Nikoljdan
Rano je londonsko jutro. Budenje dana. Cvrkucu ptice. Ponekad, ucini se kao da je proljece, a ne decembar. Sunce je negdje visoko na Nebu. Iako, Nebo mi se ovdje cini puno blize, kao da cu ga rukom uhvatiti. Cetvrtak. Kuham moje slavsko zito. Daleko od kuce, mog zagrebackog brega i zagrebacke Preobrazenske crkve. Zagrepcanka sam po rodenju i ocu. Po majci Bosanka. Neobicno, po majcinoj liniji sam i nasljedila Krsnu Slavu-Svetog Nikolu. Meni od znacajnijih dana u godini. Dan kojem se neizmjerno veselim. Cesto uoci Nikoljdana razmisljam kako su Slavu slavili moji preci na bosanskoj planini sa koje su dosli u slavonsku ravnicu i ponijeli moju majku kao bebu u novi zivot. Nadajuci se laksem zivotu, no sto je zivot gorstaka. Ne znam, zaista ne znam kako je to izgledalo na bosanskoj planini, ali dio mene gorstakinje u njeznoj prirodi vlastitog bica ponjela sam i ovamo, u londonsku vrevu. Zamijesit cu i pogacu, onako obicnu, pomalo rustikalnu. Jednostavnu. Kupila sam i malo pakiranje slatkog vina. I njega nosim sutra uoci Svetog Nikole u hram Svetog Save da osvetim zito i kolac, u spomen na Oca Nikolaja, na sve moje pretke i za sve nas zive. Blizu i daleko. U duhu i ljubavi povezane. Vecer je, rosulja sipi. Potiho. Pomalo je mracno uz odsjaje bozicnih lampica iz londonskih domova. Svjetlo nade u teskim danima za citav svijet. Hram Svetog Save je velik, divan. Spoj anglisaksonske arhitekture, gotike i pravoslavne ikonografije. Toplina doma. Molitva na razumljivom jeziku. Osjecaj, doma sam. Trazim ikonu Svetog Nikolaja da se dodatno samostalno pomolim za moje najdraze i najblize. Za sve potrebite. I nosim zito i kolac. Kuci. Da ih podijelim sa onima koje mi je Gospod podario na mom putu. Daleko od bosanskih planina mojih djedova i baka, a u srcu tako bliskih. Blizu. Mojih. Voljenih.
3 Коментара
Recommended Comments