. O hrišćanskoj ljubavi još i manje. Tko sam i gdje sam u svemu tome, zaista ne znam. Jedino što znam, duboko sam tužna.

Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука.  Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано.  Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.

×
×
  • Create New...