Jump to content

Bozicno vrijeme


sandras

148 прегледâ

Nedjeljno je jutro. Prohladno i poluoblacno. Sneno. Pogled mi skrece na ikonu SveteTrojice. Slusam zvucni prijenos Liturgije iz kosovsko metohijskog manastira Draganac. Besedi Otac Ilarion o vitlejemskim mucenicima, djeci i o ozdravljenju ociju slijepog covjeka. Razmisljam, o vlastitom duhovnom slijepilu i svim onim malim ljudskim dusama unistenim u majcinim utrobama. Tuzno i potresno, ali Bozic je doba radosti. Nade. Moji osjecaji i unutarnja stanja su duboko pomijesana. Ovih dana moje misli najvise lete na Baniju i mojima doma na zagrebacki breg. Znam, potreseni su od desavanja. Potresa. I sama sam s njima prozivjela onaj zagrebacki, proljetos. Ovaj, zimski je bio razorniji i odnio je vise ljudskih zivota. Ljudi skupljaju krhotine dusa i razorenih domova. Snazni su Banijci. Onako, zilavi. I oni su samo ljudi. Krhka bica. Sjecanje me odnosi na jedan davni Bozic u Dvoru na Uni, u drvenu kucu jedinstvene arhitekture. Dom je to mojih prijatelja koji su tada tek ulazili u moj zivot i ja u njihov. Dok je bus prolazio vijugavim banijskim cestama i puteljcima u mnogim dvoristima pekla se pecenica. Meni, bio je to nesvakidasnji prizor. Nekad davno odlazila sam na selo pravoslavnoj baki Stani za Bozic i sjecam se slame i Liturgije, ali rat je prekinuo zauvijek odlaske na selo i vesela obiteljska okupljanja. Nakon rata, samo jedno obiteljsko okupljanje sam dozivjela u Busijama gdje zive izbjeglice, ali bez bake. Njena dusa je tada vec usnula. U Dvoru na Uni bilo je neizmjerno veselo i palio se Badnjak i orila pjesma. Pilo kuhano vino. U jednoj od narednih godina Bozicnih dana nanovo sam se nasla u Dvoru na Uni u domu starice koju je zagrlila moja, tada jos malena kcer i s njom smo podijelile pogacu, cesnicu. Ovog Bozica, cesnica je dio doma, mene i ovdje u mojem londonskom domu. I grancica, dvije hrasta iz obliznjeg parka. Da li je Bozic drugaciji u velegradu? Moguce, jeste, a mozda i nije. Ovisi o nama. Nasem srcu. Bozic se rada u nama. Meni. Ima par dana da sam bila na Liturgiji kod Grka. Relativno su nam blizu. Onako, veseli, pomalo teatralni, topli i familijarni. Svakako, molitveni. Nama bliski. Volim otici do njihovog hrama Svetog Nikola koji je nekada bio anglisaksonski hram, tipicne arhitekture, gotike, a sada oslikan i ukrasen pravoslavnim ikonama i ostacima zahvale Englezima poginulim u 1.svjetakom ratu. Tako blisko i nama. Ovdje, ne pecem pecenicu, ali cesnica veseli dobitnika novcica i velegrad nudi pregrst slatkisa. Zivopisne ulice i bazare. Ne pretjerujem. Ucim se skromnosti. Volim do sirijskog shop-a da njihovim preslatkim baklavama zasladim cula. Razveselim dusu. Upalim tamjan. Upijem Bogu ugodnog miomirisa. Srce poleti i do Lepavine i Sabora Presvete Bogorodice. Lampica koje sa drveta hrasta pred ikonom Bogorodice cudesno svijetle i u meni. Sada i ovdje. Zauvijek. Poletim i kuci na zagrebacki breg do ikone Svetog arhidakona Stefana koju sam nasljedila po upokojenju bake Stane. Njene djevojacke Slave, svih Brankovica. I do Badnjaka koji smo palili u dvoristu, tata, mama, moja kcer i moj brat. Svi su tu. U meni. Ljubavi. Srcu i zajednistvu. Sto bi bila tuzna? Ugledam se na njih tamo, na Baniji....i u novoj nesreci nalaze vedrine da iz rusevne kuce izvuku teglu meda i pekmeza i poklone volonterima koji im nose sve jer nemaju nista, a opet imaju sve u onoj drevnoj recenici Mir Bozji - Hristos se rodi!

20210106_182812.jpg

0 Коментара


Recommended Comments

Нема коментара за приказ.

Guest
Додај коментар...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Креирај ново...