Jump to content

sandras

Члан
  • Број садржаја

    33
  • На ЖРУ од

  • Последња посета

2 Пратилаца

О sandras

  • Рођендан Децембар 9

Profile Information

  • Пол :
    Женско
  • Локација :
    Zagreb, Republika Hrvatska

Скорашњи посетиоци профила

3071 посетилаца

sandras's Achievements

Напише по коју

Напише по коју (3/9)

50

Форумска репутација

  1. sandras

    Manastir Gatten

    Setam Uxbridge ulicom u West Ealing-u na povratku s mog ovdasnjeg posla i naidem na ljude koji izlaze iz svog solicitor's ureda. To bi bili pravnici. Trznem se i nekako me taj prizor vrati u moje bankarsko pravnicke dane. Taj zivot je negdje daleko ostao iza mene. Moj zivot ovdje u velikom megapolisu je miran i tih. Neshvatljivo i neobicno, ali upravo tako. Kako bilo, proslog vikenda pozeljeli smo otici van Londona sjeverozapadno od nas u posjetu manastiru antiohijske jurisdikcije u kojem zive monasi Englezi. Jedan potpuno novi dozivljaj za mene. Nesto isto, a opet razlicito od srpskih manastira koje sam obilazila. Manastir je posvecen Svetom Antoniju i Cuthbertu, a bratstvo je Svetog Petra i Pavla. Nalazi se u blizini nacionalnog parka Stiperstones. Priroda i raslinje potpuno drugacije, no kod nas. Nepregledni zeleni travnjaci koji prerastaju u zbunje najslicnije nasem smilju sa ostacima kamena iz ledenog doba, s pogledom na doline Walesa. Sam manastir je u staroj engleskoj kuci sa lijepom trpezarijom, velikim drvenim stolom, kaminom i policama s knjigama koje su mene podsjetile na police s knjigama na voljenoj Beski. Nocu se cuju zvukovi iz prirode, a to je uglavnom mukanje krava koje slobodno secu na ispasi. Planina brdasce je preplavljena i ovcama. Ne cudi da su maslac i vuneni proizvodi ponos Engleske. Kapelica je malena i molitvena, a kelije su odvojene od glavne kuce, drvene i rasporedene i na rubovima i u samoj sumi. Ostanak u istima zahtjeva i odredenu hrabrost kojoj sama nisam dorasla. Maleni manastir obiluje cesticama mostiju koje su blagougodno djelovale na moju dusu. Boravak u manastiru nosi odredenu toplinu u moju dusu i mir koji je bio narusen iskusenjima, pa i onim jednim pred sam odlazak na put. U meni postoji navika da ponesem u manastir nesto od srca. Tako sam i ovog puta pozeljela ponijeti posne medene kocke koje sam stavila u pecnicu i na iste zaboravila. Dosjetila sam se sasvim slucajno da sam ih stavila i snazno se potresla kad sam shvatila da su mogle izgorjeti. Odlazak u manastir je donio i neka nova poznanstva, Engleze koji prelaze u pravoslavlje i koji tome vrlo ozbiljno pristupaju. Svakako, neizbjezan je i engleski humor i blagost u pristupu. Na odlasku fazani su nam preprijecili put, kao da su time htjeli reci da jos malo ostanemo u toj ljepoti, ali nas je cekala Liturgija u crkvi Lazarici u Birminghamu koja je svojom ljepotom i srpskom autohtonoscu, nekako govorila 'dobro nam dosli'.
  2. sandras

    Velika Gospojina

    Danas je praznik. Veliki je danas praznik. Slavimo Uspenje Nje, One koja je rodila Hrista Spasa. Radostan je to praznik. Srce je puno, radostno i veselo. Pomalo vraca se u sve one krajeve koje sam za zivota posjetila na ovaj praznik. Vraca u sjecanje sve one drage ljude koja sam na taj dan negdje nekad davno srela. Vraca u slavonsko selo moje bake Bosanke, u nase Ladevce. U mirisne kolace u staroj kuci. I ringispil ispred Uspenjske crkve. U kirvaj. Djetinjstvo. I radost. Tamjan. Onaj miris koji osjecam svaki puta kad kadim moj londonski dom u kojem zivim, a za koji nisam ni sanjala da me negdje ceka. Bozji su to putevi. Vraca me u meni dragu Lepavinu i manastir koji proslavlja Bogorodicu. Stojim u ruskom hramu u zapadnom Londonu okruzena zenama, Ruskinjama i sve se oko mene plavi. I odezde i postavke ispod ikona. Sve. I te zene su u plavetnilu boja, haljina cvjetnih dezena. Letam po njihovim glavicama u plavetnilu marama, rombova i cvjetova. Odskacem. Moja marama je bijela. Nisam Ruskinja, ali sam s njima. U molitvi. Pognute glave vise puta dok nas blagosilja vladika sklapajuci oci i pruzajuci ukrasene svijece malenim ruzicama. U misli dolaze mnoge zene koje sam susrela u zivotu. Pocevsi od moje kceri i majke, kao meni dvije najblize zene za koje svakodnevno uznosim molitve pa do svih onih vjerujucih zena i zenica. Koliko li je to samo imena. Cudesno je to kako samo dolaze u misli dok liturgija tece na ruskom pa na engleskom i tako u krug. Zivot i jeste krug. Misli odu u slavonsko selo i gostoprimstvo na taj dan u tom malenom selu. Bogu hvala i Bogorodici da to ponesoh sa sobom daleko od djetinjstva i sjecanja. I tako prode jos jedan dan i Njen praznik u setnji i mislima. Susretu sa jednim konjem pod drvetom londonskog parka, a opet u sjecanjima na dedu i konje. U krug. Vrtlog zivota. U radost. Njeznost koju Bogorodica unosi u moj zivot i nadam se one koji cine moj zivot ovdje i tamo na jugu, doma.
  3. sandras

    Vasilije Sveti

    Jutros mi je stigla poruka od moje prijateljice iz Hrvatske, iz Dvora na Uni koja me je neizmjerno razveselila. Ona se je sjetila da je danas Sveti Vasilije Ostroski i da se proslavlja Svetitelj kojeg neizmjerno volim i koji je indirektno utjecao da postanem pravoslavna. Pravoslavlje jeste moje duhovno nasljede po majci, ali sustinski ono je moj izbor. Iako, ponekad ili vrlo cesto pomoslim da je to volja Bozja posredstvom Svetog Vasilija Ostroskog. Nemoguce je da ga ikad zaboravljam u svom zivotu, a osobito na dan njegova proslavljanja. Zapalila sam svecu ranom zorom i izmolila Oce nas uz malenu ikonicu koju sam kupila pod Ostrogom prilikom prve i najdraze posjete tom manastiru. Srce me je ponjelo put Crne Gore, planinske ljepotice u neke davne dane 2008.godine i moje ceste odlaske u tu juznu zemlju. Ne znam pamtim li snaznije ljepote kamene zemlje ili mirise mostiju i snaznosti molitve koje sam upravo tamo osjecala. Ponekad, nedostaju mi ti dani, a opet isto tako znam da se zivot mora kotrljati i da on nosi neke drugacije ljepote na drugim prostorima i u drugom vremenu i okolnostima. Jednostavno, to je zivot, ali eto imam neko malo obecanje da tih dana ispecem neki kolac ili kolace ovisno o mogucnostima i da razveselim ljubavlju one koje volim. Svake godine to moje obecanje izobrazava se u nekom drugacijem obliku, ali eto i ovdje u londonskom vrtlogu siri se carobni miris iz pecnice u spomen i zahvalnost Svetitelju na svemu onome sto cini za mene pred Gospodom!
  4. sandras

    Hristos Voskrese, daleko na Sjeveru Evrope

    Nekako srce radosno poigrava i u sebi pjevusi Hristos Voskrese. Daleko sam, negdje na Sjeveru Evrope. London nije na krajnjem Sjeveru, ali ipak daleko je to od naseg Balkana, Mediterana. Razne misli mi dolaze u glavu i sjetim se tako kojecega, nekih praznika u C. Gori pa nekih u Preobrazenskom hramu na Cvjetnom trgu. Ponekad odletim do Lepavine, Budackog, Krke i Krupe, Gomirja, Jasenovca i Pakraca, Orahovice i tko zna gdje jos. Ponekad stojim u hramu i odjednom mi u misao dode neka baka iz mog zagrebackog hrama. Zapravo, to se vrlo cesto desava. Postila sam, ispovjedila se i pricestila. Daleko je to od onog kontinuiteta koji sam nekad zivjela, ali ipak jeste u svojoj sustini Hristos dio mene i mog svijeta. Kako rece svestenik u grckoj crkvi Svetog arhangela Mihaila i casnog krsta na Sjeveru Londona u kvartu Golders Green u srijedu Strasne sedmice, cudno je vrijeme u kojem zivimo. Da, bas je cudno i ponekad tesko vrijeme u kojem zivimo, a mozda i nije. Mozda nas uci krotkosti i smirenju. Dubini duhovnosti da sapatom se obracamo drugom covjeku i pazimo svaku svoju rijec i pokret da tu drugu dusu ne povrijedimo jer sutra, eh, sutra pitanje jesmo li ovdje na zemlji. Te cinjenice postajemo svjesniji. Daleko svjesniji, no u dane kad nam su odlasci u hramove, manastire i putovanja bili blizi i dostupniji. U dane kad to uopce nije bilo upitno. I ti dani ostavili su pecat u dusi. Ponese to covjek u sebi i sa sobom. I tamo na Sjever Evrope. Nekako postane svjesniji i tog vlastitog preobrazaja u samom sebi. Makar se on mjerio u milimetrima. Ali, ipak postoji. Pjevusi srce, Hristos Voskrese i radost donese dok se krcka crveno jaje u loncu koje ce se posvetiti u obliznjem ruskom hramu i biti cuvarkuca. Dok se mjesi kulich i pletenica tako da se obuhvate svi obicaji od Juga do Sjevera i Istoka i Zapada. Da se mirisnim tamjanom okadi svemir mikrosvijeta i da se radosno usklikne sirom vasione Hristos Voskrese!
  5. sandras

    Londonske Blagovesti

    Svanulo je prohladno jutro Blagovesti. Dan kad je Arhangeo Gavrilo navjestio Mariji blagu rijec, da ce roditi Sina. U misli dolazi mi Skadarsko jezero, manastir Beska, Mati Fotina i njeno sestrinstvo. Negdje sam na Jugu. Danas je tamo Slava. U mislima vozam se po voljenom jezeru u camcu koji talasa plavetnilo i prolazi kroz slobodne puteljke lopoca. Kamena crkva je tu, pred mojim ocima. Svjetla od kandila i svijeca. Sve sam to ponjela u srcu. Daleko. Odavno nisam bila na voljenom jezeru. Covjek zeli, planira, a Gospod, On nas vodi svojim puteljcima razgranatih zamisljenih lopoca. Hladno je jutro. Premisljam se hocu li upaliti kandilo i jednu svijecu ili cu otici do nama najblizeg ruskog hrama. Odlucim ipak na suncano, prohladno jutro izaci i pomoliti se u crkvi. Hram je pun i nisu nas pustili da udemo. Navikli smo, moguce i na te nove okolnosti zivota pa nam nije vise strano ni da se ne moze ostati na Sluzbi. Realnost je to novog svijeta u kojem zivimo. Odlazimo do drugog ruskog hrama, blizu Hyde Parka. Bili smo tamo vec dvaput, ali nismo uspjeli uci u hram. Pustili su nas zapaliti svijece i kupiti pokoju sitnicu za ponijeti kuci. Ponekad, odlasci u crkvu ucine se kao maleni podvig. Ili sreca. Uz malo molbe, ovdje ulazimo u velelepni hram Uspenja Presvete Bogorodice. Nekad ranije bio je to anglikanski hram, danas ruski u kojem je sluzio mnogima znani Anthony Bloom. Hram je prepun divnih ikona koje krase cvijetovi. Bijeli. I ljiljani. Bogorodicini cvijetovi. Njezni i veseli. Hram je obucen u plavo ruho, kako to Rusi vole uciniti. Boja je to nase Bogorodice. Hor nas uznosi na Nebesa. Obilazim hramove raznih autokefalija i usporedujem. Trazim razlike i slicnosti. U konacnosti nalazim jedinstvo i sabornost. Molitvenost. Rusi su tihi, poslozeni. U hramu vlada red i molitvena tisina. Svi padaju na koljena. Sama, ne mogu. Slomljeni meniskus ogranicava tu vrstu podviga. I lom, bol je neka vrsta malog podviga. Odricanja od planina, penjanja po vrletima. Nosi se ta tuga, u tisini. Pomalo mi je neobicno. Konacno, usla sam u hram. Ovo je moj treci dolazak ovdje i po prvi puta sam usla u hram. Zamijetila sam da moram vise puta otici do nekog pravoslavnog hrama da bi se u potpunosti molitveno oslobodila. Mozda je to cudno, a mozda i nije. Plaho uznosim molitve Nebu, Carici za moje najdraze, za moju dragu zagrebacku prijateljicu i njenog sina jer je zamolila da ih pomenem u hramu gdje je sluzio A. Bloom i misli pomalo lete, tamo na Jug u kamenu crkvicu na jezeru gdje trepere svijece u tisini mojih toplih sjecanja, a sama vracam se u realnost velegrada koji je ovim novim uvjetima postao jedna velika tisina. Ili je mozda, tisina u nama samima, gdje god da smo.
  6. sandras

    Tece i tece Vaskrsnji post

    "Tece i tece, tece jedan slap; Sto u njem znaci moja mala kap?", davno je lijepo opjevao pjesnik Dobrisa Cesaric. Stihovi su to koji vrlo cesto dolaze u moje misli, jos od davne mladosti i koje nose misli o vlastitom postojanju i majusnosti u svemiru. Vaskrsnji post je doba godine u kojem smo osobito pozvani i prizvani propitivanju vlastitog sebe, svojeg unutarnjeg ja. Smjera kretanja. Pravca kojim ravnom linijom plovimo po nekoj nevidljivoj plohi zvanoj zivot. Oprostili smo jedni drugima. Ili, barem smo isto pokusali. Post je krenuo. Pomalo pokusavamo izgladnjeti tijelo. Kratko je to, tek dan, dva. Ta mala, sitna glad treba nas natjerati da se zagledamo u sebe. Grijeh. Onaj svoj mali/veliki grijeh. I ja to pokusavam, kao i mnogi, mnogi pravoslavni diljem Vaseljene. Utorak. Iznenada dolazi mi misao da treba odsetati do ruskog hrama koji se nalazi u Zapadnom Londonu, a koji je meni najblizi. Setnja. Odjednom kroz grane uz prugu ugledam hram i srce zatitra. Ucini se, kao da sam u Rusiji koju nikad nisam posjetila. Tisina. Mrak i plamen svijeca koji nas poziva na pokajanje. Stojim u redu. Cvrste odluke da se ispovjedam. Na ruskom. Moja prva ispovijed na stranom, a opet bliskom jeziku. Slavenskom. Ja sam slavenska zena. U mislima u zitnim poljima nasih krajeva s pletenicama u kosi i pogacom na kuhinjskom, drvenom stolu. Epitrahilj na glavi i nestaju, brisu se tereti duse. Ostaje rosa ranog jutra, tamo negdje na Jugu. Nikad, bas nikad mislim da necu biti svjesna svih svojih grijehova, padova, lutanja i strahova, strasti...svega onoga losega, ali uvijek tugujem, duboko tugujem zbog svake i najmanje povrede, uvrede koju ucinih drugom ljudskom bicu. Znane, i neznane. Te neznane su bolne. Neizrecene i neokajane. Zato, zove me srijeda. Jutro. U mom ruskom hramu. Na bliskom jeziku. Ljudi se mole. Padaju na koljena. Nicice, a ja ne mogu. Moje koljeno je bolno. Slomljeno. Tuzno u srcu sto ne mogu. Gospod me uci trpljenju. Prihvacanju. Rusi sve moje gordosti. Kroz bolne korake. Ukocenosti i pokocenosti. Tece i tece, traje molitva u kripti ruskog hrama. Dosla sam sa jutarnjim Suncem, a nakon punih pet sati molitve, vapaja Bogu izasla na londonsku kisu, tamo blizu Chiswick parka, sjedinjena s Njim. U ljubavi. Vjecnosti. Tamo pred ikonom carske ruske porodice, moje carice Aleksandre cije ime nosim. Da me cuva u svitanjima i rosuljama moga novoga grada, cekajuci, veseleci se Teodorovoj suboti i hramu Svetoga Save. Zitu. U spomen na neka davna vremena i za zdravlje svih nas. Ovdje i tamo. Doma. Na mojem zagrebackom bregu. Cekajuci Njega da nas ohrabri i okrjepi, utjesi u ova teska vremena. Da nas nauci i pouci ljubavi i trpljenju. U tisini. Keliji vlastitog bica. Onog malog nestajuceg "ja".
  7. sandras

    Radost s Neba

    Tece jedan iscrpljujuci dan. Vracamo se s puta. U nekom trenutku padne nam na pamet da izademo iz tube-a i prosetamo do ruskog hrama u samom centru Londona. Hram je posvecen Uspenju Presvete Bogorodice i u njemu je sluzio mnogima drag mitropolit Anthony Bloom. Nisam do sada posjetila taj hram i neopisivo se radujem. Premisljamo se kad cemo otvoriti internet i pogledati tko je nas novi Patrijarh. Dosli smo pred hram i u tom trenutku saznajemo. Srce poleti negdje kuci. Tamo na Jug Evrope. Pomalo pomjesanih emocija. Ponekad u londonskim nepreglednim prostranstvima i vremenu pandemije, obican dolazak do hrama ucini se, hej pa ja sam poklonik. Kao nekad, kad bi se spremila i posla do Lepavine, Jasenovca, Krke, Budackog, Gomirja, Kovilja ili cak svetinja voljene Crne Gore. Male stvari postaju daleke i tesko opipljive. Takvo je cudesno vrijeme. Hriscani ostajemo u srcu. Sami sa sobom i Bogom. Hram je zatvoren i pomalo mi zao, ali otkrivamo da je otvorena prodavnica i da se mogu upaliti svece. Upisati imena za pominjanje. Stojim pred ikonom Svetog Nikole koji je i Krsna Slava moje porodice, citam molitvu na ruskom i palim svece. Zakotrlja se i koja suza, ali osjecam neki neopisivi mir, radost s Neba. Ne znam. Mozda je to ono sto se zove blagodat. Nadam se. Prodaju i sretenske svece. Gospoda u prodavnici mi objasnjava da takvu mogu kupiti samo jednu u godini za neku posebnu potrebu, zdravlje, mir u kuci. Nisam znala za tu praksu do danas. Eto, uvijek covjek nauci nesto novo. Kupit cu i tamjan da zatalasam mirisom svoj dom i prinesem nesto Nebu. Dan je sretan. Bozji. Kao i svi drugi. Oni s Neba. Kao i danasnji koji je uljepsan divnom besedom naseg novog Patrijarha koji je i mene ponio kuci na balkanske prostore, a osobito na one meni bliske i poznate prostore u Hrvatskoj. Onima koji su i meni uzor. Topline i vedrine, radosti s Neba.
  8. sandras

    Sveti Sava

    Sveti Sava Pomalo ide noc. Dan ide svom kraju. Praznik Svetog Save ostaje za nama. Sutra ce biti neki novi dan. Danasnji praznik nekako je drugaciji u odnosu na sve ranije. Nekad, bilo bi tesko zamisliti ovakav dan. Praznik. Sada, to je realnost. Londonski hramovi su zatvoreni pa pretpostavljam i nas hram Svetog Save. Cudno neko doba. Nedoreceno i nestvarno. Zapalila sam malu svecku Svetom Savi rano jutros i otvorila sam na netu himnu Svetom Savi i prisjetila se nekih njeznih godina u nasem zagrebackom hramu i bdenja uoci samog praznika pa i same himne na kraju bdenja kad bi svi nekako s ponosom stajali i pojali svome Svecu. I mene su prozimala neka cudesna osjecanja razmisljajuci i prisjecajuci se onoga koji je osnovao Srpsku pravoslavnu crkvu i dao veliki doprinos srpskoj srednjovjekovnoj drzavi i drzavi uopce. Njenoj diplomaciji, obrazovanju i onom njenom najznacajnijem dijelu, njenoj duhovnosti. Danas, daleko sam od zagrebackog hrama i Hrvatskog glazbenog zavoda gdje bi se uprilicila Svetosavska akademija i gdje bismo ugostili nama ipak neobicno zanimljive i drage goste poput Divne Ljubojevic ili Pancevackog hora. Bili su to neki lijepi dani. Onakvi kakvih vise nema i za koje ne znamo da li ce opet i kad ce svanuti. Vjerujem, da hoce. Nekad, davno pod tudinskim jarmom, preci su imali vjeru i nadu u bolje sutra. Imali su i cvrstu molitvu. Istu takvu vjeru, nadu i ljubav obogacenu molitvom trebamo imati i mi danas kad smo udaljeni jedni od drugih i od nasih hramova i proslava. Kad smo sami. Jer, sami nismo, zapravo nikada. Bog i nasi Svetitelji pa i Sveti Sava su uvijek tu s nama. U srcu. Molitvi i ljubavi. Do Neba.
  9. sandras

    Bozicno vrijeme

    Nedjeljno je jutro. Prohladno i poluoblacno. Sneno. Pogled mi skrece na ikonu SveteTrojice. Slusam zvucni prijenos Liturgije iz kosovsko metohijskog manastira Draganac. Besedi Otac Ilarion o vitlejemskim mucenicima, djeci i o ozdravljenju ociju slijepog covjeka. Razmisljam, o vlastitom duhovnom slijepilu i svim onim malim ljudskim dusama unistenim u majcinim utrobama. Tuzno i potresno, ali Bozic je doba radosti. Nade. Moji osjecaji i unutarnja stanja su duboko pomijesana. Ovih dana moje misli najvise lete na Baniju i mojima doma na zagrebacki breg. Znam, potreseni su od desavanja. Potresa. I sama sam s njima prozivjela onaj zagrebacki, proljetos. Ovaj, zimski je bio razorniji i odnio je vise ljudskih zivota. Ljudi skupljaju krhotine dusa i razorenih domova. Snazni su Banijci. Onako, zilavi. I oni su samo ljudi. Krhka bica. Sjecanje me odnosi na jedan davni Bozic u Dvoru na Uni, u drvenu kucu jedinstvene arhitekture. Dom je to mojih prijatelja koji su tada tek ulazili u moj zivot i ja u njihov. Dok je bus prolazio vijugavim banijskim cestama i puteljcima u mnogim dvoristima pekla se pecenica. Meni, bio je to nesvakidasnji prizor. Nekad davno odlazila sam na selo pravoslavnoj baki Stani za Bozic i sjecam se slame i Liturgije, ali rat je prekinuo zauvijek odlaske na selo i vesela obiteljska okupljanja. Nakon rata, samo jedno obiteljsko okupljanje sam dozivjela u Busijama gdje zive izbjeglice, ali bez bake. Njena dusa je tada vec usnula. U Dvoru na Uni bilo je neizmjerno veselo i palio se Badnjak i orila pjesma. Pilo kuhano vino. U jednoj od narednih godina Bozicnih dana nanovo sam se nasla u Dvoru na Uni u domu starice koju je zagrlila moja, tada jos malena kcer i s njom smo podijelile pogacu, cesnicu. Ovog Bozica, cesnica je dio doma, mene i ovdje u mojem londonskom domu. I grancica, dvije hrasta iz obliznjeg parka. Da li je Bozic drugaciji u velegradu? Moguce, jeste, a mozda i nije. Ovisi o nama. Nasem srcu. Bozic se rada u nama. Meni. Ima par dana da sam bila na Liturgiji kod Grka. Relativno su nam blizu. Onako, veseli, pomalo teatralni, topli i familijarni. Svakako, molitveni. Nama bliski. Volim otici do njihovog hrama Svetog Nikola koji je nekada bio anglisaksonski hram, tipicne arhitekture, gotike, a sada oslikan i ukrasen pravoslavnim ikonama i ostacima zahvale Englezima poginulim u 1.svjetakom ratu. Tako blisko i nama. Ovdje, ne pecem pecenicu, ali cesnica veseli dobitnika novcica i velegrad nudi pregrst slatkisa. Zivopisne ulice i bazare. Ne pretjerujem. Ucim se skromnosti. Volim do sirijskog shop-a da njihovim preslatkim baklavama zasladim cula. Razveselim dusu. Upalim tamjan. Upijem Bogu ugodnog miomirisa. Srce poleti i do Lepavine i Sabora Presvete Bogorodice. Lampica koje sa drveta hrasta pred ikonom Bogorodice cudesno svijetle i u meni. Sada i ovdje. Zauvijek. Poletim i kuci na zagrebacki breg do ikone Svetog arhidakona Stefana koju sam nasljedila po upokojenju bake Stane. Njene djevojacke Slave, svih Brankovica. I do Badnjaka koji smo palili u dvoristu, tata, mama, moja kcer i moj brat. Svi su tu. U meni. Ljubavi. Srcu i zajednistvu. Sto bi bila tuzna? Ugledam se na njih tamo, na Baniji....i u novoj nesreci nalaze vedrine da iz rusevne kuce izvuku teglu meda i pekmeza i poklone volonterima koji im nose sve jer nemaju nista, a opet imaju sve u onoj drevnoj recenici Mir Bozji - Hristos se rodi!
  10. sandras

    Nikoljdan

    Rano je londonsko jutro. Budenje dana. Cvrkucu ptice. Ponekad, ucini se kao da je proljece, a ne decembar. Sunce je negdje visoko na Nebu. Iako, Nebo mi se ovdje cini puno blize, kao da cu ga rukom uhvatiti. Cetvrtak. Kuham moje slavsko zito. Daleko od kuce, mog zagrebackog brega i zagrebacke Preobrazenske crkve. Zagrepcanka sam po rodenju i ocu. Po majci Bosanka. Neobicno, po majcinoj liniji sam i nasljedila Krsnu Slavu-Svetog Nikolu. Meni od znacajnijih dana u godini. Dan kojem se neizmjerno veselim. Cesto uoci Nikoljdana razmisljam kako su Slavu slavili moji preci na bosanskoj planini sa koje su dosli u slavonsku ravnicu i ponijeli moju majku kao bebu u novi zivot. Nadajuci se laksem zivotu, no sto je zivot gorstaka. Ne znam, zaista ne znam kako je to izgledalo na bosanskoj planini, ali dio mene gorstakinje u njeznoj prirodi vlastitog bica ponjela sam i ovamo, u londonsku vrevu. Zamijesit cu i pogacu, onako obicnu, pomalo rustikalnu. Jednostavnu. Kupila sam i malo pakiranje slatkog vina. I njega nosim sutra uoci Svetog Nikole u hram Svetog Save da osvetim zito i kolac, u spomen na Oca Nikolaja, na sve moje pretke i za sve nas zive. Blizu i daleko. U duhu i ljubavi povezane. Vecer je, rosulja sipi. Potiho. Pomalo je mracno uz odsjaje bozicnih lampica iz londonskih domova. Svjetlo nade u teskim danima za citav svijet. Hram Svetog Save je velik, divan. Spoj anglisaksonske arhitekture, gotike i pravoslavne ikonografije. Toplina doma. Molitva na razumljivom jeziku. Osjecaj, doma sam. Trazim ikonu Svetog Nikolaja da se dodatno samostalno pomolim za moje najdraze i najblize. Za sve potrebite. I nosim zito i kolac. Kuci. Da ih podijelim sa onima koje mi je Gospod podario na mom putu. Daleko od bosanskih planina mojih djedova i baka, a u srcu tako bliskih. Blizu. Mojih. Voljenih.
  11. sandras

    Prvi susret s Antiohijskom crkvom

    Nakon lockdown-a koji je trajao otprilike mjesec dana, otisli smo na nedjeljnju Liturgiju. Danas smo se odlucili za Antiohijsku crkvu koja se nalazi u uzem centru Londona, blizu Regent's parka. Od tube stanice prema hramu vodi jedna siroka, prostrana ulica, lijepih i bijelih zgrada ciji mir finog kvarta narusi samo prolazak, ipak tihog, finog, crnog taxi auta-London black cabbie. Meni vrlo simpaticnog autica. Nekako gospodstvenog. Pred sami ulazak u hram, skinula sam moju zlatiborsku, vunenu cvjetastu kapicu priraslu mom srcu i zamijenila je mojom pavlopasadskom maramom. Bas sam se uoblicila kao neka Ruskinja, iako to nisam, ali cesto svi pomisle da jesam. Takvo im se ucini moje slavensko lice i zelene oci. Volim taj slavenski dio vlastite osobnosti. Ulazim u hram i poklonim se ikonama na samom ulasku. Likovi na ikonama su drevni, daleki. Prelijepi. I nekako topli. Stanem s lijeve strane, kako dolici zeni u hramu i posmatram prelijepi ikonostas. Mene ocarava pogled na ikonu Bogorodice i Bogojavljenska ikona. Bogojavljanje kao meni jedan od najdrazih praznika. Voda. Zivot i voda. Novi zivot. Pojanje je arapsko. Drevno. Meni nerazumljivo. Pogled mi luta po hramu. Ovdje je i njihov vladika. Blagoslivlja nas. Tece liturgija. Krstim se. Prisutna sam iako ne razumijem ni slovo. U jednom trenutku pred Svetim darovima kleci vladika i moli se. Citava crkva se moli. Osjecam da se cita apostolsko Vjerovanje. Moj duh se preobrazava i postajem dio molitve na meni nerazumljivom jeziku. Postajemo jedno. I to me odusevljava. Liturgija tece. Svi se pricescuju. Dijele nam naforu zapakiranu u malene plasticne vrecice. Blagoslovili su i zito u cast Svete Varvare. Meni obiteljski bitne Svetiteljke. Nekako mi srcu milo. Odlazim do ikone jedne Svetiteljke. Ucinilo mi se da se radi o Svetoj Petki, ali nije. Sveta je to Tekla. Pomilovala sam je. Nekako mi bliska. Kao zena zeni. Izlazim iz ovog divnog nekad anglikanskog hrama, sada hrama daleke, drevne Antiohije i na izlazu uzimam zito sto ga dijele dvije djevojcice. Setam izmedu ruza Regent's parka i grickam zito. Usporedujem ga s nasim slavskim zitom. Bademi, orasi, ali dominira cimet kao zacin Istoka, topline. Izvora. Svijeta odakle dolazi On, jedini nas utjesitelj i osjecam ispunjenost i zahvalnost ovom prelijepom nedjeljnom danu. Bogu hvala na izvoru, toplini, na Njemu samome...
  12. sandras

    Vavedenje

    Spusta se noc. Rominja londonska kisa. Onako potiho kako ovdje dolaze kapljice s Neba ili mozda s oceana. Kod nas na Jugu je snjezno. Tako barem kazu moji u Zagrebu. Ovdje, nikad nije tako hladno. Zapravo, zeleni se. Livade u parkovima su zelene. Ponekad, osjecam kao da je proljece. London nudi siroku paletu razlicitosti u jedinstvu duha. Svepravoslavnost od Antiohijske kao najstarije autokefalije preko Ruske i nekih drugih do nase Srpske. Cesto, meni samoj upravo ta svepravoslavnost bude zanimljiva i veseli srce. Trenutno, korona ogranicava nase zivote pa time ogranicava i punu crkvenost sto moze covjeka raslabiti i udaljiti od Boga, ali istovremeno pruza mu i sansu da se osnazi kroz svoju osobnu molitvu. Izazovi ili iskusenja stavljeni ove cudesne godine pred sve nas, nisu nimalo laki. Sutra, dolazi nam Vavedenje kojim se obiljezava dan kad je Bogorodica kao malena djevojcica uvedena i posvecena Bogu da tamo saceka dan za koji je rodena. Da nam kao Djeva rodi Onog koji je za nas zrtvovan i vaskrsao! Za Onog koji nas uci da volimo i prastamo! Mene prvu, malenu i nesmotrenu. Ponekad sebicnu i gordu. Onu koja treba da hodi putevima Bozjim u ljubavi i dobroti. Tako razmisljajuci dok slusam kisu koja rominja po londonskim vrtovima i osluskujem ptice koje neprestano pjevaju moje misli lete tamo negdje u juzne krajeve, kuci. U manastir Lepavinu u hrvatsku Podravinu, pitomu i veselu. U hram koji ce sutra proslaviti svoju hramovnu slavu. U jedan od mojih duhovnih domova u kojem sam provela puno prelijepih, toplih dana uz ikone Bogorodice koje su tjesile mnoge pa i mene samu. Priklonim sebe, svoje srce i um uz ikone koje su tamo nasle svoje velicanstvene tronove da mi donesu smiraj u evropske sjeverne predjele. U moje setnje po parkovima i vrtovima ovog cudesnog grada koji u svoje brze ritmove ugraduje i sve nas pravoslavne, tamo od antiohijskih dana Svetih Petra i Pavla kroz sve te silne vijekove pa do danas u vremena teska i bremenita s puno i previse upitnika. U smiraj. U bolje sutra. U ljubav i vjecnost.
  13. sandras

    Zadusnice

    Zadusnice Jutros me mailom razveselila moja draga prijateljica i sestra u Hristu. Poslala mi je fotografiju iz 2014. g. fotografiranu na Zadusnice te godine na Mirogoju koje je obiljezio nas susret sa dvije Azijatkine koje su posle sa nama u obilazak grobova i do ruske kapele. Bilo im je nesto novo, neobicno i privlacno. Mozda je to bilo zito. Mozda pojanje, a mozda ipak tamjan ciji magicni miris mene uvijek ponese u svijet duhovnosti. Usput, moja prijateljica, napomenula je da su u subotu Zadusnice. Znam, i sama. Ranijih godina cesto bi tih zadusnih dana odlazila na zagrebacki Mirogoj i razmisljala o grobovima mojih predaka, svuda negdje razasutih. U molitvi, cinilo mi se da su mi sve te duse blizu. I bile su. Bit ce i ove godine, miljama daleko od kuce, Zagreba i bosanskih planina i ravnicarskog N. Sada, Slavonije. Nebitno gdje smo, bitno je da se sjecamo svih onih nama dragih usnulih u Gospodu. Jucer, setajuci Londonom zagledala sam cvijetove makova na ogradi jedne velike londonske kompanije. Ne pravi makovi. Ipak, studeni je. One, kartonske. Osmjehnula sam se tim makovima na ogradi. Osmjehnem se u srcu svakom prolazniku na ulici koji kao maleni bros nosi mak. Crveni mak kao znak sjecanja za sve poginule u 1.svjetskom ratu. Za pobjednike. One na pravoj strani svijeta. Cesto, svi mi pitamo se, jesmo li na pravoj strani svijeta. Grcka crkva Svetog Nikole u Londonu, nekad je bila anglisaksonska. I u njoj postoji ploca u spomen na mrtve iz tog nesretnog rata, uz ikone. Pravoslavne ikone Bogorodice, Svetog Nikolaja i drugih. Postoji spomen. Onaj spomen koji povezuje covjeka s njegovim precima i sa sadasnjoscu, molitvom, ikonama koje nas nose u Nebesa i povezuju s buducnoscu. Susretom. Tamo na Nebu. Eto, zato u subotu daleko od rodnog Zagreba, bosanskih planina i ravnica Slavonije, Vojvodine....pomolit cu se za sve moje pretke da bi im bila bliza u Vjecnosti, jednom kad me Gospod ponese u narucje Avrama, a do tada radosno secem zitnim poljima makova...u ljubavi postojanja. U Londonu, 5.11.2020. g.
  14. sandras

    Sveta Petka daleko od kuce

    Budim se. Rano je jutro. Suncano i pomalo prohladno, ali vedro. Englesko nebo nekako je posebno lijepo. Blizu covjeku. Ponekad, ucini se kao da ga mogu dotaknuti. Lezim u krevetu i promatram to nebo, blisko i blizu covjeku. I grane divlje jabuke u nasem dvoristu koje doticu nebo i jos poneki grm koji njise lagani povjetarac. Divlja je priroda ove zemlje. Cak i u londonskim vrtovima skriveno od vreve megapolisa zivi jedan divlji svijet Bozje tvorevine. Cesto dan uljepsa igra vjeverica ili setnja lisice u kasne nocne sate. Cvrkut ptica. Zacudujuce veseo cvrkut ptica u jesenske dane. Zapadni dio Londona prepun je ptica. Naselile su se ovdje prilikom snimanja nekog filma i ostale, razmnozile se do nasih dana. Tako, pomalo tece moje londonsko jutro i misli lete na Jug u moj rodni Zagreb. U nasu malu kapelicu Svete Petke na zagrebackom Svetom Duhu. Sutra je Sveta Petka i po prvi puta nakon puno godina, bit cu daleko od nase zagrebacke Svete Petke u nekom novom i drugacijem svijetu. Covjek ponese sa sobom i na daleke pute ono sto je duboko upio, utkao u svoju dusu. Puno je Akatista Svetoj Petki iza mene i to je svakako oblikovalo moj odnos prema toj Svetiteljki. Ponekad bi petkom popela se na Sveti Duh tek da joj se zahvalim sto nas okuplja oko svog hrama, manastira. Ponekad bi se veselila susretu sa nasim duhovnicima ili sestrama i bracom s kojom me je neraskidivo vezala neovisno o meridijanima na kojima zivimo. U teskim trenucima, molitveno bi joj vapila za pomoc. Jutros, razmisljam o toplini Svete Petke kao Svetiteljke, podviznice, molitvenice. One koja sluzi Gospodu i covjeku i pitam sebe gdje sam sama kao hriscanka modernog doba u sluzenju Bogu i covjeku? Ne znam. Nastojala bi ponijeti na Njen dan u manastir zito i kolac. Mama i ja pekle bi i kolace za narod koji se okupi. Mirisala bi kuca i sirila se radost kao veseli povjetarac po kuci. Mozda mama to ove godine ucini sama. Mozda ne. Korona nas sve ogranicava. Zivot je poprimio neke nove konture. Sama, ranom zorom zapalit cu svijecu Svetiteljki prirasloj srcu kupljenu u ruskoj londonskoj Crkvi posvecenoj Majci Bozjoj i ruskoj carskoj porodici u koju kad ulazim, osjecam se kao da sam dosla kuci. Cudesno, Gospod me odveo drugoj Svetiteljki, carici Aleksandri cije ime nosim i tako nekako srcem, dusom povezem dva hrama, dva svijeta, razlicite meridijane i osjecam se kao dijete Bozje zasticeno molitvama meni dragih Svetiteljki radujuci se plamicku svijece posvecenog Svetoj Petci u mom londonskom domu daleko od zagrebackih bregov i male kapelice posvecene Njoj koja nas okuplja u radosti i tuzi i krjepi, blizu i daleko.
×
×
  • Креирај ново...