Jump to content
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr
Quora StumbleUpon Banana Lime Leaf vKontakte Sky Blueberry Slack Watermelon Chocolate Steam Black Facebook Tumblr

Придружите се нашој ВИБЕР ГРУПИ на ЛИНКУ

Sign in to follow this  
  • entries
    7
  • comments
    6
  • прегледâ
    21018

YA AMAR

Miriam R. ميريام

712 views

blog-0747818001364136452.jpg

..Tog nedjeljnog poslijepodneva sjedila sam pored prozora u svojoj sobi i promatrala kišu kako pere ulice Damaska..Osluškivala sam kap po kap kako udara o tlo, koje su prekidale tišinu oko mene...Nijeme misli koje su prolazile mojom glavom iznenada je prekinuo zvuk automobila koji se zaustavio ispred kuće..Iz njega je izlazila obitelj koja je preko dvadeset godina dolazila u našu kuću...Bio je to uobičajen prizor..Prvo je izašao gospodin, gospođa, a onda kao i uvijek, posljedni Ephrem..Držao je kišobran u ruci i pratio majku koja je hodala iza supruga..Ephrem je u trenutku zastao i pogledao prema meni. Naslonila sam lice na hladan prozor, osjećaju toplinu Ephremovog pogleda. Prozor najednom više nije bio hladan. Da li je to bila iluzija ili fotomorgana, gledajući njega, više nije bilo važno. Nekoliko sekundi je zastao , a onda je krenuo naprijed za svojim roditeljima.

Ephrem je treći sin od ukupno petero djece..Bio je oduvijek drugačiji od svoje braće i dvije mlađe sestre. Studirao je u inozemstvu, pokrenuo vlastitu tvrtku, iako je obitelj generacijama posjedovala obiteljsku tvrtku. Dva starija brata bila su oženjena i nastavila obiteljski biznis, dok je starija sestra te godine diplomorala i pridružila se njima.. Najmlađa Asma u to je vrijeme još studirala u Damasku. Bila je to i ostala tradicionalna, pomalo fundametalistička islamska obitelj, konzervativnih svjetonazora, u kojoj je bilo jasno izražena i prakticirana vjera, koja je je svima bila na prvome mjestu. No, to nije bila prepreka da budu kućni prijatelji, nama kršćanima, s kojima su godinama bili u vrlo prisnim odnosima..Žene su bile uvijek pokrivene, pa i dok smo bile same bez ijednog muškarca u društvu. Dolazili su i čestitali nam naše kršćanske blagdane, gdje se do jutra slavilo, a tako je bilo i s naše strane kada su slavili njihovi vjerski blagdani. Moja mama često je odlazila u shopping sa njihovom majkom, časkale su gotovo svakodnevno u poslijepodnevnim satima, kao i moj otac koje je slobodno vrijeme često provodio s njihovim ocem. Nisam se nikada pretjerano družila sa djecom te obitelji, jer su svi podosta stariji od mene. Dok su dolazili k nama gotovo uvijek je bio prisutan Ephrem, koji je sramežljivo promatrao i osluškivao njihove razgovore. Izmjenili bi tek poneku riječ, jer i nismo imali baš previše zajedničkih tema, pošto je stariji od mene dvanaest godina. Sjećam se da mi je jednom, prilikom njihovog posjeta donio jednu lutku i rekao: " Ovo je za tebe!" To je bila jedna od rijetkih rečenica koju je prozborio tokom godinama druženja naših obitelji.Ali tako upečatljiva rečenica, koju sam često glasno ponavljala u svojoj sobi. Bila mi je to jedna od najdražih lutki u mojoj kolekciji, baš zato što ju je donio Ephrem. Bio je pomalo fascinantan mom dječjem umu, upravo zato što nije puno govorio. Odskako je i izgledom od svih. Njegove oči su plave, i zbog toga sam ga satima znala promatrati. Nije se nikako uklapau i njihovu tamnoputu i tamnooku obitelj. To što je drugačiji potaknulo je moju dječju znatiželju, zašto on ima svjetle oči, pa sam i često postavljala pitanja roditeljima, koji su se uvijek glasno nasmijali i pokušavajući mi objasniti biologiju, što je naravno bilo znanstvena fantastika mom dječjem umu. Često sam ga crtala u na sve moguće načine, drvenim bojicama, temperama, pastelama. Postao je i moj imaginarni prijatelj s kojim sam kao dijete razgovarala u sobi, dok me mama s vrata promatrala smiješkajući se. Sjećam se dok mi je pričala priče za laku noć, da sam uvijek tražila da izmisli neku priču o Ephremu. Mama je neuspješno pokušavala pričati, što je završavalo mojom ispričanom izmišljenom pričom o njemu. Znala sam prisluškivati razgovor roditelja, kada su razgovarala o njima, priželjkujući da čuti kada će Ephrem opet doći, da ga mogu promatrati i nacratati neku novu sliku i složiti neku novi priču u svojoj glavi. Čak sam i jednog kena nazvala Ephrem, a barbiku Miriam, lutke su nosile naša imena, papiru su bili oslikani našim crtežima. No, tog nedeljnog popodneva već su daleko dječje bajke i lutke bile iza mene, a zamjenili su ih haljine, cipele, i mamina šminka. Tada sam imala sedamnaest godina. Već sam razmišljala o fakultetu i odlasku u Ameriku kod mamine sestrične, o garderobi koju ću ponijeti, o centrima koje ću posjetiti i što ću sve lijepo kupiti u Americi. Više nisam crtala Ephrema i razgovarala s njime u svojoj mašti, tada sam pisala o njemu, stranice i stranice, bilježnice i bilježnice, o tome što Ephrem predstavlja u mome životu, o tom dugogodišnjem prijatelju, koji je to bio na neki čudan način.

Stajala sam još uvijek u svojoj sobi, dok je Ephrem sa obitelji već bio u našem salonu. Prošla sam četkom kroz kosu i uzbuđeno krenula stepenicama prema prizemlju naše kuće. Što sam osjećala u tom trenutku? Zapravo ni ne znam, da li je to bila prikrivena zaljubljenost ili opčinjenost nekim koji je odudarao od mog školskog društva. Ipak je on imao tada 29 godina i bio je pojam u mom životu, svojim stavom, izgledom, načinom na koji sjedi i obraća se. I dalje je bio šutljiv i samozatajan, a time meni još i fascinantniji. Čista suprotnost brbljavoj djevojci, buntovnici, koja je uvijek na satu u školi imala nešto za pitati, koja je uvijek imala prigovor na sve. Kada su razgovarali sa mojim roditeljima, uvijek bi se uključivala u razgovor, iznosila svoje stavove i bila najglasnija. Njima je svima to bilo smješno i zabavno, pa čak i njemu koji me potajice znao promatrati i sramežljivo mi se znao namiješiti. Tako je bilo i to popodne. Silazila sam stepenicama, zabacivajući svoje uvojke, graciozno stajajući na ulazu salona i pozdravljajući sve redom. Ephrem je bio posljedni na redu. Stajao je ispred mene, onih neobičnih plavih očiju, sjajnim nego ikada. Nasmiješio mi se, pružio ruku, prvi puta, što je izazvalo opću pomutnju među svima. Naime, nikada se nisu ni on ni njegov otac rukovali sa nama ženama. Tako nalaže islam, što su oni i prakticirali. U tom trenutku kada je prvi pružio ruku k meni, ja sam bez razmišljala pružila i njemu ruku, na što je njegov otac uzrujano povišenim tonom reagirao:" Ephrem!" Povukla sam se korakom u nazad, a on je i dalje gledao u mene, dok mu je otac ljutito pokušao skrenuti pozornost da sjedne i ne napravi više tako nešto. I moji roditelji su se iznenadili Ephremovom reakcijom, ali tome nisu pridavali toliku pozornost. Nastavili su razgovor, dok sam se ja suzdržavala da im ne kažem što ih ide. No, ipak to nisam napravila zbog svojih, pa sam se pokorila novonastaloj situaciji. Kada nisu obraćali pažnju, naši pogledi su se sreli i nastavili potajno nijemo pogledima razgovarati. Gorila sam od želje da razgovaram s njime, da mi ispriča sve o svome poslu, o studiju i studenskim danima. No, nije bilo prilike za to i nastavili smo se kriomice susretati pogledima. To popodne bili su tri sata u našoj kući. Teme su se redale kao i obično, od poslovnih do političkih, pa od kupovine do godišnjih odmora. Što god sam pokušala da se okolišanjem ubacim u razgovor sa Ephremom nije mi uspijevalo. Redovno nas je prekidao njegov otac i prije nego bi nešto i pokušala reći, što je i moj otac počeo podržavati. Buntovnost je rasla u meni, i čekala sam svoj trenutak, kovajući planove u glavi da dam do znanja njihovom primitivizmu i fundametalizmu. I čvrsto sam vjerovala da će jednom doći i taj dan. Izašli su iz kuće u pratnji mojih, a ja sam ih slijedila u stopu sve do auta. I ušli su redom, otac, majka, Ephrem. I tada sam iskoristila priliku i nevješto mu mahnula što je primjetio moj otac. U tom trenu kao munja se okrenuo prema meni i viknuo:"Miriam!" Povukla sam se, okrenula i ušla u kuću. Ljutito sam krenula u svoju sobu, izbjegavajući bilo kakva predavanja mojih, koja su bila svakodnevna. Kada sam ušla u sobu, opet sam promatrala kišu i ulice Damaska. Priželjkujući da će se Ephrem od nekud pojaviti, ali ovaj put sam. No, to se nije dogodilo. Razočarano sam rano otišla na spavanje, razmišljajući o svijetu u kojem živim. O dva svijeta, ista, a tako različita. Njihovom islamskom i našem kršćanskom. Što je to što nas spaja, a opet nas toliko razdvaja? Nisam našla odgovore, ali ih nisam ni prestala tražiti. Pripadamo istome narodu, a tako smo različiti. I moj je otac Arap, kao i njegov, iako različitih vjera, sličnih svjetonazora. Nikada nisam odlazila na kave i druženja niti sa jednim prijateljem iz škole, susjedstva, bilo s kršćanima bilo sa muslimanima. To je bilo strogo zabranjeno, a ja sam morala robovati tradiciji, kojoj sam se pokušavala tada toliko oduprijeti. Moja putanja svakodnevno je bila kuća škola, kuća, crkva, kuća. Izlazila sam samo do 9 navečer s prijateljicama, ali se strogo znalo gdje se ide i s kime, uz jasno upozorenje:" Nemoj da ja vidim ili čujem da si sama s nekim muškarcem na cesti, kafiću ili slično!" I tako je bilo. Dok smo se družili u školi, bilo je mješano društvo i muško i žensko, pa tako i izvan škole u rijetkim situacijama, proslavama rođendana na kojima sam bila ili izlascima. Kada bih srela mušku osobu koju poznajem to je bilo ovalo :"Salam!" i nastaviš hodati dalje, bez zaustavljna i ikakvih razgovora. Jedino sam dijete u svojoj obitelji, kao i moja majka. Igrom slučaja povijest se ponovila.Majčini kao i moji nisu više mogli imati djece. I tako sam je bila tatina princeza u zlatnom kavezu. Nikada ga nisam manje voljela zbog toga, jer znam da mi je uvijek želio samo najbolje. Uvijek me učio da treba biti oprezan, da živimo u svijetu u kakvom živimo i sve što izlazi iz tih okvira, moglo bi se shvatiti kao provokacija muškarcima. I mama je to tako doživljavala, iako je došla, kako sam ja znala reći sa druge planete. Naime, mama je Hrvatica, koja je za vrijeme studija u bivšoj Jugoslaviji upoznala moga oca Arapa, pravoslavca. Bila je to velika ljubav i ostala, čiji sam plod bila ja. Mamina obitelj je negodovala odlukom da mama s niime odlazi u nepoznatu zemlju, ali su to prihvatili. I tako sam ja došla, rodila se u Damasku. Mama se jako dobro privikla na novu sredinu, naučila arapski, ali su me odmalena učili i hrvatski. Odlazila sam redoviti svake godine baki i djedu u Hrvatsku, čemu sam se radovala cijele godine. Bila sam mažena i pažena, jedino unuče kojem se se ispunjavali hirovi koji su u Siriji bili ne izvedivi. S bakom i djedom redovno sam odlazila u katoličku crkvu, naučila sam sve molitve. U našoj kući u Siriji oduvijek su se slavili i katolički i pravoslavni blagdani, išlo se i u katoličku i u pravoslavnu crkvu. Molilo se i na jedan i na drugi način i tata mamu nije nikada sputavao u ničemu. Odlazilo se na doček Patrijarhu, kao i Papi u Hrvatsku. Posjećivala su se i katolička i pravoslavna svetišta. Naučili su me ljepoti i bogatstvu kršćanstva, dvije tradicije, a opet jedno i zajedno. U kući su i pravoslavne i katoličke ikone, i katolički kipići svetaca, slika Patrijarha i Pape. Oduvijek je bio prisutan duh ekumenizma i tatina rečenica:" Mi smo jedna pluća, a dva krila!" I tako se odnosilo prema tome. Iako tata dolazi iz svečeničke obitelji. Tatin otac i brat su svećenici,no nikada nitko od njih nije kako bi se reklo, vodio vodu na svoj mlin. Uvijek zajedno i u molitvi i za stolom. Tako je bilo i s muslimanima. Poštivalo se tuđe, ali se i očekivalo da oni poštuju naše. Većina mojih prijatelja je muslimana,kao i moja draga prijateljica Fatma koja je pokrivena muslimanka. Često sam spavala ja kod nje, kao i ona kod mene, i to prijateljstvo traje i danas. Uvijek su me lijepo dočekivali i ugostili, a tako i moji nju i sve ostale koji su dolazili kod nas. Odlazila je samnom u Crkvu i čekala me dok se molim, a onda bi otišla u džamiju i čekala ja nju. To je bilo uobičajeno i podrazumjevalo se. Nikada nitko nije stajao od nas ni pred Crkvom ni pred džamijom, dok je ona druga molila. I to je tako oduvijek i tako će i ostati.

No, te večeri ja sam bila zaokupljena Ephremom i kovanjem plana kako da mi ispriča što me zanimalo, kako jednog šutljivca pretvoriti u jednog brbljivca. Vjerojatno ne bi došao do riječi od mene, ali to je tada bilo najvažnije čime sam bila zaokupljena.

I svanulo je..a ja sam možda spavala dva sata..Nisam mogla zaspati ni izbiti ga iz glave. Moja znatuželja i fascinacija njime rasla je sve više i više. Ujutro smo mama, tata i ja kao i obično čitali katolički časoslov, molili pravoslavni akatist Bogorodici. Nakon toga doručkovalo se, a onda je svatko krenuo svojim putem, netko na posao, netko u školu. Naravno, niti jedno jutro nije izostajala pitanja, gdje ideš,da li ideš gdje i s kime i vratiti se u toliko i toliko..Na to sam navikla i to sam očekivala. Još jednom pogledala sam u zrcalo, popravila svoju pletenicu, uzela školsku torbu i krenula. Fatma me već čekala pred kućom, pozdravile smo se i nastavile put do škole uz uobičajene djevojačke razgovore: znaš onog, jesi vidjela ovo ili ono..Tako smo kratile vrijeme, a onda bi se vratile u surovu stvarnost: ŠKOLA! Tog dana u školi je bilo i dosadno i zabavno i slušalo se i nije, kao i uvijek. Ono što me zanimalo slušala sam, što nije nisam. Ništa neobično za jednu tinejđerku. Naravno, da mi se i dalje vrmzalo po glavi, kako ću i na koji način doći do prilike da razgovaram s Ephremom. To je bila moja tadašnja preokupacija dana. Ne, samo znatiželja, već i bunt: e , sad će ti vi svi vidjeti i ja ću se rukovati s njime i razgovarati s nije, sviđalo se to vama ili ne! To je bilo jače od mene i to sam htjela postići pod svaku cijenu. A sve ima svoju cijenu, zar ne? Ali toga kasnije tek postaješ svjestan.

I dočekala sam kraj nastave. Ovaj put nisam išla s Fatmom, ona je imala tog dana nastavu duže od mene. No, ionako smo se dogovorile da večeras prespava kod mene, pa ćemo nadoknaditi propušteno. I tako sam krenula iz škole prema kući. Na putu do kuće, zastala sam pred Crkvom i promatrala te fascinantne zidine, iako sam u toj Crkvi bila više puta, svaki puta me iznova oduševila.Bila je to stara pravoslavna Crkva, pored koje je u blizini džamija. Ušla sam u Crkvu, ponovo po tisućiti put pogledala sve ikone, pomilila se, zapalila svijeću, ali ovaj puta ipak je bilo drugačije. Jednu svijeću više sam zapalila. Bila je to svijeća za moj razgovor s Ephremom. Pa ako Gospod hoće da razgovaramo, razgovarati ćemo. Eto, nekako sam se utješila da će i taj dan doći, pa barem na kratko. Izašla sam ispred Crkve, još jednom se okrenula prema vratima i zastala na trenutak. Kao da je nešto ostalo nedorečeno. Nisam ni sama znala što točno, ali tako sam u tom trenutku se osjećala. Možda je sve oko mene bilo nedorečeno, na neki moj čudan način, otkriti ću poslije, tako sam vjerovala tada. I krenula sam korak po korak ispred sebe. Bilo je puno ljudi i većina je ulazila u džamiju u blizini, iako ni u Crkvu nije ulazilo ništa manje. Neki su hodali šutke, neki su dobacili po koju riječ, što nije ništa bilo čudno. To su muški, ništa atipično za njih. Krenula sam dalje nekoliko koraka i u jednom trenutku se našla sama izvan spomenute gužve ljudi. U susret meni dolazio je muškarac udaljen nekoliko metara od mene. Nisam previše obraćala pažnju i nastavila hodati. A onda u jednom trenutku podigla sam pogled, a ispred mene kao nekakvo ukazanje, stajao je on, Ephrem. Stajao je, nasmijao se, zaiskrile su one plave oči, a u tom trenutku sam shvatila da su to najljepše plave oči koje sam ikada vidjela.Moja brbljavost odjednom je nestala, kao da je nikada nije ni bilo. Nijemo sam stajala promatrajući ga s nevjericom. Pomislila sam da fantaziram, da to nije moguće. Čak sam se u jednom trenutku i uštipnula za lice, kako bi se probudila. A onda sam se sjetila one svijeće koje sam zapalila, podigla pogled prema nebu i potiho rekla:"Shoukran(hvala)!" I dalje je stajao nasmiješen, a onda je odjednom kao grom iz vedra neba rekao:

"SALAM! YA AMAR!"




1 Comment


Recommended Comments

Имам мноштво питања, али бих сачекао и остале приче, па да развијемо дискусију. Ово заиста сматрам потпуном ексклузивом!

Share this comment


Link to comment

Придружите се разговору

Можете одговорити сада, а касније да се региструјете на Поуке.орг Ако имате налог, пријавите се сада да бисте објавили на свом налогу.

Guest
Додај коментар...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...