Jump to content

Милан Ракић

Члан
  • Број садржаја

    20517
  • На ЖРУ од

  • Последња посета

  • Број дана (победа)

    107

Репутација активности

  1. Волим
    Милан Ракић got a reaction from Драшко in Bojan Mikulić, samozatajni umjetnik koji je izradio monumentalne skulpture u Višegradu   
    Proteklog vikenda otvoren je Muzej žrtvama stravičnog masovnog zločina iz Drugog svjetskog rata. U Starom Brodu, kod Višegrada, iz hladne rijeke Drine izranjaju ljudske figure čija lica odražavaju sav užas njihovog stradanja.  

    Razgovarali smo sa Bojanom Mikulićem, umjetnikom koji je izradio ovo monumentalno djelo od preko 30 skulptura, za šta mu je bilo potrebno osam mjeseci intenzivnog rada.    
    Najveći izazov bio je napraviti nekoliko desetina različitih izraza lica i tijela, koji bi dočarali svu strahotu koju su ovi nesrećni ljudi proživljavali u posljednjim trenucima svog života. 

    „Pokušao sam da pretpostavim kako su se ljudi osećali u tim momentima stradanja. Pokušao sam da prođem kroz osećanja kroz koja su oni prolazili,  osećanja straha, bola, nade, beznađa, patnje, smrti. Tako da sam kroz te različite likove i grimase  pokušao to da dočaram. Anatomija je bila zahtevna, morao sam pokazati taj grč, a jednu ruku koja pokazuje emocije nije ništa lakše uraditi od grimase na licu. Sve je podjednako bilo zahtevno kao i lice“, priča nam Bojan. 
    Mikulić kaže da nije znao za ovaj strašni zločin prije nego što se prijavio na poziv koji su investitori Daka Davidović i Spasoje Albijanić uputili za izradu skulptura za spomen kompleks u Starom Brodu.

    “Nakon što sam odabran za ovaj posao, više sam se uputio u dešavanja na ovim prostorima iz 1942. godine. Investitori su krenuli čistog srca u to i uložili toliko sredstava, energije i ljubavi. Drago mi je što sam na neki način doprineo obelodanjivanju zločina za koje se dugo nije znalo”, kaže Mikulić. 
    Naime, više od 6 000 Srba Sarajevsko-romanijske regije u Starom Brodu i Miloševićima ubile su ustaške jedinice, predvođene Jurom Francetićem. U proljeće 1942. godine krenula je ofanziva sa namjerom da se protjera i pobije srpsko stanovništvo iz istočnog dijela BiH kako bi ostvarili svoj cilj - granicu Nezavisne Države Hrvatske na Drini. Nesrećni ljudi pokušali su da pređu rijeku Drinu i potraže spas u Srbiji. 
    Muzej u Starom Brodu rađen je prema projektu arhitekte Novice Motike, a Bojan ističe značaj i drugih ljudi koji su učestvovali na izradi i postavljanju skulptura u rijeku Drinu, a koji su to najviše činili iz entuzijazma. 

    „Završni deo vajarskog rada uradila je Livnica „Janković“ iz Smedereva, gde je Zoran Janković vodio celi posao. Uzeli su kalupe i odneli u svoju livnicu, gde su njihovi radnici kao i ja imali radno vreme i po 14 sati dnevno u tom periodu. To su neverovatno vredni ljudi, što je neuobičajeno u današnje vreme na ovim prostorima. Ljudi iz Gorske službe spasavanja koji su postavljali ove teške skulpture u hladnu vodu rijeke Drine su divni ljudi. To su radili iz čistog entuzijazma. Cela ekipa je radila iz čistog entuzijazma, više nego iz bilo kojeg drugog razloga.“ 
    Sve skulpture Mikulić je izradio u ateljeu Narodnog pozorišta Republike Srpske, gdje je stalno zaposlen.

    “Posebno sam zahvalan upravi Pozorišta na podršci i razumevanju, imam tu atelje gde mogu slobodno da radim. Doprinosim pozorištu i ono doprinosi mom radu, u dobroj smo simbiozi.”
    Iako veliki umjetnik, Bojan je po prirodi skroman i kaže da nikada nije promovisao svoj rad, niti je imao ambicije da se pojavljuje u medijima, ali da bi zbog svoje djece volio da oni nekada vide trag o djelima koja je stvarao. Interesovanje javnosti za njegov rad poraslo je zbog skulptura u Starom Brodu, ali Mikulić iza sebe ima još mnogo značajnih radova. 

    Rođen je u Novom Sadu, a slikarstvo je diplomirao na Akademiji umjetnosti u Banjaluci. Magistrirao je vajarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti Sarajevo, a samostalne izložbe imao je u Srbiji, Bosni i Hercegovini i SAD-u. Njegove skulpture trajno su postavljene u Turskoj, SAD, Srbiji i Bosni i Hercegovini. 
    U Banjaluci živi sa suprugom i troje djece i kaže da se tu ukorijenio i da tu planira i ostati.
    „Ja bih voleo da ostanem ovde. Tragično mi je kad vidim koliko divnu zemlju imamo, a koliko bežimo iz nje. Nije toliko ni ekonomski faktor uzrok tome, koliko međuljudski odnosi. Neka ogorčenost nas tera jedne od drugih. Ali ja verujem da se stvari mogu promeniti nabolje, da ćemo steći svest o tome da živimo u jednoj od najlepših zemalja na svetu. Putovao sam po Rusiji, Evropi, Americi, i mogu da kažem da imamo lepše predele od Švajcarske. Švajcarci su to kultivisali, ljudska ruka je to još ulepšala, ali naša geografija je po meni mnogo lepša i raznovrsnija. Strašno je što mi zaista ne znamo da živimo u njoj, ali nadam se da će se svest o tome promeniti i da ćemo naučiti da živimo.“ 
    Milica PLAVŠIĆ

  2. Свиђа ми се
    Милан Ракић је реаговао/ла на Александар Милојков у Свештеник др Оливер Суботић: Да нам дрвеће не заклони шуму: o „дарвинистичком“ спору из другачије перспективе   
    Аутор текста је мој велики пријатељ. Лично сам разговарао са њим на ову тему и знам да је и његов став да је ово важна тема и да је потребно братски и у миру о њој продискутовати и доћи до правих позиција. Али добро, не мораш се сложити. И то твоје је неки став.
  3. Свиђа ми се
    Милан Ракић је реаговао/ла на "Tamo daleko" у Muftija Mustafa Jusufspahić, glavni vojni imam VS: Opasno je uzdizati pripadnost naciji iznad moralnih vrednosti koje pripisuje vera   
    Hvala Ti! Molim te pitaj ga! …. treba da zna da I mi to glediiimo… ;-)
  4. Свиђа ми се
    Милан Ракић got a reaction from "Tamo daleko" in Muftija Mustafa Jusufspahić, glavni vojni imam VS: Opasno je uzdizati pripadnost naciji iznad moralnih vrednosti koje pripisuje vera   
    Pa to je valjda podatak sa kojim raspolaže IZS i koju je on predstavljao na konferenciji. I kao muftija beogradski i kao glavni vojni imam
  5. Свиђа ми се
    Милан Ракић је реаговао/ла на NemanjaVa у Свештеник др Оливер Суботић: Да нам дрвеће не заклони шуму: o „дарвинистичком“ спору из другачије перспективе   
    Evo čitam ovo saopštenje već peti put zaredom, kao i ina par mesta niže navedeni citat Vladike Maksima. Zaita ne vidim ništa sporno. Teorija evolucije je dopadalo se nama li ne jeidna validna naučna teroija op postanju sveta.Oci Crkve Drugo, Oci Crkve tumačeći Šestodnev fokus su stavljali na smisoa tvorevine ne na sam proces njenog nastanka. Uzgred posotje različita tumačenja pojma ,,dan". Šestodnev nema niti je kad imao dogmatski karakter. Treće, vera da je odgovor na pitanje ,,zašto", nauka na pitanje ,,kako?". Koriste različite jezike za objašnjenje jedne iste stvarnosti i ne upadaju jedna drugoj u područje rada. To je zamka u koju su upale crkve na Zapadu. Uzgred, kreacionizam je psoledica bukvalnog tumačenja Svetog Pisma, protestantska zabluda.
  6. Свиђа ми се
    Милан Ракић је реаговао/ла на Avocado у Свештеник др Оливер Суботић: Да нам дрвеће не заклони шуму: o „дарвинистичком“ спору из другачије перспективе   
    Budući da je ružno autora teksta optužiti da laže i obmanjuje i uopšte baviti se takvim unutrašnjim motivima nekog koga ne poznajete, meni samo ostaje da zaključim da autor nije pažljivo ili uopšte pročitao peticiju koju je potpisao. Peticija (u PDF formatu) može da se pročita ovde: LINK
    Suština peticije nije "izučavanje sa kritičkim predznakom", "afirmacija kritičkog mišljenja u srpskom obrazovnom sistemu" i slično... iako je teško precizno utvrditi zahteve jer je peticija pravno nepismena (pored toga što je naučno nepismena), iz samog naslova i sadržaja je jasno da je u pitanju zahtev da se izvrši "revizija izučavanja teorije evolucije", tako što će se okončati postojeća zavera ("pod apsolutnom kontrolom neodarvinista", "zbog velike propagande evolucionista i globalista") jer će planove i programe da donosi "kompetentan tim na državnom nivou, a ne samo određeni biolozi, neodarvinisti". Budući da su peticiju potpisali svega jedan genetičar i dva biologa, od kojih jedan u svojim javnim kreacionističkim nastupima uvek daje ogradu da iznosi lične stavove koji nemaju nikakve veze sa stranim univerzitetom na kojem predaje i da to što priča ne predaje studentima, prilično je jasno koje (ne)kompetencije bi taj tim imao. 
    U samom obrazloženju peticije se ne afirmiše kritičko mišljenje već se iznosi niz netačnih tvrdnji, hipoteza koje su neproverene, neproverljive ili odavno oborene i koje predstavljaju dogme kreacionizma i standardne talking points na koje smo navikli od domaćih prepisivača teza američkih protestantskih fundamentalista.
    Tvrdnje iznete u peticiji su takve da kad bi bile tačne, teorija evolucije bi bila nesporno i temeljno oborena, tako da se ne radi o nekakvom pozivu na kritički osvrt i slično... peticija je takva da možeš ili nju da zgužvaš i baciš u đubre ili da teoriju evolucije baciš u đubre... nema ništa između...
     
    Deci se sve iz prirodnih nauka predaje isto kao teorija evolucije. Programi i gradivo su već takvi da nema vremena da se o svakoj temi raspravlja, te da se raspravlja o tome šta kreacionisti misle o teoriji evolucije, šta ravnozemljaši misle o sferičnoj Zemlji, šta razni new age pajseri misle o anatomiji, bolestima, biologiji, šta protivnici atomske teorije misle o istoj, šta pobornici miazme misle o teoriji bacila, itd.
    Šteta je što se zbog navedenog nedostatka vremena tj. obima gradiva nedovoljno radi na razvoju kritičkog mišljenja ali izdvajanje samo jedne naučne teorije koju bi kao trebalo kritički obrađivati ukazuje na to da namere potpisnika nisu usmerene ka razvoju kritičkog mišljenja, već samo protiv određene teorije koja im se ne dopada (iz verskih ili kvazi-verskih razloga)... u suprotnom bi imali takav stav prema svim teorijama i celokupnom gradivu.
     
    Evo ja ću da odgovorim iako je pitanje postavljeno nekim imaginarnim ljudima koji zastupaju navedeno mišljenje...
     
    Zato što ih nema.
     
    Zato što ova teorija nema ama baš nikakve dodirne tačke sa bilo kojim društveno-političkim modelom vlasti. Određeni režimi (a ne modeli vlasti) jesu koristili i neka vulgarna pozivanja na ovu teoriju, tj. svoje pogrešne interpretacije ove teorije kao kvazi opravdanje za svoje zločine, ali to je prilično irelevantno. Koristili su i to što su Jevreji ubili Isusa kao opravdanje za svoje zločine, pa šta? Kakve veze sa teorijom evolucije ili hrišćanstvom ima to što neki zliber pokušava da pravda svoje zločine naučnom teorijom ili hrišćanstvom? Zašto bi se to posebno pominjalo i izučavalo na časovima istorije?
    Mnogo bitnije bi bilo da se u školi bar malo vremena posveti filozofiji nauke, jer je očigledno da kod nas i mnogi obrazovani ljudi ne razumeju šta nauka jeste, a šta nije, čime se bavi i koji su joj dometi.
    Prirodne nauke proučavaju univerzum, bave se time kako JESTE, a ne kako TREBA tj. nemaju vrednosne sudove. Biolog ne tvrdi da lav TREBA da ubije sporu antilopu, samo konstatuje da tako JESTE tj. da se to u prirodi dešava.
    Kada neko iz toga pokuša da izvuče stav da nekog čoveka treba ubiti taj lupeta i to svakako govori samo kao opravdanje tj. nije mu teorija izvor i razlog što je došao do takve ideje, već opravdanje za svoje zle ideje i namere.
     
    Verovatno opet zato što ne postoje nikakve dodirne tačke između atomskih bombi i teorije evolucije... međutim ima druga naučna teorija koja je imala ogroman uticaj na atomske bombe - atomska teorija tj. atomistika!
    Zaista hvala na pominjanju atomskih bombi jer one najbolje ilustruju besmislenost te priče o uticaju naučne teorije na neke loše događaje.
    Jel treba da ne učimo decu o tome da postoje atomi, da se sastoje iz elektrona, neutrona i protona, o fuziji i fisiji atoma, samo zato što je neko nekad napravio i bacio atomske bombe???
    Kakav god uticaj da je neka naučna teorija imala na neki loš događaj ili lošu ideologiju, to nema nikakve veze sa valjanošću te teorije, jer realnost ne zavisi od toga da li nam se nešto dopada ili ne dopada... to što vam se ne dopada što je neko bacio nekog sa petog sprata ne utiče na to da li gravitacija postoji i deluje.
    Sve i da teorija evolucije jeste imala presudan uticaj na nekakve strašne zločine (a nije), to i dalje ne menja ama baš ništa u naučnom smislu.
     
    Deluje kao da autor teksta ni jednog ozbiljnog neistomišljenika nije ovo ni pitao.
     
    ... što je logično s obzirom na brojne nebuloze napisane u obrazloženju te peticije, koje čak ne bih kvalifikovao ni kao neznanje, već kao "anti-znanje"... otprilike je za dlaku naprednije od pitanja "ako su ljudi nastali od majmuna, kako i dalje postoje majmuni"... kada neko napiše npr. da je jedini do sada pronađeni eventualni prelazni fosil arheopteriks, onda je taj propustio oko 150 godina naučnih otkrića i ne može da se ljuti što ga neko naziva neznalicom.
     
  7. Волим
    Милан Ракић got a reaction from geronymo in Ekskluzivno: Iz knjige “Štulić: Biografija” - Jednog dana nema me da nikada ne dođem   
    Objavljena pre nekoliko dana, knjiga “Štulić: Biografija”, autora Hrvoja Horvata najiscrpniji je prikaz karijere i života Branimira Štulića: od djetinjstva u Skopju, Jastrebarskom i Ninu, do dolaska u Zagreb i studija na Filozofskom fakultetu, od Balkan sevdah banda do osnivanja Azre, od jedinstvenog uspjeha s pjesmama koje je napisao, do raspada Jugoslavije i trajnog egzila u Holandiji. Čitaoci XXZ magazina imaju jedinstvenu priliku da pročitaju delove ove važne i zanimljive knjige Štulićev provokativni životni put neusporediv je s bilo čijim drugim. Njegov autorski rad promijenio je mogućnosti i domete domaće rock glazbe. Jednako je zanimljiv novim generacijama koje ga iznova otkrivaju kao "kariku koja (danas) nedostaje". Prateći Štulićeve mjene i puteve knjiga o njemu prikaz je šireg političkog, društvenog i kulturološkog konteksta u kojima je živio i radio. Brojni podaci, analize, izjave i intervjui, sjećanja kolega i suradnika, uz neobjavljene Štulićeve rukopise i privatne fotografije, čine knjigu “Štulić: Biografija” iscrpnim prikazom lika i djela, ali i prostora i vremena, promjena u društvu u kojima je Štulić imao važnu ulogu, iako su te promjene odredile i njegov put. Jedan od najboljih skladatelja i tekstopisaca svih vremena, pjevač i gitarist s Azrom je oslobodio svoju imaginaciju i nade publike, da bi odlaskom u Holandiju (p)ostao rijetko dosljedan primjer vlastitog stiha "jednog dana nema me da nikada ne dođem". Knjiga “Štulić: Biografija” otkriva kako je Johnny tamo stigao i gdje je sve prije toga bio.

    ŠTULIĆEVO SVETO TROJSTVO
    Priča o Branimiru Štuliću jedinstvena je, neusporediva s bilo kojom storijom domaćeg rock protagonista, a bogme i šire: koliko zbog Štulićeva talenta i odjeka njegova rada s Azrom, toliko i zbog njegova životnog puta bogatog raznolikim „štofom“. S koje ga god strane i u kojem god ga vremenu promatrali, čini se da je Štulić bio kontradiktorna osoba. Toliko fanatičnog uvažavanja i nekritičkog osporavanja - ili obrnuto - koliko je upućeno njemu teško da bi izdržao bilo koji drugi domaći rock autor. Toliko loših albuma koliko ih je on naredao u zadnjem poglavlju (samostalne) karijere pokopalo bi mnoge. Prije toga najčešće je ipak bio slučaj da se radilo o autoru najviše klase, koji je svojim radom zaslužio svu pažnju i „kolajne“ koje su mu potom uručivane.

    Photo: Mio Vesović
    Činjenica da je Štulić bio, i još jest, živopisna osoba, čiji je put popločen mnogim zanimljivim detaljima, neočekivanim promjenama i potresima jakih amplituda, nesumnjivo pogoduje pisanju nečije biografije. I naizgled nebitne epizode Štulićeva životopisa daju nekonvencionalne priče i povoda za analitičke prosudbe, pa knjiga o njemu u nekim vremenskim razdobljima može djelovati kao akcijski roman. (…)
    Nakon „osloboditeljske“ misije kojom je sebe, i one koji su to htjeli, poveo ravno do dna i pritom razmaknuo mnoga prijašnja ograničenja, Štulić je (p)ostao najdosljedniji primjer ovdašnjeg rock glazbenika koji se, tragom Grete Garbo, povukao u trenutku dok je još vladala velika tržišna potražnja za njim.
    U rekapitulacijskom intervjuu “Ninu” 1989., kada se već činilo da je svjestan kako je zatvorio puni krug, objašnjavao je razloge odlaska s tipičnim egocentrizmom: „Nisam ni pobjegao, ni odustao, ni potražio zavjetrinu. Uradio sam ono što i Likurg: napravio što sam htio i sklonio se da ne smetam svom djelu, da ono više dođe do izražaja. Kad si tu, od tebe se, obično, ne vidi što si napravio. Dao sam što nitko nije i sklonio se. Morao sam zbog sebe. Običaj je da oni koji nešto naprave zasjednu i ne daju drugima. Ja to nisam htio. Mene nitko nije skinuo i to je važno da se zna“. (…)
    (…) Podjednako omiljen među „radnicima i inteligencijom“ Johnny B. Štulić bio je privlačan u strastvenim emocijama i zakučastim pjesničkim konstrukcijama, autor kojemu se vjerovalo čim ste mu na koncertu vidjeli napete vratne žile. Iako stoje i optužbe za neartikuliranost koja je u kasnijoj fazi rada znala poput bujice naplaviti sve i svašta, ono što je Štulić ostavio iza sebe u prvih pet-šest godina rada s Azrom nitko drugi nije uspio. Bez njega domaća bi rock scena osamdesetih godina prošlog stoljeća bila ne samo bitno siromašnija, nego nezamisliva i puno dosadnija. 

    Photo: Erol Čolaković Šehić
    Njegovo autorsko sveto trojstvo, demonstrirano kroz jaku autorsku, pjevačku i gitarističku optiku bilo je bez premca; izvanserijska muzikalnost i sposobnost pisanja egzaktnih rock-pjesama - s vrlo konkretnim melodijama, poduprtim energičnom sviračkom mašinerijom Azre - bile su osnova njegova uspjeha. Sva retorika o društvenom značaju Azre i Štulića, koji nesumnjivo postoji, pala bi u vodu bez sasvim konkretne glazbene podloge.
    Azra se pojavila u vrijeme kada se nasušnom pokazala potreba svježe autorske krvi koja bi unaprijedila dosege na rock sceni postignute probojem Bijelog dugmeta. Dakako, Branimir Štulić nije bio jedini novi autor jakog kalibra, ali je bio izdvojen slučaj, primjer radoholičara spremnog i sposobnog za visoke domete, „totalno drukčiji od drugih“. 

    Photo: Mio Vesović
    U vremenu kada su koncem sedamdesetih Buldožeri, Pankrti, Prljavo kazalište, Riblja čorba i Leb i sol svaki sa svoje strane bivše države krčili put novom glazbenom rječniku i proširivali izražajne mogućnosti rock glazbe, konkurencija se činila prije poticajnim nego otežavajućim faktorom u kreativnom loncu domaće rock scene. Ako su Goran Bregović i Bijelo dugme domaću rock glazbu u drugoj polovici sedamdesetih pretvorili u široko prihvatljiv, primijenjen lokalni govor - zamijenivši internacionalne simbole lokalnim leksikom, svima razumljivom porukom i bliskim emocionalnim kodom - nadolazeća generacija autora unutar novog vala odradila je zadatak daljnjeg raslojavanja poetike rock glazbe u druge stilske rukavce.
    Negdje na rubu između novovalne energije, ljutog angažmana s oslobađajućim političkim podtekstom, gotovo klasičnog pjesmopisačkog pristupa i izrazite emocionalnosti, Štulić je s Azrom predstavljao samosvojan dio novog rock-poretka na ovim prostorima. Njegovi prostori, osvojeni probojem Azre, podjednako su bili Zagreb, Beograd, Sarajevo i drugi gradovi bivše države. Radilo se, uz nedodirljivog Arsena Dedića ranije, o vjerojatno jedinom autoru zagrebačkog kruga koji je uspio tržišno i općim utjecajem ne samo parirati općenarodno prihvaćenim protagonistima SFRJ rock scene poput Bregovića ili Bore Đorđevića, nego su njegove autorske postupke i oni sami kasnije znali preuzimati. (…)
    Od debitantskog albuma Azra i Sunčane strane ulice, preko koncertnog Ravno do dna i Filigranskih pločnika, Azra i Štulić su prvu i najznačajniju fazu rada završili u hiperproduktivnom nizu dvostrukih i trostrukih albuma. Upravo na temelju tog dijela rada, zaključno sa pločama “Kad fazani lete” i “Krivo srastanje” kao dokazima drugačijih Štulićevih stilskih manevra, Azra je stekla čvrstu poziciju krećući se po rubu između masovne tržišne prihvaćenosti i očigledne činjenice da smo dobili autora drugačijeg svjetonazora. 
    Konkretnih dokaza za raspravu o sebi Štulić je ostavio više nego dovoljno. Već i samo preslušavanje Azrine diskografske zaostavštine opsežan je posao, ali i najispravniji put za određivanje vrijednosti Štulićeva rada i njegovog mjesta pod suncem. Razlika između Štulića autora i Džonija javne osobe druga je priča, ali čak i čudak kakav je postao – što će ga kasnije koštati gubitka zemljopisnog sidra i biti uzrokom nepomirljivog ostanka u Holandiji - teško da je u stanju retroaktivno promijeniti sud o izvanserijskom autoru kakav je bio „kad je imao Fendera“.
    NEMAM BRADU, BRKOVE: DJETINJSTVO I ODRASTANJE

    Photo: Mio Vesović
    Branimir Štulić rođen je, naravno, na Balkanu, u Skopju 11. travnja 1953. Kao djetetu aktivnog vojnog lica JNA, djetinjstvo mu je bilo prožeto stalnim selidbama. Otac Ivan, porijeklom iz Nina kod Zadra, bio je oficir u tenkovskim jedinicama u kasarni Maršal Tito u Skopju i u vojničkoj je karijeri stigao do čina potpukovnika. Kada je imao godinu dana Branimirova majka Slavka rodila je drugo dijete, sestru Branku. Djed po majci bio je ninski radićevac od kojega je Branimir, kažu, naslijedio lucidnost. Život u Skoplju obilježio je nekoliko prvih godina života Štulića mlađega i vjerojatno utjecao na njegovu sklonost makedonskoj narodnoj glazbi koju će iskazivati kasnije. I utjecaj makedonskog jezika kojim je bio okružen u najranijem razdoblju odrastanja osjetit će se kasnije kod Štulića kroz primjetljiv naglasak u govoru.   
    I 2017. u intervjuu za beogradske Večernje novosti prisjećao se djetinjstva. "Živio sam na brdu iznad stare turske kasarne, mislim da je danas tamo američka ambasada. Na sto metara ispod kuće bila je taraba ispod koje sam se kao mali provlačio i ulazio u krug kasarne. Imao sam četiri-pet godina. Kao što u Engleskoj imaš one životinje koje su maskota vojske, ja sam bio maskota te kasarne. Ne znam kako su me podnosili. A ispod tog brega, dva puta godišnje, u proljeće i jesen, održavali su se sajmovi. To je stogodišnji običaj, kad se stočari sele, pa se u proljeće i jesen nađu na nekoliko dana. A tamo, sva ta božja muzika koja mi je ušla u uho. Nisu sve takozvane makedonske pesme najbolje, ali neke su stvarno vrh vrhova".
    Sjećao se Štulić još detalja iz najranijeg dijela života: "Sjećam se ko sad, sa šest godina sam čitao i latinicu i ćirilicu. Nevjerojatno kako je to bilo napredno vrijeme. Čitao sam sve stripove Dan Derry, za koje nisu baš znali u Americi i Engleskoj. Kekec je 1957. počeo izlaziti s tim stripovima i ja sam kao dijete gutao sve futurističke stvari. Pjevao sam ‘Dianu’ od Paula Anke, ali sa domaćim tekstom, 'O Dajana, volim te, skini gaće, molim te, da ti vidim bijelu picu, da ti turim kobasicu" (smijeh). Nisam znao što to znači, ali sam pjevao sa pet godina".
     

    Photo: Privatna arhiva/ Džoni Štulić
    Štulićeva obitelj kasnije se seli u selo Cvetkovići, čekajući na završetak vojnih stanova u Jastrebaskom gdje Branimir ide u osnovnu školu. Ljetne mjesece mladi Štulić redovito je provodio s obitelji u Ninu, gdje su mu rođeni i otac i majka. Tijekom šezdesetih boravio je u kući djeda Frane, a kasnije u novoj kući koju je otac sagradio u „novom“ Ninu, tik do mora, kao i mnogi drugi koji su gradili vikendice u starom kraju. Kamenom obložena kuća koju je Branimirov otac Ivan podizao dugo godina bila je skromna prizemnica sa dvije sobe, kuhinjom, kupaonicom i wc-om, a prilikom postavljanja prve deke čitava je Branimirova generacija iz Nina sudjelovala na radnim akcijama miješanja betona i postavljanja „ploče“.
    Iskazujući fascinaciju nogometnom loptom, s rođacima je dječačke dane provodio na potezu od plaže do dvorišta, gradskog trga i igrališta. „Ajmo napucavati“, bile su riječi kojima je Branimir nagovarao svoga dvije godine starijeg bratića Svetka Stulića, najodanijeg rođaka i prijatelja, na igranje nogometa. Svaki komad ravne livade bio je potencijalno igralište, na kojem se pokretni Svetko snalazio najbolje u društvu. Svetko i njegov mlađi brat Marin prezivali su se Stulić, iako se zapravo radilo o istom prezimenu. Kao i u mnogim drugim manjim sredinama događalo da iste obitelji imaju malo različita prezimena. U ovom slučaju zato jer je prije stotinjak godina, dok je Dalmacija bila pod tuđinskom vlašću matičar izostavljao „kvačicu“ na slovu „s“ kod nekih. (…)

    Prijateklji iz škole: Mio Vesović i Branimir Štulić
    Photo: Arhiva/ Mio Vesović
    (…) Prvi dodir s rock glazbom Štulić je imao 1964. kada je čuo Beatlese koji će mu ostati trajna fascinacija u životu, o čemu je pričao u svom prvom intervjuu Poletu januara 1980.: „Beatlesi uvijek i svuda. Kada sam ih 1964. godine prvi put čuo, a bio sam tada u Jastrebarskom, nijedna mi stvar u životu nije bila jasna i ništa nisam znao. Ni u školi nije bilo nikoga tko bi znao nešto više. Možda shvaćaš kako je to kad na radiju čuješ nešto što uopće ne razumiješ, ali te ponese. Čim sam to čuo, riknuo sam“. U Jastrebarskom je u istu osnovnu školu sa Štulićem išao i Milisav Vesović, kasnije fotograf i autor naslovnice albuma Filigranski pločnici. Fotografija odraslog Džonija s neizbježnim klompama na nogama, milicijskog Fiće i školarke s pletenicama bila je duhoviti hommage vremenu zajedničkog odrastanja kada su Štulić i Vesović išli u osnovnu školu u Jatrebarskom i obojica bili zaljubljeni u predsjednicu razreda Nadu Kraljević, kćerku milicajca.
    Sredinom šezdesetih godina Štulićeva porodica seli se bliže epicentru Džonijeve kasnije karijere, u Novi Zagreb, u naselje Siget. Kako u tom zagrebačkom prekosavskom naselju, jednom od prvih zagrebačkih socrealističnih, „blokovskih“ zdanja, još nije bilo škole, upisan je u osnovnu školu u obližnjem Trnskom, gdje je u razred s njim išao Veseli Oršolić, još jedan budući zagrebački gitarist. 

    Ispred 'Kavkaza' 1981: Džoni Štulić i Rastko Milošev, tadašnji gitarist Parnog valjka
    Photo: Goran Pavelić Pipo
    Ključne godine odrastanja koje provodi u Novom Zagrebu imati će veliki utjecaj na Štulića kojemu će se prigradska tematika i outsiderske priče neprestano javljati u pjesmama. Prvu akustičnu gitaru Štulić dobiva na poklon od tete u novembru 1968., model iz trgovine Muzičke naklade, na kojoj uči svirati i od prijatelja traži da mu na papiru nacrtaju hvatove.
    Odrastanje uz autoritativnu figuru oca, vojnog lica, mladom je Štuliću pomoglo u razvijanju tinejdžerskog bunta i dalo želju za borbom protiv autoriteta koji će kasnije redovito iskazivati u svome radu. „Ja sam izrastao na duhu borbe u familiji. To je bila jedna vojna porodica u kojoj se steklo sve poslijeratno na jednom mjestu“, tvrdio je godinama poslije u “Ninu”. „Vjerujem da u tim porodicama ima dosta 'ratničkog' duha. Ne mogu govoriti o drugima, ali o sebi znam. Htio sam biti bolji od svog starog. Nisam rodonačelnik toga. Čovjek se formira borbom. Prve ratove vodili smo protiv uvjerenja svojih roditelja, nije važno da li su bila moralna, ideološka ili bilo koja druga. Ja sam sebe napravio, jer je meni sve bilo zabranjeno! Nisam se dao ni kad sam rogove uvlačio. Još ih uvlačim, ali sam uspio napraviti svoje. Međutim, mene mama i tata nisu u ovo (glazbu, op.a.) ugurali kao mnoge, kao što ih i danas guraju“. (…)
    (…)Šezdesetosmaški studentski nemiri, „ulazak Rusa u Čehoslovačku“, kako će kasnije reći, prodor rock supkulture u monolitnu kulturnu scenu socijalističkog društva, gimnazijska druženja i omladinski tisak poput Poleta, okruživali su ga tijekom odrastanja, kao i strast prema nogometu i košarci. „Rusi“ i JNA postati će mu i ostati najjasniji primjeri totalitarne sile koju nije podnosio i s čijim će se raznim oblicima boriti u svom kasnijem glazbenom radu. Okus i miris ikonografije rocka podsvjesno je imao i veći, ili barem spontaniji upliv na tinejdžera koji je maštao o električnoj gitari.
    „U to vrijeme sam često dolazio u Zagreb. Imao sam ovdje tetu. Još se sjećam onih prvih čupavaca. Sjećam se ulice pored Opatija kina. Dan danas tamo na nekom zidu piše Kinks, Rolling Stones... To je za mene bio poseban ugođaj. Sve me to privlačilo. Sjećam se jednog dana, pošao sam u kino Opatija na matineju, kad su prošla tri kita u trapericama. To je bilo opće čudo, rulja se okretala za njima. Već tada sam sanjao o bendu, ali otkud mi lova za blanju? A ni ljudi oko mene nisu bili previše zainteresirani za to“, pojašnjavao je Svenu Semenčiću u intervjuu Poletu početkom 1980. fascinaciju novom „kulturom čupavaca“. Ako već nije imao izravan dodir s bjelosvjetskim glazbenicima, na licu mjesta Štulić je mogo doživjeti prve zagrebačke plesnjake na kojima su svirale lokalne zvijezde Crveni koralji i Bijele strijele, s čijim će članom Jankom Mlinarićem –Trulim kasnije često surađivati.

    Mjesto gdje se često ručalo: Džoni Štulić u restoranu 'Pod gričkim topom' 1982. godine
    Photo: Arhiva/ Hrvoje Horvat
    Od 1968. godine Štulić je pohađao 6. gimnaziju smještenu  na Katarininom trgu na zagrebačkom Gornjem gradu. Radilo se o školi nešto „labavijih“ kriterija u koju su upisivani i ponavljači iz drugih gimnazija, ali i bogataška djeca iz centra grada. Prednost je imala u praktičnom položaju iznad glavnog zagrebačkog trga; odlazak u školu Štuliću je pružao svakodnevnu priliku za prolazak najužim središtem Zagreba čije će ulice kasnije osvojiti sa Azrom i znati sve glavne gradske punktove.
    Iako nisu bili pripadnici iste generacije, istovremeno kad i on 6. gimnaziju išlo je mnoštvo kasnijih protagonista  kulturne scene Zagreba s kojima će Štulić biti u doticaju; novinar Branimir Baron Brljević, kazališni redatelj Branko Brezovec i teatrologinja Gordana Vnuk. Svi oni, osim Štulića i Brljevića, bili su i članovi dramske grupe 6. gimnazije koja će kasnije pod vodstvom Branka Brezovca prerasti u ambicioznu avangardnu kazališnu družinu Cocolemocco.
    Štulić je maturirao 1972. s radom “Pariška komuna”. Izbor maturalnog rada i sklonost socijalnim i društvenim temama vjerojatno nisu imale veze s političkim događajima u Hrvatskoj 1971., uz koja ga veže tek neprovjereni podatak da ga je tijekom studentskih nemira na Trgu Republike u Radićevoj ulici istukao milicajac. Maturalni rad mu je ocijenjen kao odličan, iz povijesti je imao četvorku, ali je iz hrvatskosrpskog jezika i književnosti budući cijenjeni rock-poeta dobio samo - dvojku. Ukupna završna ocijena bila mu je vrlo dobar (…).
    (NASTAVIĆE SE)
    Hrvoje HORVAT

    https://www.xxzmagazin.com/jednog-dana-nema-me-da-nikada-ne-dodem
  8. Волим
    Милан Ракић got a reaction from александар живаљев in Ekskluzivno: Iz knjige “Štulić: Biografija” - Jednog dana nema me da nikada ne dođem   
    Štulićev provokativni životni put neusporediv je s bilo čijim drugim. Njegov autorski rad promijenio je mogućnosti i domete domaće rock glazbe. Jednako je zanimljiv novim generacijama koje ga iznova otkrivaju kao "kariku koja (danas) nedostaje". Prateći Štulićeve mjene i puteve knjiga o njemu prikaz je šireg političkog, društvenog i kulturološkog konteksta u kojima je živio i radio. Brojni podaci, analize, izjave i intervjui, sjećanja kolega i suradnika, uz neobjavljene Štulićeve rukopise i privatne fotografije, čine knjigu “Štulić: Biografija” iscrpnim prikazom lika i djela, ali i prostora i vremena, promjena u društvu u kojima je Štulić imao važnu ulogu, iako su te promjene odredile i njegov put. Jedan od najboljih skladatelja i tekstopisaca svih vremena, pjevač i gitarist s Azrom je oslobodio svoju imaginaciju i nade publike, da bi odlaskom u Holandiju (p)ostao rijetko dosljedan primjer vlastitog stiha "jednog dana nema me da nikada ne dođem". Knjiga “Štulić: Biografija” otkriva kako je Johnny tamo stigao i gdje je sve prije toga bio.

    Photo: Zoran Trbović/XXZ
    Uspjeh Azre u prvih nekoliko godina rada Štulića je pretvorio u utjecajnog autora koji se uspio izboriti za novi radni prostor. I u takvim uvjetima rada, s nešto razmaknutim ograničenjima, bio je radikalniji od prethodnika. Za razliku od pastirskog eskapizma ili integracijske uloge Bijelog dugmeta i Bregovića, Štulić i Bora Đorđević bili su nova generacija autora kojima socijalna nota i društveni angažman u tekstovima nisu bili samo pomoćno sredstvo, već stožerni dio inspiracije i procesa rada. Štulić je do tada već bio vlasnikom najeksplicitnijeg politički intoniranog repertoara kod nas, sastavljenog od opaski na račun socijalističkog sustava, pričama o sudbinama izgubljenih marginalaca, sve do opisa policijskih metoda i prozivanja „kurvinih sinova“ koje je pronalazio gdje god se okrenuo. Dok je Štulić odrješito pjevao „nemoj po glavi druže plavi“, Bregović se još 1983. trudio biti simpatičan s doskočicom „Milicija trenira strogoću“.
    „To je moja funkcija. Kao krpa pred bikom, koja stalno maše pred očima. To je vrlo riskantan biznis. Ali, u principu, ljudi hoće da se zabavljaju, ako ništa drugo“, govorio je jednom prilikom o sklonosti prema škaljivim temama. Ako su se razne komisije na radijskim postajama i bavile podobnošću Azrinih stihova, Bora Đorđević odmah je pao žrtvom akcije Saveza boraca već nakon prvog izravnog političkog komentara u pjesmi „Na zapadu ništa novo“ i stihova „za ideale ginu budale“ i „umornih boraca“ objavljenih na albumu “Mrtva priroda” Riblje čorbe 1981.
    Slične opstukcije ranije su doživjeli Prljavo kazalište s porezom na šund, Buldožer je imao problema s objavljivanjem albuma “Zabranjeno plakatiranje”, dok je Haustoru s prvog albuma izbačena pjesma „Radnička klasa odlazi u raj“.
    Nakon što su visokotiražnom Bijelom dugmetu na albumu “Bitanga i princeza” 1979. zabranili stihove „Hrist je bio kopile i jad“, „koji mi je moj“ i omot Dragana S. Stefanovića, novovalni sastavi jačeg utjecaja i sumnjivog ideološkog profila sve su češće dolazili pod čekiće cenzora nesklonih izborenim slobodama popularne glazbe. Tekstovi pjesama tumačili su se proizvoljno, nakon čega je slijedilo smještanje u ladicu „nepoćudnih materijala“.

    Photo: Zoran Trbović/XXZ
    Kao na satu lektire za početnike netko je u svrhu održanja potrebne visine socijalističkog morala proglašavao Džonijeve pjesme nepoćudnima za puštanje u eteru, ljepio im naknadne posvete „hegemonizmu i imperijalizmu“, iako su prije toga prolazile detaljistička ispitivanja raznih komisija. Pitanje je koliko je takav stav bio služben, a koliko oprez nekog šefa televizije ili diskografske kuće u radu sa „škarama“ za izrezivanje poruka, no, postupak je bio djelotvoran. Jer, ako je urednik radijske postaje neslužbeno sastavljao ovakvu listu, pitanje je što se događalo kada je stvari u svoje ruke uzelo neko dobronamjerno ime u političkom forumu i uzelo na red Boru Đorđevića, ili propitkivalo zašto Bregović ne dolazi redovito na sastanke svoje ćelije Saveza komunista, zbog čega je i izbačen iz nje.
    U razgovoru objavljenom u zagrebačkom listu “Vikend” 1981., nakon što su „Poljska“ i „Kurvini sinovi“ ipak objavljene na albumu, Štulić se osvrnuo na tvrdnju da se pjesme Azre ne puštaju na programu Radio Zagreba: „Valjda postoji direktiva da nas ne vrte. No, ne znam i zašto takva preporuka. Rekao bih da na Radio Zagrebu postoji crna lista izvođača koji ne smiju u program, a Azra je na njoj“.

    Photo: Zoran Trbović/XXZ
    Muzička urednica Maja Sabolić objašnjavala je da ona ne uvrštava pjesme Azre u program samo zbog specifičnosti njihove glazbe i Štulićeva pjevanja „u grču“, pa nije znala u kojem bi ih kontekstu emitirala. Po njoj Azra je bila „šaka u oko“ u standardnom glazbenom programu i mjesto joj je bilo u specijaliziranim rock emisijama. Jedan od radijskih urednika Ante Batinović redovito je puštao Azru u emisijama poput Rock Express i S domaće pop scene, i ne pamti nikakve pritiske: „No, mi smo nakon dolaska novoga vala u emisijama oko pola noći već nekoliko godina puštali takve stvari da vjerojatno nikome normalnome nije padalo na pamet davati sugestije u vezi Azre. Skoro da su te emisije po duhu bile autonomne od ostatka programa“.
    S televizijom je bilo drugačije; nakon što su „Marina“ i „Lijepe žene prolaze kroz grad“ imale jaku rotaciju na malim ekranima, u razgovoru za Polet 1981. Štulić je imao dvojbe oko Azrine budućnosti na zagrebačkoj televiziji: „Mi smo za Nedjeljno popodne snimili pjesme 'Poljska u mome srcu' i 'Užas je moja furka'. Ali ništa to neće ići, ni u ludilu“.
    Na krilima tržišnog uspjeha prva dva Azrina albuma, Džoni je pretvoren u neformalnog glasnogovornika publike koja je od njega dobivala, i mimo želje autora, odgovore na svakakva pitanja. „Vođa? Bolje ja nego bilo tko drugi“, bila je Džonijeva reakcija. „Što se mene tiče. Imaju dobar uzor, to je sigurno. Zašto ljudi ne bi voljeli mene? Zašto ja nemam pravo da živim, a drugi imaju? Zašto ljudi mogu voljeti sve druge, ali mene ne smiju? To je još uvijek zabranjeno. Što si više zabranjen, više te vole. Nikada nisam bio idol, ali mogao bih biti“.
    Štulić je bio pjevač, autor i gitarist, jedan od onih koji su pjesme pisali u tramvaju, na putu do probe, po noći, danu i praznicima. Sam je ovako definirao svoju radnu etiku: „Volim snimati. Čovjek kada ide snimati, to je kao kada radi film. Ja sam ti i režiser i glumac... Nema prečih stvari od toga. Preča stvar je kada ovako objašnjavaš svoj javni rad, izvan toga nema ništa. Svirati, snimati, objašnjavati, više ti i ne treba“.
    U godišnjem izboru čitatelja magazina “Džuboks” početkom 1982. “Sunčana strana ulice” proglašena je albumom godine, Štulić najboljim skladateljem, dok su u ostalim bitnim kategorijama zauzeli drugo mjesto, iza Riblje čorbe s “albumom Mrtva priroda”  (…)

    Photo: Instagram/ Johnny Štulić
    Azra je početkom godine nastavila s koncertima, repertoarski sastavljenima po modelima nastupa u Kulušiću. Od onih s početka 1982. istaknuo se niz od sedam uzastopnih nastupa u dvorani Studentskog kulturnog centra u Beogradu. Na jednom od koncerata na bisu se kao gost pojavio Vlatko Stefanovski u pjesmama „Balkan“, „Lijepe žene prolaze kroz grad“ i „Obrati pažnju na posljednju stvar“, dok je na drugom dodatku  publika imala mogućnost vidjeti Štulića kao gosta Leba i soli. Na pozornicu se popela i ritam sekcija Leba i soli, Stefanovski se prihvatio glavnog vokala i zajedno su izveli rock'n'roll standard „Slow Down“ Larryja Williamsa, kojeg je Džoni vjerojatno znao preko obrade Beatlesa i Alvina Leeja.
    Jedne od večeri tijekom nastupa u beogradskom SKC-u u Beograd je prve otisnute primjerke još neobjavljenog koncertnog albuma Azre “Ravno do dna” donijela Dijana Tičić, iz propagande Jugotona, predala ih novinarima magazina Džuboks, nakon čega je cijelo društvo do ranog jutra završilo na isprobavanju gastronomskih specijaliteta u jednom beogradskom restoranu. (…)
    Iako je Azrina mašinerija na koncertima funkcionirala uredno, još uvijek je znalo doći do sukoba na putovanjima. Kada su se vraćali kombijem sa koncerta u Slavoniji, Štulić je iz kombija izbacio Srđana Sachera – koji je u međuvremenu napustio Haustor i putovao s Azrom kao tehničar - jer je „nagazio“ Džonijev ponos u nekoj prepirci. „Džonijev ego tada je bio veći od kombija u kojem smo se vozili“, sjeća se Leiner. „Sacher, kakav je već bio oštar na jeziku, nije htio popustiti, a Džoni to nije mogao tolerirati. Nakon što su se pokoškali više mu nije bilo mjesta u kombiju“…
    (KRAJ FELJTONA)
    Hrvoje HORVAT

    https://www.xxzmagazin.com/suncana-strana-filigranskih-plocnika
  9. Волим
    Милан Ракић got a reaction from александар живаљев in Ekskluzivno: Iz knjige “Štulić: Biografija” - Jednog dana nema me da nikada ne dođem   
    Ispred 'Zvečke': Džoni Štulić u Masarykovoj ulici
    Photo: Goran Pavelić Pipo
    Nakon intenzivnog vježbanja i pripremanja za turneju dva ljetna mjeseca 1981. popunjena su nastupima po Jadranskoj obali; istovremeno su je obilazili Film i Idoli u zajedničkom koncertnom paket-aranžmanu. Početak jeseni ostavljen je za nastupe u većim gradovima na kontinentu. Honorari su između Štulića, Leinera i Hrnjaka djeljeni u omjeru 50:25:25 posto. Princip raspodjele novaca Štulić je objašnjavao riječima „to nije stvar love nego pitanje poštenja. Ne samo da ja sviram i pjevam, nego sam se ja morao jebati i sa hiljadu drugih stvari… to je pitanje principa, moje su pjesme, moje su ideje i to košta“. (…)
    Želimir Babogredac, kasnije predsjednik uprave Croatia Recordsa, kao vlasnik koncertnog razglasa i rasvjete radio je s Azrom i mnogim domaćim bendovima organizirajući koncertnu tehniku. Sa Štulićem se upoznao ljeta 1981, kad je Azra svirala u Vinkovcima. Budući je Babgredac od 1979. posjedovao tonski studio u Bošnjacima, Johnny ga je zamolio da ga odu pogledati, pa su sjeli u auto i odvezli se 25 kilometara. Idućih mjeseci Babogredac je sa Štulićem u automobilu proveo puno vremena, vozeći ga na koncerte, ali je radio samo s originalnom tročlanom postavom Azre.  
    Jeseni 1981. odvezao ga je automobilom u Trst, gdje je Johnny doživio šok. Bilo je to prvi put da je izašao iz države na "zapad" i nije se htio vratiti. Problem je bio što je navečer Azra svirala jedan od pet koncerata u Kulušiću. "Jedva smo se stigli vratiti na vrijeme, publika je već počela izlaziti iz dvorane", govori Babogredac, "ali kad su ga vidjeli svi su ušli natrag".  (…)
    Te iste godine Želimir Babogredac s njim je putovao u London, radi Štulićeva susreta s novinarkom Vivian Goldman koja je pisala za časopise New Musical Express, Sounds  i Melody Maker. Poletjeli su iz Zagreba nakon par dana čekanja da okopni snijeg i led koji je paralizirao zagrebački aerodrom Pleso. "Ideš na aerodrom jedan dan, pa se vratiš", prisjeća se Babogredac.

    Pohvale iz lista NME: Vivian Goldman usporedila Azru s grupom The Clash
    Photo: Lična arhiva
    "Kad smo treći dan poletjeli, u avionu su bili Vlatko Stefanovski, Petar Luković, cijela beogradska ekipa, jer to je bilo vrijeme odlične serije koncerata u londonskoj dvorani Lyceum, gdje je i Johnny gledao Pretenderse, Stray Cats, Jam, Police i druga aktualna imena. Babogredac mu je naručio gitaru Rickenbecker, model John Lennon, koja je iz Škotske poštom stigla u London, a Štulić odmah pozvao Stefanovskog da ju isproba. Cijela ekipa iz Jugoslavije odsjela u istom hotelu Royal National, soba do sobe. Nakon što ju je uzeo u ruke, Vlatko je rekao "ovo je igračka, ovo nije gitara", a Johnnyjevoj muci nije bilo kraja.

    Energija: Džoni Štulić i Boris Leiner
    Photo: Mo Vesović
    Ali, nije bilo niti kraja slavi, jer je dao intervju Vivian Goldman koja ga je potom proglasila najboljim novim mladim poetom u Europi. Dapače, govori Babogredac, "čim smo stigli u hotel na recepciji je Johnnyja čekao poziv da se javi Goldmanovoj". Nakon posjeta Zagrebu i Beogradu gdje je krajem godine boravila tjedan dana, Goldmanova je u brojevima New Musical Expressa od 16. i 23 siječnja 1982. objavila dva teksta o novoj jugoslavenskoj rock sceni ("Politike i polke" i "Misterije Balkana"), u kojima je usporedila Azru s The Clash, Idole s The Jam, te otišla oduševljena s koncerta Električnog orgazma koji je gledala u Kulušiću, usporedivši Kulušić s newyorškim klubovima.  (…)
    Nakon koncerta u Ljubljani na kojem je Štulić na pozornici  razbio gitaru i pojačalo Azra se skoro razišla: „Imao sam jako gadan dan“, rekao je. „Loše vibracije, ona dvojica su me iživcirala pa sam ih otjerao, a i gitara se raštimavala… no, poslije se sve sredilo kad sam se smirio“. Leiner se sjeća da je Štuliću netko iz publike pomaknuo stalak za mikrofon prije izlaska na pozornicu, zbog čega ga je mikrofon stalno udarao u zube dok je pjevao. „Džoni je bio živčan i pokušavao je razbiti gitaru, ali kako to ranije nije probao trebalo mu je barem pet minuta da potrga žilav instrument. Kasnije se dočepao i pojačala…Mi smo ostali paf, nismo bili na to pripremljani. Nakon dvadesetak minuta smo se vratili na pozornicu i nastavili koncert, jer Džoni je uvijek publici dao ono zbog čega je došla. Naravno da je bilo problema koji su nas izjedali, uvijek smo imali problema s menadžerima, stvorio se taj osjećaj gorčine i prevarenosti. Imaš pune dvorane, a novaca je sve manje i manje. Taj pogon je trebalo plaćati, bilo je puno ljudi sa nama na putu i trzavice su bile uobičajene“. 
    Puno ozbiljniji naum od ovog ekscesa bila je Džonijeva želja da Mišu Hrnjaka na bas gitari zamjeni Janko Mlinarić - Truli. Osim što će kasnije sudjelovati na jednom snimanju u studiju, Truli se u trenutku kada je Hrnjak bio otpušten čak i fotografirao s Leinerom i Štulićem i bas gitarom u rukama. „Htio sam od Trulog napraviti zvijezdu“, govorio je Džoni, „ali on to nije želio. Više ne svira s nama, opet smo u staroj postavi. Zaboravimo sad tu kadrovsku promjenu“. (…)

    Live in Kulušić: Džoni Štulić
    Photo: Mo Vesović
    Album je pratila dugotrajna turneja koja je potvrdila da Azrin entuzijazam za sviranjem nije splasnuo. Za domaće pojmove Azra je svirala prilično duge nastupe u trajanju od dva i pol sata. Iako je bio sposoban izrecitirati bujicu stihova u pjesmama, Džoni je na koncertima vrlo malo govorio, najčešće samo „hvala narode, to je bilo sve za večeras, laku noć“ na kraju nastupa. „Ja volim svirat. Ja stvarno volim svirat“, govorio je Štulić u Džuboksu. „Ja bih najrađe svirao šest sati, kad bi to bilo moguće, kad bi se to napravilo nekako. Volio bih više no išta da ima neki klub gdje mogu svirati ono što hoću, kako ja hoću. Samo što je sad to stvarno nemoguće“.
    U istom razgovoru Štulić se dotaknuo i činjenice da Azra svojevremeno nije svirala biseve: „Nisam odbijao! Ako ja ne dođem dvije-tri minute, oni se raziđu – OK. Ako oni ostanu dalje, ja dođem i odsviram. Nije bilo principa, nikad ja nisam bio dogmatik. Koji put mi se ne da. Ja to ne moram raditi, ali tako mi se htjelo… Svirao sam vam dva sata bez prekida, što sad hoćete?“, završio je, zaokruživši temu s izjavom „Radim kako mi se digne“.
    Kasnije je u magazinu Pop-rock objašnjavao kako se koncept koncertog nastupa mijenjao u hodu, terenskim istaživanjem: „Prvi put kad sam došao u selo, ja uopće nisam kužio kako to funkcionira. Bila je to neka tezga u Andrijevcima... I onda mi tako odsviramo program od sat i pol i ja kažem: 'Hvala lijepa, to bi bilo sve!' Mislio sam je l', ako Beatles sviraju pedeset minuta onda je sat i pol dosta... A oni meni: 'Kako? Pa tek ste došli.' I ništa. Onda sve odsviramo još jedanput. A oni traže još... I onda smo odsvirali i treći put do pola, pa su nas pustili...“.

     
    Photo: Screenshot/ Kulušić
    Na kraju turneje Azra je u zagrebačkom Kulušiću od 19. do 23. listopada 1981. odsvirala pet uzastopnih, rasprodanih koncerata, snimanih za koncertni album čije je objavljivanje bilo planirano za siječanj iduće godine.
    Prvobitno je planiran koncert u Domu sportova, ali na kraju je ipak odlučeno da se održi serija nastupa u Kulušiću. Tim potezom Azra je možda propustila napuniti veliku dvoranu Doma sportova u ranoj fazi karijere, ali ono što se svake večeri  tog tjedna događalo u Hrvojevoj ulici broj 6, pripadalo je u red neponovljivih koncertnih trijumfa.
    Kulušić je već postao prestižna postaja za snimanje koncertnih albuma, u rasponu od  Bijelog dugmeta i Filma u proljeće 1981. do Leba i soli i Buldožera iduće godine. Nakon što su ulaznice za pet nastupa brzo rasprodane, dodane su još dvije večeri, pa je Azra u Kulušiću odsvirala do tada nezamislivih sedam uzastopnih koncerata. U klub veličine 10 x 20 metara svake večeri naguralo se rekordnih 900 posjetitelja, na ključnim koncertima koji su definitivno zacementirali famu stvorenu oko Štulića. Uspio sam vidjeti tri koncerta, ali i mnogi drugi poklonici, kolege glazbenici i ljudi iz Jugotona dolazili su u Kulušić nekoliko večeri za redom ponoviti „sinoćnje“ iskustvo.
    Iako se radilo o prestižnim događajima za koje se tražila karta više, gužva ispred kluba, znojna atmosfera u Kulušiću – ovjekovječena efektnom fotografijom Štulića na naslovnici koncertnog albuma - magnetska privlačnost s pozornice i naelektrizirana atmosfera u publici, tih su večeri u Zagrebu vjerno replicirale ugođaj swinging Londona šezdesetih i ambijent nastupa Yardbirdsa zabilježen u filmu “Blow Up” Michelangela Antonionija…
    (NASTAVIĆE SE)
    Hrvoje HORVAT

    https://www.xxzmagazin.com/ravno-do-dna-neponovljiv-koncertni-trijumf
  10. Волим
    Милан Ракић got a reaction from александар живаљев in Ekskluzivno: Iz knjige “Štulić: Biografija” - Jednog dana nema me da nikada ne dođem   
    Želim samo da sviram, da se otkačim i to je sve
    Štulićev provokativni životni put neusporediv je s bilo čijim drugim. Njegov autorski rad promijenio je mogućnosti i domete domaće rock glazbe. Jednako je zanimljiv novim generacijama koje ga iznova otkrivaju kao "kariku koja (danas) nedostaje". Prateći Štulićeve mjene i puteve knjiga o njemu prikaz je šireg političkog, društvenog i kulturološkog konteksta u kojima je živio i radio. Brojni podaci, analize, izjave i intervjui, sjećanja kolega i suradnika, uz neobjavljene Štulićeve rukopise i privatne fotografije, čine knjigu “Štulić: Biografija” iscrpnim prikazom lika i djela, ali i prostora i vremena, promjena u društvu u kojima je Štulić imao važnu ulogu, iako su te promjene odredile i njegov put. Jedan od najboljih skladatelja i tekstopisaca svih vremena, pjevač i gitarist s Azrom je oslobodio svoju imaginaciju i nade publike, da bi odlaskom u Holandiju (p)ostao rijetko dosljedan primjer vlastitog stiha "jednog dana nema me da nikada ne dođem". Knjiga “Štulić: Biografija” otkriva kako je Johnny tamo stigao i gdje je sve prije toga bio.
     

     
    Photo: Screenshot
    Azra: Od prvog singla do prvog albuma
    (…) U proljeće 1977. prva postava Azre počinje raditi u postavi Džoni (vokali i gitara), Mladen 'Max' Juričić (gitara), Branko Matun (bas) i Paolo Sfeci (bubnjevi). Mladen Juričić upoznao je Štulića nakon jedne večeri provedene u klubu Jabuka, gdje je stalno zalazio, kada ga je Sfeci odveo na audiciju kod Džonija. Štulić je htio elektrificirati bend, a Sfeci mu je rekao da zna dečka koji odlično svira gitaru i ima moderan senzibilitet.
    „Došli smo po noći kod Džonija, u autu s Pajom koji je bio dio društva. Tada sam stalno svirao usnu harmoniku, to mi je baš bila furka“, prisjeća se Juričić. „Nakon što smo probali par pjesama, a ja demonstrirao umijeće sviranja na usnoj, Džoni je rekao 'to je super, zna svirati folk', i tako sam ušao u Azru. Na početku smo svirali očajno, ali imali smo volju. Džonijev problem bio je taj što su mu pjesme imale milijun akorda. U svim sastavima s kojima sam u životu svirao poslije Azre nisam odsvirao toliko harmi kao s Džonijem. Trebalo je to malo pročistiti i dobiti neki konkretniji zvuk. Niti Džoni ni ja nismo se baš snalazili na električnoj gitari, ali je on jako dobro ovladao programom klasične gitare. Njemu je čak bilo teško svirati s trzalicom, ali s vremenom su stvari krenule na bolje“. 

    Ulične konsultacije: Maks Juričić i Branimir Džoni Štulić u Zagrebu 1978. godine
    Photo: Goran Pavelić Pipo
    No, Štulić nije bio zadovoljan i već u ljeto 1977. prekida rad sastava, priopčujući Mladenu Juričiću da je on sam (Štulić, op.a.) toliko loš na električnoj gitari da mora pronaći drugog gitarista, puno boljeg od Mladena, kako bi nadoknadio manjkavosti i možda nešto uspio napraviti s Azrom. „Naravno, tijekom ljeta nije nikoga pronašao i ispred nebodera gdje smo stanovali Marino Pelajić i ja“, sjeća se Juričić, „početkom jeseni rekao mi je da je raščistio sa svim nedoumicama i da bi mogli ipak probati ponovno zajedno. Spomenuo je i da zna nekog bubnjara kojeg je zvao 'ćelavi' jer se nadavno ošišao. Govorio da se 'pjenuša' dok svira, da ne udara po bubnjevima poput nekog primitivca. Bio je to Branko Hromatko, koji je ušao u tu drugu postavu Azre i ostao sa nama do početka 1979. godine, kada nastaje Film“. 

    U centru Zagreba: Džoni Štulić i Paolo Sfeci
    Photo: Goran Pavelić Pipo
    Jurićić pojašnjava da je Štulić bio manijakalno uporan i da je u vrlo kratkom vremenu napredovao kao instrumentalist, marljivo vježbajući, pokazujući fanatizam prema glazbi i savladavajući program gitare koji su budući majstori klasične gitare po glazbenim školama savladavali godinama. Postava Azre vježbala je u baraci na Vrbiku, nedaleko od Filozofskog fakulteta, a jedan od prvih nastupa imali su iste jeseni u zagrebačkoj Dubravi. „Te večeri Džoniju i meni stalno su pucale žice na gitarama“, govori Juričić. „Sjećam se da smo svirali u nekakvom Domu kulture koji je ispred pozornice imao plišanu zavjesu, a ona se stalno zatvarala i otvarala kako smo mi radili stanke zbog mijenjanja žica. Tada još nije bilo elektronske štimalice za gitaru, sve je trajalo dugo…“
    „U jesen 1977. čuo sam novi val“, govorio je Štulić u Poletu o prekretnici koja se iznenada dogodila. „Tu je velike zasluge imao Mladen Juričić, on je htio da radimo nešto takvo. Ja sam to shvatio kao potencirani stari beat i oduševio sam se u istoj mjeri kao kad sam prvi put slušao Beatlese. Ponovo sam čuo klasične prateće vokale, klasičnu solo-gitaru, shvatio sam da je, nakon dugog vremena, pravi ugođaj napokon stigao. U to se opet moglo vjerovati. Mi u Azri smo u to vrijeme počeli pročišćavati i nanovo aranžirati stvari, potencirati ritam, glas...“.
    Tog ljeta, prije ponovnog sviranja sa Džonijem, Mladen Juričić nakon završetka gimnazije putuje Interrailom do Londona i u francuskom Marseilleu druži se s jednim Englezom koji mu priča o novoj, „žestokoj  glazbi“ u Velikoj Britaniji. „Bio je to plimni val toga ljeta koji me je zakačio spletom okolnosti i djelovao na sve nas“, kaže Juričić. Max marljivo pronalazi novu glazbu u londonskim prodavaonicama ploča, upija utjecaje i vraća se kući s par ploča, među ostalima i jednom kompilacijom s pjesmama američkih preteća punka, Stoogesa, MC5 i drugih.
    (…) Kada mu je 1977. isteklo pravo na korištenje studentskog doma, stari Štulićev prijatelj Božo Kovačević preselio se u stan kod Damira Price-Caprija, kasnijeg člana grupe Haustor. „Džoni je i tamo znao često navratiti“, sjeća se Kovačević, „a kod Caprija se već okupljalo društvo iz raznih zagrebačkih sastava, bila je to renesansa zagrebačkog rocka. Vidjelo se da je Štulić bio gotovo opsjednut, u potpunosti predan tome što radi“. Iako je Kovačeviću, kao i drugima, bilo jasno da će Džoni i drugi sastavi moći izaći u javnost tek nakon što profesionaliziraju pogon, nije bilo nikakve dvojbe da je imao žara, nezaustavljivu želju za nešto reći svojim pjesmama, te ono što svi spominju kao Štulićevu konstantu, nevjerojatnu energiju.

    U Galeriji Studentskog centra 1978: Džoni Štulić tokom probe sa grupom Azra
    Photo: Goran Pavelić Pipo
    Kultni status Azra je kasnije sticala nastupima u Lapidariju i klubu Studentskog centra koji se nalazio u istom dvorištu s Teatrom ITD, ali je još važniji prostor za njih u ovom razdoblju bila Galerija Studentskog centra. Smještena dublje u dvorištu iza SC-a i Teatra ITD, bila je tvrdokorni umjetnički pogon za izložbe, performance i koncerte. Voditelj Galerije Željko Luščević i njegov asistent Mladen Lučić-Luc, rad Galerije prilagodili su senzibilitetu mlade generacije, predstavljajući izložbe, kazališne predstave, strip i rock-koncerte u istom prostoru. U Galeriji su kasnije vježbali mnogi novovalni sastavi, a i Azra je često boravila u prostoru duhovno i fizički nerazdvojnom od ITD-a, Studentskog centra i prostorija Kugla glumišta, smještenih ispred dvorišta SC-a u Savskoj ulici. (…)
    Kada je Štulić dobio termin u tonskom studiju za snimanje prvog singla, pruženu mogućnost je shvatio ozbiljno i angažirao profesionalnog basista s duljim sviračkim stažem. Pokušaj potpisivanja bilo kakvog diskografskog ugovora koji bi budućnost grupe učinio optimističnijom od statusa lokalne gradske senzacije bio je najvažniji zadatak, završetak procesa koji bi Štuliću omogućio da tonski realizira pjesme koje je već nekoliko godina vukao sa sobom. Uz pomoć Milana Škrnjuga - menadžera Parnog valjka i Prljavog kazališta - Azra napokon dogovara snimanje prvoga singlea, također za Suzy, čime manja ali agilnija i programski hrabrija zagrebačka diskografska kuća uzima primat Jugotonu u promociji punka i novog vala. Pjesme „Balkan“ i „A šta da radim“ Azra snima tijekom svibnja 1979. u studiju Janka Mlinarića – Trulog, s Husom kao producentom. Uz Štulića na gitari i vokalima, te Leinera na bubnjevima, sviračku postavu popunili su Hus koji je odsvirao solo dionice i Valjkov basist Zlatko Miksić-Fuma. Violinom se pozabavio nepotpisani Goran Reljić-Relja, a na omotnici singla objavljenog u listopadu 1979. nije bilo navedeno niti ime Mladena Juričića koji je otpjevao prateće vokale s Džonijem i Leinerom.

    Oprobao se i na bunjevima: Branimir Džoni Štulić tokom probe u GSC
    Photo: Goran Pavelić Pipo
    Iako su se njihovi članovi formalno razišli nekoliko mjeseci ranije, postave Azre i Filma vježbale su na istome mjestu, u „brvnari“ Mladena Juričića na zagrebačkom Svetom Duhu, iznad Črnomerca, koja je kasnije pretvorena u tonski studio. „U tri mjeseca su se znale dogoditi stvari za koje danas treba tri godine. Puno toga se događalo kod mene u vježbaoni i sve sam to pratio iz blizine, surađivao i navijao. Karijere su se razvijale usporedno, svatko je svirao svoje i za sebe mislio da je svjetski prvak“. 
    Konkretna vrijednost melodijski vrlo pažljivo osmišljenih i jasnih pjesmama, objavljenih na singlu s dvostrukom A-stranom, najavila je Štulića kao autora jakog kalibra. Utjecaj narodskog  leksika i opći ugođaj „Balkana“ bio je shvatljiv, jer pjesma je bila napisana kao refleksija Štulićeva povratka iz vojske i sadržavala je izvorne odlike njegova rukopisa. Originalni je tekst doživio preinake pod utjecajem novovalne poetike, ali je akustična gitara bila dominantna u pjesmi koja s novim valom i nije imala previše dodirnih točaka.

    Photo: Screenshot
    Bio je to pravi „stari tradicionalizam“ s natruhama countryja, kakav će dvadesetak godina kasnije postati „in“ i vratiti se na scenu s mladim izvođačima novog tradicionalizma u potrazi za korijenima. Štulićeva ukorijenjenost u narodski mentalitet na samom ga je početku diskografske karijere spasila od bilo kakvog pomodarstva i predstavila kao autora koji je, čak da je i htio, teško mogao postati „dizajnirani produkt“.   
    Zato je druga strana ploče s autobiografskom „A šta da radim“ bila još uvjerljivija, čak i primjerenija rockerskom formatu nove Azre i borbenom  pogledu na svijet autora koji „želi samo da svira“ i „ništa mu drugo nije važno“. Hus je kao gitarist pomogao u obje pjesme; nadahnuta sviračka međuigra njegove solo gitare i Reljine violine na kraju „Balkana“ i izvrstan gitaristički solo u „A šta da radim“ dali su dodatnu dimenziju jezgrovito odsviranim i vrlo hitoidnim pjesmama. Reski gitarstički rifovi i razlomljen plesni ritam Leinera i Fume u „A šta da radim“ kontrast su imali u vokalnoj posebnosti Azre koja se jasno čula; efektno aranžiranim višeglasjem dodatno su obogatili pamtljive melodije.     

    Lukovićeva recenzija u magazinu 'Džuboks', januara 1980: O Azri - sve najlepše
    Photo: Screenshot
    „Konačno, i Azra je došla na svoje i snimila toliko željeni singl“, pisao je Sven Semenčić u Poletu 21. studenog 1979. „Iako hendikepiran stalnim izmjenama svoje grupe, Štulić uspijeva načiniti komercijalan, dobro isproducirani hit singl s podjednako zanimljivim skladbama“. Nešto kasnije, u prvom Džuboksu iz 1980. Petar Luković recenzirao je prvi Azrin vinil u svojoj stalnoj rubrici singlovi: „Zvuk šezdesetih momci iz Azre uspješno su transponirali u elegantnu viziju new wavea i čitavu skladbu postavili na zdrave rockerske osnove. (…) Autentičan emocionalni naboj prosto izvire ispod pjevačevog glasa i tako, konačno, umjesto kvazifilozofiranja imamo pravu stvar – rock za 1980.“.
    Dva mjeseca kasnije duetu Štulić/Leiner pridružio se basist Mišo Hrnjak, ranije član grupe Limeno oko, također stanovnik Novog Zagreba, čime najpoznatija postava Azre dobiva svoj konačni oblik.
    (…) U intervjuu Džuboksu Štulić je pričao o planovima: „Spremili smo album koji ćemo što prije napraviti, mora biti gotov do konca trećeg mjeseca. Ali uvijek su tu problemi… Ne znamo još gdje ćemo to snimiti. Još uvijek stoji solucija da ćemo raditi u Jadran filmu. Tamo ima šesnaest kanala, ali nema termina koji nama odgovaraju. Ako to ne ide, snimit ćemo pjesme u privatnom studiju Janka Mlinarića – Trulog. On ima u studiju osam kanala i tamo smo snimili singlicu. U svakom slučaju album mora biti gotov do četvrtog mjeseca. Prvo sam planirao da bude u drugom mjesecu već odštampan, ali eto, kasnimo. Neke stvari ne zavise od nas. Truli je kit s kojim dobro surađujemo i koji se meni jako sviđa, a on će i producirati snimanje. Ako ništa drugo, zatvorit ćemo se kod njega u studio pa ćemo izvući maksimum. Osam kanala će biti dovoljno ako izvučemo sve do daske, ako dobro ozvučimo ritam sekciju, pa nasnimimo gitare“.
    Činjenica da Husein Hasanefendić neće producirati nastupni album Azre nesumnjivo je bila veći problem i otegotna okolnost za profesionalno finaliziranje Štulićevih pjesama. Upoznat s Džonijevim načinom rada, skladateljskim potencijalom, ali i svojeglavošću, Hus je bio logičan izbor, ali je bio zauzet radom na albumu Vruće igre i brojnim personalnim promjenama u Parnom valjku te godine.

    Uoči snimanja prvog albuma: Džoni Štulić. Boris Leiner i Mišo Hrnjak
    Photo: Andrija Zelmanović
    Borisu Leineru i Miši Hrnjaku vjerojatno je od početka bilo jasno da pored Džonija živog, zdravog i autorski potentnog nije bilo nade da tuđe pjesme pronađu put u repertoar grupe. Autorovi zaostaci iz  prethodnih godina rada ne samo da nisu nestajali nego su se istom brzinom gomilali i dalje, a mnoge od pjesama koje je Štulić svirao još s Balkan sevdah bandom pretvorene su u skladbe Azre. (…)
    Iako bi sa zalihom toliko dobrih pjesama rijetko koji producent mogao podbaciti, Dragi Mlinarcu se dogodilo upravo to. Gledano s odmakom njegova je krivnja daleko manja nego je to tada isticao Štulić; prvi Azrin album ostao je od široke publike najprihvaćenija debitantska ploča novog vala, utjecajnija na srednju struju pop-glazbe od prvih vinila Prljavog kazališta i Pankrta. Vrijednost pjesama, žustra svirka i pedantno razrađeni svirački detalji amortizirali su skroman domet zvučnog zapisa, ali je neispeglanost  zvuka istovremeno bila primjerena Štulićevom dokumentarističkom, „tvrdokuhanom“ prikazu gradskog života. (…)

    Photo: Instagram/ Johnny Štulić
    Džoni je bio najgori medijski promotor dugo čekanog albuma i nije skrivao nezadovoljstvo zabilježenim zvukom u intervjuu Džuboksu: „Teško mi to pada. Čuo sam nedavno na radiju skoro cijeli album, poslije Pankrta i poslije ne znam koga, i kad god ga čujem… muka mi dođe. Tol'ko truda, tol'ko napora, dobre pjesme, a tako loše producirane. Ja sam tu isključivo kriv. Kriv sam zato što sam uzeo Mlinarca; da sam radio s Husom kod Trulog bilo bi mnogo bolje. Nigdje sounda, nigdje žestine, ostao je samo vokal”.
    „Ja sam htio i album snimati kod Trulog“, nastavio je Štulić, „ali on je stalno imao nekih poslova, nikad se nismo mogli naći, a ja nervozan, htio sam pošto-poto snimiti album. Hus mi je govorio da čekam, i tako. Bio sam ljut na sve i rekao: napravit ću album bez svih vas. Tad sam bio u komi i, uopće, album je sniman u jednoj mračnoj atmosferi… to se može osjetiti“.
    Situacija s izjavama oko produkcije albuma pomalo je izmicala kontroli i postajala otvoreni rat između Štulića i Mlinareca. Jednom prilikom Mlinarec mu je prišao u Zvečki, iznerviran njegovim izjavama po novinama i rekao mu pred svima „Hoćeš me ošamariti? Bolje da to napraviš nego da me ogovaraš okolo".
    Kasnije je Štulić Draganu Kremeru iz Džuboksa objašnjavao svoj odnos prema Dragi Mlinarcu: „On je meni bio drag kao čovjek. Još kao grupa 220 oni su nama bili nekako kao legenda, pa je to nekako naglo prekinuto, dugo se nije pojavljivao. Hus nešto nije mogao i onda sam njega uzeo. Točnije, Glavan mi je rekao da idem kod Mlinarca, i dobro. Pazi, tu je sad jasno, tu nije Mlinarec kriv, on je radio svoj posao, već je nesreća, naprosto ima nesreće u tom albumu…“.

    Photo: Goran Pavelić Pipo
    Naravno da je svirka Azre mogla biti zabilježena i drugačije, što se vrlo lako moglo provjeriti na godinu ranije snimljenoj pjesmi „A šta da radim“. No, tadašnji sofisticiraniji zvuk na prvijencu je zamijenila tvrda i izravna svirka snimljena bez „male pomoći prijatelja“ Husa. Album Azre prije svega je plijenio pjesmama, neposrednošću, furioznom svirkom Štulića, Leinera i Hrnjaka, žestokom energijom i okusom autentičnosti, činilo se, obilato proživljenih stihova. (…)
    (NASTAVIĆE SE)
    Hrvoje HORVAT

    https://www.xxzmagazin.com/zelim-samo-da-sviram-da-se-otkacim-i-to-je-sve
  11. Свиђа ми се
    Милан Ракић је реаговао/ла на obi-wan у Ђорђе Балашевић, Србин   
    ...
    ...
    Pricali smo upravo o tome da on kroz taj naglaseni sarkazam handri sve naciJonaliste, tj. podvrgava podsmehu upravo njihove najdublje stereotipe.
    Time sto na glas prica takve ocigledno nebulozne stvari upravo ljudima brka u oko, nista drugo.
    AKo vi to ne vidite, tu stvarno ne mogu da vam pomognem.
  12. Свиђа ми се
    Милан Ракић је реаговао/ла на obi-wan у Свештеник др Оливер Суботић: Да нам дрвеће не заклони шуму: o „дарвинистичком“ спору из другачије перспективе   
    Otac je sve lepo i krasno napisao, ali ne znam kome tacno. Onima koje, kako vidim, posredno kritikuje - sigurno ne.
    Mozda on misli da se obraca njima, ali to prosto nije tacno, jer ekipa koja je kaznjena na PBF ima jasno sroceno saopstenje ovim povodom, u kome se lepo i jasno vidi sta oni to porucuju svima, ne samo ljudima na samom fakultetu. Dakle, nema nigde nikakve reci o umu i razumu ili o molitvenom i razumskom u teologiji. I ne samo to - uopste nema nikakve reci o teologiji uopste.
    Takodje, ako se samo pazljivo i procita ovo saopstenje, lako moze da se vidi da se i ovi profesori potpuno slazu(1 - vidi ispod) sa o. Oliverom.
    Dakle, kljucna stvar je da se oni nisu ni u kom pogledu obracali teologiji, nego prirodnim naukama, pri tome upravo braneci i cuvajuci teologiju i polje njenog delovanja od zlonamernog ili neznavenog (kako god) mesanja baba i zaba, tj. od zadiranja prirodne nauke na polje cistog bogoslovlja.
    Stoga, prilicno je nejasno kome je ovaj tekst uopste upucen, i ko (ako iko) treba da ga shvati kao kritiku.
    ...
    Evo sta su oni onda napisali, podvlacenja su moja:
    „Konstatujemo da je teorija evolucije jedina trenutno naučno prihvaćena teorija koja objašnjava razvoj života na Zemlji. Bez obzira na prigovore koji joj se mogu uputiti i poteškoće koje ima prilikom objašnjavanja pojedinih fenomena(1 - ovde) u istoriji razvoja života, trenutno ne postoji nijedna plauzibilna (prihvatljiva, verodostojna) alternativna naučna teorija koja bi mogla da je zameni.
    Iz tog razloga, smatramo da u programu nastave biologije, na svim obrazovnim nivoima, ne postoji ništa što bi trenutno moglo da zameni teoriju evolucije ili da barem bude predstavljeno kao njena jednako plauzibilna alternativa. S tim u vezi, podsećamo na stav, široko prihvaćen od naučne zajednice teologa širom sveta, da ne postoji nikakva ‘biblijska teorija stvaranja’ koja se može shvatiti kao naučna teorija koja bi, kao takva, predstavljala naučnu alternativu teoriji evolucije.“
    ...
    Drugim recima, sve vreme neki uporno potenciraju potpuno nepostojeci sukob, od koga su se upravo ovi ljudi ovom izjavom jasno ogradili.
  13. Свиђа ми се
    Милан Ракић је реаговао/ла на Avocado у Ђорђе Балашевић, Србин   
    Naravno. Veličina svakog Srbina i SrBkinje se meri time da li šalu povodom toga da su srBski i hrvatski dve varijante istog jezika shvata kao pljuvanje po Srbima i Srbiji.
  14. Свиђа ми се
    Милан Ракић је реаговао/ла на Phoebe у Ђорђе Балашевић, Србин   
    Kako nema veze? 
    Pa podrazumeva se da mu nisam ja pretila. Eto vidis kako nisi informisan, a osudjujes brzopleto. Mozda ima na jt, trebalo bi. 
    Sto se ulizuje? Vama sve ulizivanje. Nema razloga za tim. Kao sto kaze u pesmi: Moj steg u svakom gradu je gde ti se neko raduje.
    Ma jasno je da ne razumes kad  nemas vrelu krv i temperament.  Lepo covek objasnio @Broken  I sta, sad ste vi veci Srbi od nas, ajde?
     
  15. Оплаках :))
    Милан Ракић је реаговао/ла на ana čarnojević у Ђорђе Балашевић, Србин   
    i dalje ne verujem svojim očima o čemu mu ovde pričamo...
    Srbi, Hrvati, koncerti...WTF???
    ko neka morbidna Fb grupa...
  16. Свиђа ми се
    Милан Ракић got a reaction from Камењарац in Коментар на Беговићев текст, који је дневни лист "Данас" на крају ипак објавио   
    Ma da. Svakako "bolje" no po Pečatima, Aloima, Kuririma i ostalim Informerima. 
  17. Хахаха
    Милан Ракић је реаговао/ла на GeniusAtWork у Хришћанство и јога   
    Лик је иначе у посту пре овог разбио Хокинга и целокупну науку уопште 
     
  18. Свиђа ми се
    Милан Ракић је реаговао/ла на Вукашин у Хришћанство и јога   
    Dirnuo si u osinjak 
    Nalupetali su se za sve pare u komentaru. Poslusacu emisiju pred spavanje.
  19. Оплаках :))
    Милан Ракић је реаговао/ла на Bokisd у Хришћанство и јога   
    Aleksandar Milojkov doktor bogoslovskih nauka kao i većina popova, mada do sada nisam čuo ni za jedan izuzetak, ne razumeju suštinu hrišćanstva, i time prenose zablude,


  20. Оплаках :))
    Милан Ракић је реаговао/ла на Александар Милојков у Хришћанство и јога   
    Рекација српских јогија. Не знам шта им је, баш сам био толерантан.
     
     
  21. Хахаха
  22. Свиђа ми се
    Милан Ракић got a reaction from obi-wan in Ђорђе Балашевић, Србин   
    И с' тим у вези, наравно-природно, нећемо да примамо вакцине јер оћу да нас трују, зато што смо народ најстарији... 
    Зато што пола Индије и цела ШкоЦка има Мораве и Иброве...
    Такоџе, од оног глумца шћерца се зове ко цигара брез филтера што је ћаћа јој пушио кад је у Медошевац радио у парадајзном стакленику...
    И Бранка Петрић је усташкиња ел се удала за Шиптара. И деца им се шиптарски зову... 
    И Томин мали. Трифуновић. 
    И он је шиптар
    А за кемтрејлсе? 
    Из прве руке инфо. 
    ТомпеМзинисани пилоти ЈНА возе... 
  23. Свиђа ми се
    Милан Ракић got a reaction from JESSY in Ђорђе Балашевић, Србин   
    И с' тим у вези, наравно-природно, нећемо да примамо вакцине јер оћу да нас трују, зато што смо народ најстарији... 
    Зато што пола Индије и цела ШкоЦка има Мораве и Иброве...
    Такоџе, од оног глумца шћерца се зове ко цигара брез филтера што је ћаћа јој пушио кад је у Медошевац радио у парадајзном стакленику...
    И Бранка Петрић је усташкиња ел се удала за Шиптара. И деца им се шиптарски зову... 
    И Томин мали. Трифуновић. 
    И он је шиптар
    А за кемтрејлсе? 
    Из прве руке инфо. 
    ТомпеМзинисани пилоти ЈНА возе... 
  24. Волим
    Милан Ракић је реаговао/ла на obi-wan у Ђорђе Балашевић, Србин   
    I ne samo to... mi vec odlicno znamo da nas truju kemtreilsima, svakodnevno; da smo ozraceni kao da smo imali jedno 5 Cernobilja na ovim prostorima;... i konacno, razume se, da je Zemlja ravna, te da nas neboletne Srbe oko svega toga handre svi redom, od istoka do zapada, jeri smo najstariji narod na planeti...
  25. Волим
    Милан Ракић је реаговао/ла на Sofija_ у Слике форумаша   

Све поруке на форуму, осим званичних саопштења Српске Православне Цркве, су искључиво лична мишљења чланова форума 'Живе Речи Утехе' и уредништво не сноси никакву материјалну и кривичну одговорност услед погрешних информација. Објављивање информација са сајта у некомерцијалне сврхе могуће је само уз навођење URL адресе дискусије. За све друге видове дистрибуције потребно је имати изричиту дозволу администратора Поука.орг и/или аутора порука.  Коментари се на сајту Поуке.орг објављују у реалном времену и Администрација се не може сматрати одговорним за написано.  Забрањен је говор мржње, псовање, вређање и клеветање. Такав садржај ће бити избрисан чим буде примећен, а аутори могу бити пријављени надлежним институцијама. Чланови имају опцију пријављивања недоличних порука, те непримерен садржај могу пријавити Администрацији. Такође, ако имате проблема са регистрацијом или заборављеном шифром за сајтове Поуке.орг и Црква.нет, пошаљите нам поруку у контакт форми да Вам помогнемо у решавању проблема.

×
×
  • Create New...