Jump to content
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr

Придружите се нашој ВИБЕР ГРУПИ на ЛИНКУ

sandras

Члан
  • Број садржаја

    11
  • На ЖРУ од

  • Последња посета

3 Пратиоца

О sandras

  • Ранг
    Тек дошaо/ла
  • Рођендан Децембар 9

Profile Information

  • Пол :
    Небитно

Скорашњи посетиоци профила

1333 посетилаца
  1. sandras

    LEPAVINA

    LEPAVINA Idem u Lepavinu. Konačno. Pomoliti se Majčici i Njezinom Sinu. Rano je jutro i mrak. Pogrebala sam se na mini ružu. Nespretna sam. Nema veze. Proći će. Ionako sve brzo prolazi. Idem vlakom. Sama. Volim samoću i odlaske na poklonička putovanja u tišini i samoći. Često razmišljam da li je to sebično. Moguće jeste. Promatram šume i livade. I srne kako slobodno trče. Priroda oslobađa. Daje slobodu. Namještam svoju Pavlopasadsku maramu i izlazim iz vlaka. Volim ruske marame. Moj duh je negdje daleko u Rusiji..kod carice Aleksandre čije ime nosim. Evo me, tu sam, u manastiru. Puno je Zagrepčana i Ruskinja. Prvo ću upaliti sveće. Upalim i one koje su se ugasile. Uvijek to činim. Žao mi ako je netko s ljubavlju upalio sveće da one ne izgore do kraja. Idem do groba Oca Gavrila, tu je i meni draga gđa Spomenka. Cjelivam krst na Očevom grobu. Ima cvijeća. Najljepša je jedna mala tegla s rozim cvijetovima. S Ocem razgovaram puno više od kad nije ovdje na Zemlji. Od kad je na Nebu. Malo mu se požalim. Iako sam s njim vrlo malo razgovarala, upravo on je izgradio moju pravoslavnu duhovnost kroz ovih deset godina. Slušala sam ga i uzimala blagoslov i upravo odlasci u Lepavinu i razgovori s lepavinskim monasima su izgradili i mene. Kao što odgoj u kući izgradi malo dijete, tako je mene kao odraslu ženu izgradio lepavinski Otac Gavrilo. Fali. I osjeća se to, iako on jeste ovdje. Liturgija kasni i iskoristim to vrijeme za razgovor s gđom Spomenkom. Ona je fina, topla žena koju volim susresti. Duh nam je blizak. Mi smo neobične pravnice. Pravo i teologija, duhovnost su dijametralno suprotni i mislim u objema postoji raspeče. Teče Liturgija. Parče Neba na Zemlji. Nevidljiva prisutnost Božja. Poje Ruskinja. Volim njen milozvučni glas. Naježim se često i navre i poneka suza. Molim milost Majke Božje i Njenog Sina za moje bližnje i za mnoge, zaista pomislim, pomolim se za mnoge. Pomoć Božja svima nam treba. Uživam u druženju s braćom i sestrama. I u ručku. Danas se jede poznati lepavinski grah. Čarolija okusa. Dimitrije će me povesti do Zagreba. Sjedim i ugodno razgovaram do rodnog grada s bratom Stefanom o askezi, zemlji, poljoprivredi..to su nam zajedničke ljubavi i eto nas u Zagrebu. Divan dan. Bogorodice hvala. Zagreb, 25.3.2018. godine
  2. sandras

    Vaskrsnji post

    Vaskrsnji post Ljeta Gospodnjeg 2018. godine za vrijeme Vaskrsnjeg posta kada sva nasa dusa i cula treba da streme Gospodu moju porodicu su snasle nevolje koje bi gotovo svakoga slomile. Dugo vec znam da ostajem bez posla i duboko vjerujem da to jeste s Bozjim promislom, ali kada se priblizavao dan rastanka od bankarstva dolazila je i neka tuga zbog rastanka od kojecega, od ljudi, prostora, cvjetasto isaranih škara ili pogleda na Sljeme. Nisam se uspjela ni pribrati na Krstopoklonu nedjelju tata je dozivio i prezivio srcani infarkt. Dok sam satima sjedila na hitnoj i razmisljala o kojecemu svaki susret s ocima mog oca mi je posebno tesko padao. Nikada u životu nisam vidjela tugu koju sam tog dana vidjela u njegovim ocima. Znam, ostat ce u mojim sjecanjima dugo. Moguće zauvijek. Samo sto smo malo nadosli mama me nazvala iz ambulante i rekla da joj ne mogu spustiti tlak i da je moram voditi na hitnu. Opet noc, samoca, cekaonica i nada da ce biti dobro. Vratile smo se kuci u gluvo doba noci. Obje izmucene, ja u strahu jer sam kuci ostavila bolesnog tatu. Moja kćer se samo spusti u hodnik i cuje ga da spava. Dijete se boji i ove nevolje utjecu i na nju. I to meni kao majci donosi tugu. Postim i molim se. Ne kao molitveno pravilo niti kao forma, molitva je ovog posta postala sastavni dio mene, tece neprestano kroz moje misli, moje srce i moje usne. Bogu hvala sto imam Oca Mihaila i sto je dosao i donio ikonu Svete Matrone koju je mama izvezla i Svetog Nikole kojeg sam kupila na Meteorima, a koje su stajale u oltaru naseg zagrebačkog manastira Svete Petke. Osvestao je vodicu i ikone i donio je Pashalnu radost u kucu. Tata stalno trazi vodicu s okusom i mirisom bosiljka i pomazujem ga Svetim uljima koje imam. Bogu hvala sto imam u sebi hriscansku radost da blagodarim Gospodu na svemu i da se radujem danu Vaskrsenja Hristovog kojeg nadam se ovog ljeta i jos mnogih ljeta dočekati u ljubavi moje male obitelji. Sutra nadam se pokloniti ikoni Bogorodice Lepavinske koja je nas dom i utočište ovdje, gotovo u susjedstvu. Bogu hvala na svakom udahu i danu koji mi je podario. Maleni smo i nesvjesni koliko smo krhki i nemocni bez ljubavi Bozje. Amin.
  3. sandras

    SVETA PETKA

    Ima ljudi i drugih religija koji poštuju Svetu Petku, ali to jeste na nekom osobnom nivou.
  4. sandras

    SVETA PETKA

    SVETA PETKA Mi, ljudi, vrlo često se pitamo da li su neki događaji u našim životima slučajni ili su oni ipak vođeni nekom nevidljivom rukom. Rukom Božjom. Takva pitanja i sama sebi često postavljam, kako za one lijepe događaje tako i za one manje lijepe. Sveta Petka je tiho i nečujno ušla u moj život i kroz vrijeme mi je postala izuzetno značajna. Ima sad već više od desetak godina kako sam po prvi puta posjetila baku i rodbinu u Srbiji, a nakon čega sam intenzivno krenula u manastir Lepavina gdje sam i vidjela natpis da se petkom u Zagrebu u manastiru Svete Petke čita Akatist. U tom trenutku nisam ni približno znala što je to Akatist. U doslovnom prevodu s grčkog jezika to znači stajati u molitvi. U to vrijeme moja voljena tetka Ranka uz koju me vežu divna sjećanja na djetinjstvo koje je rat nepovratno i zauvijek prekinuo i nakon čega je nastala jedna ogromna rupa i praznina u mom životu je bila na rubu života i smrti. Njena bolest je često tjelesno u potpunosti onemoća. Osjetila sam silnu želju i potrebu da pronađem taj zagrebački manastir. Zagreb je moj rodni grad. Iako ne poznajem svaku ulicu, poznajem njegovu dušu i građu. Tako sam jednog hladnog decembarskog petka odlučila pješice krenuti od stajališta Črnomerca put Svetog Duha i Svete Petke. Popela sam se visoko na brdo i ušla u kapelicu gdje je Otac Mihailo čitao Akatist. Bila sam neizmjerno uzbuđena i nekako sam se nelagodno osjećala, drugačija od svih drugih. Pomalo krenula sam u manastir sve češće i tako je Sveta Petka neizostavno postala dio mojeg duhovnog života. Svetiteljka kojoj vrlo često uznosim molitve za moje bližnje. Mjesto gdje sam upoznala veliki broj prekrasnih žena jer nekako najčešće, upravo žene, mole se Svetoj Petki. Isto tako upoznala sam i Oca Mihaila koji se neumorno već godinama trudi da svoje široko znanje prenese na nas male ženice i ljude. Jednom prilikom osjetila sam neizmjernu potrebu da se poklonim Moštima Svete Petke i tada sam razmišljala kako ću ja to ostvariti. Rumunjska i Jaši nisu tako blizu i nije meni jednostavno tamo doći. Ni do danas nisam uspjela otići. Možda nikad i neću. Prepustit ću to volji Božjoj, ali sasvim slučajno Gospod me udostojio da se poklonim djeliću Moštiju Svete Petke. U nekom trenutku našla sam se na kavi u Beogradu s mojim beogradskim prijateljicama kad jednoj od njih dolazi sms da se još tog dana djelić Moštiju Svete Petke nalazi u parohijskog Crkvi u Inđiji. Vrlo brzo smo odlučile i otišle do Inđije pokloniti se Moštima Svete Petke. Od svega lijepog u Inđiji i hramu najdublje u sjećanju mi je ostao jedan dječak koji se neumorno i s puno ljubavi molio pred Svetiteljkom za svoju, kako sam tamo načula, bolesnu majku. Ovdje, u našim krajevima hramovi Svete Petke su često ruševni i nose teška sjećanja na patnje ljudi. Jedan od takvih hramova se nalazi između Kostajnice i Dubice i obišla sam ga sasvim slučajno jedne godine oko Božića. Na livadi ispred ruševnog hrama bili su tragovi paljenja Badnjaka. Hrama odavno nema, ali vjera je još uvijek ostala. I to je ono najbitnije. Drugi hram Svete Petke nalazi se na groblju u Skradinu. Obišla sam ga jedne ljetne večeri u društvu moje kćeri i prijateljice. Bio je zatvoren. Bijel. Čist u svojoj bjelini. Miran i spokojan u svojoj čistoti i bjelini okružen drevnim grobovima i biljem opojnih mediteranskih mirisa. Veliki mir sam osjetila na tom mjestu i često u mislila odlutam upravo tamo. Mira nam svima nedostaje. Pa ponekad je potrebno odlutati misleno na mjesta koja donose mir za kojim čeznemo. Treći hram se nalazi na Kordunu, u mjesto Kolarić i nosi svoju najveću tugu i patnju jer je u njemu postradao veliki broj nedužnih ljudi. Tamo moja prijateljica često nosi bijelo cvijeće iz ljubavi prema Svetiteljki i onima koji su nedužni nestali, ali žive u našim sjećanjima i molitvama. Na dan kad se praznuje Sveta Petka, Ona, sve nas zagrebačke žene koje joj se kroz godinu molimo, nekako na čudestan način prizove i okupi oko manastira. Uvijek veliki broj žena, uključujući i mene, prinese koljivo i kolač Svetiteljki za zdravlje naših bližnjih kako živih, tako i upokojenih. Žene su te koje su od Boga prizvane na iskazivanje ljubavi, a u našem malom manastiru svakako trebamo se ugledati i na ruske monahinje koje su ovdje živjele u prošlosti i brinule o djeci. Nikako ih ne smijemo zaboraviti u našim sjećanjima i molitvama. Moja želja je da bi nas Sveta Petka još mnogo godina okupljala u Njenom zagrebačkom domu pa i mnogo, mnogo godina nakon što naše duše odu Gospodu neke nove hrišćane i hrišćanke...
  5. sandras

    MOJ SUSRET SA MANASTIROM LEPAVINA

    MOJ SUSRET SA MANASTIROM LEPAVINA Uz sjećanje na moju pokojnu baku Stanu, djetinjstvo i miris tamjana u bakinoj kući najintenzivniji doživljaj pravoslavne mistike je za mene susret sa manastirom Lepavina. Moj prvi odlazak tamo bio je sada već daleke 2007. godine. Tadašnji susret sa manastirom nije iščeznuo iz mojih sjećanja, kao niti umilni liturgijski glas upokojenog igumana ove svetinje, arhimandrita Gavrila. Upravo taj prvi susret ulaska u lepavinsku Crkvu ostao je duboko zapisan u mojoj duši. Kroz godine puno sam lutala i još uvijek lutam tražeći sebe i svoj put. Nekako uvijek s radošću i čežnjom vraćam se Lepavini koja je moj duhovni dom. Moje utočište. Moj bijeg od realnosti i stvarnosti i moj prelazak u neku drugu stvarnost. Tako je bilo i prošle subote, poželjeh susresti se sa Svetinjom i monasima koji su mi unatoč susretima sa mnogim monasima ostali nekako jedinstveni, neponovljivi i unikatni. Neka mi svi drugi oproste, ali ipak lepavinski monasi su mi nekako najdraži. Kako ne bi i bili, jer otac Teofan se toliko puno trudio oko mene u mojim počecima koračanja kroz duhovnost. Prenosio je na mene svoju ljubav prema pravoslavlju kroz nešto nama zajedničko, kroz ljubav prema knjigama. Knjige su moja druga realnost. Ili moj bijeg od tuge života, uglavnom ka radosti. Krenula sam ranom zorom vlakom iz Zagreba, putem promatrala, susretala cvjetove suncokrete. To je moj najdraži cvijet. Sjećam se kako je moja kćer prije par godina tražila od susjede Marice da nam da sjeme, rekavši joj: "moja mama voli Suncokrete". To je istina, jer oni unose neku Svjetlost i radost u moje biće, tako veliki uvijek su nasmijani. Stigla sam jednim komfornim vlakom do Lepavine. Putem su mi stale i povezle me dvije žene iz Čakovca, tako je pisalo na registarskim tablicama njihovog automobila. Odmah mi se učinio njihov naglasak interesantnim, drugačijim, ali tek kad je jedna od njih pozdravila psa po ruskom "privet", shvatila sam da su Ruskinje. S onom razgovorljivijom sam tijekom dana razgovarala na ruskom, pohvalila me. Ta pohvala mi bude draga. Ruski jezik je moja velika, velika ljubav. Tako je bila simpatična. Rekla je da je jednako njena "rodina", i Rusija i Hrvatska. Tako je ispravno. Zapalila sam sveće za sve one koji su mi u srcu. Počela je Sveta Liturgija, tračak Neba na Zemlji. Koje blaženstvo, pogled mi leti s ikone Bogorodice Lepavinske do Bogorodice Iverske koju moja kćer nekako čudesno oduvijek voli. Čovjek ne može, a da ne bude sretan. Pričestili smo se i poklonili ikonama. Uslijedilo je kratko druženje i kava. Potom molitva za nas i naše bližnje, za zdravlje. To je ono najpotrebnije svakom biću, a sve ostalo nekako bude. Trebalo je i ručati, malo sam okasnila. Čekali su mene. Sramota. Takve stvari nisu meni baš uobičajene, ali dobro, mogu nekad i ja malo zakazati. Poslije ručka ispovijedao me otac Vasilije. Nije da se često ispovijedam u Lepavini, svega nekoliko puta za ovih deset godina i nekako pred Svetinjom Majke Božje uvijek pred lice Božje izađe ono najskrivenije, najmračnije u mojoj duši, mojem biću. Trenutno je to odgoj kćeri, stalno pitanje lebdi nad glavom, gdje sam i zašto sam toliko pogriješila. Cijelu sebe sam dala tom djetetu. Rekao je otac Marko pred Liturgiju: "to što Vam je ona iznadprosječna u školi, to Vam ništa ne znači. Takvi najlošije prođu". Znam ja to i sama, zato je želim izvesti na put. Suprotstavlja mi se. Meni najviše. Ima osjećaj da je želim kontrolirati, a to nikako ne želim. Samo je želim usmjeriti, a ona misli da je odrasla, da sve bolje zna od mene. Kaže Otac na ispovijedi, ne smijete joj govoriti u gnjevu. Pa ja nikad niti nisam gnjevna. Ona jeste. Tražite priliku da joj govorite. Trudim se. Zaista se trudim. Biram riječi kojima joj se obraćam. Nekad je to naporno, zamorno. Nema mi druge, no da je predam na milost Božju. Vapijem Ti Bogorodice, sačuvaj moje dijete od sveg zla ovog palog svijeta. To mi je jedina istinska ovozemaljska želja, sve ostale su tako, usputne i manje bitne. Biti majka je meni najvažnije. Sve jasnije vidim svoje životne promašaje. U pauzi uočila sam jednog brata na grobu oca Gavrila. Velik čovjek tjelesnom pojavom, a tako malen, povijen uz krst oca Gavrila. U tom trenutku i sama sam odlučila otići do groba našeg dragog Oca Gavrila. Nikad nisam odlazila iz manastira bez njegovog blagoslova. Cjelivah i sama krst na grobu Oca Gavrila uz želju da me se sjeti i na Nebu. O, kako smo mi često glupi i ograničeni. Ja prva. Koliko sam putovala i koliko duhovnika susrela, a kao tele sam ja hodala okolo. Sad kad razmišljam, da li sam trebala neku dublju poruku uzeti za sebe, ne znam. Sigurno sam i tu promašila. Otišla sam sa ocem Teofanom i sestrama u okolini da kupimo lubenice, paradajz i još poneko povrće, kod ljudi koji su u posljednjem nesretnom ratu mijenjali kuću. Došli su iz Rume koja je meni tako tužna. Lijepa im je kuća ovdje, ali oni pate za svojim domom. To je tako normalna i prirodna pojava. Svi volimo svoj dom. Otac Teofan je u nekom razgovoru usput rekao da on ne zna kako bi živio tamo gdje su samo Srbi. Tako ga volim, volim ga zbog te njegove ortodoxie, zbog toga što nije nacionalan, jeste, ali to mu nije primarno. Primaran mu je Hristos i zato je on meni tako velik. Vratili smo se u manastir i pojeli kremšnite. Neki su pili i kavu, ja nisam, iako bi htjela. Uslijedio je Akatist Počajevskoj ikoni Majke Božje. Nadam se i Njenom Pokrovu u odgoju moje kćeri i pronalasku mojeg puta: Puta, Istine i Života. Kasnije popodne vratih se kući. Sretna. August, 2017. godine
  6. sandras

    Jasenovac

    Jasenovac Sama sebi mogu postaviti pitanje, zašto uopće odlazim u Jasenovac? Ovaj puta praznuje se dan Novomučenika Jasenovačkih, a odgajana sam da uvijek svakome znam iskazati poštovanje. Minimum koji svatko tko je ikad hodao ovom zemljom zaslužuje. Odlazim jer volim Mati Serafimu i njeno sestrinstvo. Želim im radom bar malo pomoći. Navečer kasno pred odlazak na spavanje otišla sam do Crkve. Monahinja Marija lijepo je uredila Crkvu. Postavila je cvijeće oko ikona, kivota gdje su Mošti Mučenika. Kameni kivot novost je u Jasenovcu. Poklonim se onako kako su me drugi naučili da treba, nakon čega naslonim čelo na kivot i tražim milost, oprost. Ne mogu se odvojiti od kivota. Teško mi bude. Ta tuga se teško izražava. Odlazim spavati kod bake Ljube. Često spavam kod nje. I primjećujem neku razliku u odnosu na spavanje u samom manastiru. Razmišljam da li zaista to osjećam ili uobražavam. U manastiru se osjećam mirnije i spokojnije dok spavam. Ovdje spavam u nekom polusnu između jave i sna, neka čudna hladnoća prolazi kroz moje kosti, jeza koju osjećam ponese se i kući i još dugo je osjećam. Prisustvujem Liturgiji, poje hor i loše je ozvučenje. U pravilu ne volim masovnost, ali to je dan kad svi treba da se ovdje poklonimo. Pomalo sam tužna jer nisu došli mnogi za koje mislim da bi danas trebali biti ovdje, ali tko sam ja da uopće bilo što mislim. Monahinje su se bogato priprimile da prime narod. Brižne su i pune ljubavi. Ja, koja nimalo nisam vična konobarenju šetam između mase ljudi i dvorim ih pitama i kolačima. I zamječuju ljudi da sam drugačija. Pitaju me odakle sam. Svaki drugi pomisli da sam Ruskinja..nisam.. Srećem i mog prijatelja. Pomalo je tužan, barem je meni takav njegov izraz lica. Neizmjerno sam mu se razveselila. Malo imam prijatelja u Hristu. Osobito muških. Osjećam ga sebi bliskim. Kaže da se trebam više smijati. Zaboravila sam se smijati. Nekad sam se puno smijala i to je bilo moje oruđe u svijetu koji me okružuje. Možda sam ipak najviše sama kriva što sam izgubila tu neposrednost, spontanost i osmijeh. Pomalo odlaze ljudi i mi pomalo padamo s nogu od umora. Mati kaže, stani i odmori i tako smo nekako zastali, zasjeli i zapričali se s monahinjama iz manastira Lešja. Lijepo i ugodno popodne. Uvijek ponešto mogu naučiti. Mlada monahinja Serafima iz Lešja je rječita, bistrog uma, još bržeg zaključivanja i povezivanja. Pomalo neobično živahna za monahinju. Karakter je nešto čime se rađamo. Još jedna noć kod bake Ljube. Hladnoća i jeza u mojim kostima. Ujutro rastanak od Mučenika. Iznova naslanjam glavu na kivot i osjećam tugu, težinu. I sad mi teku suze. Ako me zapitaju u uredu zašto plačem, što ću im reći? Oni tu tugu ne osjećaju. Ljudi često ignoriraju Jasenovac, a Jasenovac jeste Golgota, kako reče Vladika Jovan Slavonski. Velika Subota koja se osjeća samo na taj dan u Jerusalimu..to se ovdje osjeća uvijek...Odlazimo za Pakrac. Manji broj ljudi se sakupio ovdje da se osvešta kapela Vladičanskog dvora posvećena Blagovestima u kojima kako reče Vladika su se vjenčavali i krštavali mnogi Pakračani. Osvešta je Vladika Georgije iz Slovačke ili Češke (nisam u potpunosti sigurna, ali mislim da su obje zemlje u njegovoj jurisdikciji). Molitva me podsjeća na molitve na Skadarskom jezeru. Prave, duboke, tople, monaške..Na zidu je i ikona Svetih Kirila i Metodija koji na sebi svojstven način povezuju sve slovenske narode. Još jučer u Jasenovcu stala sam u red da se Pričestim kod ovog tako mladog, jednostavnog, toplog Vladike neobično lijepih plavih očiju. Jednostavno neke ljude sebi osjećamo bližima bez nekog racionalnog razloga. Tako sam doživjela Vladiku Georgija. Ova Liturgija je bila tako Nebeska. Pogledavam još jednom na ikonu slovenskih prosvetitelja. Zamolim ih da pomognu mojem djetetu u ovoj školskoj godini. Eparhija je dobila i Smolensku ikonu Bogorodice na dar od ruskog Vladike. Maleni i spori su koraci obnove ratom razrušene i razrovane eparhije, ali svaka molitva srcem uzenesena Gospodu nas približva Tvorcu Nebeskome. Vraćam se kući i nosim Mučenike sa sobom, uvijek i svuda..u srcu...
  7. sandras

    U POHODE NIKOLI TESLI..GOMIRJU

    U POHODE NIKOLI TESLI..GOMIRJU Subota. Hladno novembarsko jutro. Danas su Zadušnice. Autobus žena kreće iz Zagreba put Smiljana. U Karlovcu pridružuje nam se još jedna grupa žena. Do mene sjeda fina, stara baka..profinjena gospođa. Tijekom dana ispričala mi je pregršt doživljaja iz svog života. Naučila me mnogo. Najviše oprezu kojeg meni poprilično nedostaje. Na kraju dana mi je očiju punih suza rekla da sam joj otkriće. Meni je najvažnije da budem dobra prema drugim ljudima. To je jedina “titula” kojoj težim. Energije su nam se poklopile. Jednostavno je to tako, neki ljudi su si bliži. Onako, na prvu. Fizika mjeri tu energiju, ali to je disciplina o kojoj malo znam. Moja kćer je dobra u fizici. Moj ponos ili sujeta. Ne znam. Tanka je linija. Ali, malo mama se može pohvaliti činjenicom da im je dijete dobro baš u fizici. Idemo tamo gdje se je rodio onaj koji o tim energijama je daleko više, najviše znao. Stigli smo u Smiljan i ulazimo u Crkvu. Bit će Liturgija, po prvi puta u prisutnosti većeg broja ljudi, više od dva vjernika. Tužno. Beskrajno tužno, pa i sramotno. Zapalila sam sveću i za Nikolu Teslu i pitam samu sebe..Bože, kako mi to do sada nikad nije palo na pamet, da i njemu ponekad zapalim sveću. Liturgija teče i razmišljam kako je tu nekad davno, u Crkvi Apostola Petra i Pavla trčkarao dječak Nikola Tesla dok je njegov otac Milutin služio Liturgiju..i besedio, kažu da je bio izvrstan u besadama. Vjerujem da jeste. Isto tako vjerujem da je Nikola Tesla bio živahno dijete. Takvi su inovativni ljudi. Barem se tako meni čini. Po završetku Liturgije Otac Dragan je održao i parastos. Takav je dan. Sjećamo se naših mrtvih predaka. Odlazimo u Memorijalni centar Nikola Tesla. Gospođa koja nas je vodila je bila vrlo ugodna, pristupačna s namjerom da nam što više prikaže iz života i inovacija Nikole Tesle. Ima nekoliko godina da sam ovdje dovodila moju kćer pa mi sam centar nije novost..gledala sam i film već ranije. Za vrijeme filma izdvojila sam se na rub dvorane. Meni je potrebna ta samoća da saberem misli i doživljaje, emocije. O samom Nikoli Tesli moglo bi se pisati i pisati...ovaj moj maleni tekst ne bi bio dovoljno da kažem o njemu dijelić onoga što čovječanstvo treba o njemu reći, ali svakako to čovječanstvo treba mu prije svega biti zahvalno na svemu čime nas je zadužio. Baka s početka moje priče je rekla da joj u samom centru nedostaje kafeterija da složi dojmove. Slažem se u potpunosti. Neka kava i lički uštipci dobro bi došli. Uštipci su nešto na što se svi Ličani tako ponose. Meni navikloj na delicije moje mame ti uštipci budu simpatično smješni, ali to je nešto što su ti ljudi ponijeli širom svijeta kao osjećaj topline na škrti, prelijepi kraj iz kojeg su potekli. Da, škrti krajevi u kojima su živeći stoljećima razvili sposobnost preživljavanja u svim mogućim i nemogućim uvjetima. I sama to imam nasljeđeno iz bosanskih planina. Upornost, tvrdoglavost i dosljednost uz zagrebačku mekoću. Kćeri sam kupila autobiografiju Nikole Tesle. Ljubav prema knjigama sam joj usadila još u ranom djetinjstvu. Sebi sam uzela majicu s likom Nikole Tesle..mama me odmah s vrata pitala gdje ću ja to nositi.. Ovdje. Ponosno. Ionako, Nikolu Teslu doživljavam van konteksta nacionalnog, on pripada čovječanstvu u cjelini, a i znam da ću se opet naći u prilici po tisuću i prvi puta da “pravdam” narod kojem po majci dijelom i pripadam. Glupo, ali tako jeste...ljudski umovi su često ograničeni, a eto i od Nikole Tesle trebamo naučiti se bezgraničnosti misli ljudskog uma...Pomalo napuštamo Liku. Iz jedne ljepote odlazimo u drugu, malo drugačiju, ali isto lijepu...Gorski kotar i manastir Gomirje. Ranije sam često odlazila u te krajeve, ali eto sad dugo nisam bila...dvije i pol godine je prošlo od Teodorove subote kad sam posjetila gomirsko monaštvo. Malo me peče i savjest, stari su i uvijek su me lijepo primali. Ponekad im pošaljem po nekome tko odlazi u manastir Gomirje neku sitnicu. Ne što je to nešto vrijedno. Moje mogućnosti su malene, ali želim im pokazati da mislim na njih i da su mi vrlo bitni. Otac Mihailo nas je lijepo primio i ispričao puno o povijesti samog manastira, značajnim ličnostima koje su ovdje živjeli od Josifa Rajačića, Save Mrkalja do monaštva koje je postradalo u II svjetskom ratu....ovdje je i grob Vladike Simeona Zlokovića na čijem prenosu Moštiju sam bila jedne novembarske, snježne nedjelje i upoznala neke ljude s Banije koji su mi postali i prijatelji..izgrlila me i Mati Paraskeva, njena toplina mi uvijek da snagu za neka nova jutra i dane..puno je ovdje dragih ikona, ali meni nekako najdraža je ikona Svetog Save Gornjokarlovačkog..pred Njim uvijek zastanem. Mučeništvo je vrijedno pažnje, ljubavi, divljenja...malo hrišćana je pozvano na takvu končinu...vraćamo se kućama...Karlovac, Zagreb...ostaje lijepo sjećanje i molitva koja odjekuje, para Nebesa iznad Smiljana i odlazi Gospodu...za sve onih kojih više nema...
  8. sandras

    MIRNA REINTEGRACIJA

    Hvala. Nije mi problem ćirilica. Problem mi je tehnika pa ne znam prebaciti iz jednog u drugo pismo.
  9. sandras

    MIRNA REINTEGRACIJA

    U zadnje vrijeme definitivno previše razmišljam i postajem sve ranjivija. Ovih dana tek poneki osvrt sam pronašla u sredstvima javnog objavljivanja na temu mirne reintegracije. Ta tema me je potakla na ova razmišljanja. I osvrt divnog čovjeka Drage Pilsela na jučerašnje ubojstvo na Kosovu koje je on doživio kao “rafal u mir”. Svi koji me poznaju isto tako znaju da sam dijete miješanog braka. Kao takva kroz gotovo cijeli svoj život doživljavam previše neugodnosti i vrlo rijetko sam kod jednih i drugih prihvaćena. Kao obitelj, priznajem, opstali smo samo zato što je vladala velika ljubav između mojih roditelja. I za mene je to najznačajnije da sam dijete ljubavi. Ja sama nisam to u svom životu ostvarila, nizala sam samo promašaje. Znam razliku. Odavno mene muči tema mira i rata. Tema mojeg diplomskog rada je bila Naknada ratne štete u teoriji i pravu RH, kod prof. Jasne Omejec. Dobila sam peticu. Bila sam šokirana tada, a šokirana sam i danas nakon dvadesetak godima tom visokom ocjenom jer sam diplomski napisala za jedan vikend i gđa sutkinja je profesorica koja je rijetko dijelila petice. Valjda onda ima nešto soli u toj mojoj glavi, iako emocije su uvijek te koje nadvladaju moj intelekt. Uglavnom, moj diplomski započinje rečenicom “Riječju “mir” izražavamo jednu od najdubljih težnji i nada čovjeka. U ljudi je potreba za mirom postala toliko snažna da ..ne čudi što je ostvarenje mira postalo primarni politički cilj”, tako nas uči prof. Dr. Olivera-Lončarić-Horvat. Gdje je svijet pa i naša domovina u svemu tome? Težnji ka miru. Iako je Podunavlje reintegrirano u hrvatsku državu prije jako puno godina, vrlo često mi se čini kao da taj rat nikada nije niti okončan. Mržnja i netrpeljivost svakodnevno sve više rastu. Meni kao dijetetu jednog takvog braka ta mržnja svaki dan postaje sve nepodnošljivija. Priznajem, od svega izrečenog u zadnjih tridesetak godina mene osobno je najviše pogodio tekst banjalučkog novinara Pejakovića s naslovom Miješano meso. Toliku količinu mržnje sam rijetko osjećala. Doslovno, kao da mi miješani nismo uopće ljudi. Užasno dugo sam patila zbog toga. Moje kretanje kroz cijeli život se provlači od Hrvata do Srba pa nazad i tako u krug. Kao dijete odlazila sam na katolički vjeronauk i osnovama kršćanstva učila me jedna topla časna sestra. Naučila me je prije svega kulturi ophođenja u hramu i na tome sam joj neizmjerno zahvalna. Kasnije u životu moja duša je tražila neku dubinu, mistiku, odgovore koje nisam nalazila u katoličanstvu i krenula sam za njom tragati u pravoslavlju koje me je svojom ljepotom opijalo. Dugo sam se tu osjećala kao da nisam “od ovoga svijeta”, tako bi se mi kršćani vjerojatno i trebali osjećati, a onda su pomalo krenula razočaranja. Ne u teologiju i ono što pravoslavno učenje jeste, to nikako, nego u ljude. Već duže uglavnom krećem se među Srbima koji me nikada u potpunosti nisu prihvatili kao što to nisu niti Hrvati. U srpskom okruženju prihvaćeno se uglavnom osjećam među hrišćanima pomalo zilotski nastrojenima. U hrvatskom okruženju uglavnom su to lijevo orijentirani ljudi, često alternativci koje vjera kao takva ne zanima, ali u tim krugovima osjećam se ugodno, kao čovjek. Moj doživljaj srpske zajednice u našoj domovini je da se sve više getoizira, a geto kao takav nikako nije dobar jer dovodi do bolesti duha. Čak i unutar tog geta, stvara se podgeto i to puno takvih malih strogo zatvorenih grupica. Politika kao nešto meni primarno nije ni zanimljiva, a i ovakava kakva jesam u tome se nikada ne bi niti snašla. U katoličanstvu sam naučila na milosrđe, oni zaista tome pridaju veliku važnost i svjedok sam mnogih ljudi u nevolji kojima pomaže Crkva. U pravoslavnom okruženju kad se to spomene, uglavnom me dožive kao totalnog bedaka. Ne znam, da li su carica Milica, Mati Angelina ili Sveta Jelisaveta Fjodorovna bile bedaste. Ne znam, neka drugi procjene. U mojim očima su bile velike i takve će i ostati. Kako me vide Srbi u Crkvi, kao zalutalu Hrvaticu u pravoslavlje. Nikada kao dio njih. Tako se i izjašnjavam, kao Hrvatica. Tata mi je Hrvat, rođena sam u Zagrebu i to društvo me je neminovno oblikovalo. Da li je to prepreka da istovremeno budem i pravoslavna? Meni nije. Moj duh tako osjeća i volim sve što je pravoslavno pa i srpsko, ali i dalje se u zajednici osjećam kao da tu ne pripadam. Tako da se svaki dan sve više osjećam kao netko tko ne pripada nigdje. Kao potpuni stranac u vlastitom gradu i zemlji. A o mirnoj reintegraciji, miru u zemlji i okruženju teško da se može i govoriti. O hrišćanskoj ljubavi još i manje. Tko sam i gdje sam u svemu tome, zaista ne znam. Jedino što znam, duboko sam tužna.
  10. MIRNA REINTEGRACIJA

    U zadnje vrijeme definitivno previše razmišljam i postajem sve ranjivija. Ovih dana tek poneki osvrt sam pronašla u sredstvima javnog objavljivanja na temu mirne reintegracije. Ta tema me je potakla na ova razmišljanja. I osvrt divnog čovjeka Drage Pilsela na jučerašnje ubojstvo na Kosovo koje je on doživio kao “rafal u mir”.
    Svi koji me poznaju isto tako znaju da sam dijete miješanog braka. Kao takva kroz gotovo cijeli svoj život doživljavam previše neugodnosti i vrlo rijetko sam kod jednih i drugih prihvaćena. Kao obitelj, priznajem, opstali smo samo zato što je vladala velika ljubav između mojih roditelja. I za mene je to najznačajnije da sam dijete ljubavi. Ja sama nisam to u svom životu ostvarila, nizala sam samo promašaje. Znam razliku.
    Odavno mene muči tema mira i rata. Tema mojeg diplomskog rada je bila Naknada ratne štete u teoriji i pravu RH, kod prof. Jasne Omejec. Dobila sam peticu. Bila sam šokirana tada, a šokirana sam i danas nakom dvadesetak godima tom visokom ocjenom jer sam diplomski napisala za jedan vikend i gđa sutkinja je profesorica koja je rijetko dijelila petice. Valjda onda ima nešto soli u toj mojoj glavi, iako emocije su uvijek te koje nadvladaju moj intelekt. Uglavnom, moj diplomski započinje rečenicom “Riječju “mir” izražavamo jednu od najdubljih težnji i nada čovjeka. U ljudi je potreba za mirom postala toliko snažna da ..ne čudi što je ostvarenje mira postalo primarni politički cilj”, tako nas uči prof. Dr. Olivera-Lončarić-Horvat. Gdje je svijet pa i naša domovina u svemu tome? Težnji ka miru.
    Iako je Podunavlje reintegrirano u hrvatsku državu prije jako puno godina, vrlo često mi se čini kao da taj rat nikada nije niti okončan. Mržnja i netrpeljivost svakodnevno sve više rastu. Meni kao dijetetu jednog takvog braka ta mržnja svaki dan postaje sve nepodnošljivija. Priznajem, od svega izrečenog u zadnjih tridesetak godina mene osobno je najviše pogodio tekst banjalučkog novinara Pejakovića s naslovom Miješano meso. Toliku količinu mržnje sam rijetko osjećala. Doslovno, kao da mi miješani nismo uopće ljudi. Užasno dugo sam patila zbog toga. Moje kretanje kroz cijeli život se provlači od Hrvata do Srba pa nazad i tako u krug. Kao dijete odlazila sam na katolički vjeronauk i osnovama kršćanstva učila me jedna topla časna sestra. Naučila me je prije svega kulturi ophođenja u hramu i na tome sam joj neizmjerno zahvalna. Kasnije u životu moja duša je tražila neku dubinu, mistiku, odgovore koje nisam nalazila u katoličanstvu i krenula sam za njom tragati u pravoslavlju koje me je svojom ljepotom opijalo. Dugo sam se tu osjećala kao da nisam “od ovoga svijeta”, tako bi se mi kršćani vjerojatno i trebali osjećati, a onda su pomalo krenula razočaranja. Ne u teologiju i ono što pravoslavno učenje jeste, to nikako, nego u ljude. Već duže uglavnom krećem se među Srbima koji me nikada u potpunosti nisu prihvatili kao što to nisu niti Hrvati. U srpskom okruženju prihvaćeno se uglavnom osjećam među hrišćanima pomalo zilotski nastrojenima. U hrvatskom okruženju uglavnom su to lijevo orijentirani ljudi, često alternativci koje vjera kao takva ne zanima, ali u tim krugovima osjećam se ugodno, kao čovjek. Moj doživljaj srpske zajednice u našoj domovini je da se sve više getoizira, a geto kao takav nikako nije dobar jer dovodi do bolesti duha. Čak i unutar tog geta, stvara se podgeto i to puno takvih malih strogo zatvorenih grupica. Politika kao nešto meni primarno nije ni zanimljiva, a i ovakava kakva jesam u tome se nikada ne bi niti snašla. U katoličanstvu sam naučila na milosrđe, oni zaista tome pridaju veliku važnost i svjedok sam mnogih ljudi u nevolji kojima pomaže Crkva. U pravoslavnom okruženju kad se to spomene, uglavnom me dožive kao totalnog bedaka. Ne znam, da li su carica Milica, Mati Angelina ili Sveta Jelisaveta Fjodorovna bile bedaste. Ne znam, neka drugi procjene. U mojim očima su bile velike i takve će i ostati. Kako me vide Srbi u Crkvi, kao zalutalu Hrvaticu u pravoslavlje. Nikada kao dio njih. Tako se i izjašnjavam, kao Hrvatica. Tata mi je Hrvat, rođena sam u Zagrebu i to društvo me je neminovno oblikovalo. Da li je to prepreka da istovremeno budem i pravoslavna? Meni nije. Moj duh tako osjeća i volim sve što je pravoslavno pa i srpsko, ali i dalje se u zajednici osjećam kao da tu ne pripadam. Tako da se svaki dan sve više osjećam kao netko tko ne pripada nigdje. Kao potpuni stranac u vlastitom gradu i zemlji. A o mirnoj reintegraciji, miru u zemlji i okruženju teško da se može i govoriti. O hrišćanskoj ljubavi još i manje. Tko sam i gdje sam u svemu tome, zaista ne znam. Jedino što znam, duboko sam tužna.

    Aleksandra

    1. Trifke

      Trifke

      Tvoj krst je prilicno tezak ali se ne boj ne nosis ga sama. Hristos je sa tobom. Ako pazljivo citas jevandjelje videces da ni Hristos nije bio bas prihvacen kao jeverejin i da su ga ismejavali na vise nivo a jedan je bio i da je Samarjanin. Samarjani i Jevreji su se mrzeli a i danas se mrze vise nego Srbi i Hrvati. Nadam se da to sto si u slicnom okruzenju kao Hristos ti moze biti uteha. Neka te Bog blagoslovi, drago dete! 

×
×
  • Create New...